Nakon nekoliko članaka na temu odgojnih stilova roditeljstva i specifičnih dječijih ponašanja, počela sam dobijati česte upite vezane za roditeljske odluke i dileme u vezi njih. Zbog toga sam odlučila da istražim šta to muči mlade roditelje, te koji se izazovi postavljaju pred njih. Činjenica je da je roditeljstvo kao proces prošao kroz velike promjene. Naravno da je oduvijek bilo ključno odgojiti dobre i pristojne ljude. Samo se način kojim se to postizalo značajno promijenio. Neki roditelji su prekršaje svoje djece kažnjavali rigorozno da bi postigli svoj cilj, drugi su birali razgovor. Društveno je bilo prihvaćenije da djeca moraju biti poslušna i „dobra“, dok se akcenat danas stavlja na poštovanje dječije ličnosti i prava na izražavanje. To, naravno, ne znači da se prije nije dijete nikako uvažavalo, ni da su svi roditelji batinama kažnjavali neposluh. Kao ni da danas ne postoje roditelji koji biraju udarce umjesto razgovora.
Mislim da odgovore ne treba tražiti u krajnostima.
Najčešći problem koji roditelji danas navode je pritisak i očekivanja koja treba ispuniti. Pritisak društva, pritisak obrazovnih ustanova, pritisak porodice… Niz je dug. Dijete koje raste, osim što treba da usvoji pravila socijalizacije, treba da blagovremeno (čitaj: prije svojih vršnjaka) počne da puže, trči, govori, rješava matematičke zadatke, a zatim da u školi niže uspjehe (u svim predmetima, po mogućnosti) i da nađe odličan posao kojim bi mogao hraniti svoje potomstvo i usmjeriti ga u istom pravcu u kojem je on išao. Jednostavnije bi bilo adresirati pritisak da se postiže odličan uspjeh na roditelje, jer bi onda bilo manje posla, ali ovdje nije o tome riječ. Poznato je da je školstvo u zemljama Balkana odavno zrelo za kvalitetnu i dubinsku reformu. Sva djeca nemaju iste sposobnosti ni interese. I bilo bi pošteno pustiti djecu da se usavršavaju u segmentima koje ih najviše zanimaju.
Roditelji osjećaju da nemaju dovoljno slobodnog vremena za svoju djecu. Prihvatljivo je da moraju ići raditi i da djeca moraju u školu, ali nije prihvatljivo da moraju poslije škole uložiti veliki, dodatni trud da bi imali ikakve šanse za fakultet ili kasnije zaposlenje. To im ne ostavlja dovoljno vremena za porodicu, koja je ključna u razvoju zdrave, dobro adaptirane ličnosti.
Otežavajući faktor je i okolina. Izaberite temu: dojenje, dohrana, tantrumi, kazne i nagrade, načini uspavljivanja, načini komunikacije, odgojni stil. Često sami pomen ovih tema dovede do žučnih rasprava. Ne olakšava to što su i sami roditelji često takmičarski nastrojeni pa jedva čekaju da sažaljivo pogledaju roditelja vršnjaka svog djeteta, koji npr. još uvijek ne hoda (a njegovo je prohodalo). Stariji često „dodaju ulje na vatru“, spočitavajući roditeljima da ništa ne rade kako treba, samo jer su oni izabrali da rade drugačije. Onda neizbježni komentari koji prate cijelo odrastanje djeteta, poput onoga: „Tek ćeš da vidiš“.
Sve do prije dvadesetak godina bilo je potpuno prihvaćeno da su stariji ljudi oni od kojih se može puno naučiti i koje se mora poštovati. U tom smislu, komšinica, učiteljica su imale pravo da koriguju djetetovo ponašanje. No, danas je drugačije. Roditelji se često ljute kada neko opominje njihovu djecu najviše zato što ne vjeruju da to neko radi iz tih pobuda iz kojih se radilo prije- da se pomogne roditeljima, već da se na taj način njihovo dijete „ponizi“, a tuđe „uzdigne“. Često uz prijekor, dolaze i upoređivanja djece, koja pogotovo smetaju mladim roditeljima. Nijedno dijete nije zaslužilo da ga se upoređuje, baš kao što ni mi ne volimo kada neko naše kvalitete upoređuje sa tuđima.
Još jedan od ometajućih faktora je Internet, tačnije, ovisnost o Internetu. Koliko god naglašavaju pozitivne strane online zajednice (virtualna podrška roditeljima, instant odgovori na pitanja, dijeljenje iskustva i osjećaj pripadanja), toliko im i smeta što bez Interneta više ne mogu zamisliti svoj život. I zaista, koliko vas može odložiti telefon na sat vremena a da se ne pita da li je nešto propustio? Koliko Internet smeta u kvalitetnom provođenju vremena sa svojim djetetom? Moji sagovornici smatraju da je ranije bilo lakše, jer nije bilo Interneta.
Moderno roditeljstvo je donijelo puno dobrih stvari. Puno više se vodi računa o djetetovoj ishrani i pripremi svježih, izbalansiranih obroka. Također, djetetove emocionalne i fizičke potrebe su u prvom planu, kao i da se na njih odgovara blagovremeno. Roditelj mora biti emocionalno topao i dostupan da u svaka doba odgovori na potrebe svog djeteta.
Kada sam na svom Facebook profilu upitala da roditelji podijele svoje dileme samnom, dobila sam puno različitih sugestija. Jedna poruka (od šestesetogodišnje gospođe koja je odgojila četvero djece) me je inspirisala i dobila sam dozvolu da je u cjelosti prenesem: „Uvriježeno je mišljenje da mi prije nismo provodili puno vremena sa svojom djecom. To nije tačno. Jesmo, samo što nismo imali luksuz da legnemo na pod i ne radimo ništa barem pola sata. Uz mnogobrojnu djecu, igrali smo se usput spremajući ručkove, večere, igrali smo se dok smo vas kupali, dok smo pospremali. To je išlo spontano, jer nije niko očekivao da moramo. I mogu reći da smo se sigurno odlično zabavljali, za razliku od danas, kada vi jednostavno mislite da morate, bez obzira na to koliko ste umorni. Opustite se malo, djeco“.
Moderno roditeljstvo je ojačalo grižnju savjesti kao nikada do sada. Djetetove potrebe su u tolikoj mjeri stavljene na prvo mjesto, da se roditelji osjećaju sebičnima ako se odluče malo posvetiti ostvarivanju svojih potreba. Dok, tako iscrpljeni, ostavljaju svoje želje sa strane, nisu istinski sretni i to se kasnije odražava i na njihov odnos sa djecom. Predivno je biti požrtvovan i uključen roditelj. Nije predivno podrediti svoj svaki slobodni trenutak malom živom biću koje to od vas nije ni tražilo. I da može da definiše svoje misli jasno, reklo bi da definitivno želi da budete sretni.
Niti je prije bilo savršeno, niti je danas. Svako doba nosi svoje izazove, u skladu sa vremenom u kojem živimo. Vjerovatno svijet prije tridesetak godina jeste bio miroljubivije mjesto nego što je to danas (barem za područje Balkana), ali tada roditelji nisu imali olakšice koje se imaju danas. Možda će i roditelji za tridesetak godina smatrati da je danas bilo idealno vrijeme za podizati djecu. Ko zna?
Činjenica jeste da ne možemo instantno promijeniti društvo u kojem živimo. Iako je težnja ka boljem dobar cilj za budućnost, naglasak bih stavila na „sada i ovdje“ i to šta možemo već danas učiniti da poboljšamo kvalitet svog života. Naravno, suočavanje sa svim ovim izazovima nije jednostavno. I dok će način suočavanja sa nekima od njih zavisiti od crta ličnosti, eventualnih psiholoških problema i sl., ostali problemi su ipak dio šire slike.
Roditeljstvo je trnovit životni put, za koji ne dobijemo uputstvo. Ali ono što se dešava dok njime kročimo je čista magija. Među svim tim trnjem, brigama i dilemama, nalaze se majušne ručice kojima smo sve na svijetu, puno dječijeg osmijeha i pogleda prepunih ljubavi.
