Kategorija: Uncategorized @sr

 

“U stanjima panike, kao što trenutno svi proživljavamo, moramo se fokusirati
na racionalne informacije kojima raspolažemo i na mjere prevencije.
Sve ostalo je trenutno suvišno. Ne pojačavajte anksioznost teorijama
zavjere i rekla-kazala izjavama. Svi smo skupa u ovome. I bitno je samo kako ćemo
dočekati postpandemijski period. Čuvajte svoje zdravlje i snagu”.

-Nurka Redžepagić-Bulić

Kako se ponašati nakon raskida veze

Mislim da je svima poznat osjećaj grča u stomaku i bolne neizvjesnosti koja nastupi raskidom. Ne znamo gdje je voljena osoba, šta radi, te nam se čini da bismo dali sve samo da ga/je opet vidimo i porazgovaramo. Preispitujemo se, priznajemo da ima i naše krivice, žalimo za prošlošću. Svakodnevno se prisjećamo lijepih trenutaka, a one manje lijepe ignorišemo.
U pravilu, ti manje lijepi trenuci su upravo razlog što ste i prekinuli vezu. No, prošle veze se idealiziraju i čine se mnogo ljepšima kada se završe.
Normalna je potreba da se održi kontakt sa bivšim partnerom/partnericom. Ukoliko nekoga volimo i značio/la nam je, naravno da je još uvijek želimo u životu. No, to je ujedno i najveća zabluda. Ne možete ostati prijatelji nakon veze ukoliko još uvijek gajite neke emocije prema partneru! Jedno je odlučiti pristati na tu ulogu samo da ne biste potpuno izgubili pristup toj osobi, ili biti u korektnim odnosima u slučajevima razvoda pa npr. zbog djece.
I to je zamka. Prekid veze rijetko nastupa obostranom odlukom. Najčešće jedna strana donese odluku, koju druga strana treba da prihvati, iako to ne bi željela. Ukoliko ne prekinete svaki kontakt sa bivšim/bivšom, sebi otežavate proces oporavka od te veze. Što vam je više stalo, to je nužnije da se taj kontakt prekine. Naravno, razlozi raskida variraju od veze do veze, ali je za oporavak ključno da nemate konstantno podsjećanje na ono od čega pokušavate da se oporavite. Ukoliko ste od nečega ovisni, jedini način da se izliječite je da od toga apstinirate i radite na poboljšanju svoje situacije. Isto je i sa emocionalnom zavisnošću. A nakon veze u kojoj ste bezrezervno voljeli, trebate vremena da se od te osobe odviknete i da preuzmete kontrolu nad svojim emocijama.
Sve dok ste u kontaktu (provjeravate društvene mreže, pozivate ga/je, raspitujete se kod prijatelja), vi i dalje stalno razmišljate o toj osobi i ne možete nastaviti dalje.
Prijatelji možete postati samo onda kad među vama nema neriješenih stvari niti zaostalih emocija iz veze. Kada ste potpuno sigurni da ste tu osobu preboljeli, pa možete biti sretni što je on/ona sretan/na u novoj vezi.
Raskid emocionalno značajne veze je jako sličan oporavku od gubitka. Tačnije, lakše podnosimo činjenicu da nam je neka viša sila oduzela voljenu osobu, nego činjenicu da je ta osoba svjesno odlučila da nas iz svog života udalji. Ovaj period karakterišu jako uzburkane emocije: Plakat ćete, tugovati, biti ljuti, uplašeni. Zatim ćete osjećati olakšanje, biti sretni zbog novih mogućnosti. Onda ćete se, na kraju, pomiriti sa činjenicom da više niste skupa. Ove faze ne idu nužno jedna za drugom i moguće je da se nekoliko puta ponove tokom samog procesa oporavka od raskida. No, ako osoba predugo ostaje u nekoj od ovih faza, onda je vrijeme da se potraži stručna pomoć.
Nemamo svi iste mehanizme suočavanja. Ukoliko ste prije veze imali ispunjen život, imate izgrađenu socijalnu mrežu i niste pravili velike i značajne promjene tokom veze, imate više šanse da se od veze brže oporavite. No, ukoliko ste zbog veze smanjili svoj krug prijatelja, napustili svoje interese ili posao, imat ćete više posla za rad na sebi i više vremena za razmišljanje o bivšoj vezi.
Raskid veze je i jedinstvena prilika da radite na sebi. Upišite kurs koji ste oduvijek željeli, posvetite se sportu, gledajte omiljene serije, družite se sa ljudima koje ste zapostavili. I ne radite to da biste našli novog partnera. Radite to zbog jedine osobe sa kojom ste uvijek- zbog sebe samih. Vrijeme između dvije veze je idealno vrijeme za rad na sebi,upoznavanju sebe, građenju i poboljšavanju samopouzdanja, usvajanje novih znanja itd.
Najčešća greška koju ljudi nakon raskida prave je pokušaj da staru vezu što prije zamijene novom. Ukoliko je u pitanju bila ozbiljna i emocionalno značajna veza, time ćete usporiti oporavak od nje. Možda ćete uspjeti da nakratko skrenete misli od prošle veze, ali prisjetimo se teksta o emocionalnom prtljagu koji nosimo sa sobom u novu vezu. Ljudi koji imaju ovakav obrazac ponašanja obično imaju neku disfunkcionalnu ideju koja se nalazi u osnovi tog ponašanja. Ako ne možete biti sami, trebali biste to naučiti.
Svaka veza zahtijeva veliki dio našeg vremena, truda i emocionalnog zalaganja. Samo ako vam je lijepo i kada ste sami, možete biti sretni sa drugom osobom. Druga osoba ne može biti zamjena za sve ono što u životu želite. Kako možete od nekoga tražiti da vas usreći, a vi sami ne znate šta vas to usrećuje? Da vas poznaje, a da vi sami sebe ne poznajete?

Hronična bol i psihološko stanje

„Voljela bih kada bi me barem neko na ovom svijetu razumio. Porodila sam se prošle godine i uživam provoditi vrijeme sa svojim djetetom. Ne mislim da sam dobra mama. Osjećam da sam nedovoljna, jer nemam snage da se igram i skačem onoliko koliko bi moja curica htjela. Stalno trpim bol i tužna sam zbog toga, a svi očekuju da funkcionišem kao da je sve u najboljem redu“.
-Moja klijentica
Hronična bolest je zdravstveno stanje koje je trajne (perzinstentne) prirode. Razlikuje se od akutne (trenutne) boli koja je prolaznog karaktera. Osoba koja oboli od neke bolesti ima male ili nikakve šanse da se ikada od nje oporavi (npr. kostobolja, bol u vratu, leđima, teška povreda sa posljedicama…). Pored izazova vezanih za samu bolest i bol koju oboljeli mora svakodnevno podnositi (zavisi od bolesti, ali većinu njih karakteriše bol), mora se raditi i na prihvaćanju svog fizičkog stanja i usvajanju novog načina života. A to je proces koji traje. U tom procesu navikavanja na novonastalu situaciju bude uspona i padova. Svi moji klijenti koji se bore sa nekom hroničnom bolešću su mi pričali da okolina najčešće ne razumije i ne pruža podršku kada im dođu teški dani. U nerazvijenim zemljama poput naših, gdje „svako ima neku muku“, zašto bi tvoja muka bila bitnija od moje?
Također, nigdje se kao kod nas ne omalovažava povezanost hroničnih bolesti i psihološke dobrobiti. U svim razvijenijim zemljama svijeta postoje grupe psihološke podrške za oboljele od hroničnih bolesti. Samo u Regensburgu postoji brošura od stotinjak stranica gdje su ponuđene grupe podrške za gotovo sve poznate bolesti.
Pokušajte zamisliti jedan tipični dan u svom životu. Ustajete, kuhate, čistite, idete na posao, trčite, igrate se sa djecom… nastavite niz. A sada pokušajte zamisliti da radite sve to isto- ali uz osjećaj fizičke boli. Ta bol je ili uvijek prisutna ( pa se naučite funkcionisati s njom), ili se javlja često u vidu kratke i oštre boli.
Hronična bol gotovo u pravilu dovodi do narušavanja kvalitete života oboljelog. Nerijetko je hronična bol i doživotna. Čini se da, ma šta radili, bol je nerazdvojni pratilac. Oboljeli nerijetko ne posjeduje veliki nivo fizičke energije koju bi inače posjedovao, te svakodnevne poslove obavlja usporeno i otežano. Hronična bol smanjuje samopouzdanje, nekada umanjuje i radnu sposobnost ( jer limitira broj poslova koji se može obavljati). Istraživanja pokazuju da su osobe koje trpe hroničnu bol česće socijalno izolirane, te je kod njih veći rizik od depresije i suicida.
Osobe koje imaju hroničnu bol se često osjećaju umorno, bezvoljno i bespomoćno i jednostavno nisu u stanju normalno funkcionisati. Ono što je nekome sasvim uredu, njima je veliki zadatak. Kada trpe bol, povlače se u sebe, i ta bol ima uticaj na njihov ljubavni i socijalni život. Često je prisutan osjećaj da ih niko ne razumije i da ih osuđuju. Naravno, zbog same prirode stanja,teško je biti objektivan, te su zbog toga ovi ljudi često optuživani da „zabušavaju“ jer ne žele da rade.
Mi kao društvo nemamo dovoljno saosjećanja za oboljele sa hroničnom boli. Mi „bodujemo“ samo ono što se vidi. Osobe koje nemaju neki stepen invaliditeta a trpe konstantnu bol, moraju biti psihički i fizički funkcionalni, kako je moja klijentica na početku rekla, „kao da je sve u najboljem redu“. A nije. Trpiti hroničnu bol i praviti se da je sve kako treba nije put kojim trebate ići.

Majke s druge strane medalje

Majke s druge strane medalje

Autor: Nikolina Kremenjaš

U kolotečini života jedne majke koja je svjesno ili nesvjesno odabrala život u četiri zida za narednih nekoliko godina, većinom se najveći scenariji događaju upravo u glavi.
Razgovarajući sa nekoliko svojih poznanica i prijateljica, dolazim do zaključka da se većina nas pronalazi upravo u istoj mentalnoj situaciji. Nastojim razbiti predrasude o načinu života majki koje su odlučile nekoliko svojih godina posvetiti rađanju i odgoju svoga djeteta ili svoje djece.

Mnoge od nas se već na početku tog puta samoj sebi zaklele kako će to biti najljepši period života, gdje su slobodne raditi šta i kada žele, u udobnosti svoga doma. Obećale smo same sebi kako apsolutno nećemo zaboraviti na vlastite potrebe i kako se tu, zapravo, neće mnogo toga ni promijeniti. Možda smo se potajno i ponadale životnoj prilici za odmor bez potrebe za radom izvan doma. I vjerojatno pretpostavljate, a jako često je i istina – lagale smo. Lagale smo same sebi. Katastrofa.

Realnost je često drugačija. Ako zamislite dan sa svakodnevnim obavezama oko pripreme obroka i čišćenja, popraćen sa puno ljubavi, zagrljaja i poljubaca, ali i suza, bola, umora, nemoći, zabrinutosti, odgovornosti… nastavite niz; Jako brzo ćete shvatiti da tu baš i nema puno vremena, a često niti volje za bilo šta drugo osim toga. Smatram taj nedostatak volje najvećim problemom žena koje su u ovoj fazi života. Čak iako imate i podršku i pomoć partnera s kojim djecu odgajate, ovaj period života može biti neizmjerno naporan i samim tim odlična podloga za put ka zapostavljanju vlastitog bića. Puno je teže udovoljiti samom sebi kada si odgovoran za brigu i udovoljavanje biću ili bićima koje ti je važnije od tebe same.

Postoji i druga strana medalje. Ona strana o kojoj se ne govori glasno. Na toj strani postoje žene koje nemaju ničiju podršku. Tu su one samohrane, ali i one na kojima je sav teret jer njihov partner ne prihvata dio svojih odgovornosti, ne cijeni njihov rad i daje si pravo ostatak dana poslije posla provesti u horizontali jer je umoran. O tome se malo piše, još manje priča i najmanje prikazuje kao problem realnosti.

Ja odabirem pričati o toj strani medalje gdje žene ne plešu u bijelim hlačama za vrijeme menstrualnog ciklusa, ne bude se našminkane i savršeno isfenirane, ne pripremaju doručak u poslovnoj odjeći, pa nasmijane odlaze u ured.
Ne rade sve žene u uredu. Većina ih financijski pridonosi s krpom ili tacnom u rukama, na tvorničkoj traci ili za šivaćom mašinom, kupajući bolesnike, porađajući druge žene ili se bave bilo kojim drugim poslom koji rijetko viđamo na TV reklamama. Majke koje su žene s druge strane medalje upravo najčešće zaborave na brigu o sebi tokom perioda kada život posvećuju drugim životima. Ne pričam o pranju kose i nanošenju maskare. Ni o urednosti noktiju, nego o osobnoj higijeni svoga duha. I živaca, da se ne lažemo.
To su stvari o kojima se mora početi glasno pričati, više pisati i davati jaču podršku i smjernice kako da iz čitave priče izađemo zdrave glave.

Za početak, podsjetimo se šta smo bile prije nego smo postale majke. Šta si ti Marina, Lejla, Sandra, Majo, Sabina, bila prije nego što si se ostvarila u ovoj ulozi? Ili još bolje, šta si bila kada ti se oduzmu sve uloge koje si predstavljala na ovom svijetu? Šta bi rekla za sebe, bez da se opisuješ kao nečija sestra, kći, prijateljica, susjeda, a sada i majka?
Potražite dio sebe koji nema ulogu u životima onih oko vas. Put do te spoznaje doista može biti težak i trnovit. Doći ćete u situaciju kada ćete same sebe pitati zašto je to uopće potrebno. Pa ne čini li naš identitet kompletnim upravo činjenica da imamo razne uloge u svojim životima?
Da bismo u cjelosti ispunjavale svaku ulogu svog bića, u skladu sa svojim mogućnostima, neophodno je da se okrenemo onome što same sebi predstavljamo.
Marija se osjeća ispunjenom kada pjeva. Marija, pjevaš li za svoju dušu? Ne pitam te pjevušiš li dok uspavljuješ djecu, nego imaš li trenutak u danu kada sjedneš i zapjevaš iz sveg glasa i srca? Ako ne, priušti si to.
Dragana se najbolje osjeća kada trči. Nemoj dopustiti da ne odeš na trčanje ujutro kada još svi spavaju. Trčanje za djecom u parku zasigurno jest fizička aktivnost, ali da li ona ispunjava tvoju dušu kao što je to činila ranije dok si tako punila baterije? Trgni se ako je to ono što ti voliš.
Nemojte dopustiti sebi da vam dani prolaze tako što ste okupirane samo obavezama, zadaćama i radeći ono što morate. Zapostavljanjem sebe samih neprimjetno zapostavljamo i one koje najviše volimo.

Ako ni ranije niste imale aktivnosti kojima ste se bavile isključivo zbog sebe i vlastitoga rasta, možda je ovo idealna prilika, a usuđujem se reći i krajnje vrijeme, da stanete na sekundu i zapitate se šta je to čime se volite baviti.
”Sretna majka- sretno dijete”. Možda vam se čini kao kliše, ali zaista nije. Na našim primjerima uče i naša djeca, te budite sigurne da će vaše dijete biti radosnije ako u očima svoje majke vide radost. Niko drugi nije dužan da nam tu radost priušti, ali same sebi to dugujemo.
Saro, ako osjećaš istinsku sreću dok pišeš- piši, ženo! Umorna si, kažeš? Znam. Ostavi to pranje suđa na pola, zapiši dva stiha koji ti stoje na duši, pa se potom vrati tom suđu. Nećeš možda promijeniti sve što želiš, ali ćeš sigurno promijeniti svoje raspoloženje , barem na trenutak.
Od trenutaka sve počinje. Promijenit će ti jedan dan, pa jednu sedmicu. Zatim će cijeli mjesec biti uljepšan….zar već sad ne vidiš kuda to vodi?
Usudimo se zavoljeti sebe van svih svojih okvira i uloga, tako ćemo i u njima zablistati najbolje što možemo. Krenimo od sebe.

“Gaslighting”-manipulacija izluđivanjem

Ingrid Bergman je davne 1944. godine dobila Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu u psihološkom trileru nazvanom „Gaslight”. To, naravno, ne bi uopće bilo bitno za jedan psihološki blog, da kasnije po tom filmu nije nazvan oblik psihološkog i emocionalnog nasilja. Ako niste gledali film, kratko ću ga prepričati. Ingrid Bergman u filmu igra Alice, ženu koju suprug, iz svojih vlastitih mračnih pobuda, pokušava ubijediti da je luda, sakrivajući njene stvari, te joj govoreći da se događaji koje opisuje ustvari nikada nisu desili. Alice, zaljubljena i puna povjerenja, slijepo vjeruje svome mužu, sumnjajući da je izgubila razum. U našem jeziku još uvijek ne postoji adekvatan naziv za takvo ponašanje, ali se “gaslighting” objašnjava kao vid manipulacije i izluđivanja. Manipulator, tj.zlostavljač, ima za cilj da žrtvu natjera da posumnja u vlastitu psihu, kako bi imao moć nad njom. Žrtva, kako vrijeme odmiče, sve više sumnja u sebe i počinje vjerovati da gubi razum. Narodski rečeno, neko je “pravi ludom”. Baš kao i u filmu, manipulator se gotovo uvijek ponaša zabrinuto i ljubazno, što dodatno opterećuje žrtvu, jer –kako posumnjati u nekoga ko se tako ponaša? Dok manipulator nastavlja svoju igru, žrtva sve više sumnja u svoje misli, osjećaje, pa čak i događaje koji se odvijaju. Iako djeluje naivno, gaslighting je izuzetno opasna i učinkovita metoda,te ostavlja velike posljedice na žrtvu. Što duže traje, to su posljedice teže.
Svi mi ponekad imamo osjećaj da nas neko namjerno ne razumije i mijenja činjenice da bi pobijedio u raspravi-ali kod gaslightinga je riječ o proračunatoj, smišljenoj manipulaciji, u čijoj se osnovi nalazi patološka želja za moći i kontrolom. Manipulator je provodi polako, kako ne bi pobudio sumnju kod žrtve. Sa druge strane, žrtve nerijetko osjećaju da nešto sa njihovom voljenom osobom nije kako treba-ali iz ljubavi odbijaju da poslušaju svoju intuiciju. No, gaslighting se može desiti u okviru bilo kojeg odnosa, te nije ograničen isključivo na partnerske i porodične veze. Zlostavljač ima “dokaze” da je u pravu, a da žrtva griješi, zbog svog lošeg pamćenja, rasijanosti i nedovoljne inteligencije. Neka od ponašanja tipična za gaslighting su i: bezobzirno laganje, poricanje da su nešto rekli, „udaranje“ nisko, narušavanje žrtvinog samopozdanja.
Ako ste se prepoznali u nekom od redova, nemojte se brinuti.Nije jednostavno priznati da ste žrtva gaslightinga, no to jeste prvi korak u rješavanju situacije. Potom treba potražiti stručnu pomoć. Neophodno je da se žrtva odvoji od zlostavljača. Najprije će to biti fizički, a zatim, kroz terapiju, i emocionalno.

PTSP u mladjoj populaciji

Psihološki aspekti problema sa začećem

Pored fizičkog, problem sa začećem predstavlja veliki emocionalni problem za ljubavne parove. Roditeljstvo je u našem društvu primarni cilj života. Čovjek i žena koji nemaju djecu su često omalovažavani i njihovo mišljenje o odgoju djece se ne uzima kao validno. Psihološki problemi sa začećem (sram, stres, depresija, krivica, osjećaj bezvrijednosti…), se mogu podijeliti na one koji su vezani uz samu organsku neplodnost i probleme koje ona sa sobom donosi, te nemogućnost začeća koja nije organska, već je na psihološkoj bazi. U ovom tekstu ću se bazirati na prvu skupinu i pokušati da približim intenzitet i raznovrsnost emocija koju jedan takav par doživljava. Psiha i začeće su jako povezani i direktno utiču jedno na drugo.
Ljudi imaju slobodu da izaberu da nemaju djecu. Pa ipak, većina sanja o tome da se ostvare kao roditelji. Onda kada je to nemoguće, simptomi tog značajnog gubitka liče na pravi proces žalovanja, kada izgubimo nekoga bliskog. Samo što nemamo sjećanja i lijepe zajedničke trenutke koji bi nam pružali utjehu u momentima kada nam taj neko nedostaje. Svjetska zdravstvena organizacija je neplodnost definisala kao nemogućnost da se zatrudni u roku od godinu dana pokušavanja. Procjenjuje se da se čak 15% parova susreće sa problemom neplodnosti. Sama problematika varira od toga da li je problem u ženskom zdravlju, da li je problem urođen ili stečen, da li je do muškarca, ili je do oboje. U posljednjih nekoliko godina se broj parova koji traže potpomognutu oplodnju drastično povećao. Neplodnost dolazi “u paketu” sa bijesom, depresijom, anksioznosti, bračnim problemima i osjećanjem manje vrijednosti. Istraživanja pokazuju da je nivo stresa veći kod žena nego kod muškaraca, i jača je želja da imaju djecu. Nivo stresa je, naravno, viši kod žena kod kojih je dijagnosticiran neki problem zbog kojeg ne mogu da zanesu. Emocionalni stres i bračni problem su gotovo svakodnevno prisutni kod ovakvih parova- zato se uvijek naglašava da kroz cijeli proces nije akcenat samo na osobi koja ima neki zdravstveni problem, nego i na partneru sa kojim dijeli život.
Dijagnoza i liječenje neplodnosti su hronična bolest, te se “oboljeli” suočava sa dugim putem “liječenja”, koji je neizvjestan, nepoznat. “Oboljeli” čeka ozdravljenje, a ne zna da li će se ono desiti. Neplodnost ima indirektno vezu i sa socijalnim životom. Osoba koja se previse optereti nastojanjima da se realizira kao roditelj je u stanju da zapostavi druge značajne osobe u svom životu.
Žene koje tek počinju s postupcima metode potpomognute oplodnje neznatno se emocionalno razlikuju od žena u općoj populaciji. Što su metode duže vremena neupješne, to je učestalost i intenzitet negativnih emocija veća.
Mreža podrške je jako bitna (partner, porodica, prijatelji). Žena koja prolazi kroz pravi emotivni vrtlog treba da ima nekoga sa kim može pričati o onome što prolazi. Također je uvijek uputno potražiti i stručnu pomoć kako bi se riješila iracionalna vjerovanja koja pogoršavaju osjećaj bespomoćnosti i očaja.
Kada govorimo o neizliječivom sterilitetu, osjećaj krivice je prisutan kod oba partnera. Ljudi koji žele da se ostvare kao roditelji su spremni na sve. Ako ne uspiju u tome, mogu se početi samookrivljavati, kriviti partnera, češće imati konflikte, dok to naposlijetku nepovratno ne naruši partnerski odnos. Začarani krug okrivljavanja i samookrivljavanja mora biti prekinut.Teško je kontrolisati misli koje izazivaju osjećaj krivice i usmjeravaju na negativne aspekte cijele situacije. Borba za trudnoću iscrpljuje. Iščekivanje umara. Ukoliko ne posvetite pažnju ovim emocijama i ne preradite ih, može se razviti neki neurotski poremećaj ili depresija.
Nemogućnost da se dobije dijete na prirodan način je veliki udarac za par. Emocije koje nakon toga uslijede su poput rollercoastera i slične fazama oporavka od gubitka. Upravo tako- osjećate da vam je uzeto nešto, prije nego što ste uopće imali šansu da to dobijete. Možda i najveći problem u situacijama kada par ne može da začne bebu je to što se (žene pogotovo) osjećaju nedovoljnima kao osobe. „Pitanje je vremena kada će moj muž poželjeti dijete. Kako da mu uskratim ono što želi? Nije on kriv što ja nisam prava žena“,čula sam od gotovo svake svoje klijentkinje koja se suočava sa ovim problemom.
Majčinstvo i očinstvo je toliko prirodna stvar koju ničim nismo morali zaraditi, te se oni kojima je to uskraćeno osjećaju manje vrijednima i frustriranima. Ta frustracija je nekad toliko duboka da ugrožava sliku koju ti parovi imaju o sebi. Podređivanje života satu i zbližavanju koje se dešava mehanički, samo za jednim ciljem, udaljuje partnere, umjesto da ih zbližava.
Taj problem identifikacije sebe kao osobe vrijedne ljubavi kroz majčinstvo je bio problematičan, pa smo na tome i radile. Majčinstvo/očinstvo su divne životne uloge, ali vas one ne definišu. Postojali ste kao osoba godinama prije ideje da budete roditelji, a nastavit ćete postojati i nakon toga. Na kraju krajeva, roditelj se može biti na toliko načina. Roditeljem vas ne čini čin poroda. Roditeljem vas čini sve ono što za svoje dijete radite.

O mentalnom zdravlju

Mentalno zdravlje nije odsustvo mentalnog poremećaja-ono se definiše kao stanje psihološke, socijalne i emotivne dobrobiti u kojem svaka osoba ostvaruje svoj puni potencijal, uspješno se suočava sa svakodnevnim stresorima u životu, produktivna je i doprinosi svojoj okolini. Koliko „mentalno zdravih“ osoba poznajete? Prije nego što se zabrinete, nastavite čitati. Ukoliko imate faze kada „vam se ništa ne da“, „ne živi vam se“, „ništa vam ne ide od ruke“, itd, nemojte se brinuti. To je sastavni dio života. Problem je kada su ovi neadekvatni mehanizmi funkcionisanja dominantni.
Svi mi živimo na kontiinumu između dobrog i slabog, „siromašnog“ mentalnog zdravlja. Potpuno isto kao i sa fizičkim zdravljem: Imamo periode kada se izbalansirano hranimo, vježbamo, dovoljno spavamo i dobro se osjećamo, a imamo i periode kada pretjerujemo u hrani i sveopće stanje nam i nije najbolje. Šta onda radimo? Pratimo znake našeg tijela koje nam signaliziraju da se moramo pozabaviti svojim fizičkim stanjem. Zašto onda ignorišemo znake koji nam govore da nam je psihičko stanje ugroženo? Kada sam prošle godine bila gost u jednoj TV emisiji, voditeljica me je upitala zašto je popularno voditi brigu o fizičkom zdravlju, a o mentalnom ne. Odgovorila sam: jer se fizičko zdravlje vidi, a mi živimo u površnom svijetu.Okolina će primijetiti prije vaše njegovane nokte ili mišiće na nogama, nego vaš osmijeh i osjećaj zadovoljstva životom. No-i mentalno se zdravlje vidi!
Živimo u društvu koje nedovoljno propagira značaj mentalnog zdravlja. Naročito danas, kada je ono ugroženije više nego ikad. Dok je sa jedne strane socijalno (i ekonomski) poželjno ponašanje koje uključuje brigu o svome tijelu, informacija da neko njeguje svoje mentalno zdravlje je najčešće pogrešno shvaćena. Sve vezano za mentalno zdravlje je obavijeno velom stigme.

Mentalno
zdrava osoba

Osoba koja se suočava sa nekom mentalnom poteškoćom

Osoba koja je na „dobrom putu“ da razvije mentalni poremećaj

Osoba sa mentalnim poremećajem
-Uspješno se suočava sa svakodnevnim životnim izazovima
-Funkcioniše u svakodnevnom životu, ali pod velikim stresom
-Osjećaj konstantne ljutnje
-Razvoj anksioznosti, depresije
-Velike promjene u načinu razmišljanja, ponašanja i djelovanja
-Razvoj ovisnosti

Poremećaji mentalnog zdravlja odlikovani su promjenama u mišljenju, raspoloženju ili ponašanju (ili svim ovim elementima), te općenitim, dugotrajnim poremećajem u svakodnevnom funkcionisanju.
Tokom života se svi mi povremeno osjećamo usamljenima, izolovanima i neuspješnima; to su najčešće normalne, prolazne reakcije na neke stresore. Kada se dese tužne situacije poput raskida ljubavne veze ili svađe sa članom porodice, prirodno je da se ne osjećamo dobro. Ali ako se ne osjećamo psihički dobro većinu vremena, ako nam je napor sve ono u čemu smo nekada uživali, ako tražimo utjehu u hrani, opijatima ili opasnim ponašanjima- tada je krajnje vrijeme da se pozabavimo svojim problemom koji pokušavamo zaboraviti. U nekim slučajevima intenzitet i trajanje bolnih emocija ozbiljno ugrožavaju svakodnevno funkcionisanje. Uobičajeni mehanizmi suočavanja tada više ne djeluju, te je potrebno potražiti stručnu pomoć.
Korak naprijed u promovisanju mentalnog zdravlja je urađen i u vidu MHFA (Mental Health First Aid), seminarom u kojem se učesnici educiraju kako da prepoznaju one koji se suočavaju sa nekim mentalnim izazovom i pomognu im da pronađu put do stručne osobe sa kojom će raditi na poboljšanju svoje situacije. Dakle, ovi ljudi se ne educiraju da preuzmu posao stručnjaka, već da postave prava pitanja u pravo vrijeme, osobama u svojoj okolini, najčešće onima koji im vjeruju.
Mentalno zdravlje je polovina zdravlja. Ne možemo govoriti o zdravlju, a da pričamo samo o fizičkom zdravlju. Niste zdravi ako je tijelo ugroženo. Niste zdravi ako je um ugrožen.

Kako da si olakšate povratak na posao nakon praznika

Godišnji odmori i praznici su velikom broju ljudi omiljeni period godine i nestrpljivo se očekuju. Povratak na posao nakon odmora je svojevrsni šok za organizam. Osjećamo se tužno i nevoljko se vraćamo starim obavezama. Zašto se to dešava?
Ovi osjećaji su normalni. Puno je razloga zbog čega se tako osjećamo.Kao ljudska bića, mi tražimo ugodu, zadovoljstvo i želimo izbjeći nezadovoljstvo. U stresnoj svakodnevnici, rijetki slobodni dani zbog praznika ili kraće radno vrijeme jednostavno nisu dovoljni da bi se „napunile baterije“. Najčešće su prvi dani nakon praznika izuzetno stresni, jer praznici nisu ispunili naša očekivanja ili nas čeka puno posla i obaveze u kojima se „gušimo“. U nastavku vam donosim nekoliko ideja kako da se lakše nosite sa postprazničnom tugom i sebi olakšate prve dane povratka na posao.
Nemojte odlaziti na odmor neorganizovani. Nemojte sav posao ostaviti za poslije odmora. Ustvari, isplanirajte što više možete. Neka vas prvi radni dan dočeka pospremljen radni stol i planer u koji ste upisali sve vaše obaveze. Uvijek govorim svojim klijentima- kada zapišete svoje obaveze, vi mentalno oslobađate prostor u svojim umovima. I to treba biti zapisano na jednom mjestu, u jednom kalendaru/planeru, jer je jedino tako praktično i vama dostupno za rad.
Sedmice prije odlaska na odmor trebaju biti ispunjene radom, kako bi vam taj povratak na posao lakše pao. Nemojte upasti u „praznično raspoloženje“ kada je u pitanju vaš posao. To će biti kontraproduktivno za vaš poslovni uradak.
Pripremite se psihički za prvi radni dan. Ustanite ranije, slušajte omiljenu muziku, doručkujte- i dođite na posao ranije. Ako budete imali makar deset minuta mira prije buke i poslovnih zahtjeva, dozvolit ćete umu da se akomodira na poslovno okruženje.
Nagradite se nakon toga- neka prva sedmica povratka na posao bude puna malih, slatkih nagrada: odlazak u kino ili ručak u omiljenom restoranu. U skladu sa vašim mogućnostima.
Ukoliko je moguće, odgodite zahtjevne poslovne zadatke. Idealno bi bilo da prvi radni dan nemate nikakav pretežak poslovni zadatak. Ako imate mogućnost zakazivanja, neka zahtjevni zadaci sačekaju barem treći dan povratka na posao.
Mislim da ste svjesni da nije problem u povratku na posao, jer je posao sastavna komponenta života. Problem je u našoj percepciji posla i toga da radni dani ne moraju biti ispunjeni ničim drugim, izuzev obavezama. Sve razonode i ugodnosti ostavljamo za vikend, kada se ponovo nađemo u začaranom krugu kućnih i socijalnih obaveza. Niko vam ne može zabraniti da pola sata prije spavanja provedete onako kako vi želite. Birajte aktivnosti koje vam „pune baterije“.
Naravno, ovdje je riječ o situaciji kada je nezadovoljstvo poslom samo privremeno i vezano za postpraznično raspoloženje. Ukoliko ste hronično nezadovoljni i odlazak na posao je konstantno praćen psihosomatskim simptomima, krajnje je vrijeme da razmislite o promjeni radnog mjesta.

Druga šansa za ljubavnu vezu

Einstein je rekao: „Ludost je kada radite istu stvar više puta, a očekujete različite rezultate“. Zato se veze koje se obnove bez dogovora i oproštaja, najčešće ponovo završe. Ukoliko odlučite da partneru date novu šansu u vezi, to mora biti smišljena odluka kojoj ćete svjesno pristupiti. Trebate preraditi stvari koje su uopšte dovele do raskida, te pronaći kompromis kako se u budućnosti ne biste oko istih stvari sukobljavali.
Odgovor da će se partner promijeniti (bez tačne ideje), jednostavno nije prihvatljiv. Uvijek govorim klijentima da upitaju kako će se to tačno partner promijeniti. Kako da se promijenimo ako nikada nismo saslušali šta to ustvari partneru smeta? Šta ako je to neka karakterna crta sa kojom se identifikujemo i ne želimo da se promijenimo?
Ne zaboravite da su partneri dva odvojena bića, odvojenih preferencija i percepcija. Ono što je jednome ideal ljubavi, sreće i zadovoljstva, drugome je često nepotrebno. Partneri znaju imati različita očekivanja jedno od drugoga, zbog čega se često sukobljavaju. Paradoksalno je da svi žele da ih partner usreći, ali ne znaju odgovoriti na pitanje šta bi ih tačno usrećilo (kakvo ponašanje, kakve riječi, i sl). Drugim riječima, da bi vas neko mogao usrećiti, najprije morate znati šta vas to čini sretnima.
Dolazak do druge šanse je često „igra mačke i miša“, test dominacije i karaktera. Ko će koga prvi pozvati, ko će zamoliti za novu šansu i rizikovati da bude odbijen. Za razliku od prvog puta kada se u cijelu priču kreće od neutralnog početka, obnovljene veze kreću od minusa. Zajedno sa voljom da se sa nekom osobom bude, dolaze „u miraz“ i svi konflikti i suze koje su ostali neriješeni. Također, kroz vrijeme koje je prošlo, oba su se partnera promijenila. Ne želim reći da je obnovljena veza osuđena na neuspjeh (jer nije), već da uspješnost obnovljene veze zavisi od volje i truda oba partnera (baš kao i svaka druga veza, zar ne)?
Egu jako imponuje činjenica da nas bivši/bivša i dalje traži, da nas voli, da nas ne može zaboraviti. To naročito prija onima koji su bili ostavljeni i povrijeđeni. Druga šansa se daje i iz želje da partner „ne bude dostupan nikome više, barem na određen period dok ne vidimo kako ćemo dalje“. Dalje, ljudi se mire jer osjećanja još uvijek postoje, vjeruju da je njihov partner/ka onaj/ona prava. Nostalgija za prošlim vremenima i to što trenutno nemate nikoga je definitivno loš razlog za obnoviti vezu sa bivšim/bivšom, ali je također čest razlog pomirenja.

Ukoliko je slučaj da je jedan od partnera pogriješio, mora zaista pokazati motivaciju da se to nikada više ne ponovi. Uspostavljanje povjerenja koje je jednom uništeno je dugotrajan proces, koji nije uvijek uspješan.
Bilo kako bilo, slušajte svoje srce, ali i svoj mozak. Za uspješnu vezu je povjerenje i osjećaj pripadnosti ključno, jednako kao i ljubav. Ukoliko se neko nije promijenio u prvih 2 godine veze, kako će se magično promijeniti baš sada? Zato uvijek predložim da se (mentalno) napravi neki rok. Npr., ako se 4 mjeseca od pomirenja stvari ne poprave, znak je da se vrlo vjerovatno i neće promijeniti. Na vama je da li želite uzaludno čekati.
Svi griješimo. Ali postoji razlika između greške koja se desila jednom, pa smo u međuvremenu sazreli i sada znamo cijeniti ono što imamo, te nezrelog ponašanja i iskorištavanja nečije ljubavi prema nama. Koliko god da boli život bez nekoga koga volimo, bolnije je biti u vezi u kojoj partneru ne vjerujemo, ne vidimo budućnost i osjećamo da nismo voljeni i prihvaćeni takvi kakvi jesmo. Također, ako par period nakon veze iskoristi za lični i emocionalni razvoj i zatim zrelo odluči da je spreman za pomirenje, takva veza ima veće šanse da uspije. Kada smo mladi, sanjamo o fatalnoj ljubavi. Filmovi i serije prikazuju čarobni osjećaj kada smo sa onim kojeg/koju volimo, ali ne i sav rad i zalaganje oko voljene osobe, koju svaka uspješna veza podrazumijeva. To što smo sa nekim koga volimo (i uzvraćeno nam je), ne znači da ćemo imati uspješnu i zdravu vezu koja će oboje usrećiti.
Ako ste očekivali da vam kažem da li trebate dati drugu šansu ili ne, morat ću vas razočarati. To je ipak vaša odluka. No, nadam se da su vam argumenti koji su spomenuti makar malo olakšali proces odlučivanja.