Kategorija: Uncategorized @sr

Odluke kojima mijenjamo život

… i zašto ih ne donosimo?
Svi imaju racionalne želje koje bi bilo moguće ostvariti samo ukoliko bismo se zaista potrudili. Ne govorim o iracionalnim željama koje su specifične za djecu. Govorim o onim „pravim“, mogućim, bezopasnim, o kojima razmišljate kada ste sami, o kojima potajno sanjate. Uvijek kada imam situaciju da klijent priželjkuje nešto, ali smatra da je previše star, mlad, da je zakasnio, da nema više vremena…, potrudim se ukazati koliko je to stvar lične perspektive. Svaka se želja može modificirati i prilagoditi životnim okolnostima. Zvuči kao kliše, ali zaista nikada nećete biti mlađi i sposobniji nego što ste sada. Odgađanje je prečesto zavaravanje. Jedno je postavljanje realnog cilja i privremeno odgađanje nečega, dok se ne steknu uslovi da se to ispuni (npr. da se preselite u drugu državu trebate najprije naučiti jezik, pronaći posao i stan, srediti dokumente, itd., i racionalno je poduzimati postepene korake kako bi se ostvario konačni cilj). U spomenutom primjeru, konstantna priča o preseljenju koje će se nekada dogoditi, a da se pritom ne poduzima ništa po tom pitanju, je zavaravanje samih sebe.
Najčešći razlog zašto se ne odlučujemo na promjenu je strah. Strah je složena emocija. U ovom slučaju, on nas paralizira i onemogućava da sagledamo stvari jasno. I kamen koji nosimo dugo u džepu nam nedostaje jednom kada ga odbacimo- premda nam je smetao dok je bio tu. Tako je i sa životno bitnim odlukama, kao i lošim navikama. Strah od promjene je jači i teži od same promjene. Svakodnevnica može biti naporna, ali je dobro poznata. Nema tu nekih velikih iznenađenja, i to većini odgovara. Ukoliko se upustimo u nešto novo, rizikujemo mnogo toga. Rizikujemo da nam bude gore nego što nam je sada. Zato mnogi radije ostaju u zoni komfora, premda bi željeli isprobati nešto novo. Onda nastupa „pravdanje“ zašto smo ispravno odlučili (prisjetite se obrambenih mehanizama).
Svaka promjena zahtjeva dobro promišljene postupke i adekvatan plan. Treba procijeniti rizike, dobitke i jednostavno ih staviti na vagu. Strah je ubio više dobrih ideja nego bilo koji neuspjeh koji se mogao desiti. Odgađanje je ozbiljna boljka, i oni koje od nje „boluju“ trebaju da se time pozabave. Priznat ćete da ste mnogo puta bili uvjereni da će nešto proći loše, a ispalo je suprotno. Veoma često se ljudi preopterete obavezama, pa nemaju energije ni za stvari u kojima uživaju.

Kada odlučite da realizirate neki cilj, ponovo dolazi do teškoće. Nakon početnog adrenalina, sve se češće pronalaze izgovori da se odustane. Javlja se samokritičnost ( „Znao sam da ja nisam za ovo“, „Ne mogu ja ovo“, „Ne ide mi“…), koja ubija elan i energiju za rad. Ispravan način za suočavanje sa strahom i demotivacijom je da osvijestimo emocije koje se nalaze u podlozi. Problem se ne rješava odgađanjem ili izbjegavanjem, već suočavanjem i prihvatanjem.
Šta još uvijek čekate? „Ukoliko ti se ne sviđa gdje se nalaziš, pomjeri se…Nisi drvo“!

Prevara u vezi ili braku

Pojam prevare u vezi ili braku je kompleksan i zavisi od moralnih/ličnih vrijednosti osobe sa kojom razgovaram. Svako ima svoje viđenje prevare i šta ona jeste, a šta nije. Ja ću, za potrebe ovog teksta, prevarom smatrati postojanje paralelne veze ( ili jednokratne avanture) , dok je onaj /ona koji vara još uvijek u braku ili vezi sa partnerom kojem se obavezao na monogamiju, povjerenje i ljubav. Kada razgovaram sa klijenticama koje su starije od 40 godina, često čujem kako su odgajane da prevaru tretiraju kao nešto normalno, jer ne postoji muškarac koji je vjeran samo jednoj ženi. Bitno je da je nježan, dobar otac, da ne pije, ne kocka, ne tuče te, a to što će „švrljati“- Bože moj, niko nije savršen. Kada razgovaram sa mlađima ( tridesetak godina), čujem da se pod prevarom podrazumijeva i dopisivanje sa drugom osobom (dakle, bez fizičkog kontakta). Jednom riječju, prevara je svaki kontakt sa drugom osobom, za koji znamo da bi našeg partnera povrijedio i učinio da izgubi povjerenje u nas (emocionalna prevara).
Istraživanja pokazuju da je muškarcima puno lakše podnijeti da im partnerica mašta o nekome drugome, dok im je fizički vjerna, dok je ženama pomisao da njihov muškarac voli neku drugu užasavajuća.
Obično se psihologu javlja osoba koja je prevarena, usljed emocionalnog vrtloga u kojem se našla i nemogućnosti da racionalno donese odluku o tome da li da oprosti ili da ostavi partnera. No, dešava se da se javljaju i parovi koji žele da rade na rješenju svog problema, da se takvo nešto ne bi ponovo dogodilo, a i da ne bi završili u začaranom krugu optuživanja i prebacivanja krivice.
Osoba koju je prevarila voljena osoba (ovdje mislim prvenstveno na fizičku prevaru) se osjeća povrijeđeno, bijesno, očajno. Najprije se dešava šok, poricanje, zatim slijedi faza ljutnje, i na kraju faza potpunog razočarenja, prihvatanja istine i gubitka povjerenja u partnera. Ne možemo sa sigurnošću reći da li većina prevarenih ljudi oprašta prevaru ili ostavlja partnera. To je individualno. Da li će osoba odlučiti preći preko prevare zavisi od mnogo faktora, ponajviše od toga da li je prevara bila nešto što se desilo jednom usljed nekih teških okolnosti (svađanje s partnerom, emocionalno udaljavanje, problem, zanemarivanje) ili je riječ o paralelnoj vezi; da li postoji iskreno kajanje i motivacija da se riješi problem, spremnost na promjenu, “okajanje grijeha”, i sl. Jedan tip ljudi vara jer su emocionalno nespremni na vezivanje, dok drugi varaju jer su hronično nezadovoljni u svojim vezama. Naravno da je iskreniji put raskinuti prethodno vezu ukoliko njome nismo zadovoljni, nego povrijeđivati nekoga ko to nije zaslužio.
Prevara, bilo emocionalna ili fizička, predstavlja rušenje veze do temelja. Partneri su kroz vrijeme gradili svoj odnos kroz ljubav i povjerenje, a to se prevarom gubi. Rušenje povjerenja predstavlja težak gubitak od kojeg se mnoge veze nikada ne oporave. Partner koji je varao mora ponovo steći povjerenje onog drugoga, a to je nekada Sizifov posao.

Sa druge strane, kada mu se prevara”oprosti” , onaj ko je pogriješio očekuje da se to više nikada ne spominje. I ako ne posjete stručnu osobu, žena/muškarac koji je oprostio prevaru se zatvara sa svojim emocijama, koje ne može podijeliti ni sa kim. Problem je u tome što je oprost najčešće figurativan, iz straha da se ne izgubi partner ili veza, brak-stabilnost koja se gradila. Da zaista dođe do oprosta treba vremena i rada na sebi i na vezi.

Nekada varaju i osobe kojima to nije “ u krvi”. Zašto se to dešava? Uglavnom zbog hroničnog nezadovoljstva i usamljenosti u vezi. Patološki nevjernim ljudima se u ovom tekstu neću baviti, ponajviše zbog toga što u podlozi takvog ponašanja leži nesposobnost vezivanja za jednu osobu
(koja se najčešće treba terapijski tretirati).
Zaljubljenost traje svega tri godine, pokazuju istraživanja. Nakon toga se partner sagleda bez ružičastih naočala, i počinjemo ga prihvatati takvog kakav je (ili ne). Stabilnost odnosa donosi i rutinu (no, ne nužno i monotoniju). Nakon godina provedenih sa jednom osobom, lako je pomisliti da je uzbuđenje i polet zbog upoznavanja nekoga novog “čarobni znak” da je baš ta osoba prava za nas. Kako vrijeme sa partnerom prolazi, nagomilavaju se neriješeni konflikti, svakodnevnica uzima danak, dolazi do udaljavanja, neprovođenja vremena skupa, što u konačnici dovede do toga da partneri pokušavaju bliskost i osjećaj pripadnosti steći sa nekim novim. Stres i mnoštvo obaveza doprinose problemima u vezi i mogu ih dodatno pogoršati.
No, ljudi varaju i zbog drugih razloga. Ukoliko je partner posesivan i kontrolirajući, prevara donosi olakšanje (bijeg od situacije). Nekada je varanje osveta partneru koji je prvi prevario.

Ukoliko ste doživjeli prevaru, sigurno se sjećate dijapazona emocija koji ste pritom osjećali. Razočaranost, nevjericu, bijes, mržnju… prihvatanje, i naposlijetku, osvještavanje ljubavi koju još uvijek imate za partnera/partnericu. Povrijeđena osoba traži odgovore, koje nema mogućnost uvijek dobiti.Okrivljava sebe, nekad do te mjere da se spriječava nastaviti sa životom.
Ukoliko ste, pak, prevarili, sjetit ćete se i emocija koje su pratile taj čin. Iako ste u momentu kada ste povrijedili partnera bili sretni/uzbuđeni, kasnije ste ostali sa grižnjom savjesti, krivicom, nevjericom, nerazumijevanjem zbog čega ste to sebi dopustili, tugom i osjećajem manje vrijednosti u odnosu na partnera.

U praksi se susrećem sa raznim slučajevima: od žena koje su naizgled oprostile muževima prevaru, ali su ih godinama kasnije kažnjavale, tražeći da bespogovorno rade sve što one traže kako bi “okajale” grijeh; Muževa koji su oprostili ženama jer nisu željeli dijeliti imovinu; Partnera koji su odlučili ostati skupa zbog djece, premda tolerišu vanbračne izlete, saglasni da među njima više nema ljubavi; Žena/muškaraca koji nisu oprostili prevaru jer njihov ego to nije prihvatao, premda su partnera/partnericu i dalje izuzetno voljeli; itd.
Ja čvrsto vjerujem da nema nerješivog problema između dvoje ljudi, onda kada postoji obostrana motivacija da se on riješi (pa ni u slučaju prevare). Neko će to shvatiti kao signal da je zapostavio partnera, koji je potom ( na pogrešan način) odlučio skrenuti pažnju na sebe. Neko kao drugu šansu svome braku/vezi. A neko kao znak da je vrijeme da ide dalje i da prekine tu vezu ili brak. Kakva god bila odluka koju ćete donijeti ukoliko se nađete u toj situaciji, želim vam samo da bude dobro promišljena.
Ukoliko odlučite dati drugu šansu, bitno je da (oboje) budete strpljivi i spremni na emocionalni „roller coaster“. Da imate strpljenja za bujicu emocija koja će se javiti u partneru. Da budete spremni na rad, razgovor o tome šta se desilo, analizu razloga zašto se desilo… Trebat će vremena da se opet izgradi povjerenje i temelji veze koji su se narušili.

Maslovljeva teorija ljudskih potreba

„What a man can be, he must be“.
Abraham Maslow

Američki psiholog Abraham Maslow se smatra začetnikom humanističke psihologije (zajedno sa nekim svojim savremenicima). On je zastupao gledište da bismo imali manje ratova, problema i konfilikata kada bismo bolje razumjeli jedni druge i našu, ljudsku prirodu. Maslow je 1943.godine formulisao model ljudskih potreba koji se sastojao od pet nivoa (predstavljenih kao piramida). Ovaj model je predstavljen u članku „Teorija ljudske motivacije“.
Na dnu piramide se nalaze potrebe koje su esencijalne za naš život, a na vrhu potrebe koje se mogu ispunjavati tek kada su sve prethodne ispunjene. Prema Maslowu, ljudi su motivisani da zadovolje određene potrebe ( i da ispune neke ciljeve). Pri tome, neke potrebe imaju prednost u odnosu na ostale. Ljudske potrebe je moguće razvrstati u grupe i poredati ih hijerarhijski.

Bazična ljudska potreba je za fizičkim opstankom: dovoljno vode, dovoljno hrane i potreba za produženjem vrste. Kada se ova potreba zadovolji, može se preći na ispunjavanje slijedećeg nivoa: potrebe za sigurnošću (da se osjećamo sigurni u okruženju u kojem se nalazimo, da imamo svoj dom koji je siguran, i sl.). Ona obuhvata red, stabilnost i sigurnost vlastitog života i okruženja. Ovu potrebu ljudi zadovoljavaju kroz razna osiguranja, obrazovanje i štedne račune. Nakon toga dolazi potreba za pripadnošću, zatim potreba za uvažavanjem i poštovanjem.
Kada je potreba za sigurnošću zadovoljena, prelazi se na slijedeću potrebu, a to je potreba za pripadnošću i poštovanjem. Ona se odnosi na: ljubav, privrženost, prijateljstvo i pripadnost društvenoj grupi. Drugim riječima, želimo “pripadati” drugima i da oni nama pripadaju, kroz prijateljske i ljubavne veze koje kroz život gradimo. Kada je i ova potreba ispunjena, na red dolazi potreba za poštovanjem. Ona podrazumijeva potrebu za uticajem i ugledom, da drugi ljudi (i mi sami) prepoznaju naše kvalitete.
Ukoliko osnovne potrebe nisu zadovoljene, osoba nema motivaciju da pređe na slijedeću potrebu. Tek kada se sve ove potrebe zadovolje, slijedi potreba za samoostvarenjem (samoaktualizacijom), u kojoj osoba ostvaruje svoj puni potencijal. Maslow je smatrao da većina ljudi nikad ne dosegne vrh piramide. Puni potencijal ličnosti je individualan, što znači da varira od osobe do osobe. Za nekoga je to roditeljstvo, za nekoga uspješna karijera, za nekoga usavršavanje u sviranju nekog istrumenta… Ali je zajednička činjenica da je osoba ostvarila svoje pune potencijale u skladu sa njenom prirodom. Formulisao je i osobine samoaktueliziranih osoba, kako bi olakšao dalje eksperimentalno i kliničko ispitivanje ove teme. Česta je zabluda da su samoaktualizirani ljudi „genijalci“ i ljudi koji su postigli fantastične uspjehe u nekom polju. To nije tačno. Po teoriji samoaktualizacije, svaki čovjek je u stanju ostvariti svoj maksimalni potencijal ukoliko je dovoljno motivisan za ispunjenje te potrebe. Maslow je formulisao i tzv. „trenutke privremene samoaktualizacije ( „peak-experience“), koje opisuje kao trenutačno stanje sreće, savršenstva i ispunjenja, koje nije orijentirano na sebe. Smatrao je da se ovakva stanja mogu dostići u različitim aktivnostima (intimnim odnosima, roditeljskim iskustvima, sportskim i naučnim uspjesima i sl.), te da njihov intenzitet može varirati.

Prva četiri nivoa je Maslow nazvao potrebama deficita ili nedostatka: „D potrebe“, a najviši nivo su potrebe bića: „B potrebe“. Potrebe deficita nastaju zbog deprivacije, te motivišu ljude da ih ispune. Što su više uskraćivane, to je motivacija jača. Osoba koja je ekonomski nesigurna, gladna ili nema riješeno stambeno pitanje često neće mariti za ostvarivanje intimnosti ili prijateljstva sa drugim osobama, a da ne govorim o ostvarenju punog potencijala njene ličnosti. O tome je riječ u Maslowljevoj piramidi: Tek kada su nam osnovne potrebe zadovoljene, imamo mogućnost da se fokusiramo na ostale, bez kojih je život također moguć (ali s kojima je neupitno kvalitetniji). Maslow je kasnije modifikovao ovaj stav, te je rekao da prethodna potreba ne mora biti stopostotno zadovoljena da bi se prešlo na slijedeću. No, potreba mora biti većinski zadovoljena (toliko da osoba smatra da joj je to dovoljno), da bi se fokus premjestio na slijedeću nezadovoljenu potrebu.
Često se moji klijenti pitaju zbog čega su tek sada došli na ideju da rade na sebi i na svojim kapacitetima. Uvijek koristim ovu piramidu kao primjer koji plastično objašnjava zašto su tek sada „finije“ potrebe došle na red. Život je nepredvidljiv i većina zaista nije imala zadovoljene sve „D“ potrebe, te samim tim ni preduslov za ostvarenje punog kapaciteta svoje ličnosti. Različite životne situacije često dovedu do toga da se vraćamo nazad do bazičnih potreba. Dakle, ne penjemo se samo hijerarhijski po piramidi, već se, usljed okolnosti, i vraćamo. Čovjek koji je dosegao peti nivo piramide može pretrpjeti iznenadan gubitak bliskih ljudi, posla, novca, i samim time samoaktualizacija pada u drugi plan. Svaki čovjek, uvijek u životu, nastoji da prvo zadovolji svoje najvažnije potrebe. Kada im to pođe za rukom, ta potreba prestane biti motivator, te to preuzima slijedeća potreba. Maslowljeva teorija je doživjela mnoge kritike, najviše u nedostatku empirijskih istraživanja kojima bi se ispitivala samoaktualizacija. Pa ipak, jednostavno pojašnjen mehanizam djelovanja motivacije ličnosti je ostavio veliki pečat na psihologiju. Sjetite se ove teorije idući put kada biste željeli nekoga osuditi što nije motiviraniji za učenje i sl., i pokušajte razumjeti koje bi mogle biti bazičnije potrebe koje još uvijek nisu ispunjene.

Obrambeni mehanizmi

Obrambeni mehanizmi su nesvjesne reakcije na frustraciju i služe da nas zaštite od negativnih emocija i tenzije. Obrambenih mehanizama ima mnogo. U nastavku ću pisati o najpoznatijim obrambenim mehanizmima. Sigurna sam da će svi čitaoci pronaći makar jednu situaciju u kojoj su koristili neke od navedenih mehanizama.

Potiskivanje (represija)

Nekada su događaji i iskustva previše bolni ili neugodni, te se sa njima ne možemo nositi. Tada nam je lakše gurnuti ih “pod tepih”, tačnije, u podsvijest. Na ovaj se način štitimo od njih. Iako ih se svjesno ne sjećamo, oni su i dalje prisutni. Potiskivanje je korisno samo privremeno, kada na neke događaje više nemamo uticaja. Ipak, naročito kada su prisutne neke psihološke smetnje, ova se sjećanja i emocije moraju osvijestiti i preraditi, jer će u suprotnom i dalje djelovati na nas.
Racionalizacija
Kao sto joj i samo ime govori- racionaliziramo, tj. na razuman način objašnjavamo ili opravdavamo novonastali problem ili okolnost (uspjeh ili neuspjeh).
Racionalizacija se javlja u vidu dva oblika:

„Kiselo grožđe“ predstavlja pokušaj da se umanji značaj nekog nepostignutog uspjeha i pred drugima ( a najviše pred sobom), opravda taj neuspjeh. Npr.,osoba X je jako željela upisati neku školu ( ta je želja kao „slatko grožđe“) i u tome nije uspjela . Umjesto da prizna da možda nije ispunila kriterije za upis, premda je jako željela upisati tu školu, počinje da govori ružno o toj školi i programu, objašnjavajući sebi da je to svakako ispod njenog nivoa i da ne bi tu mogla dobiti kvalitetno znanje. Tako je grožđe „kiselo“ i neuspjeh lakše prihvatljiv („Ako ja to ne mogu imati, sigurno i ne valja“).
“Slatki limun” predstavlja preuveličavanje nekog malog uspjeha. Prvobitni neuspjeh biva zamijenjen nekim drugim ciljem koji je manje zahtjevan ( i lakše ostvarljiv), te se predstavlja kao veličanstven. U gornjem primjeru, osoba X je mogla upisati neku drugu školu za koju i nije imala interesa ili se zaposliti (ne baš poželjna situacija, koja je „kisela kao limun“). Iako nije sasvim zadovoljna takvim izborom, u razgovoru sa drugima ( i sa samom sobom), taj uspjeh veliča i predstavlja kao nešto čemu je oduvijek težila i što je odlično za nju. Tako je „limun“ slađi i lakše ga je prihvatiti („Možda i nisam baš ovo željela, ali sam to dobila, pa mora biti dobro).
Sa jedne strane je racionalizacija dobra jer pomaže osobi da brže „preboli“ neko neugodno iskustvo i umiruje ego, ali sa druge strane spriječava da „odbolujemo“ taj neuspjeh, što je nužan korak kako bi se krenulo dalje.
Pomjerena agresija

Često smo u svakodnevnom životu u situaciji da smo ljuti na nekoga ko je u nekom pogledu u boljoj poziciji od nas (npr. šef, autoritet, roditelji, dijete, neko do koga nam je jako stalo). Iz straha da tu osobu ne povrijedimo, ili da ne osjetimo neke druge posljedice (kao u slučaju šefa), ponekad se nesvjesno pribjegava pomjerenoj agresiji.
To praktično znači da ćemo svoju ljutnju “iskaliti” na nekome drugome ko u tom momentu nije uopće kriv. Npr. naljutio Vas je šef, ali se Vi iskaljujete na svom djetetu; Naljutilo Vas je dijete ali se Vi svađate sa partnerom, i sl.
Ovaj obrambeni mehanizam je jedan od najštetnijih obrambenih mehanizama. Jednako kao iskaljivanje bijesa, donosi trenutno olakšanje i smanjenje napetosti, ali dugoročno donosi još više problema (da ne napominjem koliko povrijeđuje druge, koji pritom nisu ništa skrivili). Tako se ostaje u začaranom krugu, bez konkretne promjene. Kada osvijestimo neprihvatljivo ponašanje i razvijemo strategije suočavanja sa problemima, onda ćemo puno rjeđe koristiti pomjerenu agresiju.
Projekcija

Projekcija je opasan obrambeni mehanizam zato što dugoročno nanosi štetu onome kome pripada. Sjetimo se osobe X iz primjera racionalizacije. Osoba X ima prijateljicu Y koja je uspjela upisati školu koju su obje željele, i uspješno je završava. Osoba X ima podijeljene emocije vezano za osobu Y: Premda joj je prijateljica, osoba X osjeća zavist, smeta joj uspjeh osobe Y, i onda, umjesto da osviještava te emocije i radi na onome što je do njih dovelo, ona ih projektuje na osobu Y. Počinje da govori o njoj kao o zavidnoj, da joj smeta sve što je osoba X postigla,itd. Dakle, kada projektujemo vlastita negativna osjećanja na drugu osobu, govorimo o projekciji kao obrambenom mehanizmu.

Reaktivna formacija (formirana reakcija)

Kada osoba neku nesvjesnu želju ili impuls konvertuje u njihovu suprotnost, govorimo o reaktivnoj formaciji. Npr. osoba X je upravo čula da je osoba Y postigla veliki uspjeh zbog kojeg joj intimno nije drago. Umjesto da otvoreno iskaže svoje emocije, ona se ponaša potpuno suprotno: Sa širokim osmijehom i prenaglašenom srećom joj čestita, oduševljena je njenim uspjehom, i sl.
Sublimacija
Sublimacija je preusmjeravanje (preoblikovanje) neprihvatljivih nagona, emocija i misli u društveno prihvatljive. Npr. umjesto da se osoba iskali na svom partneru nakon napornog dana na poslu, ona odabire da trči ili odradi fizički trening. Tj. inicijalni neprihvatljivi nagon se preusmjerava (kanalizira) u nešto konstruktivno. To olakšava osobi da kanališe energiju na kvalitetan način, umjesto što bi je iskoristila za nešto što bi joj dugoročno donijelo još više napetosti. Sublimacija je karakteristična za zrele osobe.
Kompenzacija
Kompenzacija utiče na bolju sliku o sebi. Npr. Osoba X kaže:„ Možda nisam uspjela upisati tu školu, ali sam odlična u matematici“. Dakle, neuspjeh osobe u jednom polju se kompenzira (nadoknađuje) naglašavanjem njenih kvaliteta i sposobnosti. Pozitivna strana kompenzacije je i to što nam pomaže da osvijestimo segmente u kojima nismo „najjači“, i da se zato usavršimo u nekim drugim oblastima.
Mehanizmi odbrane nisu negativni. Njihov je zadatak i namjena jasna: da nas zaštite od negativnih osjećaja. Sa njima se svakodnevno susrećemo i prepoznajemo ih u vlastitom ponašanju . Zrela osoba zna da obambeni mehanizmi nisu uvijek primijenjivi i da ne trebaju biti dugoročno rješenje. Naravno da ih ne možemo isključiti i nikad ne koristiti. Ipak, kada primijetimo negativna ponašanja, trebamo raditi na tome i osvijetiti zašto se dešavaju. Kada prepoznamo obrazac nekog ponašanja, lakše nam je pristupiti njegovom rješavanju.

Empatija

Kada ste posljednji put nekoga upitali kako je ( i zaista saslušali njegov odgovor)? A kada je Vas neko zadnji put sa zanimanjem saslušao? Kratki razgovori koje svakodnevno ponavljamo po nekoliko puta se mogu svesti na: „ Kako si, šta ima“?, i odgovor da nema ništa i da je sve dobro. Dok nam se sagovornik obraća, gledamo na telefon ili razmišljamo o nečemu desetom što trebamo obaviti. Dakako, naš dijapazon pažnje nije uvijek u mogućnosti detaljno ispratiti sve što se u toku dana desi, ali to sada nije tema. Želim naglasiti da se čini kao da smo izgubili interesovanje za druge ljude. Savremeni stil života, društvena izolacija i porodice koje više nisu na okupu su učinili da su ljudi otuđeni i zabavljeni svojim problemima.
Theodor Lipps (filozof i psiholog) je početkom 20. vijeka uveo termin „uživljavanje“ (njem. Einfuhlung), kojim je objašnjavao unošenje vlastitih emocija i stavova u neko umjetničko djelo ili prirodnu pojavu. Riječ empatija je grčkog porijekla i označava uživljavanje u tuđa osjećanja.
Empatija je, dakle, sposobnost da se „uživimo“ u emocije i situaciju druge osobe, da zamislimo kako se ona osjeća. Empatija omogućava emotivno zbližavanje sa drugim ljudima, jer ih vidimo kao sličnima sebi (i nas kao slične njima). Zanimljivo je istraživanje provedeno u SAD-u, koje pokazuje da prodavači koji pokazuju saosjećanje prema svojim kupcima godišnje zarađuju i do sto hiljada dolara više. Konobari dobijaju 20 % veći bakšiš. Sjetite se naših zemalja u vrijeme izbora. Glasači se prikupljaju najviše saosjećanjem (barem prividnim) sa njima i problemima sa kojima se suočavaju.
Empatija ima pozitivnu korelaciju sa emocionalnom stabilnošću, razvijenim kognitivnim i jezičkim sposobnostima, a negativno je povezana sa stereotipima i predrasudama. Dakle, postoje ljudi sa izuzetno razvijenom empatijom, i oni kod kojih je empatija slabo razvijena.
Da zaključimo, empatija je pozitivna i poželjna sposobnost. To ne znači da su osobe koje nemaju razvijenu empatiju nužno loše.
Kako se može „uvježbati“ empatija? Možete naučiti u fokus staviti i druge ljude. To ne znači da trebate prestati biti svjesni sebe i svojih potreba. Kada ste svjesni sebe, ali želite da osvijestite i svijet i ljude oko sebe, onda se valja često zapitati kako se oni osjećaju u vezi neke situacije. Šta bi oni uradili, koja bi emocija dominirala? Treba se koncentrisati na to da druge zaista čujete i vidite u tom trenutku, da im posvetite svoje vrijeme i pažnju. Kada vidite da se neko osjeća uznemireno i da mu je teško, šutite i slušajte. Kada progovorite, reflektujte njegove riječi i osjećanja. Ne govorite o sebi i svojim iskustvima. Pokušajte da im date do znanja da ih razumijete.
No, šta ako je empatija prenaglašena? U radu sa klijentima često čujem da imaju razvijenu empatiju i da vole što je to tako, ali da ih u određenom periodu života (posebno kada imaju probleme) to ometa, i da bi voljeli da imaju neki „prekidač“ na kojem bi je privremeno mogli ugasiti. Šta im ja odgovaram? Odgovorim da ne možemo pomoći drugima ako prvo ne riješimo svoje probleme. Da ne znači da smo sebični ako osjetimo da trenutno ne možemo dati 100% sebe za nekoga ili neku situaciju. Da trebamo biti empatični i sa samim osobom, i saslušati vlastite emocije koje nam također žele nešto reći.
Najprije je potrebno osvijestiti sebe, svoje emocije i potrebe, da bismo mogli dobro razumjeti druge ljude. Empatični ljudi istinski osjećaju bol, tugu i sreću drugih ljudi. Zbog toga oni troše puno energije, što se u konačnici može odraziti na njihovo fizičko i mentalno zdravlje. Mogu se naći rastrzani između nemogućnosti da „prerade“ te emocije i potrebe da pomognu drugima. Njima su u fokusu drugi i potrebe drugih ljudi, a ne njihove vlastite. Zato je neophodno da se u ovakvim slučajevima radi na osvještavanju njihovih vlastitih potreba i emocija i uspostavljanju ravnoteže. Također je potrebno „trenirati“ pravljenje distance: Dozvoljeno je napraviti odmak od TEBE onda kada sam JA ugrožen, kada mi je to previše i osjećam da ne mogu da se nosim sa tolikim podražajima. Potrebno je naglasiti da se u pozadini ovakvih slučajeva najčešće krije neka potreba koju empata ispunjava. Zato je uvijek korisno da, ako primijetite ovakvo ponašanje kod sebe, konsultujete stručnu osobu koja će Vam pomoći da osvijestite koje Vas to neriješeno pitanje ili skrivena potreba tjera na to ponašanje, i šta je u tome Vaša korist. Razgovor sa empatijom je razgovor sa istinskim interesovanjem za drugu osobu. Nekada je drugima potrebna samo lijepa riječ i osjećaj da ih se vidi i čuje, te nema potrebe da se emocionalno maksimalno ulažete.

Položaj majki u savremenom društvu

Populacija klijentica na koju sam naročito osjetljiva su mlade majke. Možda jer sam i sama dijelom te kategorije. Klijentice mi se uvijek javljaju sa jednim zajedničkim strahom: da nisu dobre majke i da svoj „posao“ ne obavljaju dobro. Stavovi i očekivanja društva koje je uglavnom spremno na kritiku ne olakšavaju, već dodatno otežavaju mladim majkama.
Nijedna žena nije „samo“ majka. Ona i dalje ima ostale uloge: supruga, sestra, kćerka, prijateljica, zaposlena žena, žena sa hobijima i interesovanjima. Nažalost, često se od žene očekuje da sve ostale uloge zaboravi onog trenutka kada postane majka. Kao da su to ometajući faktori u tome da ona bude dobra u svojoj novoj ulozi. A zapravo je potpuno drugačije: Što je žena svjesnija sebe i svojih potreba i može da ih neometano ispunjava, veća je vjerovatnoća da može više uživati u majčinstvu. Tako može da ima potreban odmak od svega. Društvo nas uči da je dobra majka ona koja sebe žrtvuje i koja svoj život stopostotno podredi svom djetetu. Da je bavljenje vlastitom psihom i fizičkim zdravljem nešto što može sačekati kada dijete odraste. Isto kao i dodatno školovanje, neki novi hobi i sl.
Naravno da je u početku dijete potpuno ovisno o majci. I(ukoliko nije prisutna neka psihopatološka promjena), većina žena nema problema da „žrtvuje“ sve svoje vrijeme i trud za svoje dijete tada. Ovdje uopšte ne pišem o tome sa koliko ljubavi, topline i pažnje se žene uglavnom rado svega odriču za svoju djecu. To uopće ne dovodim u pitanje. Ne pišem ni o finansijskim prilikama i onda kada ni otac ni majka nisu u mogućnosti da nešto sebi priušte. Sada akcenat stavljam na to šta naše društvo od žene očekuje jednom kada je postala majka.
„ Šta si živjela, živjela si“.
„ Sačekaj da poraste, pa onda“.
Nije li temelj svakog psihološkog rada uvidjeti da se život ne živi prekosutra i za deset godina, nego ovdje i sada? Nije li iracionalno odgađati nešto što nas čini sretnima za „kad se djeca odsele“, ako ne znamo da li ćemo tada biti žive? Da li se djeca trebaju rađati onda kada su žene ispunile sve druge zadatke?
Osuđivanje je prisutno na gotovo svakom koraku. Krenuvši od trudnoće, pa na neodređeno. Ukoliko ne doji, ne valja. Ukoliko doji duže od (maksimalno) dvije godine, to nije normalno. Ako je sa djetetom kući, dijete nema dovoljno aktivnosti u životu. Ako ga/ju je upisala u vrtić, nemajka ga/je sklonila da joj ne smeta. Ako je dijete vezano za majku, razmazila ga je. Ako nije, kako će biti, kad je nemajka.
Odgoj/hranjenje/slobodno vrijeme/ponašanje/školovanje… Nastavite niz. Da ne govorim o strahovima za dijete (da li je zdravo, da li se pravilno razvija, i sl).
Usamljenost je još jedan izazov sa kojim se suočavaju. Kada postane majka, žena uglavnom prestane da radi (barem privremeno), vrijeme se provodi u kući sa bebom, i manje je aktivna nego što je to bila prije porođaja. Tako da, unatoč divnom razlogu svega toga, veoma često se javlja usamljenost i osjećaj izoliranosti od drugih ljudi. Dobra je vijest da to vremenom nestane, kako beba raste i napreduje i postaje manje ovisna o majci. Ali, koliko će majka imati vremena za sebe i svoje potrebe zavisi u prvom redu o tome koliku podršku i pomoć oko djeteta/djece ima od supruga i drugih značajnih odraslih.
Mlade majke osjećaju grižnju savjesti kada imaju potrebu da se malo sklone od kuće i djeteta. Osjećaju kao da je to neprirodno i da ne bi smjele da se tako osjećaju. Da je to znak da nisu dobre u svojoj ulozi i da ne vole svoje dijete. Majke često žrtvuju svoj društveni život i slobodno vrijeme zbog porodice. Majke koje ostaju kući sa djecom i ne rade puno radno vrijeme su često omalovažavane jer „ne rade ništa“. Sa druge strane, zaposlene majke su također osuđene jer „nemaju vremena za djecu“. Istina je da zaposlena majka može provoditi više kvalitetnog vremena sa djetetom od majke koja je samo fizički prisutna, a ne bavi se svojom djecom; Da majka koja je domaćica posvećuje svoj život tome da joj djeca i dom budu ispunjeni i sretni- a ne postoji zahtjevniji posao od toga. Jedno ne isključuje drugo: Zaposlena majka se vrati kući i preuzima kućne poslove, a majka koja je domaćica često radi dodatne poslove kako bi dopunila kućni budžet.
U svemu ovome, otac koji je posvećen svojoj ulozi, je „narodni heroj“. Otac koji mijenja pelene, igra se sa svojim djetetom, kupa svoje dijete i sl. uglavnom nailazi samo na pohvale. Sigurna privrženost,važnost fizičke i emocionalne bliskosti, kvalitet odnosa i zajednički provedenog vremena su, čini se, strani pojmovi.
Stvari treba nazvati pravim imenom. Mi smo tradicionalno društvo u kojem je još uvijek neprihvatljiva ideja da npr. otac ide na porodiljski dopust, a da mama ide raditi. Što više zatvaramo oči, to veći problem pravimo. Treba otvoreno i bez stigmatizacije razgovarati o ovoj problematici. Stav „ili-ili“ je nezdrav i opasan. Mentalno zdravlje mladih majki je ugroženo, ne samo onda kada se ne snađu u novoj ulozi odmah, već i kada ne dobijaju podršku od svoje okoline. Mlada majka koja zna da je uredu da je umorna i da želi predah, da želi da radi i da ima vlastite interese koji se ne tiču kuhinje, pranja i djeteta, i koja u to zaista vjeruje, ima manje šanse za nastanak nekog psihološkog poremećaja.

Vikend depresija

Istraživanja pokazuju da su bezbrižni vikendi gotovo stvar prošlosti. Ne tako davno, vikend se koristio za porodična okupljanja, izlete, odmaranje i pripreme za radnu sedmicu. Domaće zadaće su se radile petkom, a mir subote i nedjelje se ničim nije narušavao.

Danas ljudi provedu do čak 13 sati tokom vikenda kako bi nadoknadili posao koji nisu stigli u toku sedmice. Radnim danima su često preumorni i nemaju volje jer rane na posao, što im se kasnije vrati poput bumeranga.
Petkom se uglavnom ranije zaspe zbog umora, a onda subotom dočeka sav posao od prethodne sedmice: pranje veša, čišćenje kuće, pospremanje stvari, obavljanje tekućih poslova…. Ako imate dogovor, pritisak je još veći- jer sve to treba završiti! Trebalo bi se i poigrati sa djecom, posvetiti se partneru, a naravno i sebi. Pročitati koju knjigu, pogledati film. Moglo bi… Kada bi vikend trajao barem 4 dana.
Pritom su žene ugroženije, jer one generalno provode više vremena obavljajući kućne poslove. Tako da se u nedjelju uveče osjeća umor koji je gotovo jednak onome od petka uveče-što ne bi trebao biti slučaj. To nas ne spriječava da, poput robota, ispunjavamo mehanički obavezu za obavezom, ostavljajući vrijeme za uživanje za kasnije.
Zašto to sebi radimo? Zato što živimo u vremenu kada je aktuelno biti preopterećen, pod stresom. Odmarati nije moderno, a odmoran čovjek izgleda kao da ne radi puno toga u svome životu. Naravno, to je privid.
Tzv.”vikend depresija” je karakterisana sniženim raspoloženjem i odsustvom želje da se nešto radi. Također, vikendi nas vraćaju u djetinjstvo i bude nostalgiju, koja često nije poželjna.
Slobodni dani i vikendi su naročito rizični za osobe koje su usamljene. Dani koje drugi provode sa partnerima ili porodicom, oni uglavnom provode sami. To ih podsjeća na osjećanja koja imaju, čime im se dodatno otežava.
Savremen tempo života sve više ugrožava brakove i porodice, jer se život stavlja na “stand by”. Najdraže ostavljamo za kasnije i “kada budemo imali više vremena”. Za mentalno zdravlje i dugoročni boljitak je bolje provesti kvalitetnih pola sata dnevno sa porodicom, nego ostavljati sve za vikend.
Ne treba zanemariti ni očekivanja. S obzirom da se preko radne sedmice pošteno umorimo, očekujemo da nam vikend treba biti savršen. No, subota i nedjelja su dani baš kao i svi drugi- i u njima svašta može poći po zlu. Šta možemo uraditi da nam vikendi više ne predstavljaju dodatni stres?

Smanjiti očekivanja.
U petak se “dogovoriti” sa sobom da ne očekujemo nemoguće od subote i nedjelje. Podsjetiti se da neće biti savršeno, te da je to prihvatljivo.

Isplanirati svoj vikend.

Ne u detalje. Napraviti okvirni plan. Ukoliko plan bude predetaljan i preširok, opet ste u zamci da se osjetitite preopterećenima.

Uvesti radne obaveze i tokom nedjelje.
Sav veš možete oprati petkom, djecu možete okupati subotom, stan možete pospremiti prije odlaska u grada, a ne ostaviti za kasnije. Raditi možete i rano ujutru umjesto kasno uveče.
Nastavite listu…
Napravite shemu vašeg tipičnog dana i pokušajte aktivnosti uskladiti sa time. Veliki dio stresa proizilazi upravo iz želje da stignemo sve.

Ne ostavljajte sve za vikend!
Puno je bolje napraviti okvirni plan i svaki dan utrošiti po pola sata na neki zadatak koji nerado radite. Tako ćete se zaista radovati vikendu, kada ne bude podrazumijevao obavljanje zadataka sa kojima ste u zaostatku.

Nemojte spavati do podne!
Suprotno očekivanjima, istraživanja pokazuju da spavanje dokasno direktno utiče na nezadovoljstvo vikendom. Javlja se osjećaj da smo „ protraćili“ dan. Što smo u većoj stisci sa vremenom i imamo više obaveza, nezadovoljstvo je veće. Isplati se probuditi ranije. Ljudi koji su zadovoljni svojim životom znaju da vikend predstavljaju dva slobodna dana koja mogu provesti kako žele. Ali im ta dva dana ne trebaju da bi bili sretni i ispunjeni- oni znaju da istinska sreća ne zavisi od toga koji je dan ili godišnje doba.

Reciprocitet u odnosima sa drugima

Ako ste vi obično ti koji preuzimate inicijativu za održavanje bliskih kontakata sa porodicom, prijateljima i poslovnim kolegama, vjerovatno ste umorni od te uloge.

Da bi jedan odnos opstao, bio on ljubavni ili prijateljski, mora da postoji reciprocitet između davanja i primanja. To znači da obje uključene strane ulažu u taj odnos. Ukoliko tu ulogu preuzima uvijek jedna strana, ta veza ima sve predispozicije da se vremenom ugasi.
Kada kažem da postoji reciprocitet (uzajamnost) u vezi, mislim da obje strane moraju ulagati približno onoliko koliko žele da dobiju zauzvrat, i obrnuto. Možda vam to zvuči paradoksalno. Zar su ljubavna veza i prijateljstvo stvari o kojima se treba voditi računica? Zar prava ljubav ne podrazumijeva žrtvovanje i davanje sve od sebe, uvijek?
Odgovor je: Ne.
Sjetite se nekog odnosa u kojem ste bili posljednjih godina. To je možda vaš bivši partner koji nije nikad htio da vas sasluša; ili prijatelj koji nije pronalazio vrijeme da se druži sa vama; ili neki član porodice zbog kojeg ste osjetili da ste vi ti koji „vuku konce“ vašeg odnosa.
Drugim riječima, onog momenta kad se prestanete truditi oko te osobe, tada bi došao i kraj vašem odnosu. Očigledno je da u takvim odnosima postoji disbalans između toga koliko obje osobe ulažu i šta zauzvrat dobijaju. Naravno, potrebe su individualne i zbog toga se i terapija parova bazira na osvještavanju potreba i poboljšavanju komunikacije među partnerima.
1958. godine George Homans razvio je teoriju društvene razmjene, koja, primjenjena na psihologiju međuljudskih i partnerskih odnosa znači da je stabilnost veze rezultat odlučivanja: da li ćemo započeti i nastaviti vezu sa nekim mjerimo odnosom ulaganja i dobijanja. Matematički objašnjeno, nastojimo da maksimalno povećamo svoju korist (osjećaj da smo voljeni, sreća, ispunjenost, podrška, razumijevanje), ulažući vrijeme, trud i emocije. Kvalitetu odnosa mjerimo nivoom zadovoljstva u vezi.
I posljednje od čega zavisi da li ćemo ostati u nekom odnosu je nivo zavisnosti, odnosno, kolike su šanse da te naše potrebe kvalitetnije zadovolji neko drugi.
Po ovoj teoriji, svi ljudi vagaju prednosti i rizike nekog odnosa, i onda kada su rizici veći od koristi, taj odnos prekidaju.

Odnose sa nekom osobom možemo započeti iz različitih motiva (dopada nam se, zaljubili smo se, godi nam njeno prisustvo…) , ali je za održavanje odnosa ključno da percipiramo da se ta osoba trudi oko nas otprilike isto kao mi oko nje.
Svi ljudi imaju svoje potrebe (emocionalne i fizičke) koje, kada se ne ispunjavaju, nastupa frustracija. Koliko će neko ostati u takvom nezadovoljavajućem odnosu, zavisi od mnogo faktora (crte ličnosti, okolnosti, kakvu ulogu ta druga osoba ima u životu i koja je alternativa). No, koliko god se taj odnos nastavljao, zadovoljstvo neće nastupiti dok se „količina“ truda obje osobe barem približno ne izbalansira. Dakle, ne govorimo o „količini“ ljubavi prema nekome, nego o aktivnom, svjesnom emocionalnom učešću.
Sa druge strane, rijetki su slučajevi kada i jedna i druga strana konstantno ravnomjerno ulažu u odnos. U pravilu je to uvijek jedna strana, koja se zatim malo povuče, a druga strana preuzima inicijativu. Bitno je, dakle, da i druga strana aktivno učestvuje, a ne da nužno to bude istovremeno. Veza/ prijateljstvo bez obostranih ustupaka, truda i tolerancije ne može opstati.
Kada primijetite da ste frustrirani i nezadovoljni vezom ili prijateljstvom, porazgovarajte otvoreno o tome. Nekad druga strana nije svjesna da vas je povrijedila. Nekad se ljudi distanciraju zbog životnih prilika. Ako dopustite da prođu mjeseci, možda bude prekasno. Možete postati ogorčeni, a to najčešće dovodi do prekida prijateljstva ili veze.

Mentalna higijena

Kako i koliko održavate higijenu svoga tijela? Vjerovatno svakodnevno. Nezamislivo je započeti dan bez osnovne lične higijene. A koliko vremena odvajate za higijenu svoga uma? Vjerovatno nimalo. Ili jako malo. A još su nas kao male učili da bez kvalitetne higijene, nema ni zdravlja.
Pojam mentalne higijene je prvi upotrijebio William Sweetser 1843. godine. U svojim predavanjima ga je često koristio poznati psiholog William James, koji se smatra „ocem“ američke psihologije. Mentalna higijena predstavlja skup tehnika i mjera koje imaju za cilj prevenirati pojavu mentalnih poremećaja i unaprijeđenje mentalnog zdravlja. Mentalno zdravlje nije samo odsustvo mentalnog poremećaja. To je stanje psihičkog mira i zadovoljstva. Zdrava ishrana i fizička aktivnost doprinose mentalnom zdravlju. No, postoje još neki načini kako možete održavati mentalnu higijenu. Spomenut ću neke od njih:
Odvojiti vrijeme za sebe.
Svaki dan. Bez izuzetka. Nekada će to biti samo 15 minuta, nekada i dva sata. Zavisi od obaveza toga dana. Ali je nužno da u svakom danu imate vrijeme samo za sebe. Slušanje muzike, kupka, čitanje knjige ili neki drugi hobi. Jednako kao što odvajate vrijeme za druge ljude i obaveze, morate se naučiti da ga počnete odvajati za sebe. Da se naviknete biti sami sa sobom (ako dosad niste) i da vidite ljepotu u tome. Kada se baterije vašeg telefona isprazne i ugase, „baterije“ vašeg organizma se napune.
Birati na koga i šta trošite svoje vrijeme.
Ukoliko ste konstantno u poziciji da drugima ispunjavate želje i prohtjeve, krajnje je vrijeme da reorganizujete prioritete. Stanje stresa je signal da se nešto mora promijeniti. Kada odvajamo vrijeme za sebe, često nas grize savjest jer osjećamo da to vrijeme „oduzimamo“ značajnim osobama u našem životu: partneru, djeci, porodici… Obrnuta situacija se rijetko dešava. Rijetko razmišljamo o tome koliko drugi ljudi poštuju našu potrebu za individualnim aktivnostima. Zašto druge ljude uvijek stavljati prije sebe?
„Trenirati“ prihvaćanje.
U svakodnevnom životu se stalno susrećemo sa situacijama koje izazivaju frustraciju. Frustracija uvijek djeluje na nas, često izazivajući burne reakcije u organizmu (i u ponašanju). Frustraciju ne treba ignorisati, ali ne treba dozvoliti da svaka nepoželjna situacija dovede do jake frustracije, čime jedino škodimo sebi. Drugim riječima, treba prihvatiti da ćemo se često osjećati frustriranima, ali da je to dio života i da nije svaka stresna situacija vrijedna našeg zdravlja.
Analizirati (ali ne pretjerano) .
Vjerujem da će mnogima ova stavka biti nejasna. Istraživanja su pokazala da osobe koje odvajaju vrijeme za razmišljanje o svom životu i postupcima, pokazuju veći stepen zadovoljstva životom. Kada realno sagledamo svoju situaciju, imamo osjećaj kontrole nad životom. Proces samorefleksije pruža uvid u to da li na nekim životnim poljima trebamo dodatno raditi i razvijati se.
Oprostiti sebi.
Vjerujem da ovo zvuči kao kliše. Toliko je stvari koje smo mogli uraditi drugačije. Da smo neke stvari koje nismo uradili-uradili, a da neke postupke možemo obrisati, kao da se nisu desili. Zar nismo proveli dovoljno vremena izjedajući se zbog prošlosti koju ne možemo promijeniti? Onda kada to ne možete uraditi sami, poželjno je potražiti stručnu pomoć, kako bi stvari koje pripadaju prošlosti, zaista tamo i ostale.

Možete li se sjetiti još nekog načina za održavanje mentalne higijene?

Mentalne „ograde“ ili kako se zaštititi od toksičnih ljudi

U svakodnevnom životu smo često prinuđeni biti u interakciji sa osobama koje nas opterećuju. Sa njima radimo, družimo se ili su članovi porodica. Takve osobe crpe našu energiju, ostavljajući nas praznima. Možemo se osjetiti beznadežno, bespomoćno, ukratko- promašeno. Jedan tip opterećujućih, toksičnih osoba su osobe nezadovoljne svojim životom, koje su često zavidne, pasivno-agresivne i u suštini, nesretne. One nikada nisu sretne zbog vašeg uspjeha ili radosti. U svemu vide lošiju stranu i izruguju se onima koji žive drugačijim životom od njih. Svako neslaganje sa njihovim mišljenjem je popraćeno zajedljivim komentarima i ubjeđivanjem da su oni u pravu. Ma šta vi rekli ili uradili, ne može biti ispravno, jer je drugačije od njihovih mišljenja i osjećaja. Drugi tip “toksičnih” osoba su oni koji su hronično nezadovoljni. Njima je za sve neko drugi kriv, nemaju inicijativu za promjene. Kada se potrudite i ponudite im prijateljski da im pomognete, dajete im ideje kako da se pokrenu, oni to odbijaju. Jer njima zapravo ne treba pomoć, već slaganje s njihovim mišljenjem i odobravanje njihove naizgled nerješive životne situacije.
Naravno, ne možemo generalizirati i ovakve podjele uzeti bukvalno. Nekad “toksična” osoba može imati karakteristike svih ovih tipova. Ispravno bi bilo reći jedino- osoba je toksična po vas ako ste nakon druženja s njom povrijeđeni, iscrpljeni, demotivisani da uradite nešto u svome životu. Kako sam već rekla- ako prepoznate da ste u nekom takvom odnosu, odmah krenite raditi na rješenju svog problema. Jer dugotrajan odnos sa toksičnom osobom dovodi do dvije solucije: ili ćete i Vi postati toksični, ili ćete ozbiljno ugroziti svoje mentalno zdravlje.

Često smo svjedoci da ljudi, premda nisu zadovoljni odnosima sa ljudima koji ih opterećuju, ostaju u takvim odnosima, čak i na svoju štetu. Razlozi su mnogobrojni, iako se ne čine validnima. Nekada su za te osobe krvno vezani (članovi porodice), pa se iz osjećaja stida i pripadnosti ostaje u tom odnosu. Zatim, u ime „starih vremena“ i lijepih uspomena, te straha od samoće i gubitka svega što je ta osoba predstavljala u nečijem životu.
Najkvalitetnije rješenje bilo kakvog problema je otvoren, iskren razgovor. Princip svake komunikacije je asertivna komunikacija (govorila sam više o tome u videu o komunikaciji) koja obiluje „JA“ porukama, a ne „TI“ porukama. Ponovimo ukratko:
Zamislimo situaciju u kojoj je osoba kojoj ste beskrajno vjerovali izdala Vaše povjerenje. Iako ne želite da budete uljudni i prijatni, pouzdan način da se druga osoba ogradi i odluči da Vas ne sasluša je da je „napadnete“ sa mnoštvom „ti“ poruka. Dakle, umjesto: „ Ti si me izdao/la! Kako si mogla/mogao? Ti si loš prijatelj/prijateljica!“, i tome slično, pokušati slijedeće:
„ Ja se osjećam povrijeđeno i loše zbog onoga što si uradio/la“.
„ Ja bih voljela da znam da ti je iskreno žao zbog toga što se desilo“.
„ Ja bih željela da se potrudiš da ponovo stekneš moje povjerenje“.

Nakon što ste osobi koja se ponašala neadekvatno kulturno saopštili u čemu je problem, možete ga aktivno rješavati. Ukoliko mu/joj je stalo, onda će se potruditi i zajednički ćete doći do rješenja. Najčešće te osobe nisu ni svjesne kakav poguban učinak je po Vas imalo njihovo ponašanje. U takvom slučaju, otvara se prostor za kvalitetnu komunikaciju i poboljšanje međusobnih odnosa. No, nekada se stvari riješe i drugačije. Bez obzira koliko bili asertivni, nekada ljudi jednostavno odaberu da Vas ne ispoštuju. Da li je to primjereno? Pa, nije. Ali kao što uvijek naglašavam: Svi ljudi imaju izbore. I svaki dan, svakim svojim postupkom, čine izbore. Uvijek, uvijek postoji izbor.
Ukoliko je osoba neko koga ne možete izbjegnuti (član primarne porodice, dio kolektiva u kojem radite), vjerovatno ćete limitirati vrijeme koje provodite s tom osobom. Time direktno ograničavate mogućnosti da se dalje iscpljujete druženjem sa njom, a ipak je ne isključujete iz svog života. Ovo su konstruktivni načini suočavanja sa problemom. Posljednja solucija nije baš konstruktivna, ali nije ni sasvim destruktivna. Riječ je o potpunom prekidu odnosa sa „toksičnom osobom“.
Koji ćete od ovih načina suočavanja primijeniti zavisi od toga koliko ste vremena, ljubavi i truda uložili u taj odnos. Da li osobe koje su „toksične“ znaju za to? Općenitog odgovora nema. Nekada je to ponašanje direktna posljedica nekog psihološkog poremećaja, nekada crta ličnosti, a nekada jednostavno želje da se drugoj osobi naudi. Sjećate se izbora koje sam spomenula ranije u tekstu? Imate izbor da promijenitite kvalitetu svog života.