Sve nas svete knjige i moralna načela podučavaju da trebamo oprostiti kada nas neko povrijedi, da bismo mogli nastaviti sa svojim životom. U ovom tekstu naglasak stavljam na događaje koji poremete funkcionisanje pojedinca, a ne na bezazlene, svakodnevne događaje preko kojih se lako prelazi. I premda je istina da nas nezdrave emocije izjedaju iznutra i da trebamo pronaći način da se sa njima izborimo, ne dijelim mišljenje da je oprost uvijek nužan da bismo živjeli u miru.
Naravno da je lijepo i poželjno oprostiti, te da je to ljepši put ka potpunom oporavku od nekog lošeg iskustva. No, treba napraviti razliku između bezazlenih stvari i onih krupnijih, koje treba dobro „svariti“ prije nego ih zauvijek obilježimo kao prošlost. Kada to prerano uradite, onda će vam se često vraćati u svijest. Kako je to moguće, ako ste nešto oprostili? Jeste li oprostili, a niste zaboravili? Ja to zovem „vještačkim oprostom“. Opraštate ( na racionalnoj razini), jer mislite da tako treba, „jer samo veliki ljudi opraštaju“, jer se bez oprosta„ne može dalje“, i sl. Ja nisam protiv opraštanja, dapače, smatram ga izuzetno velikim i poželjnim činom. No, želim reći da govorenje o oprostu kao o ključnom dijelu terapije, po mom mišljenju, nije ispravno.
To je kao da žurite da stignete na kraj puta, i kada konačno stignete, otkrijete da se ne osjećate bolje, iako ste došli do cilja. Kada se oprost forsira (kada sebe forsirate da pređete preko nečega), upravo to radite. Ponašate se kao da je sve uredu, a osjećate da nije. Opasnost leži u tome što će vaše stvarne emocije ostati zakamuflirane i nećete ih moći vječno negirati.
Zašto ljudi prerano opraštaju? Razlozi su mnogobrojni. Pored vjerskih, moralnih i filozofskih principa, bitan razlog je i strah od gubitka. Najbolji primjer je možda oproštaj preljube. Partner/ica naizgled oprašta prevaru jer voli svoju drugu polovinu, jer se boji da će je izgubiti. A onda joj tu preljubu prebacuje i pokušava da odboluje to što mu je voljena osoba uradila.
Kako naglašava Ahtar, pojedinci koji su skloni tome da prerano opraštaju to čine da se ne bi morali suočiti sa osjećajem povrijeđenosti i bijesa. Da parafraziram, lakše je oprostiti, nego razmišljati o tome šta me je i ko povrijedio. Ljudi se mogu podijeliti u grupe: od onih koji teško opraštaju, do onih koji svima i sve opraštaju.
Vidite, postoje situacije i traume koje su jednostavno neoprostive. I kada potenciramo da je oprost ključan za oporavak, time negiramo želju onoga ko ne želi da oprosti. Prihvatljivo je ne biti još spreman da oprostiš, prihvatljivo je i nikad ne oprostiti. Jer naš boljitak ne zavisi od toga da li ćemo nekome oprostiti ili ne, nego šta ćemo uraditi sa nagomilanim emocijama prema osobi koja nas je povrijedila. Ukoliko pronađemo način da se ispravno suočimo sa tim emocijama i onime što one nose, onda nam one više ne mogu nauditi. Identifikovali smo ih, znamo im domet djelovanja i spremni smo da se sa njima suočimo.
Slušajte svoje srce: Ako vam još uvijek treba vremena, onda si to vrijeme i uzmite. Tako možete kvalitetno (ako je potrebno, i uz stručnu pomoć) preraditi nagomilane emocije. Smatram to ključnim segmentom nakon nekog nemilog događaja. Svi mi imamo različite stepene tolerancije. Ono što je nekome prihvatljivo, drugome je neoprostivo. Zato je nužno raditi na sebi, upoznati sebe i pratiti svoj tempo djelovanja. Oprost, kada i ako dođe, će tada biti kvalitetan i konačan. I definitivno vrijedan čekanja.
