Blog

 

“U stanjima panike, kao što trenutno svi proživljavamo, moramo se fokusirati
na racionalne informacije kojima raspolažemo i na mjere prevencije.
Sve ostalo je trenutno suvišno. Ne pojačavajte anksioznost teorijama
zavjere i rekla-kazala izjavama. Svi smo skupa u ovome. I bitno je samo kako ćemo
dočekati postpandemijski period. Čuvajte svoje zdravlje i snagu”.

-Nurka Redžepagić-Bulić

Categories: Uncategorized @sr

Kako se ponašati nakon raskida veze

Mislim da je svima poznat osjećaj grča u stomaku i bolne neizvjesnosti koja nastupi raskidom. Ne znamo gdje je voljena osoba, šta radi, te nam se čini da bismo dali sve samo da ga/je opet vidimo i porazgovaramo. Preispitujemo se, priznajemo da ima i naše krivice, žalimo za prošlošću. Svakodnevno se prisjećamo lijepih trenutaka, a one manje lijepe ignorišemo.
U pravilu, ti manje lijepi trenuci su upravo razlog što ste i prekinuli vezu. No, prošle veze se idealiziraju i čine se mnogo ljepšima kada se završe.
Normalna je potreba da se održi kontakt sa bivšim partnerom/partnericom. Ukoliko nekoga volimo i značio/la nam je, naravno da je još uvijek želimo u životu. No, to je ujedno i najveća zabluda. Ne možete ostati prijatelji nakon veze ukoliko još uvijek gajite neke emocije prema partneru! Jedno je odlučiti pristati na tu ulogu samo da ne biste potpuno izgubili pristup toj osobi, ili biti u korektnim odnosima u slučajevima razvoda pa npr. zbog djece.
I to je zamka. Prekid veze rijetko nastupa obostranom odlukom. Najčešće jedna strana donese odluku, koju druga strana treba da prihvati, iako to ne bi željela. Ukoliko ne prekinete svaki kontakt sa bivšim/bivšom, sebi otežavate proces oporavka od te veze. Što vam je više stalo, to je nužnije da se taj kontakt prekine. Naravno, razlozi raskida variraju od veze do veze, ali je za oporavak ključno da nemate konstantno podsjećanje na ono od čega pokušavate da se oporavite. Ukoliko ste od nečega ovisni, jedini način da se izliječite je da od toga apstinirate i radite na poboljšanju svoje situacije. Isto je i sa emocionalnom zavisnošću. A nakon veze u kojoj ste bezrezervno voljeli, trebate vremena da se od te osobe odviknete i da preuzmete kontrolu nad svojim emocijama.
Sve dok ste u kontaktu (provjeravate društvene mreže, pozivate ga/je, raspitujete se kod prijatelja), vi i dalje stalno razmišljate o toj osobi i ne možete nastaviti dalje.
Prijatelji možete postati samo onda kad među vama nema neriješenih stvari niti zaostalih emocija iz veze. Kada ste potpuno sigurni da ste tu osobu preboljeli, pa možete biti sretni što je on/ona sretan/na u novoj vezi.
Raskid emocionalno značajne veze je jako sličan oporavku od gubitka. Tačnije, lakše podnosimo činjenicu da nam je neka viša sila oduzela voljenu osobu, nego činjenicu da je ta osoba svjesno odlučila da nas iz svog života udalji. Ovaj period karakterišu jako uzburkane emocije: Plakat ćete, tugovati, biti ljuti, uplašeni. Zatim ćete osjećati olakšanje, biti sretni zbog novih mogućnosti. Onda ćete se, na kraju, pomiriti sa činjenicom da više niste skupa. Ove faze ne idu nužno jedna za drugom i moguće je da se nekoliko puta ponove tokom samog procesa oporavka od raskida. No, ako osoba predugo ostaje u nekoj od ovih faza, onda je vrijeme da se potraži stručna pomoć.
Nemamo svi iste mehanizme suočavanja. Ukoliko ste prije veze imali ispunjen život, imate izgrađenu socijalnu mrežu i niste pravili velike i značajne promjene tokom veze, imate više šanse da se od veze brže oporavite. No, ukoliko ste zbog veze smanjili svoj krug prijatelja, napustili svoje interese ili posao, imat ćete više posla za rad na sebi i više vremena za razmišljanje o bivšoj vezi.
Raskid veze je i jedinstvena prilika da radite na sebi. Upišite kurs koji ste oduvijek željeli, posvetite se sportu, gledajte omiljene serije, družite se sa ljudima koje ste zapostavili. I ne radite to da biste našli novog partnera. Radite to zbog jedine osobe sa kojom ste uvijek- zbog sebe samih. Vrijeme između dvije veze je idealno vrijeme za rad na sebi,upoznavanju sebe, građenju i poboljšavanju samopouzdanja, usvajanje novih znanja itd.
Najčešća greška koju ljudi nakon raskida prave je pokušaj da staru vezu što prije zamijene novom. Ukoliko je u pitanju bila ozbiljna i emocionalno značajna veza, time ćete usporiti oporavak od nje. Možda ćete uspjeti da nakratko skrenete misli od prošle veze, ali prisjetimo se teksta o emocionalnom prtljagu koji nosimo sa sobom u novu vezu. Ljudi koji imaju ovakav obrazac ponašanja obično imaju neku disfunkcionalnu ideju koja se nalazi u osnovi tog ponašanja. Ako ne možete biti sami, trebali biste to naučiti.
Svaka veza zahtijeva veliki dio našeg vremena, truda i emocionalnog zalaganja. Samo ako vam je lijepo i kada ste sami, možete biti sretni sa drugom osobom. Druga osoba ne može biti zamjena za sve ono što u životu želite. Kako možete od nekoga tražiti da vas usreći, a vi sami ne znate šta vas to usrećuje? Da vas poznaje, a da vi sami sebe ne poznajete?

Categories: Uncategorized @sr

Hronična bol i psihološko stanje

„Voljela bih kada bi me barem neko na ovom svijetu razumio. Porodila sam se prošle godine i uživam provoditi vrijeme sa svojim djetetom. Ne mislim da sam dobra mama. Osjećam da sam nedovoljna, jer nemam snage da se igram i skačem onoliko koliko bi moja curica htjela. Stalno trpim bol i tužna sam zbog toga, a svi očekuju da funkcionišem kao da je sve u najboljem redu“.
-Moja klijentica
Hronična bolest je zdravstveno stanje koje je trajne (perzinstentne) prirode. Razlikuje se od akutne (trenutne) boli koja je prolaznog karaktera. Osoba koja oboli od neke bolesti ima male ili nikakve šanse da se ikada od nje oporavi (npr. kostobolja, bol u vratu, leđima, teška povreda sa posljedicama…). Pored izazova vezanih za samu bolest i bol koju oboljeli mora svakodnevno podnositi (zavisi od bolesti, ali većinu njih karakteriše bol), mora se raditi i na prihvaćanju svog fizičkog stanja i usvajanju novog načina života. A to je proces koji traje. U tom procesu navikavanja na novonastalu situaciju bude uspona i padova. Svi moji klijenti koji se bore sa nekom hroničnom bolešću su mi pričali da okolina najčešće ne razumije i ne pruža podršku kada im dođu teški dani. U nerazvijenim zemljama poput naših, gdje „svako ima neku muku“, zašto bi tvoja muka bila bitnija od moje?
Također, nigdje se kao kod nas ne omalovažava povezanost hroničnih bolesti i psihološke dobrobiti. U svim razvijenijim zemljama svijeta postoje grupe psihološke podrške za oboljele od hroničnih bolesti. Samo u Regensburgu postoji brošura od stotinjak stranica gdje su ponuđene grupe podrške za gotovo sve poznate bolesti.
Pokušajte zamisliti jedan tipični dan u svom životu. Ustajete, kuhate, čistite, idete na posao, trčite, igrate se sa djecom… nastavite niz. A sada pokušajte zamisliti da radite sve to isto- ali uz osjećaj fizičke boli. Ta bol je ili uvijek prisutna ( pa se naučite funkcionisati s njom), ili se javlja često u vidu kratke i oštre boli.
Hronična bol gotovo u pravilu dovodi do narušavanja kvalitete života oboljelog. Nerijetko je hronična bol i doživotna. Čini se da, ma šta radili, bol je nerazdvojni pratilac. Oboljeli nerijetko ne posjeduje veliki nivo fizičke energije koju bi inače posjedovao, te svakodnevne poslove obavlja usporeno i otežano. Hronična bol smanjuje samopouzdanje, nekada umanjuje i radnu sposobnost ( jer limitira broj poslova koji se može obavljati). Istraživanja pokazuju da su osobe koje trpe hroničnu bol česće socijalno izolirane, te je kod njih veći rizik od depresije i suicida.
Osobe koje imaju hroničnu bol se često osjećaju umorno, bezvoljno i bespomoćno i jednostavno nisu u stanju normalno funkcionisati. Ono što je nekome sasvim uredu, njima je veliki zadatak. Kada trpe bol, povlače se u sebe, i ta bol ima uticaj na njihov ljubavni i socijalni život. Često je prisutan osjećaj da ih niko ne razumije i da ih osuđuju. Naravno, zbog same prirode stanja,teško je biti objektivan, te su zbog toga ovi ljudi često optuživani da „zabušavaju“ jer ne žele da rade.
Mi kao društvo nemamo dovoljno saosjećanja za oboljele sa hroničnom boli. Mi „bodujemo“ samo ono što se vidi. Osobe koje nemaju neki stepen invaliditeta a trpe konstantnu bol, moraju biti psihički i fizički funkcionalni, kako je moja klijentica na početku rekla, „kao da je sve u najboljem redu“. A nije. Trpiti hroničnu bol i praviti se da je sve kako treba nije put kojim trebate ići.

Categories: Uncategorized @sr

Majke s druge strane medalje

Majke s druge strane medalje

Autor: Nikolina Kremenjaš

U kolotečini života jedne majke koja je svjesno ili nesvjesno odabrala život u četiri zida za narednih nekoliko godina, većinom se najveći scenariji događaju upravo u glavi.
Razgovarajući sa nekoliko svojih poznanica i prijateljica, dolazim do zaključka da se većina nas pronalazi upravo u istoj mentalnoj situaciji. Nastojim razbiti predrasude o načinu života majki koje su odlučile nekoliko svojih godina posvetiti rađanju i odgoju svoga djeteta ili svoje djece.

Mnoge od nas se već na početku tog puta samoj sebi zaklele kako će to biti najljepši period života, gdje su slobodne raditi šta i kada žele, u udobnosti svoga doma. Obećale smo same sebi kako apsolutno nećemo zaboraviti na vlastite potrebe i kako se tu, zapravo, neće mnogo toga ni promijeniti. Možda smo se potajno i ponadale životnoj prilici za odmor bez potrebe za radom izvan doma. I vjerojatno pretpostavljate, a jako često je i istina – lagale smo. Lagale smo same sebi. Katastrofa.

Realnost je često drugačija. Ako zamislite dan sa svakodnevnim obavezama oko pripreme obroka i čišćenja, popraćen sa puno ljubavi, zagrljaja i poljubaca, ali i suza, bola, umora, nemoći, zabrinutosti, odgovornosti… nastavite niz; Jako brzo ćete shvatiti da tu baš i nema puno vremena, a često niti volje za bilo šta drugo osim toga. Smatram taj nedostatak volje najvećim problemom žena koje su u ovoj fazi života. Čak iako imate i podršku i pomoć partnera s kojim djecu odgajate, ovaj period života može biti neizmjerno naporan i samim tim odlična podloga za put ka zapostavljanju vlastitog bića. Puno je teže udovoljiti samom sebi kada si odgovoran za brigu i udovoljavanje biću ili bićima koje ti je važnije od tebe same.

Postoji i druga strana medalje. Ona strana o kojoj se ne govori glasno. Na toj strani postoje žene koje nemaju ničiju podršku. Tu su one samohrane, ali i one na kojima je sav teret jer njihov partner ne prihvata dio svojih odgovornosti, ne cijeni njihov rad i daje si pravo ostatak dana poslije posla provesti u horizontali jer je umoran. O tome se malo piše, još manje priča i najmanje prikazuje kao problem realnosti.

Ja odabirem pričati o toj strani medalje gdje žene ne plešu u bijelim hlačama za vrijeme menstrualnog ciklusa, ne bude se našminkane i savršeno isfenirane, ne pripremaju doručak u poslovnoj odjeći, pa nasmijane odlaze u ured.
Ne rade sve žene u uredu. Većina ih financijski pridonosi s krpom ili tacnom u rukama, na tvorničkoj traci ili za šivaćom mašinom, kupajući bolesnike, porađajući druge žene ili se bave bilo kojim drugim poslom koji rijetko viđamo na TV reklamama. Majke koje su žene s druge strane medalje upravo najčešće zaborave na brigu o sebi tokom perioda kada život posvećuju drugim životima. Ne pričam o pranju kose i nanošenju maskare. Ni o urednosti noktiju, nego o osobnoj higijeni svoga duha. I živaca, da se ne lažemo.
To su stvari o kojima se mora početi glasno pričati, više pisati i davati jaču podršku i smjernice kako da iz čitave priče izađemo zdrave glave.

Za početak, podsjetimo se šta smo bile prije nego smo postale majke. Šta si ti Marina, Lejla, Sandra, Majo, Sabina, bila prije nego što si se ostvarila u ovoj ulozi? Ili još bolje, šta si bila kada ti se oduzmu sve uloge koje si predstavljala na ovom svijetu? Šta bi rekla za sebe, bez da se opisuješ kao nečija sestra, kći, prijateljica, susjeda, a sada i majka?
Potražite dio sebe koji nema ulogu u životima onih oko vas. Put do te spoznaje doista može biti težak i trnovit. Doći ćete u situaciju kada ćete same sebe pitati zašto je to uopće potrebno. Pa ne čini li naš identitet kompletnim upravo činjenica da imamo razne uloge u svojim životima?
Da bismo u cjelosti ispunjavale svaku ulogu svog bića, u skladu sa svojim mogućnostima, neophodno je da se okrenemo onome što same sebi predstavljamo.
Marija se osjeća ispunjenom kada pjeva. Marija, pjevaš li za svoju dušu? Ne pitam te pjevušiš li dok uspavljuješ djecu, nego imaš li trenutak u danu kada sjedneš i zapjevaš iz sveg glasa i srca? Ako ne, priušti si to.
Dragana se najbolje osjeća kada trči. Nemoj dopustiti da ne odeš na trčanje ujutro kada još svi spavaju. Trčanje za djecom u parku zasigurno jest fizička aktivnost, ali da li ona ispunjava tvoju dušu kao što je to činila ranije dok si tako punila baterije? Trgni se ako je to ono što ti voliš.
Nemojte dopustiti sebi da vam dani prolaze tako što ste okupirane samo obavezama, zadaćama i radeći ono što morate. Zapostavljanjem sebe samih neprimjetno zapostavljamo i one koje najviše volimo.

Ako ni ranije niste imale aktivnosti kojima ste se bavile isključivo zbog sebe i vlastitoga rasta, možda je ovo idealna prilika, a usuđujem se reći i krajnje vrijeme, da stanete na sekundu i zapitate se šta je to čime se volite baviti.
”Sretna majka- sretno dijete”. Možda vam se čini kao kliše, ali zaista nije. Na našim primjerima uče i naša djeca, te budite sigurne da će vaše dijete biti radosnije ako u očima svoje majke vide radost. Niko drugi nije dužan da nam tu radost priušti, ali same sebi to dugujemo.
Saro, ako osjećaš istinsku sreću dok pišeš- piši, ženo! Umorna si, kažeš? Znam. Ostavi to pranje suđa na pola, zapiši dva stiha koji ti stoje na duši, pa se potom vrati tom suđu. Nećeš možda promijeniti sve što želiš, ali ćeš sigurno promijeniti svoje raspoloženje , barem na trenutak.
Od trenutaka sve počinje. Promijenit će ti jedan dan, pa jednu sedmicu. Zatim će cijeli mjesec biti uljepšan….zar već sad ne vidiš kuda to vodi?
Usudimo se zavoljeti sebe van svih svojih okvira i uloga, tako ćemo i u njima zablistati najbolje što možemo. Krenimo od sebe.

Categories: Uncategorized @sr

“Gaslighting”-manipulacija izluđivanjem

Ingrid Bergman je davne 1944. godine dobila Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu u psihološkom trileru nazvanom „Gaslight”. To, naravno, ne bi uopće bilo bitno za jedan psihološki blog, da kasnije po tom filmu nije nazvan oblik psihološkog i emocionalnog nasilja. Ako niste gledali film, kratko ću ga prepričati. Ingrid Bergman u filmu igra Alice, ženu koju suprug, iz svojih vlastitih mračnih pobuda, pokušava ubijediti da je luda, sakrivajući njene stvari, te joj govoreći da se događaji koje opisuje ustvari nikada nisu desili. Alice, zaljubljena i puna povjerenja, slijepo vjeruje svome mužu, sumnjajući da je izgubila razum. U našem jeziku još uvijek ne postoji adekvatan naziv za takvo ponašanje, ali se “gaslighting” objašnjava kao vid manipulacije i izluđivanja. Manipulator, tj.zlostavljač, ima za cilj da žrtvu natjera da posumnja u vlastitu psihu, kako bi imao moć nad njom. Žrtva, kako vrijeme odmiče, sve više sumnja u sebe i počinje vjerovati da gubi razum. Narodski rečeno, neko je “pravi ludom”. Baš kao i u filmu, manipulator se gotovo uvijek ponaša zabrinuto i ljubazno, što dodatno opterećuje žrtvu, jer –kako posumnjati u nekoga ko se tako ponaša? Dok manipulator nastavlja svoju igru, žrtva sve više sumnja u svoje misli, osjećaje, pa čak i događaje koji se odvijaju. Iako djeluje naivno, gaslighting je izuzetno opasna i učinkovita metoda,te ostavlja velike posljedice na žrtvu. Što duže traje, to su posljedice teže.
Svi mi ponekad imamo osjećaj da nas neko namjerno ne razumije i mijenja činjenice da bi pobijedio u raspravi-ali kod gaslightinga je riječ o proračunatoj, smišljenoj manipulaciji, u čijoj se osnovi nalazi patološka želja za moći i kontrolom. Manipulator je provodi polako, kako ne bi pobudio sumnju kod žrtve. Sa druge strane, žrtve nerijetko osjećaju da nešto sa njihovom voljenom osobom nije kako treba-ali iz ljubavi odbijaju da poslušaju svoju intuiciju. No, gaslighting se može desiti u okviru bilo kojeg odnosa, te nije ograničen isključivo na partnerske i porodične veze. Zlostavljač ima “dokaze” da je u pravu, a da žrtva griješi, zbog svog lošeg pamćenja, rasijanosti i nedovoljne inteligencije. Neka od ponašanja tipična za gaslighting su i: bezobzirno laganje, poricanje da su nešto rekli, „udaranje“ nisko, narušavanje žrtvinog samopozdanja.
Ako ste se prepoznali u nekom od redova, nemojte se brinuti.Nije jednostavno priznati da ste žrtva gaslightinga, no to jeste prvi korak u rješavanju situacije. Potom treba potražiti stručnu pomoć. Neophodno je da se žrtva odvoji od zlostavljača. Najprije će to biti fizički, a zatim, kroz terapiju, i emocionalno.

Categories: Uncategorized @sr

Ljubavne veze ili borilačko polje

Oba partnera dolaze u vezu sa velikim mirazom: protekle ljubavne veze, iskustva, patnje i neugodne situacije u životu,uspjesi i neuspjesi, te u konačnici: veze sa primarnim srodnicima.
Freud je mislio da smo kao ljudska vrsta determinisani, tj. da je naša sadašnjost uslovljena našim prošlim iskustvima. Ukratko, da smo mi produkt svega što nam se dogodilo. Moram priznati da ovakvu tezu smatram dosta obeshrabrujućom, jer da jeste, zašto bismo se uopće trudili? Smatram da je danas popularan drugačiji trend, koji nam više ide na štetu nego što nam koristi.
U pokušaju da se dokaže kako nas sve što nam se dogodilo nije slomilo, držimo sve u sebi i pravimo se da nam nije ništa. Najuspješniji su ljudi koji su u javnosti poznati i naizgled imaju sve: A onda se iznenadimo kada pročitamo njihove iskrene životne priče.
Želim da kažem koliko je važno da osvijestite šta ste donijeli u svoju vezu ili brak, prije nego odlučite na nju da stavite tačku. Jednostavno je smatrati da je uvijek ona druga strana kriva (u nekim slučajevima jeste). Naravno da postoje ekstremni slučajevi (npr.nasilje) kada je zaista jedna strana ta koja nosi krivnju za neuspjeh veze; ali u većini slučajeva, prekid veze se događa obostranom krivnjom.
Riječ je o začaranom krugu koji počne beznačajnim stvarima, a održava se beskrajnim nizom povrijeđivanja, pomirenja, nepoštivanja i nade u partnerovu promjenu ponašanja.
Dakle, prvi korak je priznati da je možda malo i do nas. Pokušati ustanoviti da li nas je partner /partnerka povrijedio time što je aktivirao neke traume i uspomene koje nismo „preradili“, ili je to uradio/la namjerno, sa ciljem da nas povrijedi. Nekada partneri urade ili kažu nešto što nema za cilj da nas povrijedi, a mi se smrtno uvrijedimo. Uviđate li razliku?
Ako su se sve vaše veze završavale na identičan način i uvidite da imate kroz sve veze identičan obrazac ponašanja, onda je vjerovatno da je u podlozi vašeg ponašanja nešto što treba modificirati.
Svaka nova veza (i čak i veza u kojoj ste sada) je prilika da poboljšate svoje sposobnosti za komuniciranje.Prirodno je da želimo da se zaštitimo: Niko ne želi da bude povrijeđen. Ali čovjekova je prirodna potreba i da voli i da bude voljen. Teško je izbalansirati te dvije potrebe.
Idealno bi bilo da možemo uraditi „reset“ nakon svake veze, te u novu vezu ući kao prazna ploča, bez neriješenih unutrašnjih konflikata i akumuliranih emocija. No, to je nemoguće. Time bismo se, naravno, lišili i svega što smo u prošlim vezama naučili.
Npr. ukoliko ste doživjeli prevaru, možete podsvjesno očekivati da je doživite opet. Tako ćete budnim okom tražiti sve potencijalne znakove prevare, ili ćete se odlučiti ići desktruktivnijim putem: Vi početi varati, kako vas ne bi prevarili prve. Ako sa druge strane imate čovjeka/ženu koja je u prethodnoj vezi bio/la pretjerano kontrolisana (partner/ica su bili npr.pretjerano ljubomorni), ovakva veza ima velike šanse za neuspjeh. Ne zato što te dvije osobe nisu zaista bile kompatibilne, već njihova neriješena iskustva nisu bila kompatibilna.
Zato je puno bolje ne zalijetati se u novu vezu ako je prošla završila bolno. Treba si dati vremena da prebolite i zaista nastavite dalje. Nije smisao ljubavnih veza samo pronaći kvalitetnog partnera. Prije bih rekla, naći ćete kvalitetnog partnera ako ste i sami kvalitetan partner. A to se postaje, sa time se ne rađa. Samo tako ćete moći očekivati ispunjenu ljubavnu vezu.

Categories: Uncategorized @sr