Posljednjih godina je popularno govoriti o izljevima bijesa kod djece, tj. tantrumima. Također, moderno roditeljstvo „zabranjuje“ roditeljima da ispoljavaju otvoreno svoje negativne emocije, već da ih modifikuju, prilagode i u tom obliku prezentuju djeci. Zato smatram da se dovoljno ne govori o izljevima bijesa kod roditelja. To je „tabu tema“ današnjice. Šta ćemo sa roditeljskim tantrumima? Da li se oni ne dešavaju, čim se o njima ne govori? Priznanje da ste viknuli na svoje dijete ili ga rasplakali visokim tonom svoga glasa, nailazi na oštre osude okoline. Zato se roditelji sve više zatvaraju u sebe, gomilaju negativne emocije, čime se nastavlja začarani krug, i posljedično, povećava mogućnost od izljeva bijesa kod roditelja.
Mnogo roditelji viču zato što im to dođe kao olakšanje, jer su umorni, ili jednostavno tako pokušavaju postati autoritet svom djetetu (vjeruju da će ih tako djeca brže poslušati). Naravno da ne opravdavam takvo ponašanje roditelja, niti ga smatram prihvatljivim (nekad je ono znak prisutne patologije). Pokušavam da stvari sagledamo sa druge strane, i da u ovom tekstu objasnimo zašto do izljeva bijesa dolazi kod normalnih, samosvjesnih i požrtvovanih roditelja. Roditelj koji umije prepoznati da je neko ponašanje negativno i dobiti adekvatnu pomoć da to ponašanje modificira, je pravilno riješio svoj problem. Roditelj koji zatomljava svoje emocije može očekivati da one jednog dana eskaliraju- pritom dajući primjer djetetu da se emocije zatomljavaju, guše, a da se ne radi na njihovom razumijevanju. Svaka izazovna situacija je prilika za rast i razvoj ličnosti.
Govorila sam puno o izazovima modernog roditeljstva, kao i da je 24 sata malo za sve ono što majka/otac današnjice obave u jednom danu. Roditelji su umorni, a zadataka je beskonačno. Ukoliko ste perfekcionista, time je mogućnost da „planete“ veća. Jer djeca stvari gledaju drugačijim očima, te su im prioriteti potpuno drugačiji. Dodatno, svi mi nosimo iz djetinjstva naučene metode suočavanja sa stresnim situacijama. Ukoliko su roditelji vikali na vas, možda ćete se „uhvatiti“ kako identične riječi govorite svojoj djeci (a mislili ste da to nikad ne biste uradili).
Ako ste se prepoznali u gornjim redovima, nemojte se osjećati krivim. Ključno je prepoznati problem i zatim raditi na njegovom rješavanju. Ukoliko vam se to često dešava, a ne znate realan razlog („ Dvogodišnjak nije uradio ono što ste mu naredili“, nije realan razlog), trebali biste analizirati razloge koji dovode do tog ponašanja sa stručnim licem. Izljevi bijesa predstavljaju primitivan obrambeni mehanizam, koji donosi samo trenutno olakšanje. Lakše je kada se izgalamite, kada sav teret sa svojih leđa prebacite „tamo negdje“, da ga neko drugi nosi- u ovom slučaju, vaše dijete. Kada se „ispraznite“, nastupa osjećaj krivice i obećanje da se to više nikada neće ponoviti. I neće- do narednog puta. Vika nastaje uvijek kao posljedica nedovoljno razvijenih mehanizama za suočavanje sa negativnim emocijama.
Ne treba da vam posebno naglašavam da je iracionalno očekivati promjenu situacije ako ne promijenite ponašanje. Promjena u odnosu sa djecom mora uvijek krenuti od roditelja. Nakon što se izvinite i obećate da to nećete ponoviti, onda se zaista potrudite da razumijete zbog čega ste to uradili (ako se često dešava, sa stručnim licem).
Svaki roditelj želi da ima samosvjesno dijete koje će imati razvijenu samoregulaciju- koje će se pravilno nositi sa svojim emocijama i stresnim situacijama. Ali kako to postići, ako djeca, koja najviše uče posmatranjem i imitacijom, svakodnevno prisustvuju potpuno suprotnom modelu ponašanja? Treba osvijestiti zašto se osjećate tako. Da li ste bijesni zbog nečega drugog? Da li ste isfrustrirani trenutnom situacijom u vašem životu? Šta mislite o svojim životnim postignućima? Kako se osjećate u ulozi roditelja?
Kada se nađete u izazovnoj situaciji, osjetite neodoljivu potrebu da vičete i potom, slatko olakšanje. Ali, kada se situacija smiri, sjetite se malenog srdašceta koje se vikom slomili, i osjećate se još gore nego prije. Zavodljiva je misao o olakšanju koje nastupa nakon što se izgalamite. Ako roditelj ne nauči druge načine suočavanja sa bijesom, on ostaje tu i „vreba“ novu priliku da se iskaže. Zato je ključno da roditelj ima neki ispušni ventil, neki način koji mu pomaže da se oslobodi bijesa. U terapiji često koristim tehniku zapisivanja, a to je, da roditelj, umjesto da glasnim tonom predoči djetetu kako se osjeća, svoje emocije izgovori u kameru (umjesto djetetu). Kada kasnije zajedno preslušavamo te poruke, roditelji najčešće ne mogu da vjeruju šta su sve izgovorili ( uz obavezno objašnjenje kako to oni ustvari ne misle).
Svaki roditelj mora imati vrijeme u danu samo za sebe. Znam da djeluje nerealno, ali nije. Razmislite u čemu uživate. Možda je to jutarnja kafa popijena u miru? Ustanite pola sata ranije i imajte to vrijeme samo za sebe, prije jutarnje žurbe. Sport? Upišite neki tečaj. Zavisno od vaših afiniteta, pronađite ono što vam odgovara i shvatite da je zadovoljan roditelj preduslov za zdravo odrastanje djece. Ulaganje u sebe rezultira većim životnim zadovoljstvom, koje rezultira i kvalitetnijim odnosom sa djecom. Osim što ćete se osjećati dobro, imat ćete manje količine bijesa sa kojim ćete se morati nositi.
Učestalo vikanje može dovesti do velikih posljedica. Osim što dijete osjeća da nije sigurno, što je konstantno u strahu od roditeljske reakcije, dijete gubi povjerenje u roditelje. Otežana socijalizacija, anksioznost, slabije akademsko postignuće i poteškoće u uspostavljanju stabilne emotivne veze su u korelaciji sa verbalnom agresijom roditelja i čestim ispadima bijesa prilikom vaspitanja. Kada se ispad desi, sa djecom se mora pričati. Mora im se objasniti šta je do tog ponašanja dovelo (ako su dovoljno velika), naglasiti da je postupak roditelja nepravilan, ali da se roditelj treba slušati. Tako djeca uče da postoje granice. Disciplina je nužna (govorili smo već da je popustljiv roditeljski stil izuzetno štetan po djecu), ali uz mnogo ljubavi i razgovora.
Još jedna metoda prevencije „roditeljskih tantruma“ i vikanja je jasno staviti djeci do znanja šta se od njih očekuje da urade i kada ( „molim te da sada pospremiš svoje igračke“). Također, djeci treba prenositi šta želite da urade, a ne ono šta ne želite.
Ukoliko ste se pronašli u gornjim redovima, nemojte se osjećati loše. Cilj ovog teksta nije da rastužimo roditelje, već da vas potaknemo na analizu odnosa kojeg gradite sa djecom, i damo ideje kako biste taj odnos unaprijedili u korist vas i vaše djece.
