Blog

Ljubavne veze ili borilačko polje

Oba partnera dolaze u vezu sa velikim mirazom: protekle ljubavne veze, iskustva, patnje i neugodne situacije u životu,uspjesi i neuspjesi, te u konačnici: veze sa primarnim srodnicima.
Freud je mislio da smo kao ljudska vrsta determinisani, tj. da je naša sadašnjost uslovljena našim prošlim iskustvima. Ukratko, da smo mi produkt svega što nam se dogodilo. Moram priznati da ovakvu tezu smatram dosta obeshrabrujućom, jer da jeste, zašto bismo se uopće trudili? Smatram da je danas popularan drugačiji trend, koji nam više ide na štetu nego što nam koristi.
U pokušaju da se dokaže kako nas sve što nam se dogodilo nije slomilo, držimo sve u sebi i pravimo se da nam nije ništa. Najuspješniji su ljudi koji su u javnosti poznati i naizgled imaju sve: A onda se iznenadimo kada pročitamo njihove iskrene životne priče.
Želim da kažem koliko je važno da osvijestite šta ste donijeli u svoju vezu ili brak, prije nego odlučite na nju da stavite tačku. Jednostavno je smatrati da je uvijek ona druga strana kriva (u nekim slučajevima jeste). Naravno da postoje ekstremni slučajevi (npr.nasilje) kada je zaista jedna strana ta koja nosi krivnju za neuspjeh veze; ali u većini slučajeva, prekid veze se događa obostranom krivnjom.
Riječ je o začaranom krugu koji počne beznačajnim stvarima, a održava se beskrajnim nizom povrijeđivanja, pomirenja, nepoštivanja i nade u partnerovu promjenu ponašanja.
Dakle, prvi korak je priznati da je možda malo i do nas. Pokušati ustanoviti da li nas je partner /partnerka povrijedio time što je aktivirao neke traume i uspomene koje nismo „preradili“, ili je to uradio/la namjerno, sa ciljem da nas povrijedi. Nekada partneri urade ili kažu nešto što nema za cilj da nas povrijedi, a mi se smrtno uvrijedimo. Uviđate li razliku?
Ako su se sve vaše veze završavale na identičan način i uvidite da imate kroz sve veze identičan obrazac ponašanja, onda je vjerovatno da je u podlozi vašeg ponašanja nešto što treba modificirati.
Svaka nova veza (i čak i veza u kojoj ste sada) je prilika da poboljšate svoje sposobnosti za komuniciranje.Prirodno je da želimo da se zaštitimo: Niko ne želi da bude povrijeđen. Ali čovjekova je prirodna potreba i da voli i da bude voljen. Teško je izbalansirati te dvije potrebe.
Idealno bi bilo da možemo uraditi „reset“ nakon svake veze, te u novu vezu ući kao prazna ploča, bez neriješenih unutrašnjih konflikata i akumuliranih emocija. No, to je nemoguće. Time bismo se, naravno, lišili i svega što smo u prošlim vezama naučili.
Npr. ukoliko ste doživjeli prevaru, možete podsvjesno očekivati da je doživite opet. Tako ćete budnim okom tražiti sve potencijalne znakove prevare, ili ćete se odlučiti ići desktruktivnijim putem: Vi početi varati, kako vas ne bi prevarili prve. Ako sa druge strane imate čovjeka/ženu koja je u prethodnoj vezi bio/la pretjerano kontrolisana (partner/ica su bili npr.pretjerano ljubomorni), ovakva veza ima velike šanse za neuspjeh. Ne zato što te dvije osobe nisu zaista bile kompatibilne, već njihova neriješena iskustva nisu bila kompatibilna.
Zato je puno bolje ne zalijetati se u novu vezu ako je prošla završila bolno. Treba si dati vremena da prebolite i zaista nastavite dalje. Nije smisao ljubavnih veza samo pronaći kvalitetnog partnera. Prije bih rekla, naći ćete kvalitetnog partnera ako ste i sami kvalitetan partner. A to se postaje, sa time se ne rađa. Samo tako ćete moći očekivati ispunjenu ljubavnu vezu.

Categories: Uncategorized @sr

Psihološki aspekti problema sa začećem

Pored fizičkog, problem sa začećem predstavlja veliki emocionalni problem za ljubavne parove. Roditeljstvo je u našem društvu primarni cilj života. Čovjek i žena koji nemaju djecu su često omalovažavani i njihovo mišljenje o odgoju djece se ne uzima kao validno. Psihološki problemi sa začećem (sram, stres, depresija, krivica, osjećaj bezvrijednosti…), se mogu podijeliti na one koji su vezani uz samu organsku neplodnost i probleme koje ona sa sobom donosi, te nemogućnost začeća koja nije organska, već je na psihološkoj bazi. U ovom tekstu ću se bazirati na prvu skupinu i pokušati da približim intenzitet i raznovrsnost emocija koju jedan takav par doživljava. Psiha i začeće su jako povezani i direktno utiču jedno na drugo.
Ljudi imaju slobodu da izaberu da nemaju djecu. Pa ipak, većina sanja o tome da se ostvare kao roditelji. Onda kada je to nemoguće, simptomi tog značajnog gubitka liče na pravi proces žalovanja, kada izgubimo nekoga bliskog. Samo što nemamo sjećanja i lijepe zajedničke trenutke koji bi nam pružali utjehu u momentima kada nam taj neko nedostaje. Svjetska zdravstvena organizacija je neplodnost definisala kao nemogućnost da se zatrudni u roku od godinu dana pokušavanja. Procjenjuje se da se čak 15% parova susreće sa problemom neplodnosti. Sama problematika varira od toga da li je problem u ženskom zdravlju, da li je problem urođen ili stečen, da li je do muškarca, ili je do oboje. U posljednjih nekoliko godina se broj parova koji traže potpomognutu oplodnju drastično povećao. Neplodnost dolazi “u paketu” sa bijesom, depresijom, anksioznosti, bračnim problemima i osjećanjem manje vrijednosti. Istraživanja pokazuju da je nivo stresa veći kod žena nego kod muškaraca, i jača je želja da imaju djecu. Nivo stresa je, naravno, viši kod žena kod kojih je dijagnosticiran neki problem zbog kojeg ne mogu da zanesu. Emocionalni stres i bračni problem su gotovo svakodnevno prisutni kod ovakvih parova- zato se uvijek naglašava da kroz cijeli proces nije akcenat samo na osobi koja ima neki zdravstveni problem, nego i na partneru sa kojim dijeli život.
Dijagnoza i liječenje neplodnosti su hronična bolest, te se “oboljeli” suočava sa dugim putem “liječenja”, koji je neizvjestan, nepoznat. “Oboljeli” čeka ozdravljenje, a ne zna da li će se ono desiti. Neplodnost ima indirektno vezu i sa socijalnim životom. Osoba koja se previse optereti nastojanjima da se realizira kao roditelj je u stanju da zapostavi druge značajne osobe u svom životu.
Žene koje tek počinju s postupcima metode potpomognute oplodnje neznatno se emocionalno razlikuju od žena u općoj populaciji. Što su metode duže vremena neupješne, to je učestalost i intenzitet negativnih emocija veća.
Mreža podrške je jako bitna (partner, porodica, prijatelji). Žena koja prolazi kroz pravi emotivni vrtlog treba da ima nekoga sa kim može pričati o onome što prolazi. Također je uvijek uputno potražiti i stručnu pomoć kako bi se riješila iracionalna vjerovanja koja pogoršavaju osjećaj bespomoćnosti i očaja.
Kada govorimo o neizliječivom sterilitetu, osjećaj krivice je prisutan kod oba partnera. Ljudi koji žele da se ostvare kao roditelji su spremni na sve. Ako ne uspiju u tome, mogu se početi samookrivljavati, kriviti partnera, češće imati konflikte, dok to naposlijetku nepovratno ne naruši partnerski odnos. Začarani krug okrivljavanja i samookrivljavanja mora biti prekinut.Teško je kontrolisati misli koje izazivaju osjećaj krivice i usmjeravaju na negativne aspekte cijele situacije. Borba za trudnoću iscrpljuje. Iščekivanje umara. Ukoliko ne posvetite pažnju ovim emocijama i ne preradite ih, može se razviti neki neurotski poremećaj ili depresija.
Nemogućnost da se dobije dijete na prirodan način je veliki udarac za par. Emocije koje nakon toga uslijede su poput rollercoastera i slične fazama oporavka od gubitka. Upravo tako- osjećate da vam je uzeto nešto, prije nego što ste uopće imali šansu da to dobijete. Možda i najveći problem u situacijama kada par ne može da začne bebu je to što se (žene pogotovo) osjećaju nedovoljnima kao osobe. „Pitanje je vremena kada će moj muž poželjeti dijete. Kako da mu uskratim ono što želi? Nije on kriv što ja nisam prava žena“,čula sam od gotovo svake svoje klijentkinje koja se suočava sa ovim problemom.
Majčinstvo i očinstvo je toliko prirodna stvar koju ničim nismo morali zaraditi, te se oni kojima je to uskraćeno osjećaju manje vrijednima i frustriranima. Ta frustracija je nekad toliko duboka da ugrožava sliku koju ti parovi imaju o sebi. Podređivanje života satu i zbližavanju koje se dešava mehanički, samo za jednim ciljem, udaljuje partnere, umjesto da ih zbližava.
Taj problem identifikacije sebe kao osobe vrijedne ljubavi kroz majčinstvo je bio problematičan, pa smo na tome i radile. Majčinstvo/očinstvo su divne životne uloge, ali vas one ne definišu. Postojali ste kao osoba godinama prije ideje da budete roditelji, a nastavit ćete postojati i nakon toga. Na kraju krajeva, roditelj se može biti na toliko načina. Roditeljem vas ne čini čin poroda. Roditeljem vas čini sve ono što za svoje dijete radite.

Categories: Uncategorized @sr

O mentalnom zdravlju

Mentalno zdravlje nije odsustvo mentalnog poremećaja-ono se definiše kao stanje psihološke, socijalne i emotivne dobrobiti u kojem svaka osoba ostvaruje svoj puni potencijal, uspješno se suočava sa svakodnevnim stresorima u životu, produktivna je i doprinosi svojoj okolini. Koliko „mentalno zdravih“ osoba poznajete? Prije nego što se zabrinete, nastavite čitati. Ukoliko imate faze kada „vam se ništa ne da“, „ne živi vam se“, „ništa vam ne ide od ruke“, itd, nemojte se brinuti. To je sastavni dio života. Problem je kada su ovi neadekvatni mehanizmi funkcionisanja dominantni.
Svi mi živimo na kontiinumu između dobrog i slabog, „siromašnog“ mentalnog zdravlja. Potpuno isto kao i sa fizičkim zdravljem: Imamo periode kada se izbalansirano hranimo, vježbamo, dovoljno spavamo i dobro se osjećamo, a imamo i periode kada pretjerujemo u hrani i sveopće stanje nam i nije najbolje. Šta onda radimo? Pratimo znake našeg tijela koje nam signaliziraju da se moramo pozabaviti svojim fizičkim stanjem. Zašto onda ignorišemo znake koji nam govore da nam je psihičko stanje ugroženo? Kada sam prošle godine bila gost u jednoj TV emisiji, voditeljica me je upitala zašto je popularno voditi brigu o fizičkom zdravlju, a o mentalnom ne. Odgovorila sam: jer se fizičko zdravlje vidi, a mi živimo u površnom svijetu.Okolina će primijetiti prije vaše njegovane nokte ili mišiće na nogama, nego vaš osmijeh i osjećaj zadovoljstva životom. No-i mentalno se zdravlje vidi!
Živimo u društvu koje nedovoljno propagira značaj mentalnog zdravlja. Naročito danas, kada je ono ugroženije više nego ikad. Dok je sa jedne strane socijalno (i ekonomski) poželjno ponašanje koje uključuje brigu o svome tijelu, informacija da neko njeguje svoje mentalno zdravlje je najčešće pogrešno shvaćena. Sve vezano za mentalno zdravlje je obavijeno velom stigme.

Mentalno
zdrava osoba

Osoba koja se suočava sa nekom mentalnom poteškoćom

Osoba koja je na „dobrom putu“ da razvije mentalni poremećaj

Osoba sa mentalnim poremećajem
-Uspješno se suočava sa svakodnevnim životnim izazovima
-Funkcioniše u svakodnevnom životu, ali pod velikim stresom
-Osjećaj konstantne ljutnje
-Razvoj anksioznosti, depresije
-Velike promjene u načinu razmišljanja, ponašanja i djelovanja
-Razvoj ovisnosti

Poremećaji mentalnog zdravlja odlikovani su promjenama u mišljenju, raspoloženju ili ponašanju (ili svim ovim elementima), te općenitim, dugotrajnim poremećajem u svakodnevnom funkcionisanju.
Tokom života se svi mi povremeno osjećamo usamljenima, izolovanima i neuspješnima; to su najčešće normalne, prolazne reakcije na neke stresore. Kada se dese tužne situacije poput raskida ljubavne veze ili svađe sa članom porodice, prirodno je da se ne osjećamo dobro. Ali ako se ne osjećamo psihički dobro većinu vremena, ako nam je napor sve ono u čemu smo nekada uživali, ako tražimo utjehu u hrani, opijatima ili opasnim ponašanjima- tada je krajnje vrijeme da se pozabavimo svojim problemom koji pokušavamo zaboraviti. U nekim slučajevima intenzitet i trajanje bolnih emocija ozbiljno ugrožavaju svakodnevno funkcionisanje. Uobičajeni mehanizmi suočavanja tada više ne djeluju, te je potrebno potražiti stručnu pomoć.
Korak naprijed u promovisanju mentalnog zdravlja je urađen i u vidu MHFA (Mental Health First Aid), seminarom u kojem se učesnici educiraju kako da prepoznaju one koji se suočavaju sa nekim mentalnim izazovom i pomognu im da pronađu put do stručne osobe sa kojom će raditi na poboljšanju svoje situacije. Dakle, ovi ljudi se ne educiraju da preuzmu posao stručnjaka, već da postave prava pitanja u pravo vrijeme, osobama u svojoj okolini, najčešće onima koji im vjeruju.
Mentalno zdravlje je polovina zdravlja. Ne možemo govoriti o zdravlju, a da pričamo samo o fizičkom zdravlju. Niste zdravi ako je tijelo ugroženo. Niste zdravi ako je um ugrožen.

Categories: Uncategorized @sr

Kako da si olakšate povratak na posao nakon praznika

Godišnji odmori i praznici su velikom broju ljudi omiljeni period godine i nestrpljivo se očekuju. Povratak na posao nakon odmora je svojevrsni šok za organizam. Osjećamo se tužno i nevoljko se vraćamo starim obavezama. Zašto se to dešava?
Ovi osjećaji su normalni. Puno je razloga zbog čega se tako osjećamo.Kao ljudska bića, mi tražimo ugodu, zadovoljstvo i želimo izbjeći nezadovoljstvo. U stresnoj svakodnevnici, rijetki slobodni dani zbog praznika ili kraće radno vrijeme jednostavno nisu dovoljni da bi se „napunile baterije“. Najčešće su prvi dani nakon praznika izuzetno stresni, jer praznici nisu ispunili naša očekivanja ili nas čeka puno posla i obaveze u kojima se „gušimo“. U nastavku vam donosim nekoliko ideja kako da se lakše nosite sa postprazničnom tugom i sebi olakšate prve dane povratka na posao.
Nemojte odlaziti na odmor neorganizovani. Nemojte sav posao ostaviti za poslije odmora. Ustvari, isplanirajte što više možete. Neka vas prvi radni dan dočeka pospremljen radni stol i planer u koji ste upisali sve vaše obaveze. Uvijek govorim svojim klijentima- kada zapišete svoje obaveze, vi mentalno oslobađate prostor u svojim umovima. I to treba biti zapisano na jednom mjestu, u jednom kalendaru/planeru, jer je jedino tako praktično i vama dostupno za rad.
Sedmice prije odlaska na odmor trebaju biti ispunjene radom, kako bi vam taj povratak na posao lakše pao. Nemojte upasti u „praznično raspoloženje“ kada je u pitanju vaš posao. To će biti kontraproduktivno za vaš poslovni uradak.
Pripremite se psihički za prvi radni dan. Ustanite ranije, slušajte omiljenu muziku, doručkujte- i dođite na posao ranije. Ako budete imali makar deset minuta mira prije buke i poslovnih zahtjeva, dozvolit ćete umu da se akomodira na poslovno okruženje.
Nagradite se nakon toga- neka prva sedmica povratka na posao bude puna malih, slatkih nagrada: odlazak u kino ili ručak u omiljenom restoranu. U skladu sa vašim mogućnostima.
Ukoliko je moguće, odgodite zahtjevne poslovne zadatke. Idealno bi bilo da prvi radni dan nemate nikakav pretežak poslovni zadatak. Ako imate mogućnost zakazivanja, neka zahtjevni zadaci sačekaju barem treći dan povratka na posao.
Mislim da ste svjesni da nije problem u povratku na posao, jer je posao sastavna komponenta života. Problem je u našoj percepciji posla i toga da radni dani ne moraju biti ispunjeni ničim drugim, izuzev obavezama. Sve razonode i ugodnosti ostavljamo za vikend, kada se ponovo nađemo u začaranom krugu kućnih i socijalnih obaveza. Niko vam ne može zabraniti da pola sata prije spavanja provedete onako kako vi želite. Birajte aktivnosti koje vam „pune baterije“.
Naravno, ovdje je riječ o situaciji kada je nezadovoljstvo poslom samo privremeno i vezano za postpraznično raspoloženje. Ukoliko ste hronično nezadovoljni i odlazak na posao je konstantno praćen psihosomatskim simptomima, krajnje je vrijeme da razmislite o promjeni radnog mjesta.

Categories: Uncategorized @sr

Druga šansa za ljubavnu vezu

Einstein je rekao: „Ludost je kada radite istu stvar više puta, a očekujete različite rezultate“. Zato se veze koje se obnove bez dogovora i oproštaja, najčešće ponovo završe. Ukoliko odlučite da partneru date novu šansu u vezi, to mora biti smišljena odluka kojoj ćete svjesno pristupiti. Trebate preraditi stvari koje su uopšte dovele do raskida, te pronaći kompromis kako se u budućnosti ne biste oko istih stvari sukobljavali.
Odgovor da će se partner promijeniti (bez tačne ideje), jednostavno nije prihvatljiv. Uvijek govorim klijentima da upitaju kako će se to tačno partner promijeniti. Kako da se promijenimo ako nikada nismo saslušali šta to ustvari partneru smeta? Šta ako je to neka karakterna crta sa kojom se identifikujemo i ne želimo da se promijenimo?
Ne zaboravite da su partneri dva odvojena bića, odvojenih preferencija i percepcija. Ono što je jednome ideal ljubavi, sreće i zadovoljstva, drugome je često nepotrebno. Partneri znaju imati različita očekivanja jedno od drugoga, zbog čega se često sukobljavaju. Paradoksalno je da svi žele da ih partner usreći, ali ne znaju odgovoriti na pitanje šta bi ih tačno usrećilo (kakvo ponašanje, kakve riječi, i sl). Drugim riječima, da bi vas neko mogao usrećiti, najprije morate znati šta vas to čini sretnima.
Dolazak do druge šanse je često „igra mačke i miša“, test dominacije i karaktera. Ko će koga prvi pozvati, ko će zamoliti za novu šansu i rizikovati da bude odbijen. Za razliku od prvog puta kada se u cijelu priču kreće od neutralnog početka, obnovljene veze kreću od minusa. Zajedno sa voljom da se sa nekom osobom bude, dolaze „u miraz“ i svi konflikti i suze koje su ostali neriješeni. Također, kroz vrijeme koje je prošlo, oba su se partnera promijenila. Ne želim reći da je obnovljena veza osuđena na neuspjeh (jer nije), već da uspješnost obnovljene veze zavisi od volje i truda oba partnera (baš kao i svaka druga veza, zar ne)?
Egu jako imponuje činjenica da nas bivši/bivša i dalje traži, da nas voli, da nas ne može zaboraviti. To naročito prija onima koji su bili ostavljeni i povrijeđeni. Druga šansa se daje i iz želje da partner „ne bude dostupan nikome više, barem na određen period dok ne vidimo kako ćemo dalje“. Dalje, ljudi se mire jer osjećanja još uvijek postoje, vjeruju da je njihov partner/ka onaj/ona prava. Nostalgija za prošlim vremenima i to što trenutno nemate nikoga je definitivno loš razlog za obnoviti vezu sa bivšim/bivšom, ali je također čest razlog pomirenja.

Ukoliko je slučaj da je jedan od partnera pogriješio, mora zaista pokazati motivaciju da se to nikada više ne ponovi. Uspostavljanje povjerenja koje je jednom uništeno je dugotrajan proces, koji nije uvijek uspješan.
Bilo kako bilo, slušajte svoje srce, ali i svoj mozak. Za uspješnu vezu je povjerenje i osjećaj pripadnosti ključno, jednako kao i ljubav. Ukoliko se neko nije promijenio u prvih 2 godine veze, kako će se magično promijeniti baš sada? Zato uvijek predložim da se (mentalno) napravi neki rok. Npr., ako se 4 mjeseca od pomirenja stvari ne poprave, znak je da se vrlo vjerovatno i neće promijeniti. Na vama je da li želite uzaludno čekati.
Svi griješimo. Ali postoji razlika između greške koja se desila jednom, pa smo u međuvremenu sazreli i sada znamo cijeniti ono što imamo, te nezrelog ponašanja i iskorištavanja nečije ljubavi prema nama. Koliko god da boli život bez nekoga koga volimo, bolnije je biti u vezi u kojoj partneru ne vjerujemo, ne vidimo budućnost i osjećamo da nismo voljeni i prihvaćeni takvi kakvi jesmo. Također, ako par period nakon veze iskoristi za lični i emocionalni razvoj i zatim zrelo odluči da je spreman za pomirenje, takva veza ima veće šanse da uspije. Kada smo mladi, sanjamo o fatalnoj ljubavi. Filmovi i serije prikazuju čarobni osjećaj kada smo sa onim kojeg/koju volimo, ali ne i sav rad i zalaganje oko voljene osobe, koju svaka uspješna veza podrazumijeva. To što smo sa nekim koga volimo (i uzvraćeno nam je), ne znači da ćemo imati uspješnu i zdravu vezu koja će oboje usrećiti.
Ako ste očekivali da vam kažem da li trebate dati drugu šansu ili ne, morat ću vas razočarati. To je ipak vaša odluka. No, nadam se da su vam argumenti koji su spomenuti makar malo olakšali proces odlučivanja.

Categories: Uncategorized @sr

Kako djeci olakšati promjene

Prirodna težnja roditelja je da nastoje da svojoj djeci pomognu u raznim izazovnim životnim situacijama. Naročito danas, kada se promjene dešavaju munjevitom brzinom i kada je svijet postao „globalno selo“. Bilo da je u pitanju promjena u porodičnom okruženju, promjena škole ili promjena države u kojoj živite, sasvim je sigurno jedno: Djeca to itekako osjete. Ono što se često ignoriše je činjenica da svako dijete ima svoj tempo kojim „prerađuje stvari“. Tačnije, roditelji daju djeci onoliko vremena koliko oni misle da djeci treba, a to često nije u skladu sa onim koliko vremena zaista djeci treba da se nečemu prilagode. Djeca u pravilu teško podnose odvajanje od prijatelja i poznate okoline.
Promjene se dešavaju momentalno, ali period tranzicije- navikavanja na novonastalu situaciju ipak traje duže. Budite strpljivi sa svojim djetetom- ali i blagi prema sebi. Dozvolite i djeci i sebi da se osjećate tako kako se osjećate- da ništa ne požurujete.
Promjene mogu biti i pozitivne, ali imajte na umu da je svaka promjena i gubitak nečega. Kamen koji nosite u džepu ( a koji vam je smetao) će vam nedostajati jednom kada ga izvadite iz džepa, pa kako da vam ne nedostaje nešto u čemu ste uživali?
Djeca (kao i odrasli) će iskusiti osjećaj gubitka, tuge i sjete vezanih za prethodnu situaciju, i to je njihovo pravo i jedini pravi put da se novonastala situacija usvoji bez posljedica. Nikakvo forsiranje neće donijeti ništa dobro. Npr. preselili ste se u novu državu i dijete je tužno, plače i želi nazad. Možda vam je prva reakcija da je/ ga ubjeđujete da nema zbog čega biti tužna/tužan i da je sve sada puno ljepše. Međutim, puno bi bilo bolje da pokažete da poštujete djetetove emocije. Npr. : „ Znam da ti nedostaje naša stara kuća, tvoji prijatelji i (nabrojite neke stvari koje ste skupa tamo radili). Tvoj tata/mama i ja smo smatrali da je za našu porodicu bolje da živimo ovdje. Uredu je da bude tužna/tužan. Ja sam tu kada god poželiš da pričamo i voljela bih/volio bih da ovdje napravimo nove zajedničke navike“. Dijete će vjerovatno plakati i zahtijevati da se vratite u stari grad. Ali, budite strpljivi. Posvetite se puno više nego što biste to inače radili i nastojte pokazati pozitivne strane novog mjesta. Vremenom će sve doći na svoje.
Da ponovim, nemojte djeci govoriti kako treba da se osjećaju i da trebaju što prije prestati biti tužni/sjetni/ljuti zbog promjene. Prirodno je da vi kao roditelji teško podnosite činjenicu da vam se dijete sa nečim bori- ali to je njegova borba u kojoj vi možete samo da pomognete, a nipošto da je za njega vodite. A pomoći ćete samo tako što ćete jednostavno biti tu i nuditi mu podršku i ljubav konstantno.
Bitno je razlučiti šta radimo zbog toga što naše dijete zaista to treba, a šta radimo zbog toga što mi to trebamo. Možda mi imamo smanjenu toleranciju na frustracije, pa iz tog razloga pokušavamo što prije umiriti dijete?
Sa druge strane, promjenu možete olakšati i fizički. Puno razgovarajte o tome što predstoji. U gore navedenom primjeru selidbe, možete šetati po novom naselju, pričati o zabavnim stvarima koje ćete raditi kad se preselite i dopustiti djetetu da samo uredi svoju novu sobu. Ukoliko je u pitanju selidba u novi grad/državu, gledajte klipove na internetu i pokažite djetetu šta ga čeka.
Još jedna bitna stvar je održavanje porodične rutine. Pokušajte, u granicama svojih mogućnosti, što više održavati porodičnu rutinu. Sigurno je da će se neke stvari promijeniti i da će privremeno biti van kolosijeka, ali ako ste imali kino večer subotom- pokušajte da to i dalje poštujete. Konstantna neizvjesnost je dobra podloga za razvoj raznih anksioznih simptoma i otežava proces adaptacije. Djeca vole rutinu- ona im ulijeva osjećaj sigurnosti.

Categories: Uncategorized @sr

“Potrebno je selo da bi se odgojilo dijete”

Prije nekoliko sedmica sam upitala svoje klijente i one koji prate moju stranicu šta misle o tezi: „Potrebno je selo da bi se odgojilo dijete“. Tu sam prvenstveno mislila na roditelje koji svoju djecu odgajaju daleko od svoje zemlje, ali mi se javilo i puno žena koje su u matičnim zemljama, ali nažalost nemaju ili ne mogu računati na pomoć porodice. Posebno mi je drago kada dobijem puno odgovora na osnovu kojih mogu da napišem tekst, a to se desilo i ovog puta. Ono što mi je bilo zanimljivo je da su mi se u inbox javile samo žene!
Ova afrička poslovica ukazuje na to koliko je važno da je dijete u interakciji sa drugim ljudima i djecom, kako bi odraslo u zdravu i funkcionalnu osobu. Naravno da je roditeljska uloga primarna i najznačajnija, ali se ne treba zanemariti uloga ostalih odraslih koji, svako na svoj način, obogaćuju djetetov život.
Često od starijih možete čuti kako se nekada jako puno moglo naučiti od drugih starijih, onda kada je sistem bio takav da su se morali poštovati. Danas ne želim pisati o sistemu, već o tome šta se dešava kada nema „sela“ koje bi „pomoglo“ u djetetovom odgoju? Koliko majka i otac mogu pružiti djetetu koje nema „selo“ oko sebe? Da li su ta djeca manje odgojena? Da li je to što propuštaju nemoguće nadoknaditi? I kako se osjećaju roditelji koji nemaju “selo“ koje bi ih ponekad odmijenilo? Krenimo redom.
Zašto sam postavila baš to pitanje? Kao majka i kao psiholog sam tokom života u Njemačkoj upoznala veliki broj žena koje su udajom ostavile sve što im je bilo poznato i došle u tuđinu da podižu djecu. Jedan dio njih radi, a većina ne- jer su djeca još uvijek mala ili su vrtići preskupi. Nijedan početak nije lagan. Najprije treba dobro naučiti jezik zemlje u kojoj živiš, nostrifikovati diplomu ili pronaći posao u struci, koji će pokriti troškove vrtića ili dadilje. Zatim- treba dobiti posao iako imaš dijete, što je univerzalan problem bez obzira na zemlju u kojoj se nalazite.
U boljoj su poziciji žene koje su prije zasnivanja porodice imale stalne poslove, kojima su se nakon porodiljskog odsustva vratile. Ono što je zabrinjavajuće je da je većina majki izvijestilo o tome da su počeli doživljavati napade panike ili neke druge manifestacije anksioznog poremećaja. U nedostatku socijalne podrške i osoba sa kojima bi mogle razgovarati, djelovanje simptoma se produžavalo.“Činjenica da sam sama radnim danima sa svojim sinom me je užasavala- za sve što bi se moglo dogoditi sam odgovorna isključivo ja. Ako se nešto desi, ne znam da li mogu dobro objasniti doktoru šta se desilo. U životu se nisam osjećala beskorisno i bespomoćno kao ovdje“, napisala mi je jedna divna mama.
Primarne porodice koje ostaju u rodnim krajevima najčešće ne znaju ništa o tome koliko se mame i tate muče; Zašto bi ih uznemiravali kada su otišle da im bude bolje u životu? Šta bi tačno promijenilo ako bi znale koliko im se kćerke/sestre/prijateljice loše osjećaju tamo negdje gdje su odselile? Mislim da ovdje dolazi do izražaja koliko je neko sa kim možemo razgovarati bitan. Možda je u socijalno sređenijoj državi i ne brine za jedan od materijalnih aspekata života, ali to ne znači da ima i prijatelja i ispunjen socijalni život. Citirat ću jedan dio iz inboxa: „ Ako kažem da bi mi značilo samo da znam da je neko tu, automatski se osjećam nedovoljna. Svoju djecu sam rodila sebi, a ne drugima, ali ne znači da mi ponekad ne treba 10 minuta tišine. Ono što je na Balkanu najnormalnija stvar mi u inostranstvu nemamo- ali nas jako brzo osude ako kažemo da nam to treba. Ne volim svoje dijete manje ako mu želim da ima vrijeme nasamo i sa nanama/bakama i dedama. Od njih može naučiti dosta toga što od mene ne može“.
Druga stvar koju sam primijetila je želja da se vrate kući. Često izolovane zbog jezičke barijere ili zbog djece, nostalgično se sjećaju svega što su ostavile kući. Pa onda krenu redom nabrajati razloge za i protiv odlaska i ostanka. Teško je graditi život ako nisi sretan tu gdje jesi, ali je još teže kad mentalno živiš na dvije lokacije.
Treća skupina su majke/očevi koji nemaju nikoga na koga mogu računati, iz ma kojeg razloga. Nekada su u pitanju poremećeni porodični odnosi, nekada bolest djeda/bake/nane, nekad nešto sasvim treće. Njihove se emocije i borbe gotovo nimalo ne razlikuju od onih čije podrške žive u drugom gradu ili državi. Ukoliko nemaju ni prijatelje na koje mogu računati, rizik od razvoja nekog mentalnog poremećaja je čak i veći nego u predhodne dvije skupine. Roditelji (pogotovo majke) osjećaju frustraciju zbog nezadovoljenih primarnih ličnih potreba. Na to se dodaje pritisak da djetetu nadoknade nedostatak ostalih odraslih. Također, ovi roditelji češće imaju svađe i probleme u braku, iz jednostavnog razloga, preopterećenosti obavezama. Kada imamo „selo“ oko sebe, imamo referentnu tačku. Možemo da vidimo koje stvari trebamo promijeniti, a koje radimo dobro. Ovako, moramo „vještački“ nadoknaditi selo, da bi dijete (a i roditelji) imali socijalne interakcije. A to je u današnjem svijetu prezauzetosti (realne i imaginarne) pravi podvig!
Djeca, kako odrastaju, sami grade svoju socijalnu mrežu i pronalaze prijatelje. Iako nemaju porodicu blizu, ne znači da ne mogu biti bliski sa maminom i tatinom porodicom. Danas je barem to jednostavno uz Internet i savremenu tehnologiju. Divno je ako se roditelji trude da djeca što manje osjete nedostatak porodice i to je za svaku pohvalu, ali roditelji ne mogu i ne trebaju zamijeniti ostale odrasle. Sjetite se svih divnih ljudi koje poznajete, a koji nisu imali značajne odrasle, nekad čak ni roditelje koje bi ih usmjerili.
Za dobrobit svoje djece, roditelji moraju početi malo voditi računa i o sebi i o svojim potrebama. Sjetite se zašto su vaša djeca bez „sela“ i prestanite se gristi zbog toga. Momentalno. Željeli ste najbolje za njih. Umjesto grižnje savjesti, pokušajte se što više ljubiti i maziti sa njima, a u slobodnom vremenu počnite graditi to „selo“ koje želite. Neki ljudi naslijede selo. A neki ga sagrade.

Categories: Uncategorized @sr

Odugovlačenje

Odugovlačenje ili prokrastinacija (lat. pro – za; crastinus – sutra) je ponašanje koje karakteriše odlaganje obaveza i zadataka za kasnije. Narodnim jezikom rečeno: „Mrsko mi je, sutra ću“.
U to spadaju sve one dijete od “ponedjeljka”, teretane “od nove godine”, i sl. Odugovlačenje vodi povišenoj neprijatnosti, suprotno vjerovanju da će “sutra napetost biti manja”. Dodatno, i vaše danas će biti napetije, jer se podsvjesno podsjećate da niste ispunili zadatak. Osobe koje su sklone odugovlačenju mogu odugovlačiti bezazlene stvari (npr.spremanje za izlazak u grad), preko ozbiljnijih (neblagovremeno završavanje poslovnih obaveza).
Kada osoba odugovlači, doživljava trenutno olakšanje jer se ne mora u tom momentu suočiti sa nečime što joj stvara tenziju. No, to je samo kratkoročna dobrobit. Dugoročno gledano, osoba je sebi nanijela štetu, jer će taj zadatak vjerovatno svakako morati obaviti, a pritom će se osjećati i neproduktivno, imati grižnju savjesti, itd. Ukoliko naučimo da odložimo trenutno zadovoljstvo radi kasnijeg većeg zadovoljstva, bit ćemo motiviraniji da blagovremeno ispunjavamo obaveze. Odugovlačenje se dešava jer nam zadatak koji želimo da obavimo nije prijatan ili osjećamo da mu nismo dorasli. Prokrastinacija ima za posljedicu povišeni stres, osjećaj krivice, grižnje savjesti, povišenu anksioznost i smetnje u komunikaciji sa drugim ljudima na koje to odugovlačenje direktno ima uticaja.
Svi povremeno odugovlače i u normalnoj mjeri je prokrastinacija sasvim prihvatljiva. Međutim, kada je u pitanju hronična prokrastinacija koja ometa funkcionisanje individue, potreban je tretman, koji se sastoji od toga da se otkrije šta leži u pozadini tog problema, te njegovo rješavanje. Nekada se u podlozi odugovlačenja nalazi nisko samopouzdanje, neefikasni načini suočavanja sa stresom, anksioznost, i sl. Dugotrajno odugovlačenje sa sobom nosi niz problema i visok nivo stresa.
Ipak, postoje neke stvari koje možete napraviti već danas:
Napravite spisak stvari koje trebate obaviti.
Počnite. Ne čekajte savršen momenat, ne čekajte da budete savršeno raspoloženi, samo počnite!
Počnite od najtežeg zadatka.
Odaberite (ako možete) omiljeno doba dana za rad, kada imate najviše energije.
Pobrinite se da su vam obroci na vrijeme.
Ukoliko to zadatak dozvoljava, uljepšajte atmosferu u kojoj radite (pustite muziku, i sl).
Nagradite se. Kafa na omiljenom mjestu zbog uspješno napisanog seminarskog rada, kupka nakon pospremanja kuće, su neke od ideja za materijalne nagrade nakon što dobro uradite zadatak. Ipak, najveća nagrada je nematerijalna: Zaista ćete se osjećati dobro jer ste bili produktivni.
Kompleksne zadatke podijelite na manje zadatke. Tako će vam biti lakše da ih završite.

Categories: Uncategorized @sr

Da li parovi danas kvalitetno komuniciraju?

Nedostatak komunikacije između partnera najčešći je uzrok nastajanja problema u vezi. Ukoliko se na tome blagovremeno ne radi, može dovesti do prekida veze. Da biste održali osjećaj bliskosti i ljubavi, morate njegovati komunikaciju sa vašom drugom polovinom.
Pisala sam već o tome kako da poboljšate komunikaciju sa partnerom. U ovom tekstu želim da naglasak stavim na to da komunikacija mora prije svega da postoji u dovoljnoj količini, da biste mogli dalje na radite na tome. Imate li osjećaj da vam partner nedostaje, premda je pored vas?
Vjerovatno ste odrasli gledajući svoje roditelje kako skupa ispijaju kafu i dogovaraju se o slijedećim koracima vezanim za porodicu i obaveze.
A kako ta slika izgleda danas? Dok se užurbano spremate za posao i žonglirate između privatnih i poslovnih obaveza, kraj dana se još uvijek ne vidi. A kada konačno dođe, sve što želite je malo mira i vremena da se odmorite. Tada je vrlo lako upasti u opasnu zamku- jer se partnerove/partnericine priče čine dosadnima i ometaju vas u tom momentu, dugo očekivanom. I nije do toga da vas ne zanima kako je proveo/la dan, kako se osjeća i šta se novo desilo, već je do osjećaja da to može sačekati.
Kada radim sa klijentima koji imaju problema u vezi ili braku, prvo ih pitam kada su se posljednji put zaista posvetili partneru? Žao mi je što moram reći da se situacije u kojim ste jednim okom čitali nešto na telefonu ili radili nešto drugo, ne računaju. Samo 15 minuta do pola sata dnevno koje ćete aktivno posvetiti jedno drugome će napraviti veliko poboljšanje u vašoj vezi. Danas je mnogo ometajućih faktora koji kvare svaku vezu, a ne samo onu partnersku. U vječitoj trci sa vremenom, čini se da uvijek gubimo. Trik je u tome da zastanemo i da se prestanemo takmičiti. Ako vam je partner još uvijek na vrhu prioriteta, zašto ga onda tako i ne tretirate? On/ona je neko ko je uvijek tu i dostupan i ne morate baš sada krenuti neku tešku temu, a djecu treba staviti na spavanje, treba se spremiti sutra na posao i po mogućnosti, naspavati se i odmoriti. Sve su to legitimni razlozi da odgodite vrijeme sa partnerom- ali, to nisu i dobri razlozi.Vrijeme sa partnerom može biti i čaj u dnevnom boravku nakon što su djeca zaspala; Pitanje o tome kako se osjeća, a čiji ćete odgovor zaista i saslušati; Pokušaj da se jedno drugom i dalje udvarate.
Upitajte se, da vas partner upoznaje tek sada, sa tim ponašanjem i tim stavovima, da li biste mu/joj se dopali? Znam da ste preplavljeni obavezama i da ste pod stresom oboje, ali morate najprije odlučiti poboljšati svoju situaciju i raditi na boljoj komunikaciji. Uredu je ne biti raspoložen za razgovor svaki dan, ali nije prihvatljivo razgovarati sa prijateljima o svojim osjećajima, a partnera tretirati kao cimera. Podijelite kućanske poslove, kako biste oboje imali više vremena za slobodne aktivnosti. Nakon početnog ushićenja u vezi, obje strane počinju manje da se trude i da pokazuju svoje osobine ličnosti. Većina ih se i opusti i počinje se ponašati sa manje razumijevanja i nonšalantno prema partneru, koji to najčešće nije zaslužio. Kada jednom napustite svoje primarne porodice, imajte na umu da je partner/ica taj koji vam treba biti prva opcija u životu. Oni su ti koji vas masiraju kad vas boli, koji vas gledaju tužne i sretne, koji sa vama dijele sve u životu. Zato nije pošteno, najblaže rečeno, da za partnera ostavite priču o manje lijepim stvarima, a za druge se trudite biti nasmijani i dopadljivi.
Sa druge strane, istraživanja pokazuju da partneri danas aktivno komuniciraju samo deset minuta dnevno! Kada sjedite sa prijateljicom, vjerovatno pažljivo slušate dok vam nešto priča. Zašto to ne uradite i sa partnerom ili djetetom?
Zato, već danas donesite odluku da ćete dio svog vremena svakog dana posvetiti svome partneru. Ugasite telefone. Razgovarajte. Vaši partneri će vam biti zahvalni.