Teorija o afektivnoj vezanosti djece od najranije dobi je dala podlogu za mnoga istraživanja o ulozi i važnosti majke za život djece. Sa druge strane, uloga očeva se nije toliko ispitivala. Tome je dijelom pridonijelo tradicionalno stanovište da je otac najčešće potpuno izostavljen iz odgajanja djeteta (radi, donosi novac i potreban mu je odmor), dok je majka ta koja preuzima ulogu odgajateljice i kućanice. Drugim riječima, majka je ta na kojoj je “teret” odgoja, dok je otac taj koji je vanjski faktor. Da,možda to očeve lišava stresa svakodnevnog odgajanja djece, ali ih također lišava i svih onih čarobnih stvari koje su sastavni dio vremena provedenog sa djecom. Mene neopisivo raduje što konačno postaje prihvatljivo da tata ima jednake obaveze kao i mama. Ne zato što to olakšava mami (što je neosporno odlična stvar), nego zato što se možemo nadati da će buduće generacije imati manje emocionalnih problema nego dosadašnje. Danas su majke jednako zaposlene, zarađuju i obezbjeđuju porodicu, te su se očevi “prisiljeni” uključiti. A ja bih dodala- konačno im je dozvoljeno da imaju ulogu i važnost koju su oduvijek trebali imati.
Sva istraživanja su dala krucijalne rezultate, koji se odnose na činjenicu da su očevi ključne uloge u vaspitanju svoje djece (uz majke, naravno). Dakle, premda je mama ta koja dijete nosi, rađa i intuitivno je vjerovatno vezanija za dijete, to ne znači da je otac manje bitan ili nebitan. Prije svega, to nije fer prema nekome kome priroda nije dala mogućnost da sam donese dijete na svijet. Dodatno, u praksi sam viđala razne slučajeve i jedino što mogu posvjedočiti je da je pravi roditelj ono što djetetu treba (bez obzira da li je muško ili žensko, jer oboje mogu biti jednako osjetljivi na djetetove potrebe). Djetetu trebaju uključeni roditelji, a od uključenog oca djeca imaju višestruke benefite (kognitivne, emocionalne i socijalne).
Priroda je ostavila da dvoje podižu dijete- i to nije bez razloga. U odgoju djeteta ima „posla“ za više ljudi. Pritom ne umanjujem trud i ulaganje samohranih roditelja (sjetite se teksta o samohranim roditeljima), koji imaju višestruke izazove u odnosu na one koji dijete odgajaju sa partnerom/partnerkom. Bitno je da je otac dostupan, angažiran u odgoju djeteta i da preuzima odgovornost za djetetovu dobrobit. Igranje između djeteta i oca je izuzetno bitno i često potpuno drukčije od majčine igre sa djetetom (igra sa ocem je često stimulativnija). Aktivna uključenost oca u dječiji svijet hrabri djecu da istražuju, uči ih strpljenju. Uključenost, dostupnost oca i u prve tri godine djetetovog života blagotvorno utiče na kogniciju (rješavanje problema, zadataka i sl). Bitno je provoditi vrijeme skupa i biti uključen u zajedničke aktivnosti sa djecom. Uloga oca nosi prirodno određeni autoritet, koji navodi djecu da stvari shvataju promišljenije i ozbiljnije. To ne znači da majke nemaju autoritet, već da ga očevi u većem broju slučajeva imaju više. Uloga oca je podjednako važna i za djevojčice i za dječake, samo se uloga koja se vrednuje u odrastanju djece razlikuje. Šta to znači? Npr. Dječacima je otac figura, model prema kojem formiraju svoje vrijednosti i ponašanja kao muškarci, očevi i muževi, dok će djevojčice prema modelu oca procjenjivati muškarce, a više će se ugledati na majku kao model vlastitog ponašanja i vrijednosti. Djeca koja su imala emocionalno dostupne i tople očeve su tolerantnija na stres i frustraciju, te imaju razvijeniju samokontrolu i kontrolu impulsa.
Ako ostavimo neke patološke promjene po strani, majke gotovo uvijek razviju prirodnu vezanost za djecu (jer su već dio njih). Očevima to nije uvijek jednostavno, pogotovo ako trudnoća nije bila planirana ili željena. Nekada treba proći nekoliko mjeseci dok se ta veza ne krene uspostavljati, najčešće onda kada bebica reaguje na očeve riječi i dodire. Što više vremena provode sa svojim bebama i trude se povezati s njima, bolje će prepoznavati signale koje beba šalje, upoznati će svoje dijete i time stvoriti temelje za razvoj sigurne privrženosti sa ocem.
U školskoj dobi bliskost oca znači puno. Znači nemanje straha od neuspjeha u školi ( a kasnije, općenito u životu). Bliski odnosi sa ocem preveniraju negativno ponašanje i čuvaju od antisocijalnog ponašanja u adolescenciji. Autoritarni očevi, koji vezu sa djecom baziraju na strahopoštovanju i strahu, mogu očekivati da odgoje anksioznu i emotivno nestabilnu djecu. U kasnijem životu, ljudi i žene koji su imali emocionalno dostupne i tople očeve pokazuju veći stepen samopoštovanja, empatičniji su i emocionalno stabilni.
Često su majke te koje ne “forsiraju” dobar odnos očeva sa djecom, iz nekih drugih razloga (egocentričnih, tradicionalnih). Ja uvijek naglašavam da je ponos jedne mame i dobar odnos koje dijete gradi sa ocem. Nekada mladim tatama treba uputa, topla riječ i ulijevanje hrabrosti da se otisnu na put upoznavanja vlastitog djeteta. Nakon svega što sam u ovom tekstu iznijela, da li bi ijedna mama svjesno lišila svoje dijete svih ovih benefita?
