Nasilje u porodici je negativno ponašanje kojim jedan član porodice ugrožava tjelesni integritet i mentalno zdravlje drugog člana porodice (ili više njih).
Pod nasiljem u porodici Porodični zakon predviđa slijedeće radnje (Izvod iz Porodičnog zakona):
Nanošenje ili pokušaj nanošenja tjelesne povrede;
Izazivanje straha prijetnjom ubistva ili nanošenja tjelesne povrede članu porodice ili njemu bliskom licu;
Prisiljavanje na seksualni odnos;
Navođenje na seksualni odnos ili seksualni odnos sa licem koje nije navršilo 14. godinu života ili nemoćnim licem;
Ograničavanje slobode kretanja ili komuniciranja sa trećim licima;
Vrijeđanje, kao i svako drugo drsko, bezobzirno i zlonamjerno ponašanje.
U najvećem broju slučajeva otac (suprug) je taj koji je nasilan prema svojoj supruzi, a u velikom broju slučajeva i prema djeci. Pogrešno je vjerovanje da su nasilnici hladne, distancirane osobe koje se na prvu mogu „prepoznati“ kao takvi. Dapače, osobe koje vrše nasilje u porodici najčešće to vješto prikrivaju. Što su uticajniji i poznaju više ljudi, to je vjerovatnije da će žrtva oklijevati da zatraži pomoć. Kada nasilnik manipulira i pred javnošću igra ulogu savršenog supružnika, žrtvama često izostaje potrebna motivacija i pomoć da se izbore sa svojom situacijom.
Zašto žrtve trpe nasilje? Na Balkanu su primarna dva motiva: loša ekonomska situacija i tradicionalne vrijednosti. Prije svega, žrtva nasilja najčešće nema gdje da ode, te je prisiljena da ostane tu gdje jeste, pogotovo ukoliko ima djecu. Sa druge strane, “sramota je” da se sazna šta se dešava, jer će tako biti obilježene i postat će predmetom diskusije i tračarenja.
Još jedan od bitnih motiva je pokušaj da se sačuva porodica jer žele da djeca odrastaju zajedno sa svojim ocem. Kada nasilnik smišljeno provodi nasilje (kada djeca spavaju, kada nema svjedoka) i nakon toga se “pokaje”, žrtva ostaje u sumnji da je njena krivica, što u konačnici dovodi do pružanja nove šanse nasilniku i nastavak začaranog kruga.
Nasilje u porodici obično se sastoji od tri faze:
Podizanje tenzije: Nasilna osoba akumulira bijes. Taj bijes može imati razne uzroke (osjećaj nezadovoljstva životom, nezaposlenost, zloupotreba alkohola, psihoaktivnih supstanci, i sl.)
Akutno zlostavljanje: Bijes eskalira u vidu otvorenog maltretiranja (psihičkog, fizičkog ili oboje), galame, uništavanja kućnih stvari i sl.,
Ponovo uspostavljanje veze: Kada se nasilna osoba smiri, nastoji ponovo pridobiti žrtvu, obećava da neće više nikad, izvinjava se, ili optužuje žrtvu da je kriva za nasilje koje je on počinio.
Ovo je tipičan obrazac ponašanja. Ipak, moram navesti da sam u praksi sretala i slučajeve gdje se nasilnici nisu ovako ponašali. Oni se nisu izvinjavali za svoje ponašanje i nisu obećavali da će se promijeniti. Smatrali su da je njihovo pravo da se tako ponašaju i nisu uočavali problem, najčešće jer nisu imali kapacitete da uvide koliko povrijeđuju drugu osobu (npr. jer su bili psihički oboljeli). Sa druge strane, žrtva nasilja koja se često i ne buni, šuti i trpi, jer smatra da nema drugu opciju. Tradicionalno društvo nažalost još uvijek često ne odobrava da žena bude “raspuštenica”, čak iako je to za njeno dobro, i za dobro njene djece. Često možemo čuti kako je ispravan način življenja i braka podnijeti sve potrebne žrtve kako bi porodica ostala na okupu. Tačnost ove tvrdnje je već diskutabilna.
Statistika pokazuje da je svaka treća žena na Balkanu žrtva nasilja. Posljedice zlostavljanja su velike i dugotrajne. Žrtvi je najčešće poremećeno funkcionisanje na svim životnim poljima. To je naročito izraženo kod djece koja su žrtve nasilja.
Nasilje u porodici je teška i obimna tema, te sam ovim kratkim tekstom željela samo otvoriti ovu temu, jer se o nasilju mora govoriti, nasilje se ne smije i ne mora trpiti. Sada se obraćam svakome ko trenutno skuplja hrabrosti da prijavi nasilje:
Čak iako nemate pomoć svoje primarne porodice, ako nemate osobu od povjerenja da joj se obratite, postoje nadležne institucije koje se bave baš tom tematikom. Prijavite nasilje policiji, oni će informisati Centar za socijalni rad, a ukoliko nemate gdje- postoje skloništa za žene i djecu žrtve nasilja. Nasilje možete prijaviti i Vi sami u centru za socijalni rad u Vašoj općini, ili pozvati broj telefona u Vašoj državi koji je specijalno za tu namjenu. Imajte povjerenja u nadležne institucije čiji je posao da Vas zaštite. Znam da je naš sistem kažnjavanja nasilnika nedovoljan i nedosljedan. Ipak, znati da niste sami u svom problemu je početak i velika pomoć.
Upamtite: Ne postoji opravdanje za nasilje!
