Kategorija: Uncategorized @sr

Samoća vs. Usamljenost
(Sami sa sobom i sami među ljudima)

Autor: Zana Imamović-Salčinović

Da li vam se nekada dogodilo da se nalazite u gomili ljudi ali ipak se osjećate usamljeno? Ili pak, da ste potpuno sami ali da imate osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti? Prema brojnim savremenim sociološkim i psihološkim tekstovima nalazimo tvrdnju da je usamljenost proizvod modernog doba, stoga se o njoj, ne samo esejistički piše i govori, nego sve intenzivnije i istražuje. Međutim usamljenost je stara koliko i ljudski rod, odnosno stara je koliko i svijest čovjeka o njegovoj povezanosti s drugim ljudima, ali i o sebi kao jedinstvenom biću, odijeljenom od drugih.
Na odvojenost od drugih ljudi pojedinci reagiraju na dva načina. Ako odvojenost doživljavaju kao ugodnu, zdravu i poželjnu, tada govorimo o samoći. No, ako je doživljavaju kao neugodnu, nepoželjnu i bolnu, govorimo o usamljenosti. Usamljenost i samoća su, dakle, dva odvojena fenomena, iako su međusobno povezana. Prediktori usamljenosti su mnogobrojni, a neki od njih su, između ostalog, crte ličnosti, socijalna anksioznost, sramežljivost, nisko samopouzdanje, socijalne vještine i vještine rješavanja problema, stilovi privrženosti, stilovi humora… itd.
Ljudi mogu uživati u samoći upravo zbog činjenice da će neko vrijeme biti sami, biti u kontaktu sa samim sobom, svojim mislima, emocijama. To je vrijeme kada se možemo osvrnuti na nedavne događaje, napraviti nekakve zaključke i nešto naučiti iz prethodnih iskustava. To je vrijeme kada postavljamo ciljeve, pravimo planove, donosimo odluke. Na koncu, samoća je korisna za vraćanje emocionalne ravnoteže, ako se koriste efikasne kognitivne strategije.
Negativan tip samoće je usamljenost (kad smo sami osjećamo se anksiozno, depresivno i svjesni smo svoje nepovezanosti s drugima), neutralan tip samoće je diverzija (sami smo i provodimo vrijeme u čitanju knjiga, gledanju televizije, pretraživanju interneta i sl.). Pozitivni tipovi samoće su: samoća kao anonimnost (biti sam i raditi šta želiš, bez obzira na to šta drugi misle i dopada li im se to), samoća kao kreativnost (biti sam, što stimulira tvorbu novih ideja i njihovo ostvarivanje u područjima kao što su poezija, intelektualne i druge djelatnosti), samoća kao unutarnji mir (biti sam i osjećati se relaksirano i oslobođeno od pritisaka svakodnevnog života), samoća kao intimnost (biti sam i osjećati se povezanim s nekim koga voliš, a on(a) je daleko), samoća kao rješavanje problema (biti sam i moći se usmjeriti na neki specifičan problem te tako doći do njegovog rješenja), samoća kao samo-otkriće (biti sam i moći se usmjeriti na sebe, na svoje osjećaje, vrijednosti, ciljeve), samoća kao spiritualnost (biti sam i moći doživljavati mistično iskustvo i osjećaj da smo dio nečeg većeg od nas samih, osjećati se bliže Bogu i slično).
Načini suočavanja sa usamljenošću ovise o individualnim karakteristikama usamljene osobe, o načinima njenog kognitivnog procjenjivanja uzroka usamljenosti, te o procjeni resursa za efikasno suočavanje. Prema kognitivnom modelu stresa i suočavanja, postoje dva temeljna načela suočavanja: suočavanje usmjereno na emocije i suočavanje usmjereno na problem. Koja od ove dvije strategije je učinkovitija ovisit će o tome da li je stresna situacija kontrolabilna ili ne, tako npr. ako se radi o usamljenosti zbog gubitka bliske osobe nakon preseljenja u drugi grad učinkovitije će biti suočavanje usmjereno na problem, međutim ukoliko se radi o usamljenosti zbog smrti bračnog partnera vjerovatnije je da će suočavanje usmjereno na emocije biti učinkovitije. Osim ove dvije temeljne strategije suočavanja, vrlo važan faktor je i traženje socijalne podrške. Iz psihoterapijskog rada sa ljudima koji su se osjećali usamljeno evidentno je da je mnogo lakše i brže išao proces prihvatanja gubitka i suočavanja sa usamljenošću ukoliko su imali bolju socijalnu mrežu i podršku. Iz saznanja o onome šta ljudi rade kad doživljavaju usamljenost evidentiraju se četiri faktora od kojih se sastoji nošenje sa usamljenošću, a to su: pasivna tuga (plakanje, spavanje, gledanje TV-a, pijenje, prejedanje), aktivna samoća (pisanje, slušanje muzike, šetnje prirodom, čitanje), trošenje novca i socijalni kontakti (nazivanje poznanika/prijatelja, posjećivanje nekoga).
Iz meta-analize velikog broja prethodnih radova koji ispituju načine suočavanja sa usamljenošću uočeno je da su korištene četiri vrste strategija: poboljšanje socijalnih vještina, povećanje socijalne podrške, stvaranje mogućnosti za društvenu interakciju i upućivanje na rješavanje socijalne kognicije (misli osobe o sebi i drugima).
S obzirom da smo se svi ponekad u životu osjećali usamljeno ili napušteno, pa makar i na trenutak, evo nekih korisnih savjeta kako možete lakše prepoznati šta je usamljenosti i kako se na zdrav način nositi sa njom:
Shvatanje usamljenosti kao osjećaja a ne kao činjenice – kada se osjećate usamljeno to je zbog toga što je nešto pokrenulo sjećanje na taj osjećaj, a ne zato što ste u suštini izolirani i sami; potrebno je samo osvijestiti da imamo taj osjećaj i prihvatiti ga, bez teoretiziranja zbog čega je to tako (npr. Zašto se osjećam ovako? Je li zbog toga što me niko ne voli? Jer sam gubitnik? Jer su drugi loši?).
Možemo reagirati povlačenjem u sebe, u svoje misli i osjećanje usamljenosti, što nikako nije korisno i pomažuće. Anticipirati usamljenost može biti motivirajuće da gajimo i njegujemo prijateljstva, što je najzdravija strategija ako se osjećamo usamljeno i tužno.
Osvijestiti misli vezane za samopouzdanje. Često smo skloni da kreiramo priče u kojima smo mi glavni lik, kako bismo objasnili naša osjećanja kada smo mladi, nije neobično za djecu da misle da nešto sa njima nije u redu ako nisu sretni. Ako su usamljena i tužna, djeca mogu pretpostaviti da ih drugi ne vole. Žrtve bulinga također mogu imati prijatelje i obožavatelje, ali često toga nisu svjesni jer se više pažnje pridaje posramljenosti i usamljenosti. Uobičajne pretpostavke o socijalnom statusu se nastavljaju i u odraslom dobu i ako se trudite da nađete dokaze da je svijet loše mjesto, uvijek ih možete naći.
Napravite plan za borbu protiv mentalnih i emocionalnih navika usamljenosti. Ako osvijestite da se suočavate sa emocionalnom navikom, možete napraviti plan da se nosite sa usamljenošću. Budući da je zdrava interakcija sa prijateljima dobra, potrudite se da inicirate konverzaciju i druženja, čak i onda kada vam vaša usamljenost i depresivnost govore da to ne činite. Da, to zahtjeva određene napore, ali se isplati, baš kao što se isplati trenirati čak i kada ste umorni i lijeni.
Fokusirati se na potrebe i osjećanja drugih znači manje pažnje na vlastitim mislima i osjećanjima vezanih za usamljenost. Možete hodati ulicom razmišljajući o sebi, svojoj usamljenosti i beznadežnosti, spuštene glave, ili možete hodati ulicom sa zahvalnošću zbog različitosti među ljudima s kojima dijelite trotoar, želeći im dobro zdravlje i budućnost, te smiješeći se svakoj osobi koju sretnete. Ovo posljednje je mnogo zanimljivije, iako ponekad moramo uložiti napor da to i uradimo.
Pronađite druge poput vas – danas postoji mnogo više načina da se povežete sa onima koji dijele vaše interese, sada je mnogo lakše identificirati grupe sa kojima biste imali nešto zajedničko, što je osnova za početak prijateljstva.
Uvijek se ističite u društvu, ne u smislu da se na prvom susretu kandidirate za predsjednika udruženja pletača, ali se trebate predstaviti drugima i sudjelovati u aktivnostima. Ne samo da govorite ljudima npr. da treba da prakticiraju jogu nego da ste vi ti koji će se upisati na satove joge i redovito je prakticirati, čime biste motivirali i druge na tu aktivnost.
Budite radoznali, ali ne očekujte perfekcionizam ili aplauz – svaki put kad istupite u društvu je mali eksperiment, mala avantura u socijalnom povezivanju. Ako ste zainteresirani za i znatiželjni o drugima bit ćete im privlačni jer im pridajete pažnju, stoga ćete zauzvrat i vi dobiti pažnju. Znatiželja o drugima također skreće fokus sa vlastitih bolnih osjećanja zbog kojih biste imali potrebu da se povućete u sebe.
Ljubaznost – imamo moć da pružimo ljubaznost i velikodušnost svakome s kim dođemo u kontakt. Nije instinktivno da budemo ljubazni prema strancima ili ljudima kojih se plašimo, ali to je izbor. Izbor je da budemo namjerno ljubazni, i to nam dugoročno donosi dobrobit. S druge strane, biti neljubazan ili škr prema onima koje ne poznajemo dobro donosi nam reputaciju cicije/tvrdice.
Budite istrajni, iako se čini da određena grupa nije dobra za vas, pokušajte sa nekom drugom. Ako ste istrajni, istražujete pretpostavke i osjećanja koja vam govore da odustanete i povučete se u usamljenost, ako se ističete, radoznali ste i ljubazni prema drugima i više grupa, izgledi su na vašoj strani. I kada jednom steknete prijatelja ili dva, njegujte ova prijateljstva dajući vrijeme i pažnju. Ne budite preoprezni u tome da li više dajete nego što primate zauzvrat. Ako steknete više prijatelja i neki od njih su „uzimaoci“, onda možete izabrati da provodite više vremena sa onima koji će nagraditi vaše prijateljstvo.
Na koncu, usamljenost nije odnos drugih prema nama nego nas prema drugima i prema sebi samima. Ko razvije i održi živo interesovanje za sebe i ljude oko sebe nikada se neće osjećati usamljenima jer nikada to neće ni biti. Nije dobro kada je neko previše sam, ali niti kada bježi od samoće i ne može je podnijeti. Možda je najbolje ovaj tekst završiti izrekom Dalaj Lame, koji je rekao da svaki čovjek treba barem 20 minuta dnevno biti sam. Toliko vremena svako može uzeti da bi se posvetio sebi i uredio sebe, svoje misli i druge mentalne procese.

Facebook je internetska društvena mreža koju je 2004. godine osnovao Mark Zuckerberg. U početku, Facebook je bio namijenjen samo studentima za međusobnu komunikaciju i razmjenu informacija, no kasnije su se mnoge škole, kompanije i univerziteti priključili Facebooku.
Danas Facebook ima više od 200 miliona aktivnih korisnika. Zamišljen je tako da se putem interneta povežu oni ljudi koji se već poznaju u stvarnom životu. Međutim,danas se putem Facebooka povezuju ljudi iz čitavog svijeta koji se međusobno ne poznaju. Ova platforma mogućuje korisnicima povezivanje i socijalizaciju s ljudima koji su im bliski i koji rade, studiraju i žive oko njih. Profili s pravim imenom i prezimenom, te autentične informacije o pojedinim korisnicima razlozi su planetarne popularnosti Facebooka.
Ne želim zalaziti u pozitivne i negativne strane ovakvog vida komunikacije, jer je očigledno da ih ima. Ne želim ni diskutovati o tome šta ko postavlja na svoj Facebook zid. To je odavno predmet mnogih razmirica. Prednosti Faceboka najviše vide oni koji preko Faceboka posluju. Sa druge strane, osobe koje Facebook koriste da bi se povezali sa prijateljima iz svoje mladosti (najčešće starija generacija) veoma često negativno gledaju na dijeljenje privatnih informacija na ovakav način.
Bilo kako bilo, ne možemo negirati da je Facebook, kao i Internet u cjelosti, postao veoma bitan dio naših života. Preko Facebooka komuniciramo sa prijateljima, porodicom, kontaktiramo klijente, pratimo život osoba koje imamo u prijateljima. Znamo, htjeli to ili ne, gdje je neko otputovao na odmor, šta je kuhao za ručak i sa kim je nedavno izašao na piće u grad (ukoliko je riječ o osobi koja takve sadržaje dijeli sa drugima na svom profilu, naravno).
Postavila sam nekoliko pitanja na svojoj Facebook stranici, sa željom sa steknem uvid u to kako na „pravila“ online ponašanja gledaju ljudi koji prate moj rad. Pitanja su bila anketnog tipa, te nisu kreirana u svrhu provođenja naučnog istraživanja. Učešće je bilo dobrovoljno.
Utiske i odgovore koje sam dobila sam sumirala u slijedećim redovima:
Na poziv se odgovara uglavnom uvijek, ukoliko su u mogućnosti za to. Pri tome se misli na prave, telefonske pozive, dok se oni preko Faceboka sa upaljenom kamerom ostavljaju za slobodno vrijeme. Logika je- „Ako me neko zove na telefon, znači da mu zaista trebam. Ako me zove da upalimo kameru, vjerovatno nije ništa hitno“.
Ovo se najviše odnosi na pozive ljudi iz iste države.
Komunikacija sa porodicom koja ne živi u istoj državi se odvija ili preko Facebooka ili preko neke druge Internet aplikacije, dok se fiksni telefon gotovo uopće više ne koristi.
Odgovaranje na poruke se ne smatra hitnim, ukoliko takav nije sadržaj same poruke. Uglavnom se na poruke odgovara u skladu sa slobodnim vremenom, kako mojih sagovornika, tako i onih sa kojima oni komuniciraju, pri čemu se to ne zamjera i ima se razumijevanja za obaveze. Sa tolikim brojem ljudi sa kojima smo svakodnevno u kontaktu, trebalo bi jako puno vremena da se svima stigne odgovoriti odmah i uredno. Pri odgovaranju na poruke se postavljaju prioriteti, u skladu sa, opet, sadržajima poruke i time koliko nam je bliska osoba koja nas je kontaktirala, te kakav značaj ta poruka ima za nas.
Zanimljivo je da se „like“ podrazumijeva od ljudi sa kojima su bliski, a za koje znaju da koriste Facebook. Ignorisanje slika ili stvari koje postavljaju, bilo da je ono slučajno (osoba nije vidjela šta se postavilo) ili namjerno (kada jednostavno ne želi da klikne „like“ na objavu) se smatra svojevrsnom uvredom. Ovo se odnosi na osobe sa kojima smo bliski i u privatnom životu, ne na sve Facebook prijatelje.
Informacije koje neko o sebi ustupi itekako utiču na formiranje mišljenja o određenoj osobi, koliko god pokušavali zadržati objektivnost. To je posebno izraženo u situacijama kada neko forsira svoje religijsko ili političko stanovište sa kojim se ne slažemo.
Prosječno vrijeme na Internetu varira od 5 do 10 sati dnevno. To je skoro polovica vremena koje imamo svaki dan!
Mišljenje o učešću u Facebook diskusijama je podijeljeno. Jedan dio rado učestvuje u diskusijama na svom ili profilima svojih prijatelja. Uglavnom su žene te koje su uključene u razne grupe, na kojima se diskutuje o raznim temama. Dio mojih sagovornika se nastoji držati dalje od takvih grupa,tj. aktivnog učešća, jer ih smatraju gubitkom vremena. Nije problematično biti član grupe, u svrhu saznavanja novih informacija- to se smatra prikladnim i poželjnim. Sa druge strane, aktivno učešće u grupama kao što su npr. grupe mladih majki, grupe dijasporaca, grupe koje su organizirane oko humanitarnog rada i pomaganja životinjama oplemenjuje život njihovim članovima/članicama i pomaže u poboljšanju slike o sebi.
Udaljavanje osoba sa Facebook profila često izaziva tjeskobu. Najprije, ljudi se dodaju u prijatelje jer žele ostati u kontaktu i lakše komunicirati. Ali, ukoliko prođu godine da nemaju kontakta, ili shvate da jednostavno ne žele osobu takvih gledišta u svojim Facebook prijateljima, zašto oklijevaju da obrišu nekoga iz prijatelja? Većina smatra da bi ih povrijedilo (ili ih je povrijedilo) da vide da ih je uklonio iz prijatelja neko od koga to nisu očekivali. U prijateljima bismo trebali imati ljude čiji nas život interesuje, ili sa kojima održavamo kontakt, ili imamo barem povremenu komunikaciju. „Sakupljanje“ ljudi na profilu iz nekih drugih razloga može biti zamarajuće.

Pitanje o sadržaju onoga što se postavlja na profil sam namjerno izostavila, jer nisam željela da se neko osjeća loše zbog eventualnih odgovora. Ipak, nekoliko mojih sagovornika je podijelilo svoje mišljenje i na tu temu:
Uglavnom se negativno gleda na postavljanje hrane i pića na Facebook, bilo iz kuće ili restorana. Smatra se da je to vrsta provokacije u vremenu kada puno ljudi dosta toga sebi ne može da priušti.
Sa druge strane, postavljanje slika sa putovanja se smatra normalnim i poželjnim- jer:
„To je definitivno nešto što želiš podijeliti sa svijetom“.
Najradije se čitaju tekstovi na temu nečega što osobu interesuje,duhoviti statusi ili duhovite fotografije.
Uglavnom su skeptični prema humanitarnim akcijama za koje nisu čuli i preko drugih medija.

Ne trebam posebno naglašavati koliko oprezno trebamo pristupati korištenju Facebooka i drugih mreža. Činjenica da je pred nama ekran a ne sagovornik ne negira drugu činjenicu- da mi iznosimo mišljenje pod svojim pravim imenom i prezimenom, otkrivamo privatne podatke mnoštvu drugih ljudi za koje ne znamo da li će ih zloupotrijebiti. Prije negoli nešto podijelimo na svom profilu, trebamo znati da to više nije isključivo naše vlasništvo, i da ne možemo iskontrolisati ko će se tom informacijom ili fotografijom poslužiti. Sadržaje zbog kojih bi nas mogla „zaboljeti glava“ je bolje i ne postavljati, pogotovo u vremenu kada poslodavci rado pretražuju Internet kako bi saznali više o svojim uposlenima.

Nasilje u porodici je negativno ponašanje kojim jedan član porodice ugrožava tjelesni integritet i mentalno zdravlje drugog člana porodice (ili više njih).
Pod nasiljem u porodici Porodični zakon predviđa slijedeće radnje (Izvod iz Porodičnog zakona):
Nanošenje ili pokušaj nanošenja tjelesne povrede;
Izazivanje straha prijetnjom ubistva ili nanošenja tjelesne povrede članu porodice ili njemu bliskom licu;
Prisiljavanje na seksualni odnos;
Navođenje na seksualni odnos ili seksualni odnos sa licem koje nije navršilo 14. godinu života ili nemoćnim licem;
Ograničavanje slobode kretanja ili komuniciranja sa trećim licima;
Vrijeđanje, kao i svako drugo drsko, bezobzirno i zlonamjerno ponašanje.

U najvećem broju slučajeva otac (suprug) je taj koji je nasilan prema svojoj supruzi, a u velikom broju slučajeva i prema djeci. Pogrešno je vjerovanje da su nasilnici hladne, distancirane osobe koje se na prvu mogu „prepoznati“ kao takvi. Dapače, osobe koje vrše nasilje u porodici najčešće to vješto prikrivaju. Što su uticajniji i poznaju više ljudi, to je vjerovatnije da će žrtva oklijevati da zatraži pomoć. Kada nasilnik manipulira i pred javnošću igra ulogu savršenog supružnika, žrtvama često izostaje potrebna motivacija i pomoć da se izbore sa svojom situacijom.
Zašto žrtve trpe nasilje? Na Balkanu su primarna dva motiva: loša ekonomska situacija i tradicionalne vrijednosti. Prije svega, žrtva nasilja najčešće nema gdje da ode, te je prisiljena da ostane tu gdje jeste, pogotovo ukoliko ima djecu. Sa druge strane, “sramota je” da se sazna šta se dešava, jer će tako biti obilježene i postat će predmetom diskusije i tračarenja.
Još jedan od bitnih motiva je pokušaj da se sačuva porodica jer žele da djeca odrastaju zajedno sa svojim ocem. Kada nasilnik smišljeno provodi nasilje (kada djeca spavaju, kada nema svjedoka) i nakon toga se “pokaje”, žrtva ostaje u sumnji da je njena krivica, što u konačnici dovodi do pružanja nove šanse nasilniku i nastavak začaranog kruga.
Nasilje u porodici obično se sastoji od tri faze:
Podizanje tenzije: Nasilna osoba akumulira bijes. Taj bijes može imati razne uzroke (osjećaj nezadovoljstva životom, nezaposlenost, zloupotreba alkohola, psihoaktivnih supstanci, i sl.)
Akutno zlostavljanje: Bijes eskalira u vidu otvorenog maltretiranja (psihičkog, fizičkog ili oboje), galame, uništavanja kućnih stvari i sl.,
Ponovo uspostavljanje veze: Kada se nasilna osoba smiri, nastoji ponovo pridobiti žrtvu, obećava da neće više nikad, izvinjava se, ili optužuje žrtvu da je kriva za nasilje koje je on počinio.
Ovo je tipičan obrazac ponašanja. Ipak, moram navesti da sam u praksi sretala i slučajeve gdje se nasilnici nisu ovako ponašali. Oni se nisu izvinjavali za svoje ponašanje i nisu obećavali da će se promijeniti. Smatrali su da je njihovo pravo da se tako ponašaju i nisu uočavali problem, najčešće jer nisu imali kapacitete da uvide koliko povrijeđuju drugu osobu (npr. jer su bili psihički oboljeli). Sa druge strane, žrtva nasilja koja se često i ne buni, šuti i trpi, jer smatra da nema drugu opciju. Tradicionalno društvo nažalost još uvijek često ne odobrava da žena bude “raspuštenica”, čak iako je to za njeno dobro, i za dobro njene djece. Često možemo čuti kako je ispravan način življenja i braka podnijeti sve potrebne žrtve kako bi porodica ostala na okupu. Tačnost ove tvrdnje je već diskutabilna.
Statistika pokazuje da je svaka treća žena na Balkanu žrtva nasilja. Posljedice zlostavljanja su velike i dugotrajne. Žrtvi je najčešće poremećeno funkcionisanje na svim životnim poljima. To je naročito izraženo kod djece koja su žrtve nasilja.
Nasilje u porodici je teška i obimna tema, te sam ovim kratkim tekstom željela samo otvoriti ovu temu, jer se o nasilju mora govoriti, nasilje se ne smije i ne mora trpiti. Sada se obraćam svakome ko trenutno skuplja hrabrosti da prijavi nasilje:
Čak iako nemate pomoć svoje primarne porodice, ako nemate osobu od povjerenja da joj se obratite, postoje nadležne institucije koje se bave baš tom tematikom. Prijavite nasilje policiji, oni će informisati Centar za socijalni rad, a ukoliko nemate gdje- postoje skloništa za žene i djecu žrtve nasilja. Nasilje možete prijaviti i Vi sami u centru za socijalni rad u Vašoj općini, ili pozvati broj telefona u Vašoj državi koji je specijalno za tu namjenu. Imajte povjerenja u nadležne institucije čiji je posao da Vas zaštite. Znam da je naš sistem kažnjavanja nasilnika nedovoljan i nedosljedan. Ipak, znati da niste sami u svom problemu je početak i velika pomoć.
Upamtite: Ne postoji opravdanje za nasilje!

„The most difficult part of dating as a single parent is deciding how much risk your own child’s heart is worth“
Daniel Pearce

Roditeljstvo je najzahtjevnija uloga koju dobijemo u životu. Ponajprije zato što je konstantna, izuzetno odgovorna i emocionalno obojena. Majka ili otac prolaze kroz mnoge faze u kojima se bolje međusobno upoznaju, ali osvješćuju i nove strane svojih ličnosti koje, prije majčinstva/očinstva nisu dolazile do izražaja. Savremeno društvo je pretrpilo mnoge promjene, a jedna od njih je i transformacija porodice kao temeljne ljudske zajednice. U ovom tekstu ne želim govoriti o razlozima zbog kojih je neko jedini roditelj svome djetetu, jer su ti razlozi kompleksni, intimni i različiti.
Želim govoriti o izazovima sa kojima se samohrani roditelji ( u ovom tekstu se termin samohrani odnosi na roditelje koji isključivo samostalno odgajaju svoje dijete) suočavaju, bez obzira na to da li je riječ o samohranim majkama koji su unatoč neslaganju bebinog oca odlučile roditi dijete, očevima koji odgajaju dijete koje je majka napustila, ženi/muškarcu koji nakon razvoda/prekida zajednice dobija potpuno skrbništvo nad djetetom, itd, itd.
Dolazak djeteta u porodicu mijenja čovjeka, i stavlja na „test“ sve dotadašnje spoznaje o svijetu. Počnemo se pitati kojim vrijednostima želimo naučiti svoje dijete i konstantno preispitivati svoje ponašanje kao roditelja. To je uglavnom lakše kada imamo partnera sa kojim možemo ravnopravno dijeliti zadatke roditeljstva (pod uslovom da je partner odgovoran i uključen roditelj). No, kada to nije slučaj, kada partnera nema ili je odabrao/la da ne bude dijelom djetetovog života, sav „teret“ roditeljstva nosi jedan roditelj. Treba naglasiti da su samohrani roditelji uglavnom majke, premda, naravno ima i samohranih očeva.
U jednoroditeljskim –samohranim porodicama roditelj je izložen znatno većem pritisku i naporu, kako na poslu, tako i u kući. Preuzimaju veći teret dječijeg odgoja i odgovornosti za djecu. Iskustva samohranih roditelja kazuju da oni najčešće ne nailaze na podršku i razumijevanje od svoje okoline. Često su suočeni sa predrasudama i osudama okoline, posebno u slučajevima razvoda braka ili kada su djeca rođena van braka. Istraživanja pokazuju da je stigmatizacija veća u slučajevima kada su majke odlučile da rode i odgagaju djecu bez partnera, nego u slučajevima kada je do samohranog roditeljstva došlo nekim vanjskim faktorima (kad žena to nije sama birala). Tužno je što ovakve predrasude prema roditeljima, često dovode i do stigmatizacije djece, koja se zbog toga osjećaju manje vrijednima u odnosu na svoje vršnjake koji odrastaju sa oba roditelja.
Najveći problem jednoroditeljskih porodica je ekonomske prirode. Da bi mogao omogućiti sve potrebno svom djetetu, platiti stan i režije, jedan roditelj mora puno raditi, što u konačnici ostavlja malo vremena da se provede sa djetetom. To najčešće ostavlja posljedice u nedostatku kvalitetne komunikacije između roditelja i djeteta, i eventualne emocionalne poteškoće.
Biti samohrani roditelj je najčešće veoma stresno, teško i iscrpljujuće, zbog čega se pitaju da li će ikad više imati kontrolu nad svojim životom. Konstantno suočavanje sa stresom često može izazvati osjećaj nemoći i dovodi do toga da se roditelji osjećaju loše. Uticaj stresa se može uspješno neutralizirati uz psihološku pomoć i vlastitim djelovanjem, kao i sa podrškom i pomoći porodice. Prisutnost značajnih odraslih u djetetovom životu pomaže uspješnijem nošenju sa zahtjevima roditeljstva i poboljšava kvalitetu roditeljskog i djetetovog života.
Najveća briga samohranog roditelja je, pored toga da li uspijeva da odgovori emotivno i fizički na djetetove potrebe, nedostatak muškog ili ženskog uzora za dijete. Tada najčešće roditelj pokušava da bude „dva u jedan“ kako bi kompenzovao odsustvo drugog roditelja. Često se dešava i da postaju prepopustljivi, iz želje da ga zaštite negativnih emocija, s obzirom na situaciju u kojoj se nalaze.
Roditelji koji sami odgajaju dijete/djecu bi, paralelno sa odgajanjem djeteta, trebali posvećivati vrijeme sebi i svome mentalnom zdravlju. Prije svega, raditi na osjećaju krivice- odnosno, na ublažavanju tog osjećaja jer, oni nisu krivi i ne mogu (niti trebaju) nadoknaditi odsustvo drugog roditelja. Ono što se može učiniti je pokazivati bezuvjetnu ljubav i podršku, te postaviti jasne granice u odgoju. Djeca kojoj roditelji nisu posvećeni, koja nemaju jasne granice u ponašanju i kojom se roditelji općenito ne bave, ne odrastaju u sretne ljude ni u porodicama u kojim su oba roditelja prisutna.
Odrastanje djeteta sa samohranim majkom ili ocem jeste izazovno. Istraživanja su potvrdila da su djeca iz jednoroditeljskih porodica sklonija devijatnom ponašanju, ali to zavisi od toliko različitih faktora (razlog zbog čega drugi roditelj nije prisutan ( bolest, smrt, nasilje u porodici), trenutna životna situacija, posvećenost roditelja, komunikacija na relaciji roditelj-dijete, itd.) , da ne bih ovim navodom željela da uznemirim sve samohrane majke ili očeve koji čitaju ove redove. Nisu sva djeca iz jednoroditeljskih porodica u istoj situaciji, niti su izložena istim vanjskim faktorima. Dijete koje odrasta sa posvećenim, jednim roditeljem i ima zadovoljavajuću socijalnu mrežu te druge značajne odrasle koji su uključeni u njegov život ima sve predispozicije da živi kvalitetan život, premda je iz njega drugi roditelj izuzet.

Autor: Deni Bešlagić

Posttraumatski stresni poremećaj prvi put je definisan u trećem izdanju Dijagnostičko statističkog priručnika za mentalne poremećaje (DSM III) i u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB 10) 1980. godine, u najvećoj mjeri na osnovu iskustva američkih psihijatara sa veteranima Vijetnamskog rata. Od tuda je i nastao naziv „Vijetnamski sindrom“. U prvom i drugom svjetskom ratu se spominje kao „ratna neuroza“, „šok od granate“, te „Sindrom koncentracionog logora“. Iako je ovaj mentalni poremećaj, ne tako davno, prepoznat i uvršten u dijagnostičke priručnike i klasifikacije, opis ličnog i socijalnog utjecaja PTSP-a možemo naći i u Ilijadi, a simptome i poteškoće koje ga karakterišu, možemo pronaći u mnogim istorijskim zabilješkama, književnim djelima i kultnim filmovima.
Posttraumatski stresni poremećaj se javlja nakon izlaganja traumatskom događaju. Traumatski događaj je u DSM-V definiran kao izloženost stvarnoj smrti ili prijetnji smrću, teškoj ozljedi ili seksualnom nasilju, i to na način da je osoba sama doživjela ovakav događaj, svjedočila mu ili je saznala da se neki od tih događaja desio nekoj njoj bliskoj osobi, najčešće nekome iz porodice ili prijateljima.
U epidemiološkim istraživanjima nalazimo da prevalencija PTSP-a u općoj populaciji iznosi 9 posto zahvaćene populacije, a PTSP je prevalentniji kod žena, osim kada se radi o tzv. „borbenom“ tipu koji je prisutniji kod muškaraca. Međutim, prevalencije PTSP-a uveliko variraju u zavisnosti od istraživanja različitih populacija (klinička ili opća populacija ispitanika), te u zavisnosti od korištenja određenih mjernih instrumenata i dijagnostičkih kriterija.
U etiologiji PTSP-a značajno je spomenuti da je ovo jedan od rijetkih psihičkih poremećaja koji je definisan njegovim uzrokom. Bez traumatskog doživljaja ne može se postaviti dijagnoza. Ipak, sama trauma nije dovoljna kao indikator poremećaja, nego i ličnost osobe kod koje će se razviti PTSP. Predisponirajući elementi traume još uvijek nisu dovoljno istraženi, a važna je i vulneabilnost (osjetljivost, ranjivost) osobe prije izlaganja stresogenim faktorima.
Simptomi postratraumatskog stresnog poremećaja
Osobe koje pate od PTSP-a podložne su rekurentnim, nametljivim i neprijatnim sjećanjima na traumu, koja uključuju slike, predstave, razmišljanja i opažanja o traumi. Oni često doživljavaju i rekurenetne snove u vezi sa doživljenim traumatskim iskustvom, ali i uživljenost u traumu kao da se dešava u sadašnjem momentu, što se može manifestovati kroz disocijativne epizode, prilikom buđenja ili u stanju intoksikacije alkoholom i drugim psihoaktivnim supstancama. Ove osobe se osjećaju neprijatno ukoliko su izloženi stimulusima koji podsjećaju na samo traumatsko iskustvo, što uzrokuje mnoge fiziološke promjene (lupanje srca, pretjerano znojenje, bolovi u stomaku, mučnina, povraćanje itd.). Javljaju se i simptomi izbjegavanja onih situacija koje su u vezi sa traumom te „generalna otupljenost“ (nezadovoljstvo životom, doživljaj otuđenosti od drugih ljudi, osjećaj bespomoćnosti itd.). U slijedeću kategoriju simptoma spadaju simptomi prenadraženosti koji se manifestuju kao poremećaji spavanja -teskoće pri usnivanju ili održavanju sna, teškoće u koncentraciji, hipervigilnost pri čemu je pažnja previše usmjerena na moguće izvore opasnosti, a s ovim u vezi uplašenost na bezazlene okolinske stimuluse.
Pri dijagnostikovanju PTSP-a, uzima se u obzir i trajanje određenih promjena, odnosno simptoma. Na osnovu trajanja simptoma, potrebno je odrediti i tip postraumatskog stresnog poremećaja. Kod akutnog PTSP-a trajanje simptoma je manje od tri mjeseca, kod hroničnog tipa simptomi se ispoljavaju duže od tri mjeseca, a postoji i PTSP koji se javlja sa odloženim početkom, najmanje 6 mjeseci nakon proživljenog traumatskog iskustva.
PTSP se javlja u komorbiditetu sa drugim mentalnim poremećajima, a istraživanja pokazuju da je postotak općeg komorbiditeta čak 80 posto. Najčešći koji se javljaju uz posttraumatski stresni poremećaj su poremećaji raspoloženja: depresija, anskioznost, panični poremećaj… Također se javljaju i bolesti ovisnosti ili zloupotreba alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci, a važno je napomenuti da je ova populacija izloženija riziku od suicida, tako da je utvrđivanje komorbiditeta važno za postavljanje ispravne dijagnoze i određivanje psihoterapijskog i farmakoterapijskog liječenja.

Opsesivne misli

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) spada u neurotske, anksiozne poremećaje. Manifestuje se kroz konstantan osjećaj tjeskobe i strepnje i intenzivnog, iracionalnog straha. Opsesivno- kompulzivni poremećaj karakterišu ponavljajuće misli i predodžbe (opsesije), koje izazivaju intenzivan osjećaj neugode i anksioznosti. Treba napraviti razliku između zabrinutosti i pedantnosti, naspram OKP-a. Opsesivne misli izazivaju veliki strah i anksioznost upravo jer se najčešće odnose na ugrožavanje vlastitog ili života drugih ljudi, te gubitka kontrole nad sobom. Ovakve se misli nastoje izbjeći, umanjiti ili neutralisati kompulzivnim radnjama koje donose trenutno olakšanje i smanjuju nivo stresa (brojanje, pjevanje, ritualno ponavljanje). Osoba se nakon toga privremeno rasterećuje, ali se opsesivne misli ponovo vraćaju i cijeli proces kreće ispočetka. Zbog toga se i zove opsesivno- kompulsivni poremećaj, jer se najčešće opsesivne misli i kompulzivno ponašanje javljaju zajedno, dok se u manjem broju slučajeva javljaju samo opsesivne misli bez kompulzija. Tačni uzroci nastanka OKP-a nisu do kraja istraženi. Potvrđeno je da se najčešće javljaju nakon intenzivnih, dugotrajnih i ponavljajućih stresnih situacija ili traumatskih događaja. Također, u situacijama kada je nivo stresa visok, simptomi OKP-a su uvijek više izraženi. Dakle, osoba ima neku opsesiju, koju kompulzivnim radnjama pokušava da “umiri”.
Opsesije i opsesivne misli se mogu, ali ne moraju, nužno razviti u opsesivno-kompulsivni poremećaj. Osoba opsesivne misli doživljava jako uznemiravajućima, ali ih prepoznaje kao svoje (a ne nametnute izvana). U zavisnosti od same jačine simptoma, osoba razvija kompulzivne radnje koje joj ometaju funkcionisanje u drugim životnim segmentima (posao, porodica, interpersonalni odnosi). Opsesivne misli su u pravilu jako uznemirujuće jer su u suprotnosti sa uvjerenjima, željama i vrijednostima osobe kod koje se javljaju. Tada se javlja grižnja savjesti zašto je osoba uopće to i pomislila (Npr. “ Ja sam užasan/na, kako mi je to uopće palo na um”? i sl.). Opsesivnim mislima se „drži“ u stanju straha. Sadržaj opsesija veoma je raznolik, a često i povezan sa aktuelnim temama u životu osobe.
Bitno je razumjeti da su opsesivne misli način na koji naš um pokušava da smanji nivo stresa koji osjeća, i da osoba koju muče opsesivne misli nije svjesna da su joj te misli nametnute, već smatra da su one dio nje, njene ličnosti. Dakle, opsesivne misli su u pravilu jako uznemirujuće, zastrašujuće i često društveno potpuno neprihvatljive (ideje ubistva, zločina, incesta). Nadalje, često je prisutna ideja da će se nama bliskoj osobi desiti nešto strašno, što mi moramo pod svaku cijenu spriječiti. Česte su i opsesije religioznog, agresivnog i seksualnog sadržaja. Ovakve ideje intenzivno i konstantno uznemiruju osobu kod koje se javljaju, te ih se ona konstantno pokušava riješiti, eliminisati ih i uspostaviti kontrolu nad njima. Ipak, osjećaj straha ostaje. Najčešće se priklanjaju kompulzivnim radnjama koje, kako smo rekli, donose samo trenutno olakšanje ali ne i rješenje problema.
Da bi se sa opsesivnim mislima suočilo na pravi način, potrebno ih je prihvatiti kao simptome nekog problema sa kojim se suočavamo, a ne kao činjenice, opis našeg karaktera i ličnosti, te naučiti da se na adekvatan način od njih distanciramo. Greška je pokušavati da ih prisilno zaboravimo. Zamislite da Vam ja uporno ponavljam da zaboravite broj 10. Kolika je vjerovatnoća da ćete i dalje razmišljati upravo o broju 10? Velika!
Najefikasniji tretman liječenja OKP-a kombinuje farmakološki pristup i psihoterapiju. U zavisnosti od samog slučaja, nekada je dovoljna sama psihoterapija za rješenje problema. Zbog toga se preporučuje da, ukoliko prepoznate da imate problem sa opsesivnim mislima, obavezno potražite pomoć stručnjaka koji će Vam pomoći da se sa njima suočite na adekvatan način.

Prošlog mjeseca smo, u saradnji sa Jasminom Kriještarac, komunikologom i autoricom knjige “Tajna uspješnog brokera”, napravili online diskusiju na temu ponašanja potrošača i psihološkog aspekta kupovine.
Ponašanje potrošača je zanimljiva tema i predmet mnogih izučavanja i diskusija.
Istraživanja pokazuju da emocije upravljaju procesom kupovine, mada veliku ulogu igra i racionalna komponenta. Neki ljudi svaku kupovinu pažljivo osmisle, isplaniraju budžet i troškove, dok drugi to obavljaju spontano, bez previše analiziranja. No, jedna osoba može u dvije različite situacije biti potpuno drugačiji “tip” kupca. Kada nam situacija nalaže da nam je nešto zaista potrebno ( npr. Radnje se zatvaraju preko praznika), tada je i “racionalni” tip kupca sklon da kupi dosta toga što mu uopće nije potrebno. Moramo biti svjesni da je do nekoliko stotina unazad čovjeku život zavisio od količine hrane i drva koje je uspio sačuvati za zimu. Danas nemamo tih problema, ali je u nama i dalje ostao taj nagon- da zadovoljimo naše osnovne potrebe (fizičke potrebe, potrebe za sigurnošću), zbog kojih se katkad i iracionalno kupuje onda kada nam situacija nalaže da će nam to možda biti uskraćeno neko vrijeme.
Pored emocija, ne smijemo zaboraviti važnost i drugih faktora. Kada su u pitanju prodavnice, veliku ulogu igra atmosfera u samoj prodavnici (enterijer, ljubaznost trgovca, opuštajuća muzika, vrijeme koje smo proveli u prodavnici, i sl).
Online kupovina je težnja da se ide ukorak sa svijetom i trendovima, pri čemu se olakšava svakodnevni život. Željeni proizvod je na svega par klikova od isporuke na našu adresu, što štedi vrijeme i novac. Istraživanja pokazuju da ljudi manje impulsivno kupuju online. Vjerovatno jer se ne stvara direktna veza sa proizvodom odmah, nego imaju vremena da razmisle nekoliko puta od momenta kada kliknu “kupi”, pa dok ne realiziraju uplatu.
Impulsivna kupovina je neplanirana, spontana odluka da se nešto kupi, koja se donosi neposredno prije same kupovine. Ponašanja potrošača čiji je stil kupovine impulsivan pokazuju da ljudi imaju generalno pozitivne stavove prema kupovini. Mnoga istraživanja su pokazala da postoji pozitivna korelacija između kupovine i oslobađanja hormona sreće-endorfina. Također, ljudi skloniji impulsivnoj kupovini su skloniji negativnim osjećanjima (koje pokušavaju kompenzirati kupovinom), depresivnim epizodama i manjku samopouzdanja. Tada se kupuje da bi se nešto nadomjestilo, ispunila praznina koju u životu osjećaju.
Svakako je mudrije uložiti u kupovinu iskustva nego u kupovinu nečeg materijalnog onda kada za to postoje uslovi, jer kupovina iskustva dovodi do dužeg osjeća ispunjenosti, odmora i zadovoljstva.
Kada je u pitanju sam odabir proizvoda, situacija je nešto kompleksnija. Mi mislimo da smo mi kupili proizvod- a on je “kupio” nas. Kada uđemo u prodavnicu sa željom da nešto kupimo, suočavamo se sa velikim brojem informacija koje naš mozak ne može da obradi. Zbog toga on traži “olakšice”, selektuje informacije na osnovu kojih će nam sugerisati šta da kupimo. Tako ćemo vjerovatnije izabrati proizvod koji je izložen u odnosu na onaj koji se nalazi na polici, proizvod koji je na akciji u odnosu na onaj koji nije, te naravno, proizvod koji nam je poznat (reklamiran) u odnosu na onaj za koji nismo čuli. Sve to utiče da prednost dajemo jednom proizvodu u odnosu na drugi.
Efekat spavača predstavlja pojavu da ljudi postaju svjesni određene kompanije ili proizvoda o kome su čuli, ali zaboravljaju pravu informaciju o njima. Iako nisu bili zadovoljni proizvodom ili proizvod nije dobio dobre kritike, skloni su ga kupiti ponovo kad promijeni ambalažu ili cijenu. To objašnjavamo tako da je i negativna reklama-reklama, te da nam se čak i ako je negativno, poznato čini boljom opcijom od nečega za šta nismo čuli.
Svaki dobar poslovođa je svjestan da je ključno upoznati svoje potrošače, njihove doživljaje, ponašanje i način rezonovanja. Tada im jedino može ponuditi proizvod koji je u skladu sa njihovim potrebama. Isti marketinški pristup ne može biti jednako učinkovit u različitim vremenima i sa različitim proizvodima- za svaki od njih je potrebno kreirati individualnu varijantu. Također, dostupnost proizvoda i način distribucije je jedan od ključnih faktora da li će se neko odlučiti baš za Vaš proizvod.
Zato je potrebno neprekidno istraživanje i prilagođavanje potrebama tržišta.
Uticaj medija i reklama je jako važan u plasiranju proizvoda. Tako se sve veći broj kompanija odlučuje za “teasere”, čime postepeno pripremaju tržište i pojačavaju iščekivanje proizvoda. Kozmetičke proizvode sve češće reklamiraju i relativno nepoznate, ali atraktivne, inteligentne i uspješne djevojke, koje svojim klijentkinjama poručuju da više nije dovoljno samo biti zgodna i lijepa (nije nikad ni bilo dovoljno, ali ostavit ćemo priču o reklamiranju za neki drugi put). Za one koji svoj put počinju u online prodaji, nužna je redovna optimizacija sajta, vizuelni dojam, besplatna dostava, mogućnost reklamacije i ne zaboravimo- sniženja i rasprodaje.
Kada svom klijentu stavite do znanja da stojite iza svog proizvoda i da se u Vas može pouzdati, dobijate prednost na tržištu!

Nakon nekoliko članaka na temu odgojnih stilova roditeljstva i specifičnih dječijih ponašanja, počela sam dobijati česte upite vezane za roditeljske odluke i dileme u vezi njih. Zbog toga sam odlučila da istražim šta to muči mlade roditelje, te koji se izazovi postavljaju pred njih. Činjenica je da je roditeljstvo kao proces prošao kroz velike promjene. Naravno da je oduvijek bilo ključno odgojiti dobre i pristojne ljude. Samo se način kojim se to postizalo značajno promijenio. Neki roditelji su prekršaje svoje djece kažnjavali rigorozno da bi postigli svoj cilj, drugi su birali razgovor. Društveno je bilo prihvaćenije da djeca moraju biti poslušna i „dobra“, dok se akcenat danas stavlja na poštovanje dječije ličnosti i prava na izražavanje. To, naravno, ne znači da se prije nije dijete nikako uvažavalo, ni da su svi roditelji batinama kažnjavali neposluh. Kao ni da danas ne postoje roditelji koji biraju udarce umjesto razgovora.
Mislim da odgovore ne treba tražiti u krajnostima.
Najčešći problem koji roditelji danas navode je pritisak i očekivanja koja treba ispuniti. Pritisak društva, pritisak obrazovnih ustanova, pritisak porodice… Niz je dug. Dijete koje raste, osim što treba da usvoji pravila socijalizacije, treba da blagovremeno (čitaj: prije svojih vršnjaka) počne da puže, trči, govori, rješava matematičke zadatke, a zatim da u školi niže uspjehe (u svim predmetima, po mogućnosti) i da nađe odličan posao kojim bi mogao hraniti svoje potomstvo i usmjeriti ga u istom pravcu u kojem je on išao. Jednostavnije bi bilo adresirati pritisak da se postiže odličan uspjeh na roditelje, jer bi onda bilo manje posla, ali ovdje nije o tome riječ. Poznato je da je školstvo u zemljama Balkana odavno zrelo za kvalitetnu i dubinsku reformu. Sva djeca nemaju iste sposobnosti ni interese. I bilo bi pošteno pustiti djecu da se usavršavaju u segmentima koje ih najviše zanimaju.
Roditelji osjećaju da nemaju dovoljno slobodnog vremena za svoju djecu. Prihvatljivo je da moraju ići raditi i da djeca moraju u školu, ali nije prihvatljivo da moraju poslije škole uložiti veliki, dodatni trud da bi imali ikakve šanse za fakultet ili kasnije zaposlenje. To im ne ostavlja dovoljno vremena za porodicu, koja je ključna u razvoju zdrave, dobro adaptirane ličnosti.
Otežavajući faktor je i okolina. Izaberite temu: dojenje, dohrana, tantrumi, kazne i nagrade, načini uspavljivanja, načini komunikacije, odgojni stil. Često sami pomen ovih tema dovede do žučnih rasprava. Ne olakšava to što su i sami roditelji često takmičarski nastrojeni pa jedva čekaju da sažaljivo pogledaju roditelja vršnjaka svog djeteta, koji npr. još uvijek ne hoda (a njegovo je prohodalo). Stariji često „dodaju ulje na vatru“, spočitavajući roditeljima da ništa ne rade kako treba, samo jer su oni izabrali da rade drugačije. Onda neizbježni komentari koji prate cijelo odrastanje djeteta, poput onoga: „Tek ćeš da vidiš“.
Sve do prije dvadesetak godina bilo je potpuno prihvaćeno da su stariji ljudi oni od kojih se može puno naučiti i koje se mora poštovati. U tom smislu, komšinica, učiteljica su imale pravo da koriguju djetetovo ponašanje. No, danas je drugačije. Roditelji se često ljute kada neko opominje njihovu djecu najviše zato što ne vjeruju da to neko radi iz tih pobuda iz kojih se radilo prije- da se pomogne roditeljima, već da se na taj način njihovo dijete „ponizi“, a tuđe „uzdigne“. Često uz prijekor, dolaze i upoređivanja djece, koja pogotovo smetaju mladim roditeljima. Nijedno dijete nije zaslužilo da ga se upoređuje, baš kao što ni mi ne volimo kada neko naše kvalitete upoređuje sa tuđima.
Još jedan od ometajućih faktora je Internet, tačnije, ovisnost o Internetu. Koliko god naglašavaju pozitivne strane online zajednice (virtualna podrška roditeljima, instant odgovori na pitanja, dijeljenje iskustva i osjećaj pripadanja), toliko im i smeta što bez Interneta više ne mogu zamisliti svoj život. I zaista, koliko vas može odložiti telefon na sat vremena a da se ne pita da li je nešto propustio? Koliko Internet smeta u kvalitetnom provođenju vremena sa svojim djetetom? Moji sagovornici smatraju da je ranije bilo lakše, jer nije bilo Interneta.
Moderno roditeljstvo je donijelo puno dobrih stvari. Puno više se vodi računa o djetetovoj ishrani i pripremi svježih, izbalansiranih obroka. Također, djetetove emocionalne i fizičke potrebe su u prvom planu, kao i da se na njih odgovara blagovremeno. Roditelj mora biti emocionalno topao i dostupan da u svaka doba odgovori na potrebe svog djeteta.
Kada sam na svom Facebook profilu upitala da roditelji podijele svoje dileme samnom, dobila sam puno različitih sugestija. Jedna poruka (od šestesetogodišnje gospođe koja je odgojila četvero djece) me je inspirisala i dobila sam dozvolu da je u cjelosti prenesem: „Uvriježeno je mišljenje da mi prije nismo provodili puno vremena sa svojom djecom. To nije tačno. Jesmo, samo što nismo imali luksuz da legnemo na pod i ne radimo ništa barem pola sata. Uz mnogobrojnu djecu, igrali smo se usput spremajući ručkove, večere, igrali smo se dok smo vas kupali, dok smo pospremali. To je išlo spontano, jer nije niko očekivao da moramo. I mogu reći da smo se sigurno odlično zabavljali, za razliku od danas, kada vi jednostavno mislite da morate, bez obzira na to koliko ste umorni. Opustite se malo, djeco“.
Moderno roditeljstvo je ojačalo grižnju savjesti kao nikada do sada. Djetetove potrebe su u tolikoj mjeri stavljene na prvo mjesto, da se roditelji osjećaju sebičnima ako se odluče malo posvetiti ostvarivanju svojih potreba. Dok, tako iscrpljeni, ostavljaju svoje želje sa strane, nisu istinski sretni i to se kasnije odražava i na njihov odnos sa djecom. Predivno je biti požrtvovan i uključen roditelj. Nije predivno podrediti svoj svaki slobodni trenutak malom živom biću koje to od vas nije ni tražilo. I da može da definiše svoje misli jasno, reklo bi da definitivno želi da budete sretni.
Niti je prije bilo savršeno, niti je danas. Svako doba nosi svoje izazove, u skladu sa vremenom u kojem živimo. Vjerovatno svijet prije tridesetak godina jeste bio miroljubivije mjesto nego što je to danas (barem za područje Balkana), ali tada roditelji nisu imali olakšice koje se imaju danas. Možda će i roditelji za tridesetak godina smatrati da je danas bilo idealno vrijeme za podizati djecu. Ko zna?
Činjenica jeste da ne možemo instantno promijeniti društvo u kojem živimo. Iako je težnja ka boljem dobar cilj za budućnost, naglasak bih stavila na „sada i ovdje“ i to šta možemo već danas učiniti da poboljšamo kvalitet svog života. Naravno, suočavanje sa svim ovim izazovima nije jednostavno. I dok će način suočavanja sa nekima od njih zavisiti od crta ličnosti, eventualnih psiholoških problema i sl., ostali problemi su ipak dio šire slike.
Roditeljstvo je trnovit životni put, za koji ne dobijemo uputstvo. Ali ono što se dešava dok njime kročimo je čista magija. Među svim tim trnjem, brigama i dilemama, nalaze se majušne ručice kojima smo sve na svijetu, puno dječijeg osmijeha i pogleda prepunih ljubavi.

Ljudi se, po sposobnostima i postignućima, međusobno puno razlikuju. Otkuda te razlike? Vjerovatno je u pitanju razvijenost njihovih sposobnosti i zalaganja. Ali, odakle različite sposobnosti kod različitih ljudi? Zaista, teško je naći potpuno iste materijalne i kulturne uslove za dvoje djece, pa makar ona bila od istih roditelja i rasla u istom domu,a da ne govorimo o djeci koja imaju različite roditelje, dolaze iz različitih kultura i žive u različitim materijalnim uslovima. Ako imamo dva čovjeka istih znanja, sposobnosti i interesovanja (ako je to uopće moguće), a oni postižu različite rezultate u radu, onda onaj koji postiže bolji uspjeh mora da posjeduje nešto što drugi nema.
I onda ga, narodski rečeno, prozovemo inteligentnim.
Inteligencija je dakle, sposobnost snalaženja u novoj situaciji, jer u staroj situaciji čovjek može da primijeni neki obrazac ponašanja koji je u prošlosti naučio/usvojio. Inteligencija se zasniva kako u nalaženju veze između elemenata ranijeg iskustva i znanja, tako i u otkrivanju novih elemenata i veza koje vode uspješnom rješavanju problema na koje nailazimo i uspješnom snalaženju u novim situacijama.
Jedna od klasifikacija inteligencije je slijeća:
apstraktna inteligencija (sposobnost razumijevanja i upravljanja korištenjem verbalnih i matematičkih simbola);
konkretna inteligencija (sposobnost razumijevanja i upravljanja objektima);
socijalna inteligencija-praktična inteligencija (sposobnost razumijevanja ljudi i povezivanja s njima), o kojoj će biti riječi u narednim redovima.
Posljednjih dvadesetak godina je šokiralo otkriće da su za uspjeh u poslu i međuljudskim odnosima ključna socijalna i emocionalna inteligencija, tj. da osoba uopšte ne mora imati visoko razvijenu opštu inteligenciju. Socijalna inteligencija je sposobnost osobe da sarađuje sa drugima, te da druge osobe žele sarađivati s njom. Ponekad se nazivaju jednostavno “ljudskim vještinama”. Osoba sa razvijenom socijalnom inteligencijom će ispravno percipirati socijalnu situaciju određene sredine i adekvatno na nju reagovati, verbalno i neverbalno (mimika).
Donedavno se smatralo da se potencijal jedne osobe može prikazati uz pomoć razine inteligencije. Ipak, istraživanja su pokazala da je IQ samo jedan dio te kompleksne priče. Npr. autistična djeca, koja su često iznadprosječno inteligentna, ali zbog drugih faktora i nedostatne komunikacije sa okolinom se smatraju ometenima u razvoju. Niska razina socijalne inteligencije se manifestuje kao loša komunikacija sa drugima, te nemogućnost efektivnog utjecaja na druge. Ljudi sa nisko razvijenom socijalnom inteligencijom utiču na druge ljude tako da ih čine isfrustiranima, omalovaženima i ljutitima. Sa druge strane, osobe sa visoko razvijenom socijalnom inteligencijom sa lakoćom komuniciraju sa drugima i čine da se oni osjećaju poštovanima, prihvaćenima i sposobnijima. Emocionalna inteligencija uključuje i percepciju emocije druge osobe- jer kada istinski razumijemo emociju čovjeka sa kojim komuniciramo, lakše nam je shvatiti njegovo ponašanje i predvidjeti budućnost tog odnosa. Istraživanja pokazuju da su žene bolje u razumijevanju tuđih emocija od muškaraca.
Pojam emocionalne inteligencije obradio je Danijel Goleman u svojoj knjizi “Emocionalna inteligencija”, 1994. godine. Nakon velikog uspjeha ovog djela, uslijedilo je slijedeće: “Socijalna inteligencija”(2010). Prema Golemanu, emocionalnu inteligenciju čine nekognitivne sposobnosti, kompetencije i vještine koje utječu na sposobnost osobe da se nosi sa zahtjevima i pritiscima okoline. Emocionalna inteligencija je dijelom urođena, ali se može značajno razviti procesom učenja.
Emocionalna inteligencija proživjela je deceniju velikih napora za njeno naučno dokazivanje kao zasebnog konstrukta, za čije mjerenje su razvijeni testovi sa zadovoljavajućim metrijskim karakteristikama i koja ima prediktorsku vrijednost za neke segmente ljudske uspješnosti. Postignuti uspjeh je očit, iako se još uvijek ravnopravno ne svrstava u grupu sa ostalim vrstama inteligencije. Svoj dosadašnji razvoj konstrukt može najviše zahvaliti naučnom triju Mayer, Caruso, Salovey, koji su uspjeli razviti svoj model emocionalne inteligencije tako da on zadovoljava sve uslove klasičnih inteligencija.
Uticaj socijalne i emocionalne inteligencije na čovjeka je veliki. Komunikacija je sastavni dio života- čovjek je društveno biće, i kada ima poteškoće u komunikaciji sa okolinom, to ostavlja posljedice na ostale segmente njegovog života. Razvijanjem socijalne inteligencije možemo unaprijediti komunikaciju sa okolinom. Kada se emocionalno “opismenimo”, postat ćemo spretniji u otkrivanju tuđih osjećanja, pokazat ćemo više empatije i konačno, biti zadovoljniji međuljudskim odnosima u svojoj okolini.

Vjerovanja koja imamo o drugim ljudima veoma utiču na naše ponašanje. U skladu sa tim, naše ponašanje može biti usmjereno tako da ispunjava i opravdava naša vjerovanja koja imamo o drugim ljudima i situacijama. Kada se to dešava, riječ je o samoispunjavajućem proročanstvu.
Termin „samoispunjavajuće proročanstvo“ dolazi od američkog sociologa Robert K. Mertona, koji ga je prvi put spomenuo 1948. godine. Teoriju o samoispunjavajućem proročanstvu bazirao je na Tomasovoj teoremi, koja naglašava da kada čovjek svoju situaciju definiše kao realnu, ona će biti realna u svojim posljedicama. U knjizi Socijalna teorija i društvena struktura Robert Merton definiše samoispunjavajuće proročanstvo: “Samoispunjavajuće proročanstvo je, u početku, lažna definicija situacije koja evocira novo ponašanje, koje čini da se izvorno lažno poimanje“obistini”. Ova prividna valjanost samoispunjavajućeg proročanstva održava vladavinu greške, jer će prorok navesti stvarni tok događaja kao dokaz da je bio u pravu od samoga početka“.
Samoispunjavajuće proročanstvo se u literaturi može pronaći i pod nazivom “Pigmalionov efekt”. Prema grčkoj mitologiji, Pigmalion je bio kipar koji je napravio skulpturu prelijepe žene. Zaljubivši se u nju, počeo je da duboko vjeruje da je može oživjeti. Naposlijetku je to i uspio (uz pomoć boginje ljubavi, Afrodite).
Kako djeluje samoispunjavajuće proročanstvo? Kada jako vjerujemo da će se nešto desiti, iako to uopće nije tačno, počinjemo se nesvjesno ponašati u skladu sa našim vjerovanjima. Tada se, kroz strah i logičke zabune, dešava da se naše reakcije usklađuju sa samim vjerovanjem, dok se naposlijetku „proročanstvo“ ne ostvari, te mi kažemo ono čuveno: „Znao/la sam“!
Javlja se u slučaju kada ljudi:

imaju očekivanje o tome kakva je druga osoba;
očekivanje ima direktni uticaj na njihovo ponašanje prema toj osobi –
što izaziva da se ta osoba ponaša u skladu s početnim očekivanjima, dovodeći do toga da se ta očekivanja pokažu istinitima.
Važno je razumjeti da se to „proročanstvo“ ostvarilo zato što smo svojim ponašanjem doprinijeli da se ostvari, a ne zato što smo otpočetka imali pravo u vezi ishoda situacije. Mi u toj situaciji nismo predvidjeli ništa, osim što smo kreirali ponašanje i razmišljanje u vezi sa tom situacijom. Međutim, samoispunjavajuće proročanstvo može usmjeriti naš život i prema vrlo povoljnim ishodima, te nije nužno negativna pojava. Ako smo uvjereni u uspješnost nekog poslovnog projekta, ponašat ćemo se i razmišljati na način koji će zaista voditi ka željenim rezultatima. Samoispunjavajuće proročanstvo ima veliku ulogu u slučajevima loše međuljudske komunikacije, uspješnosti poslovnih poduhvata, anksioznosti, paničnih napada, itd. Bitno je osvijestiti koliko smo skloni samoispunjavajućim proročanstvima (a ne postoji čovjek koji je imun na njih), te time smanjiti mogućnost da se nepogodna samoispunjavajuća proročanstva obistine.