Psihološki aspekti problema sa začećem

Pored fizičkog, problem sa začećem predstavlja veliki emocionalni problem za ljubavne parove. Roditeljstvo je u našem društvu primarni cilj života. Čovjek i žena koji nemaju djecu su često omalovažavani i njihovo mišljenje o odgoju djece se ne uzima kao validno. Psihološki problemi sa začećem (sram, stres, depresija, krivica, osjećaj bezvrijednosti…), se mogu podijeliti na one koji su vezani uz samu organsku neplodnost i probleme koje ona sa sobom donosi, te nemogućnost začeća koja nije organska, već je na psihološkoj bazi. U ovom tekstu ću se bazirati na prvu skupinu i pokušati da približim intenzitet i raznovrsnost emocija koju jedan takav par doživljava. Psiha i začeće su jako povezani i direktno utiču jedno na drugo.
Ljudi imaju slobodu da izaberu da nemaju djecu. Pa ipak, većina sanja o tome da se ostvare kao roditelji. Onda kada je to nemoguće, simptomi tog značajnog gubitka liče na pravi proces žalovanja, kada izgubimo nekoga bliskog. Samo što nemamo sjećanja i lijepe zajedničke trenutke koji bi nam pružali utjehu u momentima kada nam taj neko nedostaje. Svjetska zdravstvena organizacija je neplodnost definisala kao nemogućnost da se zatrudni u roku od godinu dana pokušavanja. Procjenjuje se da se čak 15% parova susreće sa problemom neplodnosti. Sama problematika varira od toga da li je problem u ženskom zdravlju, da li je problem urođen ili stečen, da li je do muškarca, ili je do oboje. U posljednjih nekoliko godina se broj parova koji traže potpomognutu oplodnju drastično povećao. Neplodnost dolazi “u paketu” sa bijesom, depresijom, anksioznosti, bračnim problemima i osjećanjem manje vrijednosti. Istraživanja pokazuju da je nivo stresa veći kod žena nego kod muškaraca, i jača je želja da imaju djecu. Nivo stresa je, naravno, viši kod žena kod kojih je dijagnosticiran neki problem zbog kojeg ne mogu da zanesu. Emocionalni stres i bračni problem su gotovo svakodnevno prisutni kod ovakvih parova- zato se uvijek naglašava da kroz cijeli proces nije akcenat samo na osobi koja ima neki zdravstveni problem, nego i na partneru sa kojim dijeli život.
Dijagnoza i liječenje neplodnosti su hronična bolest, te se “oboljeli” suočava sa dugim putem “liječenja”, koji je neizvjestan, nepoznat. “Oboljeli” čeka ozdravljenje, a ne zna da li će se ono desiti. Neplodnost ima indirektno vezu i sa socijalnim životom. Osoba koja se previse optereti nastojanjima da se realizira kao roditelj je u stanju da zapostavi druge značajne osobe u svom životu.
Žene koje tek počinju s postupcima metode potpomognute oplodnje neznatno se emocionalno razlikuju od žena u općoj populaciji. Što su metode duže vremena neupješne, to je učestalost i intenzitet negativnih emocija veća.
Mreža podrške je jako bitna (partner, porodica, prijatelji). Žena koja prolazi kroz pravi emotivni vrtlog treba da ima nekoga sa kim može pričati o onome što prolazi. Također je uvijek uputno potražiti i stručnu pomoć kako bi se riješila iracionalna vjerovanja koja pogoršavaju osjećaj bespomoćnosti i očaja.
Kada govorimo o neizliječivom sterilitetu, osjećaj krivice je prisutan kod oba partnera. Ljudi koji žele da se ostvare kao roditelji su spremni na sve. Ako ne uspiju u tome, mogu se početi samookrivljavati, kriviti partnera, češće imati konflikte, dok to naposlijetku nepovratno ne naruši partnerski odnos. Začarani krug okrivljavanja i samookrivljavanja mora biti prekinut.Teško je kontrolisati misli koje izazivaju osjećaj krivice i usmjeravaju na negativne aspekte cijele situacije. Borba za trudnoću iscrpljuje. Iščekivanje umara. Ukoliko ne posvetite pažnju ovim emocijama i ne preradite ih, može se razviti neki neurotski poremećaj ili depresija.
Nemogućnost da se dobije dijete na prirodan način je veliki udarac za par. Emocije koje nakon toga uslijede su poput rollercoastera i slične fazama oporavka od gubitka. Upravo tako- osjećate da vam je uzeto nešto, prije nego što ste uopće imali šansu da to dobijete. Možda i najveći problem u situacijama kada par ne može da začne bebu je to što se (žene pogotovo) osjećaju nedovoljnima kao osobe. „Pitanje je vremena kada će moj muž poželjeti dijete. Kako da mu uskratim ono što želi? Nije on kriv što ja nisam prava žena“,čula sam od gotovo svake svoje klijentkinje koja se suočava sa ovim problemom.
Majčinstvo i očinstvo je toliko prirodna stvar koju ničim nismo morali zaraditi, te se oni kojima je to uskraćeno osjećaju manje vrijednima i frustriranima. Ta frustracija je nekad toliko duboka da ugrožava sliku koju ti parovi imaju o sebi. Podređivanje života satu i zbližavanju koje se dešava mehanički, samo za jednim ciljem, udaljuje partnere, umjesto da ih zbližava.
Taj problem identifikacije sebe kao osobe vrijedne ljubavi kroz majčinstvo je bio problematičan, pa smo na tome i radile. Majčinstvo/očinstvo su divne životne uloge, ali vas one ne definišu. Postojali ste kao osoba godinama prije ideje da budete roditelji, a nastavit ćete postojati i nakon toga. Na kraju krajeva, roditelj se može biti na toliko načina. Roditeljem vas ne čini čin poroda. Roditeljem vas čini sve ono što za svoje dijete radite.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *