Facebook je internetska društvena mreža koju je 2004. godine osnovao Mark Zuckerberg. U početku, Facebook je bio namijenjen samo studentima za međusobnu komunikaciju i razmjenu informacija, no kasnije su se mnoge škole, kompanije i univerziteti priključili Facebooku.
Danas Facebook ima više od 200 miliona aktivnih korisnika. Zamišljen je tako da se putem interneta povežu oni ljudi koji se već poznaju u stvarnom životu. Međutim,danas se putem Facebooka povezuju ljudi iz čitavog svijeta koji se međusobno ne poznaju. Ova platforma mogućuje korisnicima povezivanje i socijalizaciju s ljudima koji su im bliski i koji rade, studiraju i žive oko njih. Profili s pravim imenom i prezimenom, te autentične informacije o pojedinim korisnicima razlozi su planetarne popularnosti Facebooka.
Ne želim zalaziti u pozitivne i negativne strane ovakvog vida komunikacije, jer je očigledno da ih ima. Ne želim ni diskutovati o tome šta ko postavlja na svoj Facebook zid. To je odavno predmet mnogih razmirica. Prednosti Faceboka najviše vide oni koji preko Faceboka posluju. Sa druge strane, osobe koje Facebook koriste da bi se povezali sa prijateljima iz svoje mladosti (najčešće starija generacija) veoma često negativno gledaju na dijeljenje privatnih informacija na ovakav način.
Bilo kako bilo, ne možemo negirati da je Facebook, kao i Internet u cjelosti, postao veoma bitan dio naših života. Preko Facebooka komuniciramo sa prijateljima, porodicom, kontaktiramo klijente, pratimo život osoba koje imamo u prijateljima. Znamo, htjeli to ili ne, gdje je neko otputovao na odmor, šta je kuhao za ručak i sa kim je nedavno izašao na piće u grad (ukoliko je riječ o osobi koja takve sadržaje dijeli sa drugima na svom profilu, naravno).
Postavila sam nekoliko pitanja na svojoj Facebook stranici, sa željom sa steknem uvid u to kako na „pravila“ online ponašanja gledaju ljudi koji prate moj rad. Pitanja su bila anketnog tipa, te nisu kreirana u svrhu provođenja naučnog istraživanja. Učešće je bilo dobrovoljno.
Utiske i odgovore koje sam dobila sam sumirala u slijedećim redovima:
Na poziv se odgovara uglavnom uvijek, ukoliko su u mogućnosti za to. Pri tome se misli na prave, telefonske pozive, dok se oni preko Faceboka sa upaljenom kamerom ostavljaju za slobodno vrijeme. Logika je- „Ako me neko zove na telefon, znači da mu zaista trebam. Ako me zove da upalimo kameru, vjerovatno nije ništa hitno“.
Ovo se najviše odnosi na pozive ljudi iz iste države.
Komunikacija sa porodicom koja ne živi u istoj državi se odvija ili preko Facebooka ili preko neke druge Internet aplikacije, dok se fiksni telefon gotovo uopće više ne koristi.
Odgovaranje na poruke se ne smatra hitnim, ukoliko takav nije sadržaj same poruke. Uglavnom se na poruke odgovara u skladu sa slobodnim vremenom, kako mojih sagovornika, tako i onih sa kojima oni komuniciraju, pri čemu se to ne zamjera i ima se razumijevanja za obaveze. Sa tolikim brojem ljudi sa kojima smo svakodnevno u kontaktu, trebalo bi jako puno vremena da se svima stigne odgovoriti odmah i uredno. Pri odgovaranju na poruke se postavljaju prioriteti, u skladu sa, opet, sadržajima poruke i time koliko nam je bliska osoba koja nas je kontaktirala, te kakav značaj ta poruka ima za nas.
Zanimljivo je da se „like“ podrazumijeva od ljudi sa kojima su bliski, a za koje znaju da koriste Facebook. Ignorisanje slika ili stvari koje postavljaju, bilo da je ono slučajno (osoba nije vidjela šta se postavilo) ili namjerno (kada jednostavno ne želi da klikne „like“ na objavu) se smatra svojevrsnom uvredom. Ovo se odnosi na osobe sa kojima smo bliski i u privatnom životu, ne na sve Facebook prijatelje.
Informacije koje neko o sebi ustupi itekako utiču na formiranje mišljenja o određenoj osobi, koliko god pokušavali zadržati objektivnost. To je posebno izraženo u situacijama kada neko forsira svoje religijsko ili političko stanovište sa kojim se ne slažemo.
Prosječno vrijeme na Internetu varira od 5 do 10 sati dnevno. To je skoro polovica vremena koje imamo svaki dan!
Mišljenje o učešću u Facebook diskusijama je podijeljeno. Jedan dio rado učestvuje u diskusijama na svom ili profilima svojih prijatelja. Uglavnom su žene te koje su uključene u razne grupe, na kojima se diskutuje o raznim temama. Dio mojih sagovornika se nastoji držati dalje od takvih grupa,tj. aktivnog učešća, jer ih smatraju gubitkom vremena. Nije problematično biti član grupe, u svrhu saznavanja novih informacija- to se smatra prikladnim i poželjnim. Sa druge strane, aktivno učešće u grupama kao što su npr. grupe mladih majki, grupe dijasporaca, grupe koje su organizirane oko humanitarnog rada i pomaganja životinjama oplemenjuje život njihovim članovima/članicama i pomaže u poboljšanju slike o sebi.
Udaljavanje osoba sa Facebook profila često izaziva tjeskobu. Najprije, ljudi se dodaju u prijatelje jer žele ostati u kontaktu i lakše komunicirati. Ali, ukoliko prođu godine da nemaju kontakta, ili shvate da jednostavno ne žele osobu takvih gledišta u svojim Facebook prijateljima, zašto oklijevaju da obrišu nekoga iz prijatelja? Većina smatra da bi ih povrijedilo (ili ih je povrijedilo) da vide da ih je uklonio iz prijatelja neko od koga to nisu očekivali. U prijateljima bismo trebali imati ljude čiji nas život interesuje, ili sa kojima održavamo kontakt, ili imamo barem povremenu komunikaciju. „Sakupljanje“ ljudi na profilu iz nekih drugih razloga može biti zamarajuće.
Pitanje o sadržaju onoga što se postavlja na profil sam namjerno izostavila, jer nisam željela da se neko osjeća loše zbog eventualnih odgovora. Ipak, nekoliko mojih sagovornika je podijelilo svoje mišljenje i na tu temu:
Uglavnom se negativno gleda na postavljanje hrane i pića na Facebook, bilo iz kuće ili restorana. Smatra se da je to vrsta provokacije u vremenu kada puno ljudi dosta toga sebi ne može da priušti.
Sa druge strane, postavljanje slika sa putovanja se smatra normalnim i poželjnim- jer:
„To je definitivno nešto što želiš podijeliti sa svijetom“.
Najradije se čitaju tekstovi na temu nečega što osobu interesuje,duhoviti statusi ili duhovite fotografije.
Uglavnom su skeptični prema humanitarnim akcijama za koje nisu čuli i preko drugih medija.
Ne trebam posebno naglašavati koliko oprezno trebamo pristupati korištenju Facebooka i drugih mreža. Činjenica da je pred nama ekran a ne sagovornik ne negira drugu činjenicu- da mi iznosimo mišljenje pod svojim pravim imenom i prezimenom, otkrivamo privatne podatke mnoštvu drugih ljudi za koje ne znamo da li će ih zloupotrijebiti. Prije negoli nešto podijelimo na svom profilu, trebamo znati da to više nije isključivo naše vlasništvo, i da ne možemo iskontrolisati ko će se tom informacijom ili fotografijom poslužiti. Sadržaje zbog kojih bi nas mogla „zaboljeti glava“ je bolje i ne postavljati, pogotovo u vremenu kada poslodavci rado pretražuju Internet kako bi saznali više o svojim uposlenima.
