Kategorija: Uncategorized @sr

Da li je za oporavak nužan oprost?

Sve nas svete knjige i moralna načela podučavaju da trebamo oprostiti kada nas neko povrijedi, da bismo mogli nastaviti sa svojim životom. U ovom tekstu naglasak stavljam na događaje koji poremete funkcionisanje pojedinca, a ne na bezazlene, svakodnevne događaje preko kojih se lako prelazi. I premda je istina da nas nezdrave emocije izjedaju iznutra i da trebamo pronaći način da se sa njima izborimo, ne dijelim mišljenje da je oprost uvijek nužan da bismo živjeli u miru.
Naravno da je lijepo i poželjno oprostiti, te da je to ljepši put ka potpunom oporavku od nekog lošeg iskustva. No, treba napraviti razliku između bezazlenih stvari i onih krupnijih, koje treba dobro „svariti“ prije nego ih zauvijek obilježimo kao prošlost. Kada to prerano uradite, onda će vam se često vraćati u svijest. Kako je to moguće, ako ste nešto oprostili? Jeste li oprostili, a niste zaboravili? Ja to zovem „vještačkim oprostom“. Opraštate ( na racionalnoj razini), jer mislite da tako treba, „jer samo veliki ljudi opraštaju“, jer se bez oprosta„ne može dalje“, i sl. Ja nisam protiv opraštanja, dapače, smatram ga izuzetno velikim i poželjnim činom. No, želim reći da govorenje o oprostu kao o ključnom dijelu terapije, po mom mišljenju, nije ispravno.
To je kao da žurite da stignete na kraj puta, i kada konačno stignete, otkrijete da se ne osjećate bolje, iako ste došli do cilja. Kada se oprost forsira (kada sebe forsirate da pređete preko nečega), upravo to radite. Ponašate se kao da je sve uredu, a osjećate da nije. Opasnost leži u tome što će vaše stvarne emocije ostati zakamuflirane i nećete ih moći vječno negirati.
Zašto ljudi prerano opraštaju? Razlozi su mnogobrojni. Pored vjerskih, moralnih i filozofskih principa, bitan razlog je i strah od gubitka. Najbolji primjer je možda oproštaj preljube. Partner/ica naizgled oprašta prevaru jer voli svoju drugu polovinu, jer se boji da će je izgubiti. A onda joj tu preljubu prebacuje i pokušava da odboluje to što mu je voljena osoba uradila.
Kako naglašava Ahtar, pojedinci koji su skloni tome da prerano opraštaju to čine da se ne bi morali suočiti sa osjećajem povrijeđenosti i bijesa. Da parafraziram, lakše je oprostiti, nego razmišljati o tome šta me je i ko povrijedio. Ljudi se mogu podijeliti u grupe: od onih koji teško opraštaju, do onih koji svima i sve opraštaju.

Vidite, postoje situacije i traume koje su jednostavno neoprostive. I kada potenciramo da je oprost ključan za oporavak, time negiramo želju onoga ko ne želi da oprosti. Prihvatljivo je ne biti još spreman da oprostiš, prihvatljivo je i nikad ne oprostiti. Jer naš boljitak ne zavisi od toga da li ćemo nekome oprostiti ili ne, nego šta ćemo uraditi sa nagomilanim emocijama prema osobi koja nas je povrijedila. Ukoliko pronađemo način da se ispravno suočimo sa tim emocijama i onime što one nose, onda nam one više ne mogu nauditi. Identifikovali smo ih, znamo im domet djelovanja i spremni smo da se sa njima suočimo.
Slušajte svoje srce: Ako vam još uvijek treba vremena, onda si to vrijeme i uzmite. Tako možete kvalitetno (ako je potrebno, i uz stručnu pomoć) preraditi nagomilane emocije. Smatram to ključnim segmentom nakon nekog nemilog događaja. Svi mi imamo različite stepene tolerancije. Ono što je nekome prihvatljivo, drugome je neoprostivo. Zato je nužno raditi na sebi, upoznati sebe i pratiti svoj tempo djelovanja. Oprost, kada i ako dođe, će tada biti kvalitetan i konačan. I definitivno vrijedan čekanja.

Kako smanjiti vrijeme provedeno online

Gotovo sam sigurna da je većini nezamislivo živjeti bez Interneta. Bilo da su u pitanju društvene mreže, video-igre, čitanje članaka itd., zapanjujuć je podatak da se od 24 sata u jednom danu gotovo 5 sati provede online! I to gotovo usputno, dok jedemo, pripremamo se za posao ili sjedimo sa porodicom ili prijateljima. Znam da većina misli da nema problem sa vremenom koje provodi online. I isto sam tako sigurna da se većina zavarava. Ovisnost o Internetu je ovisnost baš kao i svaka druga. Ne želim vas podsjećati koliko je prekomjerno konzumiranje Interneta povezano sa nezadovoljstvom životom i plodno tlo za razvijanje mentalnih poremećaja.
Naravno da je Internet donio mnogo dobrih stvari i olakšao svakodnevnu komunikaciju. Ukoliko je doziran i pravilno upotrebljen, onda nemate potrebe čitati dalje ovaj tekst. No, ako ste se prepoznali u gornjim redovima, u nastavku vam donosim nekoliko prijedloga kako da limitirate vrijeme koje provodite online.
Odvojite vrijeme za odgovaranje na poruke.
Kada sam prije 6-7 godina radila u jednoj velikoj organizaciji, fascinirao me moj tadašnji šef i njegov način odgovaranja na poruke. Provjeravao je e-mail svega dvaput dnevno, u 12:00 i u 24:00. Kada sam ga upitala da li time nekad zakasni da blagovremeno odgovori, rekao mi je da je posla previše, i da kad bi na svaku poruku odgovarao odmah čim ona dođe, ništa ne bi radio osim što bi odgovarao na poruke cijeli dan. Odvojite neko vrijeme u danu za odgovaranje na poruke (npr. uz jutarnju kafu) i držite se toga. Sve što nije hitno, može sačekati! Inače ćete ostale aktivnosti konstantno prekidati da biste odgovorili na poruke.
Besplatne aplikacije za telefoniranje ne znači da vi morate odgovoriti na poziv odmah.
Zašto je onaj koji zove bitniji od onoga sa kime trenutno sjedite i razgovarate? Pritom isključujem one hitne pozive i onih par brojeva na koje biste se uvijek javili. Kada ste konstantno na telefonu, propuštate dragocjene trenutke sa onima koji sjede do vas i žele razgovarati s vama. Da ne spominjem koliko djeca ispaštaju kada su roditelji stalno online. Ja bih telefonske razgovore svrstala u kategoriju: slobodno vrijeme. Jednom kada ste završili obaveze, vi birate kako ćete provesti svoje vrijeme. Ne kradite vrijeme za telefoniranje od vremena sa svojim djetetom, svojim partnerom ili svojim roditeljima. Poštujte svoje vrijeme, pa će ga i drugi poštovati.

Ugasite telefon prije spavanja i ostavite ga van spavaće sobe.
Ili, ukoliko ste oprezni i nemate kućni telefon, ugasite barem Internet. Bit će vam neobično nekoliko dana, a onda ćete se navići. Neprocjenjiv je osjećaj biti nedostupan za masu suvišnih informacija u smiraj dana, kada se trebate opuštati i pripremati za novi radni dan. One će vas svakako dočekati sutra. ☺
Napravite plan.
Kada ste imali fiksni telefon, niste zvali sve redom i razgovarali dugo. Sada je lakše ( i udobnije) razgovarati sa mobilnim telefonima, ali i dalje ne trebate svaki dan pozvati sve prijatelje samo zbog toga što imate besplatnu mogućnost za to. Napravite plan: ljudi sa kojima se čujete svaki dan, ljudi za jednom sedmično, i oni koji mogu čekati odgovor. Odmah će vam biti lakše da se snađete.
Napravite selekciju.
Odlučite se za jednu društvenu mrežu (ili dvije). Čitajte vijesti sa jednog sajta dnevno ( a ne četiri). Odgovarajte na poruke kada imate vremena za to. Selektujte ljude, poruke i informacije koje će doći do vas. Jedno je znati nešto zaista bitno, a drugo zamarati se nekom banalnom informacijom bez koje ste komotno mogli nastaviti živjeti.
Internet je napravljen da bi nam olakšao život, a ne da bismo mu robovali. Smatram da je danas nemoguće živjeti bez Interneta i da ne treba biti rigorozan u nastojanjima da se eliminiše iz naših života. Ali, ne zaboravite da je Internet pomagalo, jedan segment koji ne smije preuzeti vođstvo- jer vam inače neće preostati dovoljno vremena za sve one predivne, također besplatne, stvari, koje su mnogo ljepše kada su uživo…

Benefits of the Outdoor Play

Being outside, playing and exploring, is an important part of a child’s life. Outdoor activity
increases creativity, imagination, social connections and child's well-being.
However, there are increasing concerns about the disconnection between children and nature.
There are also concerns about lack of time for unstructured outdoor play and their negative
consequences for children’s long-term health and wellbeing. They are more in front of
computers than outdoors. Some potential reasons are: disappearing access to natural areas,
competition from television and computers, dangerous traffic, more homework and other time
pressures.
Naturally, children have a great need for physical exercise and activity. It gives them the
chance to explore their environment, develop muscle strength and coordination, to increase
flexibility, fine motor skills. This, consequently, leads to better social skills and connections.
Children learn through experience. Outdoor play provides stimulation which cannot be
achieved indoors. Playing outside is a critical element of growing-up.
The specific environment used for play can have different cognitive, social and motor
development impacts on children. Outdoor education and activity is not just important, but
crucial for child development.

Introduction

„Tony sits focused on his computer screen. Keisha's watching her favorite television
program. And Kim is enthusiastically playing video games. What do these three scenarios
have in common? They're all taking place indoors – a situation becoming more and more
typical in the lives of American children“ (Internet source).
There are increasing concerns about the disconnection between children and nature- the time
spent outside is likely less than it was before. There are also concerns about risk-averse
approaches to play, lack of time for unstructured outdoor play, and negative consequences for
children’s long-term health and wellbeing (Moore & Cooper-Marcus, 2008). Many of us can
remember the famous phrase from our childhood : „ You should go out and play! Why are you
still at home?“.
Children have a great need for physical exercise and activity. They need the chance to use
their muscles to run, swing, jump, skate and ride a bike, and to be out in the fresh air and
sunshine. They have to use their whole body when they play outdoors, and find such physical
activities interesting and challenging.  Louv (2008), noticed how modern family life has

changed dramatically in the last two decades. He called this phenomenon, „nature-deficit
disorder“. And really, today’s children and families often have limited opportunities to
connect with the natural environment. Nowadays parents seem not to suggest to their children
to go out and play. Why is it so? Some potential reasons are: disappearing access to natural
areas, competition from television and computers, dangerous traffic, more homework and
other time pressures. Parents and children spend a lot of time in front of television,
computers, tablets, etc. Children spend more time being online, viewing television and
playing video games, than they do being physically active outside (Louv, 2008). Families are
eating more processed, high-calorie foods due to their busy schedules. These changes have led
to an epidemic of childhood obesity, which presents serious health threats for children
including heart disease, diabetes, sleep apnea, and social and psychological problems (Louv,
2008). A fifth-grader in a San Diego classroom put it succinctly: "I like to play indoors better
'cause that's where all the electrical outlets are“ (Internet source).
One of the potential reasons is also, living far away from the parks. Parents are afraid to let
their children go far from the house (which is completely understandable). But, children do
not need a big playground or large field in order to have a good time playing- we have to let
them go outside and explore their environment.

Why is outdoor play so important?

Play is a pivotal part of a child’s life. It fosters creativity, imagination, social connections,
and learned behaviors. Play is a critical element of growing-up (Parsons, 2011).
The specific environment used for play can have different impacts on children: Cognitive,
social and motor development. There are three types of outdoor playscapes which experts
point to as landscapes which can fulfil the need for childhood outdoor play: natural, wild, and
constructed places (Parsons, 2011). Natural playscapes most often include elements of
vegetation and topography which children find very interesting. In addition, natural
playscapes are often process driven. One of the most beneficial elements of natural playscapes
are that they require the use of all senses: sight, sound,smell, touch, and taste.
Constructed playscapes can offer children the security they and their parents may need to
enjoy outdoor playscapes. These playscapes must be carefully constructed to offer similar
opportunities to natural playscapes (Parsons, 2011).

Children have a great need for physical exercise and activity and a chance to use their body to
run, jump, and to be out in the fresh air. They are drawn to active play outdoors.
Outdoor play fosters opportunities for creativity, imagination, social connections, and learned
behaviors. Children learn through experience; they learn by seeing, smelling, tasting,
and touching. As human beings, we grow to appreciate what is familiar and we grow
to love what we develop personal connections to (Parsons, 2011). Outdoor play has
the ability to offer children stimulation which cannot be achieved indoors.
Understanding the relationships between play, experiences in nature,environmental identity,
the health, learning, attention, and development benefits of outdoor play is very important.

The Role of Schools
The outdoors is the very best place for preschoolers to practice and master emerging
physical skills. It is in the outdoors that children can fully and freely experience motor skills
like running, leaping, and jumping. It is also the most appropriate area for the practice of ball-
handling skills, like throwing, catching, and striking (Internet source).
Outdoor play in nature offers a number of benefits, including opportunities to learn: physical
skills and build stamina, social skills, how to manage risks, and respect for nature. The role of
schools is very important. If the teacher explains why is so important to spend time outside,
or, even better, decide to take the children out for an outdoor class, it is likely that children
will accept it easier. However, as mentioned before, children are naturally drawn to spend
time outside, so there is no big need to „convince“ them to do it. What teachers can do is, to
teach them how to spend their time outside. This might begin with small steps such as
planting a vegetable garden or creating a digging patch. Various publications, including
Elliott (2008) and Danks (2010), suggest many practical ideas. They reflect the local
landscape and weather, support children’s interests and prompt many play possibilities. For
example, a windy place might become the site for small trees that offer protective shelter
and/or sound experiences. Seasonal plant changes provide a variety of leaves and flowers and
visiting wildlife invite investigation. Spatial arrangements are important too, as spaces
designed for different types of play add interest and promote sustained engagement (Internet
source). Smaller spaces may encourage play with others and communication through

symbolic or sensory play; open areas are likely to encourage multiple uses including
construction, low obstacle courses and ball games; areas with soft-fall support physical
activity such as swinging and climbing (Internet source). Using plants, rocks, logs or hay
bales to create borders and pathways that define different play areas increases creativity and
problem-solving skills. An outdoor learning environment is never finished.
But, sometimes teachers refuse to take the children outside for a walk or an outdoor class. The
reason is that teachers are often afraid of the parent's reaction if something occurs outside.
This is completely normal. When child runs and swings, it is very possible that he can fell and
eventually, hurt himself. But, it that really fault of the teacher? Here we are not reffering to
the serious injures related to lack of attention and teacher's irresponsibility. We are speaking
about completely normal events, in which a child learns what he can, and what he is not
supposed to do. Additionally, if we remove all rocks and obstacles from the playground, did
we really do a good thing for the children? Once when they are all grown up, how will they be
prepared for a way bigger obstacles in life?
Schools offer a location where research on the benefits of outdoor play and nature experiences
can be directly translated and applied to environmental education and playscapes (Parsons,
2011). While outside, children frequently have the opportunity to initiate their own
learning experiences and activities, with teachers available to support them.
Benefits of the outdoor play

Nature is important to children’s development in every major way—intellectually,
emotionally, socially, spiritually and physically (Kellert, 2005). Research shows
that outdoor free play gives kids many valuable benefits, including the development of
physical, emotional, social and cognitive skills. Benefits of the outdoor play are, as we
mentioned earlier, numerous. They can be categorised into groups: physical, cognitive,
bihevioral (social, understanding) and psychological benefits.

Physical
Some of the physical benefits of the outdoor play are:
 An increase in physical development, capability, and activity;
 Setting up patterns for an active, healthy lifestyle;
 Fewer children suffering from diseases such as obesity, Diabetes, and ADD/ADHD;
 Improves nutrition;
 Improves eyesight.

Children who experience school grounds with diverse natural settings are more physically
active, more aware of nutrition, more civil to one another and more creative (Bell and
Dyment, 2006). Contact with the natural world can significantly reduce symptoms of attention
deficit disorder in children as young as five years old (Kuo and Taylor, 2004).
Children who grow their own food are more likely to eat fruits and vegetables (Bell &
Dyment, 2008) and to show higher levels of knowledge about nutrition (Waliczek, & Zajicek,
2006). They are also more likely to continue healthy eating habits throughout their lives
(Morris & Zidenberg-Cherr, 2002). Reseach shows that more time spent outdoors is related to
reduced rates of nearsightedness, also known as myopia, in children and adolescents
(American Academy of Ophthalmology, 2011) (Internet source).

Cognitive
Some of the cognitive benefits of the outdoor play are:
 Stronger language, problem-solving, and communication skills through projects and
group activity;
 Developing an interest in science and math through connecting with nature;
 Fostering learning through self-initiation, control, and personal responsibility;
 Familiarity with and appreciation of nature;
 Wide, expansive view of how the world works;
 Enhances cognitive abilities;
 Improves academic performance;
 Building stewardship skills for the environment.

Play in nature is especially important for developing capacities for creativity, problem-
solving, and intellectual development (Kellert, 2005). Daily exposure to natural settings
increases children’s ability to focus and enhances cognitive abilities (Wells, 2000).
Studies in the USA show that schools that use outdoor classrooms and other forms of nature-
based experiential education support significant student gains in social studies, science,
language arts, and math. Students in outdoor science programs improved their science testing
scores by 27% (American Institutes for Research, 2005).

Bihevioral (social, understanding)
Some of the bihevioral benefits of the outdoor play are:
 Improves social relations;
 Team-play;
 Increases empathy;
 Improves self-discipline.
Studies of children in school yards found that children engage in more creative forms of play
in the green areas. They also played more cooperatively (Bell and Dyment, 2006). Children
will be smarter, better able to get along with others, healthier and happier when they have
regular opportunities for free and unstructured play in the out-of-doors (Burdette and
Whitaker, 2005). Access to green spaces, and even a view of green settings, enhances peace,
selfcontrol and self-discipline within inner city youth, and particularly in girls (Taylor, Kuo
and Sullivan, 2001).
Psychological

Some of the psychological benefits of the outdoor play are:
 Children are happier;
 They have higher and more positive self-esteem;
 Effective relationship building in a cooperative, non-competitive environment;
 Building a healthy and balanced internal psychology from time spent alone;
 Manifesting classroom harmony;
 Social-emotional mastery;
 Reduces stress.

Psychological benefits of the outdoor play are a consequence of the other, earlier mentioned
benefits. Happy children, who have friends and get along well, with expanded network of
social connections, will have higher and more positive self-esteem. They will be also able to
play alone, and will enjoy it. Green plants reduce stress among highly stressed children (Wells
and Evans, 2003).
Conclusion
When parents and teachers think back to their own childhoods, chances are some of their
fondest memories are of outdoor places and activities. Such memories might include a
favorite climbing tree or a secret hiding place, learning to turn cartwheels with a friend, or
playing tag with the family dog (Internet source). Despite this, childhood connection with
nature is decreasing from generation to generation. Busy schedules and lack of time are some
of the reasons for which parents and children in modern families do not spend time together
as, for example, an average family used to do two decades ago. Nowadays, children spend
more time indoors than outdoors. They watch television, spend time on Internet or play video-
games.
Experiences in nature help to shape children’s conceptions and values and encourage children
to become environmentally concious. Children are naturally drawn to spend time outside.
They enjoy in learning new things and exploring their environment. Naturally, children have a
great need for physical exercise and activity. It gives them the chance to explore their
environment, develop muscle strength and coordination, to increase flexibility, fine motor
skills. This, consequently, leads to better social skills and connections. It fosters creativity,
imagination, social connections, and learned behaviors. Play is a critical element of growing-
up.
Nature is important to children’s development in every major way—intellectually,
emotionally, socially, spiritually and physical. Research shows that outdoor free play gives
kids many valuable benefits, including the development of physical, emotional, social and

cognitive skills. Children rely on both their independent experiences with nature and the
influence of adults and peers.
Hopefully, we will not need many more researches to take place in order to convince parents
that is very important to teach their children to love the nature and to provide them a quality
time outdoors.

Računari i djeca

Svjesni smo da živimo u savremenom svijetu gdje je nemoguće potpuno izbjeći uticaj televizora, računara i ostalih medija. Neosporno je da su računari i Internet umnogome olakšali život i imaju mnoge prednosti. Međutim, posljednjih se godina postavlja (opravdano) pitanje o tome koliko je ispravno da djeca budu izložena tom uticaju. Koliko su računari opasni za djecu? Da li Internet “krade” roditelje djeci?
Prije svega, dijete koje odrasta sa roditeljima koji su “prikovani” za računar ili mobitel se najčešće osjeća tužno, izolirano i neprihvaćeno. U težim oblicima, počinje razvijati neprimjereno ponašanje kako bi skrenulo pažnju roditeljima. Uviđa da, kada je neposlušno, roditelji posvećuju pažnju (jer je i negativna pažnja bolja nego nikakva), te nastavlja da na taj način privlači pažnju roditeljima.
U “Porodičnom bukvaru” Milice Novaković se navodi da bi djeca trebala da budu gotovo potpuno izolirana od vanjskog svijeta do (barem) pete godine, kako bi mogla da u potpunosti razviju svoje ja, koje neće biti prerano pod nepovoljnim uticajima koji dolaze izvan porodice. Ma koliko pokušavali postići taj ideal, svjesni smo da je to teško izvodivo. Pa ipak, da li djeci stvarno trebaju računari? Istraživanja su pokazala da djeca mlađa od 3 godine nemaju nikakve kognitivne koristi od računara. Njima je potrebna isključivo interakcija sa roditeljima, drugim značajnim odraslima i igračkama. Za pravilan rast i razvoj nužna je stimulacija (fizička i emocionalna), koja se računarima ne postiže ( i čak se usporava).
Računari su djeci jako zanimljivi zbog bogatstva informacija i boja. To su podražaji koji stimulišu njihov mozak i čine ga “zauzetim”. Tako roditelji upale djetetu igricu na računaru, i za to vrijeme imaju mir-jer se dijete potpuno mentalno izolira od situacije i društva u kojoj se nalazi. Naravno da ovaj pristup nije kvalitetan i ne treba biti svakodnevan, jer u tom slučaju poručujemo djetetu da nam je od njega potrebno mir i tišina, a ne aktivna uključenost u porodičnu dinamiku.
Sa druge strane, rad na računaru ima i svoje prednosti. Primjećeno je da su djeca koja su aktivna u radu na računaru često imaju razvijeniju finu motoriku ( pokrete šake i prstiju), te bolju prostornu orijentaciju. Svijet računara izoštrava verbalnu inteligenciju i proširuje djetetovo znanje, ukoliko je pravilno korišten i doziran. Također, gledanje crtanih na stranom jeziku olakšava usvajanje tog stranog jezika.
Djeca predškolske dobi bi trebala dnevno 10 do 20 minuta provesti na računaru, učeći nove riječi ili radeći neke kognitivne zadatke, rješavajući pitalice i sl.
Dakle, nije problem ukoliko predškolsko dijete pola sata dnevno pogleda crtane ili igra igricu na računaru. Problem je ukoliko je to nekoliko sati, ukoliko dijete to radi UMJESTO da se igra, skače ili trči i ukoliko je to “free babysitting”-nešto što je roditeljima bijeg od bavljenja vlastitim djetetom.
Kako se ponašati ako je Vaše dijete često za računarom

Malo dijete ne treba biti samo na računaru. Obavezno je Vaše prisustvo.
Ukoliko dijete igra igrice na računaru, to smiju biti samo primjerene igrice. Dakle, bez agresije, ubijanja, , nasilja i eksplicitnih sadržaja.
Roditelji su odgovorni za to koliko će dijete provesti vremena za računarom. Izgovori poput ” Ali on/ona u tome uživa” i sl. , jednostavno nisu prihvatljivi. Igranje igrica je razonoda, te stvarna igra i obaveze ne smiju zbog toga da ispaštaju.
Računar ne smije biti u dječijoj sobi. Osim negativnog uticaja zračenja, računar u sobi znači da djeca uvijek imaju pristup, što nije dobro.
Ukoliko dijete ima pristup Internetu, onda je potencijalni problem veći. Morate kontrolisati njegove aktivnosti online i objasniti mu kakve se sve opasnosti nalaze u online svijetu.

Da zaključimo, djeci u predškolskom dobu nije potreban računar. U toj dobi je naglasak na fizičkom razvoju, igri i razvijanju jezika. To se sasvim dobro može realizirati i bez računara (naše generacije su dokaz). Računari mogu da otežaju ovaj prirodni proces ukoliko se koriste bez ograničenja i neprimjereno. Sa druge strane, ne možemo negirati činjenicu da su računari i virtualni svijet sastavni dio današnjice i kao takve, ne možemo djecu vječno od njih štititi. Zato se moramo potruditi da doziramo dječije vrijeme za računarom i pomognemo im da shvate da je računar olakšica u životu, a nikako prijeka potreba za sretan i ispunjen život.

Važnost očeva za razvoj i dobrobit djece

Teorija o afektivnoj vezanosti djece od najranije dobi je dala podlogu za mnoga istraživanja o ulozi i važnosti majke za život djece. Sa druge strane, uloga očeva se nije toliko ispitivala. Tome je dijelom pridonijelo tradicionalno stanovište da je otac najčešće potpuno izostavljen iz odgajanja djeteta (radi, donosi novac i potreban mu je odmor), dok je majka ta koja preuzima ulogu odgajateljice i kućanice. Drugim riječima, majka je ta na kojoj je “teret” odgoja, dok je otac taj koji je vanjski faktor. Da,možda to očeve lišava stresa svakodnevnog odgajanja djece, ali ih također lišava i svih onih čarobnih stvari koje su sastavni dio vremena provedenog sa djecom. Mene neopisivo raduje što konačno postaje prihvatljivo da tata ima jednake obaveze kao i mama. Ne zato što to olakšava mami (što je neosporno odlična stvar), nego zato što se možemo nadati da će buduće generacije imati manje emocionalnih problema nego dosadašnje. Danas su majke jednako zaposlene, zarađuju i obezbjeđuju porodicu, te su se očevi “prisiljeni” uključiti. A ja bih dodala- konačno im je dozvoljeno da imaju ulogu i važnost koju su oduvijek trebali imati.
Sva istraživanja su dala krucijalne rezultate, koji se odnose na činjenicu da su očevi ključne uloge u vaspitanju svoje djece (uz majke, naravno). Dakle, premda je mama ta koja dijete nosi, rađa i intuitivno je vjerovatno vezanija za dijete, to ne znači da je otac manje bitan ili nebitan. Prije svega, to nije fer prema nekome kome priroda nije dala mogućnost da sam donese dijete na svijet. Dodatno, u praksi sam viđala razne slučajeve i jedino što mogu posvjedočiti je da je pravi roditelj ono što djetetu treba (bez obzira da li je muško ili žensko, jer oboje mogu biti jednako osjetljivi na djetetove potrebe). Djetetu trebaju uključeni roditelji, a od uključenog oca djeca imaju višestruke benefite (kognitivne, emocionalne i socijalne).
Priroda je ostavila da dvoje podižu dijete- i to nije bez razloga. U odgoju djeteta ima „posla“ za više ljudi. Pritom ne umanjujem trud i ulaganje samohranih roditelja (sjetite se teksta o samohranim roditeljima), koji imaju višestruke izazove u odnosu na one koji dijete odgajaju sa partnerom/partnerkom. Bitno je da je otac dostupan, angažiran u odgoju djeteta i da preuzima odgovornost za djetetovu dobrobit. Igranje između djeteta i oca je izuzetno bitno i često potpuno drukčije od majčine igre sa djetetom (igra sa ocem je često stimulativnija). Aktivna uključenost oca u dječiji svijet hrabri djecu da istražuju, uči ih strpljenju. Uključenost, dostupnost oca i u prve tri godine djetetovog života blagotvorno utiče na kogniciju (rješavanje problema, zadataka i sl). Bitno je provoditi vrijeme skupa i biti uključen u zajedničke aktivnosti sa djecom. Uloga oca nosi prirodno određeni autoritet, koji navodi djecu da stvari shvataju promišljenije i ozbiljnije. To ne znači da majke nemaju autoritet, već da ga očevi u većem broju slučajeva imaju više. Uloga oca je podjednako važna i za djevojčice i za dječake, samo se uloga koja se vrednuje u odrastanju djece razlikuje. Šta to znači? Npr. Dječacima je otac figura, model prema kojem formiraju svoje vrijednosti i ponašanja kao muškarci, očevi i muževi, dok će djevojčice prema modelu oca procjenjivati muškarce, a više će se ugledati na majku kao model vlastitog ponašanja i vrijednosti. Djeca koja su imala emocionalno dostupne i tople očeve su tolerantnija na stres i frustraciju, te imaju razvijeniju samokontrolu i kontrolu impulsa.
Ako ostavimo neke patološke promjene po strani, majke gotovo uvijek razviju prirodnu vezanost za djecu (jer su već dio njih). Očevima to nije uvijek jednostavno, pogotovo ako trudnoća nije bila planirana ili željena. Nekada treba proći nekoliko mjeseci dok se ta veza ne krene uspostavljati, najčešće onda kada bebica reaguje na očeve riječi i dodire. Što više vremena provode sa svojim bebama i trude se povezati s njima, bolje će prepoznavati signale koje beba šalje, upoznati će svoje dijete i time stvoriti temelje za razvoj sigurne privrženosti sa ocem.
U školskoj dobi bliskost oca znači puno. Znači nemanje straha od neuspjeha u školi ( a kasnije, općenito u životu). Bliski odnosi sa ocem preveniraju negativno ponašanje i čuvaju od antisocijalnog ponašanja u adolescenciji. Autoritarni očevi, koji vezu sa djecom baziraju na strahopoštovanju i strahu, mogu očekivati da odgoje anksioznu i emotivno nestabilnu djecu. U kasnijem životu, ljudi i žene koji su imali emocionalno dostupne i tople očeve pokazuju veći stepen samopoštovanja, empatičniji su i emocionalno stabilni.
Često su majke te koje ne “forsiraju” dobar odnos očeva sa djecom, iz nekih drugih razloga (egocentričnih, tradicionalnih). Ja uvijek naglašavam da je ponos jedne mame i dobar odnos koje dijete gradi sa ocem. Nekada mladim tatama treba uputa, topla riječ i ulijevanje hrabrosti da se otisnu na put upoznavanja vlastitog djeteta. Nakon svega što sam u ovom tekstu iznijela, da li bi ijedna mama svjesno lišila svoje dijete svih ovih benefita?

Temperament i karakter

Temperament je urođena, biološka osnova ličnosti na osnovu koje se kasnije izgrađuje karakter. To je prva razlika koju trebamo razumjeti: Sa temperamentom se rađamo, a karakter izgrađujemo (kroz životna iskustva, vaspitanje, disciplinu, itd ). Temperament možemo objasniti kao način emocionalnog reagovanja na podražaje.
Hipokrat, starogrčki filozof i iscjeljitelj, smatra se ocem današnje medicine. On je smatrao da u svakom čovjeku postoje 4 osnovne tečnosti, životna soka (grč.humor). Prema humoralnoj teoriji, tijelo je zdravo i usklađeno ukoliko su svi životni sokovi srazmjerno pomiješani, a psihički poremećaji nastaju kada su ovi sokovi u disbalansu. Ta četiri životna soka su:
Krv (sangvis)
Žuta žuč (hole)
Crna žuč ( melajna hole)
Limfa (flegma).
Prema ovim nazivima su formulisana i četiri temperamenta kod čovjeka: sangvinik, kolerik, melanholik i flegmatik. Ova je teorija toliko prihvaćena i popularna, da se ovi nazivi i danas koriste. Neke od karakteristika ovih tipova temperamenata su:
Sangvinik: Društven, opušten, vedar, promjenjivog raspoloženja;
Kolerik: Impulsivan, agresivan, optimističan, organizovan, naglih i snažnih reakcija; lako se naljuti.
Melanholik: Perfekcionista,idealista, sjetan, uznemiren, nazgled uvijek zabrinut.
Flegmatik: Miran, staložen, pažljiv,“pomiren sa životom“, sporih reakcija.
Termin temperament se pojavio mnogo kasnije, a uveo ga je rimski ljekar Galen (lat.temperamentum-odgovarajući odnos dijelova). Hipokratova humoralna teorija i dalje budi interes, premda se više ne uzima kao tačna. Ljudi su ipak puno kompleksniji od ove jednostavne podjele i najspravnije bi bilo reći da svako u sebi ima pomalo od svake od četiri „tečnosti“. Moderna nauka je također dokazala od čega se ustvari sastoji ljudsko tijelo. Zato je usvojeno mišljenje da se ljudi mogu predstaviti na kontiinumu između ova 4 tipa temperamenta, te odrediti u kojoj su mjeri melankolik, sangvinik, flegmatik ili kolerik. Danas većina naučnika smatra da je temperament kombinacija individualnih karakteristika čovjeka. On može da se modifikuje ( u određenim granicama), dok se ličnost izgrađuje. Razumijevanje temperamenata je jako bitno za kvalitet života. Ukoliko shvatimo na vrijeme šta su naše slabe, a šta jake strane, možemo sebi puno olakšati. Stvari koje predstavljaju užitak za sangvinika su uglavnom patnja za melankoholika, dok stvari koje kolerika „izluđuju“, flegmatik može mirno posmatrati.
Karakter (grč. odlika, obilježje) se izgrađuje kroz život. Šta je ustvari karakter? Često pri opisivanju nekoga kažemo da ima „težak karakter“. Za djecu koja su plačljiva i uznemirena se kaže „teško odgojivo dijete“. Kada opisujemo nekvalitetnog čovjeka, kažemo da „nema karakter“. A nekoga ko održava svoju riječ i moralan je nazivamo „čovjekom sa karakterom“. Obično se definiše kao skup trajnih, stečenih osobina i dispozija ka određenim ponašanjima u životu. Očekujemo da osoba ne mijenja karakter, već da se u skladu sa svojim karakterom ponaša u svim situacijama. Karakter je prvi proučavao Aristotelov učenik Teofrast, koji je pokušavao odgonetnuti odgovor na slijedeće pitanje: Zašto se Grci, koji žive u jednakim životnim uslovima, u istoj zemlji, sa istim obrazovnim sistemom i vaspitanjem, toliko razlikuju? Zaključio je da ih razlikuje karakter, koji ima složenu strukturu. Ona uključuje mnogo različitih osobina koje nazivamo karakternim crtama, a kojima čovjek izražava odnos prema drugim ljudima, prema stvarima, prema samome sebi i prema radu. Karakter se definitivno formira oko dvanaeste godine djeteta. U sebi sadrži genetske predispozije, porodično vaspitanje, lično životno iskustvo i odnos sa roditeljem ( primjer koji je roditelj davao djetetu). Tada počinje period puberteta i adolescencije kroz koji se mlada ličnost izgrađuje. Karakter se dalje formira pod uticajem sredine, vaspitanja, te voljnih napora da se nešto usvoji ili promijeni.
Da li je naše ponašanje determinisano isključivo temperamentom i karakterom? Da li smo „osuđeni“ na to što smo rođenjem dobili, i ne možemo ništa promijeniti?
Da, temperament ne možemo promijeniti, niti možemo uticati na životne okolnosti i ostale stavke koje su formirale naš karakter (jer smo tada bili djeca). Ono što možemo uraditi je osvijestiti svoje karakterne osobine i modificirati ih u mjeri u kojoj nam neće smetati da funkcionišemo i budemo zadovoljni svojim životom. Naposlijetku, na kraju moramo i prihvatiti da smo takvi kakvi jesmo i da se ne možemo stopostotno promijeniti. Jer, i da možemo, to više ne bismo bili mi.

Depresija kod djece i adolescenata

Mlade generacije danas često karakteriše osjećaj besmisla. Današnje društvo nameće svoje standarde kojima mlada osoba mora da se prilagodi, ili je, u suprotnom, društvo ne prihvata. Kao posljedica toga se često javlja depresija.
Adolescencija je, sama po sebi, doba velikih promjena. Teško je povjerovati da je depresija u djetinjstvu i adolescenciji moguća, s obzirom na to da bi to trebalo da budu najsretniji i najbezbrižniji periodi u životu osobe. Pa ipak, depresija je jedan od najčešćih psihičkih poremećaja današnjice, čak i u doba djetinjstva i adolescencije.
Povišeni rizik pojavljivanja depresivnog poremećaja postoji kod obiteljske anamneze alkoholizma, depresije i gubitka roditelja prije dobi od 11 godina. Bitno je naglasiti da je depresija bolest kao i svaka druga, i da se njenom liječenju treba pristupiti ozbiljno. Postoje različite vrste depresivnih poremećaja koji se javljaju u raznim životnim razdobljima. Iako su stariji skloni mišljenju da je depresivno ponašanje način privlačenja pažnje, to nerijetko nije slučaj. U drugoj polovini prošlog stoljeća klinička praksa i zapažanja struke su nametnula depresiju kod djece i adolescenata kao jedno od važnih i ne tako rijetkih psihopatoloških stanja. 1971. god su prvi put službeno istaknute potrebe depresivne djece i adolescenata .
Mnogi smatraju da djeca nose genetsku predispoziciju za razvoj depresije, ali da su okolni utjecaji (stres, obiteljski odnosi…) nužni kao okidači – pokretači prve epizode depresije. Depresivni poremećaji u djece i adolescenata često se povezuju i s velikim psihičkim i fizičkim opterećenjem bez dovoljno odmora, velikim očekivanjima, slabom emocionalnom povezanosti s majkom i drugim važnim osobama, psihičkim traumama zbog realnog ili prijetećega gubitka voljene osobe ili objekata. Adolescenti uglavnom teško podnose i iskazuju depresivnost.
Simptomi se mogu razviti u apatiju, gubitak zanimanja za prijatelje i druge bliske osobe uz socijalno povlačenje, zapuštanje vanjskog izgleda i školski neuspjeh. Adolescentske depresivne epizode najčešće prate distimija i tjeskoba. Distimični poremećaj je opisan kao hronična, blaga depresija.
Kod adolescenata se kao trajno depresivno ili iritabilno opisuje raspoloženje koje traje veći dio dana tokom jedne godine. Teži oblik depresivnog poremećaja kod djece i adolescenata je povezan sa rizikom ponavljanja depresivnih epizoda i pojavom težeg depresivnog stanja u odrasloj dobi. Suicid je jedna od najtežih posljedica depresije. Mnogi misle da je suicid kod djece i adolescenata čin manipulacije i pokušaj privlačenja pažnje. Od 1950. godine se stopa adolescentnih suicida učetverostručila i treći je vodeći uzrok smrti u ovoj dobnoj skupini.Vjerovatnoća da će doći do suicida je pet puta veća kod mladih sa poremećajem raspoloženja nego kod mladih bez takve dijagnoze. Simptomatika adolescentnih depresija često je slična depresiji odraslih. Simptomi depresivnosti mogu se podijeliti u četiri osnovne skupne: emocionalnu, tjelesnu(somatsku), kognitivnu i bihevioralnu, tj.grupu simptoma na području ponašanja i socijalne prilagodbe.

3.1. Emocionalni simptomi
Simptomi koji općenito opisuju depresivnost na emocionalnom planu jesu tužno i beznadežno raspoloženje, obeshrabrenost i utučenost. Dva najčešće opisivana depresivna simptoma su disforija i ahedonija. Disforija ili disforično raspoloženje je negativno raspoloženje različitog intenziteta koje je često povezano sa osjećajem manje vrijednosti i gubitkom povjerenja u vlastite sposobnosti. Ahedonija je gubitak ugode i uživanja u aktivnostima koje je osoba do tada smatrala privlačnim i u njima uživala. Duboka žalost je osnovno fenomenološko obilježje depresije i naročito je prisutna kod predškolske djece i adolescenata.
No, loše raspoloženje kod njih može istovremeno imati i sasvim suprotne kvalitete – poput razdražljivosti ili izljeva bijesa. U nekim je istraživanjima utvrđeno da čak 80% adolescenata u situacijama kada se osjećaju depresivni primjećuju kod sebe istovremenu pojavu žalosti i ljutnje.
3.2. Tjelesni simptomi
Tjelesni simptomi depresivnosti uključuju poremećaj različitih tjelesnih funkcija: promjene u apetitu koji može biti ili značajno smanjen ili značajno povećan i smetnje spavanja u obliku inicijalne insomnije (teškoće sa uspavljivanjem), središnje insomnije (buđenje tokom noći), terminalne insomnije (prerano buđenje) te hipersomnije (predugo spavanje), glavobolje, umor, bolovi u stomaku, itd. Oscilacije tjelesne težine su naročito značajne u simptomatologiji starijih depresivnih adolescenata.
Kognitivni simptomi
Na kognitivnom planu obično se primjećuju teškoće u koncentraciji i ispunjavanju školskih obaveza, samookrivljavanje, nisko samopoštovanje i osobno obezvrjeđivanje. Depresivni adolescenti opisuju sebe, svijet oko sebe i budućnost u negativnim terminima. Oni doživljavaju da ih njihovo socijalno okruženje (porodica, prijatelji, itd.) ne podržava, pretjerano kritizira ili je indiferentno. Najviše istraživani kognitivni simptomi su nisko samopoštovanje , beznadnost, bespomoćnost i depresivni atribucijski stil.
Nisko samopoštovanje je zajednička karakteristika raznih oblika razvojne psihopatologije, bez obzira radi li se o internaliziranim ili eksternaliziranim poremećajima: u oba slučaja adolescenti imaju sniženo samopoštovanje, nisko vrednuju sebe i svoja postignuća, te imaju negativnu percepciju vlastitog tjelesnog izgleda i ponašanja. Drugi najčešći kognitivni simptom depresivnosti je beznadnost, tj.negativno očekivanje od budućnosti. U istraživanjima se uglavnom dobivaju značajne pozitivne korelacije između beznadnosti i simptoma depresivnosti. Najčešći pokazatelji beznadnosti su opisani u slijedećim tvrdnjama: „Budućnost mi se čini nejasna i zbunjuje me.“; „Ništa se ne događa onako kako bih ja to htio“. Simptomi bespomoćnosti javljaju se u situacijima kada dijete nema kontrolu nad događajima u vlastitom životu i kada očekuje da tu kontrolu neće imati ni ubuduće.
Ostali kognitivni simptomi koji se primjećuju kod depresivnih adolescenata su greške u zaključivanju i problemi u koncentraciji. Pod greškama u zaključivanju se obično misli na sklonost depresivnih adolescenata da preuveličavaju značajnost i posljedice negativnih događaja, a neopravdano umanjuju značajnost pozitivnih događaja. Problemi sa učenjem ili neuspjehom u školi prvi privuku pažnju roditelja i nastavnika. Slabiji školski uspjeh može biti posljedica depresivnosti kod adolescenata, ali i uzročni faktor.
Bihevioralni simptomi
Na planu ponašanja uočljive su psihomotoričke promjene poput nemira ili agitacije (nesposobnost da se mirno sjedi, čupkanje ili trljanje kože, odjeće ili drugih predmeta) i psihomotoričke usporenosti (usporeni govor, pokreti tijela,produžene stanke u govoru). Uočava se gubitak zanimanja za hobije ili druge aktivnosti u kojima je dijete ranije uživalo, ili se pak nastavlja baviti tim aktivnostima ali sa uočljivom dozom gubitka ugode, tj. anhedonije. Adolescent se doima ili žali da je stalno umoran te da mu i svakodnevne obaveze predstavljaju značajan napor.
Na planu socijalnog funkcioniranja primjetno je da se adolescent povlači iz socijalnih kontakata. Sebe opisuje kao usamljeno, nesposobno da uspostavi kontakte sa drugim ljudima i manje vrijedno da privuče nečije prijateljstvo.

Depresija

Depresija je normalna reakcija na gubitak voljene osobe, samopouzdanja, materijalnih vrijednosti ili zdravlja i svako od nas ju je iskusio. Raspoloženje je dugotrajno i dosta predvidljivo emocionalno stanje i normalno ga osoba može kontrolisati. No, postoje ljudi koji su izrazito skloni depresiji- oni ponovljeno zapadaju u stanja depresije (često bez vidljivog razloga) i njihova depresija može biti toliko jaka da nisu u stanju da udovolje osnovnim zahtjevima svakodnevnog života. Tada govorimo o kliničkoj depresiji. Smatra da depresija nastaje zbog narušene ravnoteže hemijskih supstanci u mozgu, iako nisu utvrđeni tačni uzroci nastanka depresije.
Klinička depresija je emocionalni poremećaj koji spada u skupinu poremećaja raspoloženja (unipolarni poremećaj). To je poremećaj u kojem je raspoloženje patološki sniženo zbog čega kod osobe koja boluje od depresije nastupa niz promjena u izgledu, ponašanju, razmišljanju, doživljavanju okolnog svijeta i same sebe. Pod nazivom „poremećaj raspoloženja“ podrazumijevaju se duševni poremećaji u kojem se osnovne psihopatološke promjene zbivaju u raspoloženju, a prate ga i promjene u nekim drugim psihičkim i tjelesnim funkcijama. Procjenjuje se da se tokom života unipolarna depresija može javiti kod oko 20 % žena i 10 % muškaraca. Liječenje se može provoditi lijekovima, psihoterapijom, psihoedukacijom i metodama samopomoći.
Osnovu u liječenju ovih poremećaja predstavljaju lijekovi – antidepresivi, iako ne treba zaboraviti da najbolji rezultat daje kombinacija farmakoterapijskih i psihoterapijskih mjera.
Ljudi koji imaju depresiju govore da se osjećaju potišteno, bezvrijedno, da su izgubili svaku nadu u budućnost. Vrlo često se žale na nemogućnost da se isplaču ili da uopće zaplaču. Depresivno se raspoloženje razlikuje od obične tuge. Ono u sebi sadrži osjećaj duboke patnje i emocionalne boli. Postoje različite vrste depresivnih poremećaja, a mi ćemo se zadržati samo na obilježjima Velike depresivne epizode.
Bitno obilježje Velike depresivne epizode jeste period od najmanje dvije sedmice tokom kojeg su prisutni bili depresivno raspoloženje ili gubitak zanimanja za gotovo sve aktivnosti. Osoba također mora doživljavati najmanje četiri dodatna simptoma depresije. Da bi se dijagnosticirala Velika depresivna epizoda simptomi moraju biti prisutni tek odnedavno ili moraju biti znatno pogoršani u odnosu na stanje osobe (adolescenta) prije epizode. Raspoloženje u Velikoj depresivnoj epizodi obično osobe opisuju kao depresivno, tužno, obeshrabreno ili utučeno. Mnoge osobe izvještavaju o povećanoj razdražljivosti (npr.trajna srdžba, sklonost da se na događaje reagira izljevima bijesa ili pretjerani osjećaj frustracije zbog sitnica).
♦ Dijagnostički kriteriji za Veliku depresivnu epizodu ( prema DSM IV, 1999) :

Depresivno raspoloženje veći dio dana, gotovo svaki dan, što se navodi kao subjektivna pritužba (npr.osjeća se žalosno ili prazno) ili to vide drugi (npr.izgleda žalosno). Kod djece ili adolescenata može biti prisutno razdražljivo raspoloženje;
Značajno smanjeno zanimanje ili uživanje u svim ili gotovo svim aktivnostima veći dio dana, gotovo svaki dan (što se navodi kao subjektivna pritužba ili to vide drugi ljudi);
Značajan gubitak tjelesne težine bez dijete ili dobijanje na težini, ili smanjenje i povećanje apetita gotovo svakog dana;
Nesanica ili hipersomnija gotovo svakog dana;
Psihomotorički nemir ili usporenost gotovo svakog dana;
Umor ili gubitak energije gotovo svakog dana;
Osjećaj bezvrijednosti ili velike i neprimjerene krivnje (koja može biti sumanuta) gotovo svakog dana (ne samo samopredbacivanje ili osjećaj krivnje zbog bolesti);
Smanjena sposobnost mišljenja ili koncentriranja ili neodlučnost, gotovo svakog dana ( bilo kao subjektivni osjećaj ili vidljivo od strane drugih);
Ponavljajuća razmišljanja o smrti (ne samo strah o smrti), ponavljajuće samoubilačke ideje bez specifičnog plana, ili pokušaji samoubistva ili poseban plan za izvršenje samoubistva.
Za dijagnozu Velike depresivne epizode pet ili više od ovih simptoma trebaju biti prisutni tokom dvosedmičnog razdoblja i predstavljaju promjenu od ranijeg funkcioniranja.
Pažljiva anamneza je nužna da se prepoznaju simptomi Velike depresivne epizode. Gotovo polovina bolesnika se s prvom epizodom depresije javlja prije četrdesete godine. Ako se epizoda depresije ne liječi, ona može prosječno trajati od 6 do 13 mjeseci, a većina liječenih epizoda traje dva do tri mjeseca (ali kod nekih bolesnika može trajati i godinama). Prekid antidepresivne terapije prije roka od tri mjeseca konzumacije predstavlja veliku opasnost za obnavljanje simptoma. Kako bolesnik postaje stariji, javlja se tendencija da epizode budu sve češće i da traju sve duže. Tokom perioda od dvadeset godina pacijenti obično imaju pet do šest depresivnih epizoda.

Izljevi bijesa kod roditelja

Posljednjih godina je popularno govoriti o izljevima bijesa kod djece, tj. tantrumima. Također, moderno roditeljstvo „zabranjuje“ roditeljima da ispoljavaju otvoreno svoje negativne emocije, već da ih modifikuju, prilagode i u tom obliku prezentuju djeci. Zato smatram da se dovoljno ne govori o izljevima bijesa kod roditelja. To je „tabu tema“ današnjice. Šta ćemo sa roditeljskim tantrumima? Da li se oni ne dešavaju, čim se o njima ne govori? Priznanje da ste viknuli na svoje dijete ili ga rasplakali visokim tonom svoga glasa, nailazi na oštre osude okoline. Zato se roditelji sve više zatvaraju u sebe, gomilaju negativne emocije, čime se nastavlja začarani krug, i posljedično, povećava mogućnost od izljeva bijesa kod roditelja.
Mnogo roditelji viču zato što im to dođe kao olakšanje, jer su umorni, ili jednostavno tako pokušavaju postati autoritet svom djetetu (vjeruju da će ih tako djeca brže poslušati). Naravno da ne opravdavam takvo ponašanje roditelja, niti ga smatram prihvatljivim (nekad je ono znak prisutne patologije). Pokušavam da stvari sagledamo sa druge strane, i da u ovom tekstu objasnimo zašto do izljeva bijesa dolazi kod normalnih, samosvjesnih i požrtvovanih roditelja. Roditelj koji umije prepoznati da je neko ponašanje negativno i dobiti adekvatnu pomoć da to ponašanje modificira, je pravilno riješio svoj problem. Roditelj koji zatomljava svoje emocije može očekivati da one jednog dana eskaliraju- pritom dajući primjer djetetu da se emocije zatomljavaju, guše, a da se ne radi na njihovom razumijevanju. Svaka izazovna situacija je prilika za rast i razvoj ličnosti.
Govorila sam puno o izazovima modernog roditeljstva, kao i da je 24 sata malo za sve ono što majka/otac današnjice obave u jednom danu. Roditelji su umorni, a zadataka je beskonačno. Ukoliko ste perfekcionista, time je mogućnost da „planete“ veća. Jer djeca stvari gledaju drugačijim očima, te su im prioriteti potpuno drugačiji. Dodatno, svi mi nosimo iz djetinjstva naučene metode suočavanja sa stresnim situacijama. Ukoliko su roditelji vikali na vas, možda ćete se „uhvatiti“ kako identične riječi govorite svojoj djeci (a mislili ste da to nikad ne biste uradili).
Ako ste se prepoznali u gornjim redovima, nemojte se osjećati krivim. Ključno je prepoznati problem i zatim raditi na njegovom rješavanju. Ukoliko vam se to često dešava, a ne znate realan razlog („ Dvogodišnjak nije uradio ono što ste mu naredili“, nije realan razlog), trebali biste analizirati razloge koji dovode do tog ponašanja sa stručnim licem. Izljevi bijesa predstavljaju primitivan obrambeni mehanizam, koji donosi samo trenutno olakšanje. Lakše je kada se izgalamite, kada sav teret sa svojih leđa prebacite „tamo negdje“, da ga neko drugi nosi- u ovom slučaju, vaše dijete. Kada se „ispraznite“, nastupa osjećaj krivice i obećanje da se to više nikada neće ponoviti. I neće- do narednog puta. Vika nastaje uvijek kao posljedica nedovoljno razvijenih mehanizama za suočavanje sa negativnim emocijama.
Ne treba da vam posebno naglašavam da je iracionalno očekivati promjenu situacije ako ne promijenite ponašanje. Promjena u odnosu sa djecom mora uvijek krenuti od roditelja. Nakon što se izvinite i obećate da to nećete ponoviti, onda se zaista potrudite da razumijete zbog čega ste to uradili (ako se često dešava, sa stručnim licem).
Svaki roditelj želi da ima samosvjesno dijete koje će imati razvijenu samoregulaciju- koje će se pravilno nositi sa svojim emocijama i stresnim situacijama. Ali kako to postići, ako djeca, koja najviše uče posmatranjem i imitacijom, svakodnevno prisustvuju potpuno suprotnom modelu ponašanja? Treba osvijestiti zašto se osjećate tako. Da li ste bijesni zbog nečega drugog? Da li ste isfrustrirani trenutnom situacijom u vašem životu? Šta mislite o svojim životnim postignućima? Kako se osjećate u ulozi roditelja?
Kada se nađete u izazovnoj situaciji, osjetite neodoljivu potrebu da vičete i potom, slatko olakšanje. Ali, kada se situacija smiri, sjetite se malenog srdašceta koje se vikom slomili, i osjećate se još gore nego prije. Zavodljiva je misao o olakšanju koje nastupa nakon što se izgalamite. Ako roditelj ne nauči druge načine suočavanja sa bijesom, on ostaje tu i „vreba“ novu priliku da se iskaže. Zato je ključno da roditelj ima neki ispušni ventil, neki način koji mu pomaže da se oslobodi bijesa. U terapiji često koristim tehniku zapisivanja, a to je, da roditelj, umjesto da glasnim tonom predoči djetetu kako se osjeća, svoje emocije izgovori u kameru (umjesto djetetu). Kada kasnije zajedno preslušavamo te poruke, roditelji najčešće ne mogu da vjeruju šta su sve izgovorili ( uz obavezno objašnjenje kako to oni ustvari ne misle).
Svaki roditelj mora imati vrijeme u danu samo za sebe. Znam da djeluje nerealno, ali nije. Razmislite u čemu uživate. Možda je to jutarnja kafa popijena u miru? Ustanite pola sata ranije i imajte to vrijeme samo za sebe, prije jutarnje žurbe. Sport? Upišite neki tečaj. Zavisno od vaših afiniteta, pronađite ono što vam odgovara i shvatite da je zadovoljan roditelj preduslov za zdravo odrastanje djece. Ulaganje u sebe rezultira većim životnim zadovoljstvom, koje rezultira i kvalitetnijim odnosom sa djecom. Osim što ćete se osjećati dobro, imat ćete manje količine bijesa sa kojim ćete se morati nositi.
Učestalo vikanje može dovesti do velikih posljedica. Osim što dijete osjeća da nije sigurno, što je konstantno u strahu od roditeljske reakcije, dijete gubi povjerenje u roditelje. Otežana socijalizacija, anksioznost, slabije akademsko postignuće i poteškoće u uspostavljanju stabilne emotivne veze su u korelaciji sa verbalnom agresijom roditelja i čestim ispadima bijesa prilikom vaspitanja. Kada se ispad desi, sa djecom se mora pričati. Mora im se objasniti šta je do tog ponašanja dovelo (ako su dovoljno velika), naglasiti da je postupak roditelja nepravilan, ali da se roditelj treba slušati. Tako djeca uče da postoje granice. Disciplina je nužna (govorili smo već da je popustljiv roditeljski stil izuzetno štetan po djecu), ali uz mnogo ljubavi i razgovora.
Još jedna metoda prevencije „roditeljskih tantruma“ i vikanja je jasno staviti djeci do znanja šta se od njih očekuje da urade i kada ( „molim te da sada pospremiš svoje igračke“). Također, djeci treba prenositi šta želite da urade, a ne ono šta ne želite.
Ukoliko ste se pronašli u gornjim redovima, nemojte se osjećati loše. Cilj ovog teksta nije da rastužimo roditelje, već da vas potaknemo na analizu odnosa kojeg gradite sa djecom, i damo ideje kako biste taj odnos unaprijedili u korist vas i vaše djece.

Odluke kojima mijenjamo život

… i zašto ih ne donosimo?
Svi imaju racionalne želje koje bi bilo moguće ostvariti samo ukoliko bismo se zaista potrudili. Ne govorim o iracionalnim željama koje su specifične za djecu. Govorim o onim „pravim“, mogućim, bezopasnim, o kojima razmišljate kada ste sami, o kojima potajno sanjate. Uvijek kada imam situaciju da klijent priželjkuje nešto, ali smatra da je previše star, mlad, da je zakasnio, da nema više vremena…, potrudim se ukazati koliko je to stvar lične perspektive. Svaka se želja može modificirati i prilagoditi životnim okolnostima. Zvuči kao kliše, ali zaista nikada nećete biti mlađi i sposobniji nego što ste sada. Odgađanje je prečesto zavaravanje. Jedno je postavljanje realnog cilja i privremeno odgađanje nečega, dok se ne steknu uslovi da se to ispuni (npr. da se preselite u drugu državu trebate najprije naučiti jezik, pronaći posao i stan, srediti dokumente, itd., i racionalno je poduzimati postepene korake kako bi se ostvario konačni cilj). U spomenutom primjeru, konstantna priča o preseljenju koje će se nekada dogoditi, a da se pritom ne poduzima ništa po tom pitanju, je zavaravanje samih sebe.
Najčešći razlog zašto se ne odlučujemo na promjenu je strah. Strah je složena emocija. U ovom slučaju, on nas paralizira i onemogućava da sagledamo stvari jasno. I kamen koji nosimo dugo u džepu nam nedostaje jednom kada ga odbacimo- premda nam je smetao dok je bio tu. Tako je i sa životno bitnim odlukama, kao i lošim navikama. Strah od promjene je jači i teži od same promjene. Svakodnevnica može biti naporna, ali je dobro poznata. Nema tu nekih velikih iznenađenja, i to većini odgovara. Ukoliko se upustimo u nešto novo, rizikujemo mnogo toga. Rizikujemo da nam bude gore nego što nam je sada. Zato mnogi radije ostaju u zoni komfora, premda bi željeli isprobati nešto novo. Onda nastupa „pravdanje“ zašto smo ispravno odlučili (prisjetite se obrambenih mehanizama).
Svaka promjena zahtjeva dobro promišljene postupke i adekvatan plan. Treba procijeniti rizike, dobitke i jednostavno ih staviti na vagu. Strah je ubio više dobrih ideja nego bilo koji neuspjeh koji se mogao desiti. Odgađanje je ozbiljna boljka, i oni koje od nje „boluju“ trebaju da se time pozabave. Priznat ćete da ste mnogo puta bili uvjereni da će nešto proći loše, a ispalo je suprotno. Veoma često se ljudi preopterete obavezama, pa nemaju energije ni za stvari u kojima uživaju.

Kada odlučite da realizirate neki cilj, ponovo dolazi do teškoće. Nakon početnog adrenalina, sve se češće pronalaze izgovori da se odustane. Javlja se samokritičnost ( „Znao sam da ja nisam za ovo“, „Ne mogu ja ovo“, „Ne ide mi“…), koja ubija elan i energiju za rad. Ispravan način za suočavanje sa strahom i demotivacijom je da osvijestimo emocije koje se nalaze u podlozi. Problem se ne rješava odgađanjem ili izbjegavanjem, već suočavanjem i prihvatanjem.
Šta još uvijek čekate? „Ukoliko ti se ne sviđa gdje se nalaziš, pomjeri se…Nisi drvo“!