Kategorija: Uncategorized @sr

Majke s druge strane medalje

Autor: Nikolina Kremenjaš

U kolotečini života jedne majke koja je svjesno ili nesvjesno odabrala život u četiri zida za narednih nekoliko godina, većinom se najveći scenariji događaju upravo u glavi.
Razgovarajući sa nekoliko svojih poznanica i prijateljica, dolazim do zaključka da se većina nas pronalazi upravo u istoj mentalnoj situaciji. Nastojim razbiti predrasude o načinu života majki koje su odlučile nekoliko svojih godina posvetiti rađanju i odgoju svoga djeteta ili svoje djece.

Mnoge od nas se već na početku tog puta samoj sebi zaklele kako će to biti najljepši period života, gdje su slobodne raditi šta i kada žele, u udobnosti svoga doma. Obećale smo same sebi kako apsolutno nećemo zaboraviti na vlastite potrebe i kako se tu, zapravo, neće mnogo toga ni promijeniti. Možda smo se potajno i ponadale životnoj prilici za odmor bez potrebe za radom izvan doma. I vjerojatno pretpostavljate, a jako često je i istina – lagale smo. Lagale smo same sebi. Katastrofa.

Realnost je često drugačija. Ako zamislite dan sa svakodnevnim obavezama oko pripreme obroka i čišćenja, popraćen sa puno ljubavi, zagrljaja i poljubaca, ali i suza, bola, umora, nemoći, zabrinutosti, odgovornosti… nastavite niz; Jako brzo ćete shvatiti da tu baš i nema puno vremena, a često niti volje za bilo šta drugo osim toga. Smatram taj nedostatak volje najvećim problemom žena koje su u ovoj fazi života. Čak iako imate i podršku i pomoć partnera s kojim djecu odgajate, ovaj period života može biti neizmjerno naporan i samim tim odlična podloga za put ka zapostavljanju vlastitog bića. Puno je teže udovoljiti samom sebi kada si odgovoran za brigu i udovoljavanje biću ili bićima koje ti je važnije od tebe same.

Postoji i druga strana medalje. Ona strana o kojoj se ne govori glasno. Na toj strani postoje žene koje nemaju ničiju podršku. Tu su one samohrane, ali i one na kojima je sav teret jer njihov partner ne prihvata dio svojih odgovornosti, ne cijeni njihov rad i daje si pravo ostatak dana poslije posla provesti u horizontali jer je umoran. O tome se malo piše, još manje priča i najmanje prikazuje kao problem realnosti.

Ja odabirem pričati o toj strani medalje gdje žene ne plešu u bijelim hlačama za vrijeme menstrualnog ciklusa, ne bude se našminkane i savršeno isfenirane, ne pripremaju doručak u poslovnoj odjeći, pa nasmijane odlaze u ured.
Ne rade sve žene u uredu. Većina ih financijski pridonosi s krpom ili tacnom u rukama, na tvorničkoj traci ili za šivaćom mašinom, kupajući bolesnike, porađajući druge žene ili se bave bilo kojim drugim poslom koji rijetko viđamo na TV reklamama. Majke koje su žene s druge strane medalje upravo najčešće zaborave na brigu o sebi tokom perioda kada život posvećuju drugim životima. Ne pričam o pranju kose i nanošenju maskare. Ni o urednosti noktiju, nego o osobnoj higijeni svoga duha. I živaca, da se ne lažemo.
To su stvari o kojima se mora početi glasno pričati, više pisati i davati jaču podršku i smjernice kako da iz čitave priče izađemo zdrave glave.

Za početak, podsjetimo se šta smo bile prije nego smo postale majke. Šta si ti Marina, Lejla, Sandra, Majo, Sabina, bila prije nego što si se ostvarila u ovoj ulozi? Ili još bolje, šta si bila kada ti se oduzmu sve uloge koje si predstavljala na ovom svijetu? Šta bi rekla za sebe, bez da se opisuješ kao nečija sestra, kći, prijateljica, susjeda, a sada i majka?
Potražite dio sebe koji nema ulogu u životima onih oko vas. Put do te spoznaje doista može biti težak i trnovit. Doći ćete u situaciju kada ćete same sebe pitati zašto je to uopće potrebno. Pa ne čini li naš identitet kompletnim upravo činjenica da imamo razne uloge u svojim životima?
Da bismo u cjelosti ispunjavale svaku ulogu svog bića, u skladu sa svojim mogućnostima, neophodno je da se okrenemo onome što same sebi predstavljamo.
Marija se osjeća ispunjenom kada pjeva. Marija, pjevaš li za svoju dušu? Ne pitam te pjevušiš li dok uspavljuješ djecu, nego imaš li trenutak u danu kada sjedneš i zapjevaš iz sveg glasa i srca? Ako ne, priušti si to.
Dragana se najbolje osjeća kada trči. Nemoj dopustiti da ne odeš na trčanje ujutro kada još svi spavaju. Trčanje za djecom u parku zasigurno jest fizička aktivnost, ali da li ona ispunjava tvoju dušu kao što je to činila ranije dok si tako punila baterije? Trgni se ako je to ono što ti voliš.
Nemojte dopustiti sebi da vam dani prolaze tako što ste okupirane samo obavezama, zadaćama i radeći ono što morate. Zapostavljanjem sebe samih neprimjetno zapostavljamo i one koje najviše volimo.

Ako ni ranije niste imale aktivnosti kojima ste se bavile isključivo zbog sebe i vlastitoga rasta, možda je ovo idealna prilika, a usuđujem se reći i krajnje vrijeme, da stanete na sekundu i zapitate se šta je to čime se volite baviti.
”Sretna majka- sretno dijete”. Možda vam se čini kao kliše, ali zaista nije. Na našim primjerima uče i naša djeca, te budite sigurne da će vaše dijete biti radosnije ako u očima svoje majke vide radost. Niko drugi nije dužan da nam tu radost priušti, ali same sebi to dugujemo.
Saro, ako osjećaš istinsku sreću dok pišeš- piši, ženo! Umorna si, kažeš? Znam. Ostavi to pranje suđa na pola, zapiši dva stiha koji ti stoje na duši, pa se potom vrati tom suđu. Nećeš možda promijeniti sve što želiš, ali ćeš sigurno promijeniti svoje raspoloženje , barem na trenutak.
Od trenutaka sve počinje. Promijenit će ti jedan dan, pa jednu sedmicu. Zatim će cijeli mjesec biti uljepšan….zar već sad ne vidiš kuda to vodi?
Usudimo se zavoljeti sebe van svih svojih okvira i uloga, tako ćemo i u njima zablistati najbolje što možemo. Krenimo od sebe.

Ingrid Bergman je davne 1944. godine dobila Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu u psihološkom trileru nazvanom „Gaslight”. To, naravno, ne bi uopće bilo bitno za jedan psihološki blog, da kasnije po tom filmu nije nazvan oblik psihološkog i emocionalnog nasilja. Ako niste gledali film, kratko ću ga prepričati. Ingrid Bergman u filmu igra Alice, ženu koju suprug, iz svojih vlastitih mračnih pobuda, pokušava ubijediti da je luda, sakrivajući njene stvari, te joj govoreći da se događaji koje opisuje ustvari nikada nisu desili. Alice, zaljubljena i puna povjerenja, slijepo vjeruje svome mužu, sumnjajući da je izgubila razum. U našem jeziku još uvijek ne postoji adekvatan naziv za takvo ponašanje, ali se “gaslighting” objašnjava kao vid manipulacije i izluđivanja. Manipulator, tj.zlostavljač, ima za cilj da žrtvu natjera da posumnja u vlastitu psihu, kako bi imao moć nad njom. Žrtva, kako vrijeme odmiče, sve više sumnja u sebe i počinje vjerovati da gubi razum. Narodski rečeno, neko je “pravi ludom”. Baš kao i u filmu, manipulator se gotovo uvijek ponaša zabrinuto i ljubazno, što dodatno opterećuje žrtvu, jer –kako posumnjati u nekoga ko se tako ponaša? Dok manipulator nastavlja svoju igru, žrtva sve više sumnja u svoje misli, osjećaje, pa čak i događaje koji se odvijaju. Iako djeluje naivno, gaslighting je izuzetno opasna i učinkovita metoda,te ostavlja velike posljedice na žrtvu. Što duže traje, to su posljedice teže.
Svi mi ponekad imamo osjećaj da nas neko namjerno ne razumije i mijenja činjenice da bi pobijedio u raspravi-ali kod gaslightinga je riječ o proračunatoj, smišljenoj manipulaciji, u čijoj se osnovi nalazi patološka želja za moći i kontrolom. Manipulator je provodi polako, kako ne bi pobudio sumnju kod žrtve. Sa druge strane, žrtve nerijetko osjećaju da nešto sa njihovom voljenom osobom nije kako treba-ali iz ljubavi odbijaju da poslušaju svoju intuiciju. No, gaslighting se može desiti u okviru bilo kojeg odnosa, te nije ograničen isključivo na partnerske i porodične veze. Zlostavljač ima “dokaze” da je u pravu, a da žrtva griješi, zbog svog lošeg pamćenja, rasijanosti i nedovoljne inteligencije. Neka od ponašanja tipična za gaslighting su i: bezobzirno laganje, poricanje da su nešto rekli, „udaranje“ nisko, narušavanje žrtvinog samopozdanja.
Ako ste se prepoznali u nekom od redova, nemojte se brinuti.Nije jednostavno priznati da ste žrtva gaslightinga, no to jeste prvi korak u rješavanju situacije. Potom treba potražiti stručnu pomoć. Neophodno je da se žrtva odvoji od zlostavljača. Najprije će to biti fizički, a zatim, kroz terapiju, i emocionalno.

Pored fizičkog, problem sa začećem predstavlja veliki emocionalni problem za ljubavne parove. Roditeljstvo je u našem društvu primarni cilj života. Čovjek i žena koji nemaju djecu su često omalovažavani i njihovo mišljenje o odgoju djece se ne uzima kao validno. Psihološki problemi sa začećem (sram, stres, depresija, krivica, osjećaj bezvrijednosti…), se mogu podijeliti na one koji su vezani uz samu organsku neplodnost i probleme koje ona sa sobom donosi, te nemogućnost začeća koja nije organska, već je na psihološkoj bazi. U ovom tekstu ću se bazirati na prvu skupinu i pokušati da približim intenzitet i raznovrsnost emocija koju jedan takav par doživljava. Psiha i začeće su jako povezani i direktno utiču jedno na drugo.
Ljudi imaju slobodu da izaberu da nemaju djecu. Pa ipak, većina sanja o tome da se ostvare kao roditelji. Onda kada je to nemoguće, simptomi tog značajnog gubitka liče na pravi proces žalovanja, kada izgubimo nekoga bliskog. Samo što nemamo sjećanja i lijepe zajedničke trenutke koji bi nam pružali utjehu u momentima kada nam taj neko nedostaje. Svjetska zdravstvena organizacija je neplodnost definisala kao nemogućnost da se zatrudni u roku od godinu dana pokušavanja. Procjenjuje se da se čak 15% parova susreće sa problemom neplodnosti. Sama problematika varira od toga da li je problem u ženskom zdravlju, da li je problem urođen ili stečen, da li je do muškarca, ili je do oboje. U posljednjih nekoliko godina se broj parova koji traže potpomognutu oplodnju drastično povećao. Neplodnost dolazi “u paketu” sa bijesom, depresijom, anksioznosti, bračnim problemima i osjećanjem manje vrijednosti. Istraživanja pokazuju da je nivo stresa veći kod žena nego kod muškaraca, i jača je želja da imaju djecu. Nivo stresa je, naravno, viši kod žena kod kojih je dijagnosticiran neki problem zbog kojeg ne mogu da zanesu. Emocionalni stres i bračni problem su gotovo svakodnevno prisutni kod ovakvih parova- zato se uvijek naglašava da kroz cijeli proces nije akcenat samo na osobi koja ima neki zdravstveni problem, nego i na partneru sa kojim dijeli život.
Dijagnoza i liječenje neplodnosti su hronična bolest, te se “oboljeli” suočava sa dugim putem “liječenja”, koji je neizvjestan, nepoznat. “Oboljeli” čeka ozdravljenje, a ne zna da li će se ono desiti. Neplodnost ima indirektno vezu i sa socijalnim životom. Osoba koja se previse optereti nastojanjima da se realizira kao roditelj je u stanju da zapostavi druge značajne osobe u svom životu.
Žene koje tek počinju s postupcima metode potpomognute oplodnje neznatno se emocionalno razlikuju od žena u općoj populaciji. Što su metode duže vremena neupješne, to je učestalost i intenzitet negativnih emocija veća.
Mreža podrške je jako bitna (partner, porodica, prijatelji). Žena koja prolazi kroz pravi emotivni vrtlog treba da ima nekoga sa kim može pričati o onome što prolazi. Također je uvijek uputno potražiti i stručnu pomoć kako bi se riješila iracionalna vjerovanja koja pogoršavaju osjećaj bespomoćnosti i očaja.
Kada govorimo o neizliječivom sterilitetu, osjećaj krivice je prisutan kod oba partnera. Ljudi koji žele da se ostvare kao roditelji su spremni na sve. Ako ne uspiju u tome, mogu se početi samookrivljavati, kriviti partnera, češće imati konflikte, dok to naposlijetku nepovratno ne naruši partnerski odnos. Začarani krug okrivljavanja i samookrivljavanja mora biti prekinut.Teško je kontrolisati misli koje izazivaju osjećaj krivice i usmjeravaju na negativne aspekte cijele situacije. Borba za trudnoću iscrpljuje. Iščekivanje umara. Ukoliko ne posvetite pažnju ovim emocijama i ne preradite ih, može se razviti neki neurotski poremećaj ili depresija.
Nemogućnost da se dobije dijete na prirodan način je veliki udarac za par. Emocije koje nakon toga uslijede su poput rollercoastera i slične fazama oporavka od gubitka. Upravo tako- osjećate da vam je uzeto nešto, prije nego što ste uopće imali šansu da to dobijete. Možda i najveći problem u situacijama kada par ne može da začne bebu je to što se (žene pogotovo) osjećaju nedovoljnima kao osobe. „Pitanje je vremena kada će moj muž poželjeti dijete. Kako da mu uskratim ono što želi? Nije on kriv što ja nisam prava žena“,čula sam od gotovo svake svoje klijentkinje koja se suočava sa ovim problemom.
Majčinstvo i očinstvo je toliko prirodna stvar koju ničim nismo morali zaraditi, te se oni kojima je to uskraćeno osjećaju manje vrijednima i frustriranima. Ta frustracija je nekad toliko duboka da ugrožava sliku koju ti parovi imaju o sebi. Podređivanje života satu i zbližavanju koje se dešava mehanički, samo za jednim ciljem, udaljuje partnere, umjesto da ih zbližava.
Taj problem identifikacije sebe kao osobe vrijedne ljubavi kroz majčinstvo je bio problematičan, pa smo na tome i radile. Majčinstvo/očinstvo su divne životne uloge, ali vas one ne definišu. Postojali ste kao osoba godinama prije ideje da budete roditelji, a nastavit ćete postojati i nakon toga. Na kraju krajeva, roditelj se može biti na toliko načina. Roditeljem vas ne čini čin poroda. Roditeljem vas čini sve ono što za svoje dijete radite.

Mentalno zdravlje nije odsustvo mentalnog poremećaja-ono se definiše kao stanje psihološke, socijalne i emotivne dobrobiti u kojem svaka osoba ostvaruje svoj puni potencijal, uspješno se suočava sa svakodnevnim stresorima u životu, produktivna je i doprinosi svojoj okolini. Koliko „mentalno zdravih“ osoba poznajete? Prije nego što se zabrinete, nastavite čitati. Ukoliko imate faze kada „vam se ništa ne da“, „ne živi vam se“, „ništa vam ne ide od ruke“, itd, nemojte se brinuti. To je sastavni dio života. Problem je kada su ovi neadekvatni mehanizmi funkcionisanja dominantni.
Svi mi živimo na kontiinumu između dobrog i slabog, „siromašnog“ mentalnog zdravlja. Potpuno isto kao i sa fizičkim zdravljem: Imamo periode kada se izbalansirano hranimo, vježbamo, dovoljno spavamo i dobro se osjećamo, a imamo i periode kada pretjerujemo u hrani i sveopće stanje nam i nije najbolje. Šta onda radimo? Pratimo znake našeg tijela koje nam signaliziraju da se moramo pozabaviti svojim fizičkim stanjem. Zašto onda ignorišemo znake koji nam govore da nam je psihičko stanje ugroženo? Kada sam prošle godine bila gost u jednoj TV emisiji, voditeljica me je upitala zašto je popularno voditi brigu o fizičkom zdravlju, a o mentalnom ne. Odgovorila sam: jer se fizičko zdravlje vidi, a mi živimo u površnom svijetu.Okolina će primijetiti prije vaše njegovane nokte ili mišiće na nogama, nego vaš osmijeh i osjećaj zadovoljstva životom. No-i mentalno se zdravlje vidi!
Živimo u društvu koje nedovoljno propagira značaj mentalnog zdravlja. Naročito danas, kada je ono ugroženije više nego ikad. Dok je sa jedne strane socijalno (i ekonomski) poželjno ponašanje koje uključuje brigu o svome tijelu, informacija da neko njeguje svoje mentalno zdravlje je najčešće pogrešno shvaćena. Sve vezano za mentalno zdravlje je obavijeno velom stigme.

Mentalno
zdrava osoba

Osoba koja se suočava sa nekom mentalnom poteškoćom

Osoba koja je na „dobrom putu“ da razvije mentalni poremećaj

Osoba sa mentalnim poremećajem
-Uspješno se suočava sa svakodnevnim životnim izazovima
-Funkcioniše u svakodnevnom životu, ali pod velikim stresom
-Osjećaj konstantne ljutnje
-Razvoj anksioznosti, depresije
-Velike promjene u načinu razmišljanja, ponašanja i djelovanja
-Razvoj ovisnosti

Poremećaji mentalnog zdravlja odlikovani su promjenama u mišljenju, raspoloženju ili ponašanju (ili svim ovim elementima), te općenitim, dugotrajnim poremećajem u svakodnevnom funkcionisanju.
Tokom života se svi mi povremeno osjećamo usamljenima, izolovanima i neuspješnima; to su najčešće normalne, prolazne reakcije na neke stresore. Kada se dese tužne situacije poput raskida ljubavne veze ili svađe sa članom porodice, prirodno je da se ne osjećamo dobro. Ali ako se ne osjećamo psihički dobro većinu vremena, ako nam je napor sve ono u čemu smo nekada uživali, ako tražimo utjehu u hrani, opijatima ili opasnim ponašanjima- tada je krajnje vrijeme da se pozabavimo svojim problemom koji pokušavamo zaboraviti. U nekim slučajevima intenzitet i trajanje bolnih emocija ozbiljno ugrožavaju svakodnevno funkcionisanje. Uobičajeni mehanizmi suočavanja tada više ne djeluju, te je potrebno potražiti stručnu pomoć.
Korak naprijed u promovisanju mentalnog zdravlja je urađen i u vidu MHFA (Mental Health First Aid), seminarom u kojem se učesnici educiraju kako da prepoznaju one koji se suočavaju sa nekim mentalnim izazovom i pomognu im da pronađu put do stručne osobe sa kojom će raditi na poboljšanju svoje situacije. Dakle, ovi ljudi se ne educiraju da preuzmu posao stručnjaka, već da postave prava pitanja u pravo vrijeme, osobama u svojoj okolini, najčešće onima koji im vjeruju.
Mentalno zdravlje je polovina zdravlja. Ne možemo govoriti o zdravlju, a da pričamo samo o fizičkom zdravlju. Niste zdravi ako je tijelo ugroženo. Niste zdravi ako je um ugrožen.

Godišnji odmori i praznici su velikom broju ljudi omiljeni period godine i nestrpljivo se očekuju. Povratak na posao nakon odmora je svojevrsni šok za organizam. Osjećamo se tužno i nevoljko se vraćamo starim obavezama. Zašto se to dešava?
Ovi osjećaji su normalni. Puno je razloga zbog čega se tako osjećamo.Kao ljudska bića, mi tražimo ugodu, zadovoljstvo i želimo izbjeći nezadovoljstvo. U stresnoj svakodnevnici, rijetki slobodni dani zbog praznika ili kraće radno vrijeme jednostavno nisu dovoljni da bi se „napunile baterije“. Najčešće su prvi dani nakon praznika izuzetno stresni, jer praznici nisu ispunili naša očekivanja ili nas čeka puno posla i obaveze u kojima se „gušimo“. U nastavku vam donosim nekoliko ideja kako da se lakše nosite sa postprazničnom tugom i sebi olakšate prve dane povratka na posao.
Nemojte odlaziti na odmor neorganizovani. Nemojte sav posao ostaviti za poslije odmora. Ustvari, isplanirajte što više možete. Neka vas prvi radni dan dočeka pospremljen radni stol i planer u koji ste upisali sve vaše obaveze. Uvijek govorim svojim klijentima- kada zapišete svoje obaveze, vi mentalno oslobađate prostor u svojim umovima. I to treba biti zapisano na jednom mjestu, u jednom kalendaru/planeru, jer je jedino tako praktično i vama dostupno za rad.
Sedmice prije odlaska na odmor trebaju biti ispunjene radom, kako bi vam taj povratak na posao lakše pao. Nemojte upasti u „praznično raspoloženje“ kada je u pitanju vaš posao. To će biti kontraproduktivno za vaš poslovni uradak.
Pripremite se psihički za prvi radni dan. Ustanite ranije, slušajte omiljenu muziku, doručkujte- i dođite na posao ranije. Ako budete imali makar deset minuta mira prije buke i poslovnih zahtjeva, dozvolit ćete umu da se akomodira na poslovno okruženje.
Nagradite se nakon toga- neka prva sedmica povratka na posao bude puna malih, slatkih nagrada: odlazak u kino ili ručak u omiljenom restoranu. U skladu sa vašim mogućnostima.
Ukoliko je moguće, odgodite zahtjevne poslovne zadatke. Idealno bi bilo da prvi radni dan nemate nikakav pretežak poslovni zadatak. Ako imate mogućnost zakazivanja, neka zahtjevni zadaci sačekaju barem treći dan povratka na posao.
Mislim da ste svjesni da nije problem u povratku na posao, jer je posao sastavna komponenta života. Problem je u našoj percepciji posla i toga da radni dani ne moraju biti ispunjeni ničim drugim, izuzev obavezama. Sve razonode i ugodnosti ostavljamo za vikend, kada se ponovo nađemo u začaranom krugu kućnih i socijalnih obaveza. Niko vam ne može zabraniti da pola sata prije spavanja provedete onako kako vi želite. Birajte aktivnosti koje vam „pune baterije“.
Naravno, ovdje je riječ o situaciji kada je nezadovoljstvo poslom samo privremeno i vezano za postpraznično raspoloženje. Ukoliko ste hronično nezadovoljni i odlazak na posao je konstantno praćen psihosomatskim simptomima, krajnje je vrijeme da razmislite o promjeni radnog mjesta.

Einstein je rekao: „Ludost je kada radite istu stvar više puta, a očekujete različite rezultate“. Zato se veze koje se obnove bez dogovora i oproštaja, najčešće ponovo završe. Ukoliko odlučite da partneru date novu šansu u vezi, to mora biti smišljena odluka kojoj ćete svjesno pristupiti. Trebate preraditi stvari koje su uopšte dovele do raskida, te pronaći kompromis kako se u budućnosti ne biste oko istih stvari sukobljavali.
Odgovor da će se partner promijeniti (bez tačne ideje), jednostavno nije prihvatljiv. Uvijek govorim klijentima da upitaju kako će se to tačno partner promijeniti. Kako da se promijenimo ako nikada nismo saslušali šta to ustvari partneru smeta? Šta ako je to neka karakterna crta sa kojom se identifikujemo i ne želimo da se promijenimo?
Ne zaboravite da su partneri dva odvojena bića, odvojenih preferencija i percepcija. Ono što je jednome ideal ljubavi, sreće i zadovoljstva, drugome je često nepotrebno. Partneri znaju imati različita očekivanja jedno od drugoga, zbog čega se često sukobljavaju. Paradoksalno je da svi žele da ih partner usreći, ali ne znaju odgovoriti na pitanje šta bi ih tačno usrećilo (kakvo ponašanje, kakve riječi, i sl). Drugim riječima, da bi vas neko mogao usrećiti, najprije morate znati šta vas to čini sretnima.
Dolazak do druge šanse je često „igra mačke i miša“, test dominacije i karaktera. Ko će koga prvi pozvati, ko će zamoliti za novu šansu i rizikovati da bude odbijen. Za razliku od prvog puta kada se u cijelu priču kreće od neutralnog početka, obnovljene veze kreću od minusa. Zajedno sa voljom da se sa nekom osobom bude, dolaze „u miraz“ i svi konflikti i suze koje su ostali neriješeni. Također, kroz vrijeme koje je prošlo, oba su se partnera promijenila. Ne želim reći da je obnovljena veza osuđena na neuspjeh (jer nije), već da uspješnost obnovljene veze zavisi od volje i truda oba partnera (baš kao i svaka druga veza, zar ne)?
Egu jako imponuje činjenica da nas bivši/bivša i dalje traži, da nas voli, da nas ne može zaboraviti. To naročito prija onima koji su bili ostavljeni i povrijeđeni. Druga šansa se daje i iz želje da partner „ne bude dostupan nikome više, barem na određen period dok ne vidimo kako ćemo dalje“. Dalje, ljudi se mire jer osjećanja još uvijek postoje, vjeruju da je njihov partner/ka onaj/ona prava. Nostalgija za prošlim vremenima i to što trenutno nemate nikoga je definitivno loš razlog za obnoviti vezu sa bivšim/bivšom, ali je također čest razlog pomirenja.

Ukoliko je slučaj da je jedan od partnera pogriješio, mora zaista pokazati motivaciju da se to nikada više ne ponovi. Uspostavljanje povjerenja koje je jednom uništeno je dugotrajan proces, koji nije uvijek uspješan.
Bilo kako bilo, slušajte svoje srce, ali i svoj mozak. Za uspješnu vezu je povjerenje i osjećaj pripadnosti ključno, jednako kao i ljubav. Ukoliko se neko nije promijenio u prvih 2 godine veze, kako će se magično promijeniti baš sada? Zato uvijek predložim da se (mentalno) napravi neki rok. Npr., ako se 4 mjeseca od pomirenja stvari ne poprave, znak je da se vrlo vjerovatno i neće promijeniti. Na vama je da li želite uzaludno čekati.
Svi griješimo. Ali postoji razlika između greške koja se desila jednom, pa smo u međuvremenu sazreli i sada znamo cijeniti ono što imamo, te nezrelog ponašanja i iskorištavanja nečije ljubavi prema nama. Koliko god da boli život bez nekoga koga volimo, bolnije je biti u vezi u kojoj partneru ne vjerujemo, ne vidimo budućnost i osjećamo da nismo voljeni i prihvaćeni takvi kakvi jesmo. Također, ako par period nakon veze iskoristi za lični i emocionalni razvoj i zatim zrelo odluči da je spreman za pomirenje, takva veza ima veće šanse da uspije. Kada smo mladi, sanjamo o fatalnoj ljubavi. Filmovi i serije prikazuju čarobni osjećaj kada smo sa onim kojeg/koju volimo, ali ne i sav rad i zalaganje oko voljene osobe, koju svaka uspješna veza podrazumijeva. To što smo sa nekim koga volimo (i uzvraćeno nam je), ne znači da ćemo imati uspješnu i zdravu vezu koja će oboje usrećiti.
Ako ste očekivali da vam kažem da li trebate dati drugu šansu ili ne, morat ću vas razočarati. To je ipak vaša odluka. No, nadam se da su vam argumenti koji su spomenuti makar malo olakšali proces odlučivanja.

Ljutnja je jedna od primarnih ljudskih emocija i može varirati od blage iritacije do jakog bijesa. Emocionalno je snažno obojena i popraćena fiziološkim i biološkim promjenama: ubrzani rad srca, povišeni pritisak, povećane razine hormona, itd. Često za neke ljude kažemo da su “iritabilni”, tj. lako se razbijesne i imaju neprimjerene reakcije. Ovakvi ljudi su češće bez prijatelja ili su usamljeni i imaju smanjenu toleranciju na stres. Istraživanja pokazuju da su neke bebe zaista razdražljivije od drugih, a uzroci leže u genetici. Također, veliku ulogu igra i funkcionalnost ili disfunkcionalnost primarne porodice, te načini suočavanja koje su se u porodici primjenjivali i usvojili kao model ponašanja.
No, jedno je imati neprimjerene reakcije povremeno, a sasvim drugo kada ta ljutnja preraste u destruktivno i razarajuće ponašanje. Naljutiti nas može bukvalno sve: drugi ljudi, situacije, neprijatno sjećanje, neugodna situacija u kojoj smo se našli, neuspjeh, osjećaj da nam nešto stoji na putu ostvarenja našeg cilja, itd.
Svi smo mi doživjeli bilo svoje, bilo tuđe ispade bijesa. “Ispadi bijesa” su obrasci ponašanja i pojačanih emocija koji su nerijetko popraćeni verbalnom ili fizičkom agresijom i gnjevom, a koji su posljedica prekomjerne ljutnje.
Šta ostane nakon ovakvih ispada? Najčešće čovjek ili žena koja se kaje zbog svog postupka, osjeća se slabim da se kontroliše, a ostaju i ljudi koji su tome svjedočili, najčešće povrijeđeni tim postupcima.
Da razgraničimo: da ljutnja nije imala funkciju da nas zaštiti i da nam pomogne da se spasimo od neprijatelja, vjerovatno bi bila eliminisana kroz evoluciju. Ona predstavlja obrambeni mehanizam u situacijama u kojima se osjećamo ugroženima- kada treba da se branimo. Dakle, u redu je da se naljutimo u situacijama kada smo fizički ili intelektualno ugroženi. Ali, naljutiti se sa stilom i ne “prelaziti preko leševa” je nešto što se trenira ili nauči. Mali broj ljudi je dovoljno flegmatično da se sa bijesom mogu smireno nositi. Ipak, bijes se mora naučiti kontrolisati.
Top of Form
Najčešće načini suočavanja sa bijesom su: suzbijanje (potiskivanje), izražavanje bijesa i smirivanje. Izražavanje bijesa na asertivan način je najkonstruktivniji i najzdraviji način izražavanja bijesa- jednostavno imenovanje svojih emocija, vodeći računa o tuđim emocijama.

Izražavanje bijesa je, ipak, najčešći način reakcije na bijes. Zavodljivo je izreći mnoge uvredljive stvari samo zato što ste ljuti. Ali, pogledajte širu sliku- šta dolazi nakon toga? Zamislite balon: Kada je napuhan, pun je zraka i vrši svoju funkciju. Kada ga ispušete, on je ostao potpuno prazan- ali, nenapuhan balon nema funkciju. Tako i vi; Možda ćete se kratkotrajno riješiti akumulirane ljutnje, ali ćete ostati prazni. Ljutnja koju sada osjećate će proći-to je samo jedna situacija u nizu vaših životnih situacija. Ali, vaša reakcija na tu situaciju i posljedice u pogoršavanju odnosa sa drugima ostaju mnogo duže.
Pokušajte svakodnevno primijenjivati tehnike opuštanja, meditacije ili jogu. Princip je jednostavan: Ukoliko konstantno dopunjavate šoljicu koja je već puna, gdje mislite da stanu nove emocije? Morate konstantno prazniti tu šoljicu kako biste se rješavali nagomilanog stresa.
Detaljan opis trenutne situacije pomaže kada se osjećate preplavljeni bijesom. Npr. “Osjećam kako mi se vilica grči, da sam jako uznemirena i da ne znam kako ću se smiriti”.
U podlozi osjećaja konstantnog bijesa je uvijek neki neriješeni problem. Dobar je početak osvijestiti da postoji neki problem. Ipak, na rješenju problema se ne radi dok ste bijesni. Privlačno je izgovoriti mnoge bolne stvari koje će vama donijeti olakšanje, ali će bez razloga povrijediti druge ljude. Ako želite, zapišite na papir kako se osjećate. Ili uzmite svoj mobilni telefon i snimite video poruku umjesto što biste to rekli osobi kojoj je namijenjeno. Sigurna sam da, kada pogledate taj snimak par dana kasnije, bit će vam drago što je ostalo samo na snimku.
Promjena okoline je također dobra. Nekad je okruženje u kojem se nalazite ono koje je frustrirajuće i nijedan način suočavanja ne pomaže. Tada je dobro uzeti nekoliko slobodnih dana i „pobjeći“ od takvog okruženja. Naravno, ovo je samo kratkoročno rješenje. Dugoročno rješenje je pronaći oazu odmora u pustinji desktruktivnih misli. U razvijenim zemljama je dostupan „anger management“- terapija kontrole bijesa.
Ukoliko smatrate da je bijes koji osjećate stvarno van kontrole i da loše utiče na kvalitet vašeg života, onda trebate razmisliti o radu sa stručnim licem, da biste naučili bolje postupati u situacijama kada ste bijesni. Trening asertivnosti je također jako koristan za nošenje sa frustrirajućim situacijama.
Da zaključimo, bijes nije sam po sebi loš, niti ga se može potpuno eliminisati. No, ako on dominira vašim životom i ne možete ga kontrolisati, onda se time morate pozabaviti. Život je ispunjen frustrirajućim situacijama koje ne možemo iskontrolisati- možemo samo raditi na sebi kako bismo se sa njima mogli konstruktivno suočiti.

Emocionalne ucjene su prisutne u baš svakoj vrsti ljudskih odnosa. Ucjenjivati može roditelj, partner, prijatelj, dijete. Što smo vezaniji za ucjenjivača, to razornije posljedice po nas ima emocionalna ucjena. U ovom tekstu naglasak želim staviti na emocionalnu ucjenu roditelja, posebnu vrstu ucjene koja upropaštava djecu širom svijeta.
U balkanskom društvu je prisutna posebna vrsta patološkog ponašanja koja je ranije smatrana za poštovanje starijih. Stvarno ne želim govoriti protiv naših starijih koje izuzetno poštujem, već želim da ukažem na to šta je takav sistem ponašanja uradio mlađim generacijama.Naši roditelji, naše nane i dede, su bili odgajani tako da trebaju živjeti u zajednicama i da trebaju svoje želje i potrebe podrediti porodici. Rijetki su oni koji su u tom sistemu živjeli onako kako su htjeli. Većina ih je živjela onako kako je situacija dopuštala, odnosno, koliko su se roditelji slagali sa njihovim odlukama. To ne znači da su ti ljudi bili emocionalno nezreli pa se nisu suprostavljali, već da je tradicionalno društvo jednostavno bilo takvo.
Dakle, nije problem u pretpostavci da želimo biti dobra djeca i pomoći svojim roditeljima koliko smo u mogućnosti. To žele sva djeca- čak i ona koja su rasla u nesretnim porodicama. Problem je u osjećaju dužnosti i stavljanju roditelja u vrhovnu ulogu: „Ja sam ti dala/dao život, pa ga ti moraš živjeti onako kako ja mislim da treba“. Problem je u postavljanju svojih potreba na posljednje mjesto. Problem je u razvijanju osjećaja da mi, naše potrebe i želje, nismo bitni. Problem je u izjednačavanju brige o sebi sa sebičlukom.
Dovoljno je okrenuti se oko sebe i pronaći veliki broj nesretnih ljudi koji su život podredili tome da im roditelji konačno budu zadovoljni. Ali, to se nikad ne dešava. Čak iako nastupi kratkotrajni moment ponosa ili sreće, roditelj-ucjenjivač uskoro pronalazi nešto novo čime bi dijete držao „u šaci“.Najpopularniji način manipulacije je manipulacija zdravljem. Roditelj koji čuje od svog djeteta nešto što nije želio da čuje, gotovo momentalno pada u nesvijest, dobija aritmije i oporavlja se danima od „šoka“. Djetetu se ovim poručuje da je njegovo negodovanje dovelo do mamine ili tatine bolesti: „Ako se ti buniš, meni nije dobro“.
Dijete roditelja ucjenjivača je nesretno, nema samopouzdanja i najčešće razvije neki oblik psihopatologije kroz život. Ako je dijete naviklo da mama ili tata reaguju samo na određeni dio njegovog ponašanja pozitivno ( a to je onda kada radi ono što oni žele), bojat će se postupiti kako bi željelo, te će uopšteno imati probleme da preuzme inicijativu u svom životu dok mama i tata to ne „odobre“. Nismo sebični ako sebi želimo dobro. Imamo pravo imati vlastite želje i htijenja koja ponekad neće biti odobrena od naših voljenih. Ali to ne znači da ne trebamo poslušati sebe.
Roditelji su na svijet donijeli djecu ne samo sebi, nego cijelome svijetu. Donijeli su (bar bi trebalo) zato što su željeli da malome biću podare najljepše od sebe, da se o nekome brinu, i da ga vole najviše na svijetu. Da od njega naprave fizički i psihički zdravu osobu. Nisu ga donijeli na svijet da im bude podanik i da preko njega liječe svoje komplekse. Ili?
Jedan mi je klijent ispričao da je rekao svojoj mami, nakon što je milioniti put čuo kako ga je rodila i podredila mu život: „Ne možeš mi naplaćivati nešto što ti nisam tražio! Nisam tražio da me rodiš, nisam tražio da se žrtvuješ! Ali kada sam već tu, nisam ti rob“!
Grubost njegovih riječi odražava duboku bol četrdesetogodišnjeg muškarca koji nikad nije uspio da ostvari dugu vezu sa ženom, jer je majka svaku vezu upropaštavala. Sve bi bilo uredu dok veza nije postala ozbiljna. Do tada je bila veliki prijatelj sa njegovim djevojkama. Ali, čim bi postalo ozbiljno, ona se misteriozno razbolijevala, tugovala što je „loš sin pa će je ostaviti“, sve dok on na kraju ne bi popustio pred njenim željama. Roditeljska ucjena je posebno bolna jer uloge nisu izjednačene. Roditelji su nas rodili, posvetili život tome da od nas naprave ljude i na skali bodova rangiraju visoko, najviše moguće, u odnosu na bilo koga u našoj okolini, pa i u odnosu na naše bodove u odnosu s njima. Zato je nepošteno tu prednost od dvadeset/trideset godina iskoristiti „u borbi“ za prevlast u životu svog djeteta. Dijete ( imalo ono 10 ili 50 godina) je uvijek dijete svoga roditelja, koje osjeća dužnost prema roditelju i želi da ga usreći. Prije svega se treba raditi na tome da je osjećaj da roditelji nisu pošteni prema nama normalan, te da nismo zbog toga loši ljudi. Većina emocionalno zlostavljane djece ne dozvoljava ovakvim emocijama da isplivaju na površinu, jer ne žele da priznaju da uopšte imaju takve emocije. Emocionalne ucjene ne prestaju sa djetetovim odlaskom od kuće. Dijete ima poteškoća da stvori novu porodicu (ili barem skladnu novu porodicu) zato što se roditelji, direktno ili indirektno, miješaju u djetetov život.
Ako imate ovakav problem sa svojim roditeljima, vrlo je vjerovatno da nije do vas. Određeni dio roditelja to zaista radi namjerno, ali je većina ipak nesvjesna.
Ako ste prepoznali sebe u ovim redovima, trebate otkriti koja vjerovanja dovode do takvog ponašanja. Najčešće je osjećaj sumnje u sebe kao roditelja i patološka želja za kontrolom .Možda mislite da to je roditeljska ljubav i brižnost- ali, nije. Što je odnos među partnerima lošiji, to je veća vjerovatnoća da se razvije posesivnost prema djetetu. A što je veća posesivnost, veća je i mogućnost za roditeljsku manipulaciju. Roditelj, ljutnjom, vikanjem i manipulacijom, sprečava dijete da se osamostali. Emocionalna ucjena je otrovni obrazac ponašanja koji uništava djecu, a naposlijetku i roditelje. Svako to dijete će doći do tačke kada, ako ništa drugo ne urodi plodom, kida odnose sa roditeljima. Odnosno, u odabiru između svog života i roditeljskog, izabere svoj.
Zdrav odnos sa roditeljima znači da roditelji prekinu simbiotsku vezu sa svojom djecom i omoguće im da izgrade zdrave odnose sa drugim ljudima (na šta i roditelji, naravno, imaju pravo).

Dunning-Krugerov efekat formulisali su dva socijalna psihologa, David Dunning i Justin Kruger, 1999. godine, nakon niza istraživanja. O čemu je riječ?
Sigurno ste svi bili svjedokom da neko sasvim samouvjereno polemiše o mnogim temama o kojima nema nikakvog znanja. Naprimjer, na večeri, pokreće se tema i jedna od prisutnih osoba iznosi svoj stav, ubjeđujuću druge da je jedino njen stav ispravan i od njega ne odustaje, pritom omalovažajući ono što govore njeni sagovornici. I premda je svima jasno da dotična osoba “nema pojma o čemu govori”, to je ne ometa da nastavi sa ubjeđivanjem.
Danning-Kruger efekat je kognitivni poremećaj, koji se odnosi na to da osobe sa manjkom vještina i znanja u nekoj oblasti žive u iluziji da su znanjem i vještinama superiorni u odnosu na svoje sagovornike. Ovaj poremećaj ne treba miješati sa kompleksom više vrijednosti (osjećaj da ste bolji od okoline). Prosto rečeno, osoba nije svjesna svoga neznanja i odsustva neke vještine, ali se ponaša kao da sve o tome zna. Nesvjesna je svoga neznanja.
Ovaj se efekat pripisuje metakognitivnoj nesposobnosti da osoba uvidi i prepozna svoje greške.

Dunning i kolege su obavili niz socijalnih eksperimenata na ovu temu. U jednom od njih su ispitanike pitali značenja termina iz oblasti politike, fizike, geografije… (koji su bili potpuno izmišljeni). Čak 90% ispitanika je odgovorilo da su im pojmovi poznati i samouvjereno su ih objašnjavali. Ustanovili su da su ispitanici koji su imali najmanji skor na testovima iz gramatike, humora i logike su također imali najveću tendenciju da precjenjuju svoj učinak. Njihovo istraživanje je pokazalo da su ljudi manjih sposobnosti, ne samo lošiji radnici, nego ne umiju objektivno procijeniti kvalitet svog rada. Također, manje su sposobni procijeniti vještine i sposobnosti svojih radnih kolega, što dovodi do toga da sebe smatraju boljima, vrijednijima i zahtijevaju više pažnje i poštovanja od svojih radnih kolega.
Ljudi manjih kompetencija(da ih tako nazovemo) precjenjuju svoje sposobnosti, potcjenjuju vještine i sposobnosti drugih ljudi, te gotovo patološki ne prepoznaju vlastite greške.
Na koga sve utiče ovaj efekat? Na sve nas!
Koliko god da smo informisani i educirani, niko ne zna baš sve, te niko ne može biti stručan u svim područjima. Sjajni inžinjer može biti antitalenat za kuhanje. Osoba koja posjeduje veliko znanje o matematici, može biti potpuno ignoratna kada je opća informisanost u pitanju. Dakle, kad se slijedeći put nađete u društvu osobe koja o svemu zna sve, znat ćete šta se sa njom dešava.
Bitno je naglasiti da Dunnig-Krugerov efekat nema ništa zajedničko sa niskim koeficijentom IQ.
Dunnig-Krugerov efekat se može ublažiti na nekoliko načina. Naime, što se osoba više informiše, čita i uči, postaje informisanija i zaista može postati stručnjak u nekom polju. Umjesto pretpostavljanja da već znamo sve o nekoj temi, trebamo to ostaviti po strani i zaista se udubiti u čitanje nekog štiva značajnog za temu o kojoj diskutujemo. Konstruktivna kritika je također poželjna: Ona je feedback koji govori o vašem napretku.