Autor: Nurka Redžepagić Bulić

Kako znati da je vrijeme raskinuti vezu?

U proteklim tekstovima smo često pisali o tome kako se oporaviti od razvoda braka ili prekida veze koji nisu bili dogovoreni-kada je vaša druga polovina donijela odluku da život nastavi bez vas. Ali, šta ako je situacija obrnuta? Ukoliko ste vi ti koji svim srcem i dušom želite prekinuti neku vezu, ali nikako da „prelomite“? Ili pokušavate na na osnovu svega što se desilo donesete racionalnu odluku koja će biti u interesu oba partnera?
Veze u kojima je prisutan bilo koji oblik zlostavljanja definitivno nisu veze koje treba nastavljati! Sve što u nastavku bude napisano se odnosi na veze u kojima nije prisutno zlostavljanje.
Razlozi zbog kojih ljudi ne prekidaju veze zbog kojih se osjećaju nesretnim su mnogobrojni. Osjećamo da naše potrebe nisu ispunjene, sumnjamo u partnerovu ljubav (ili u našu ljubav prema partneru), godinama se sukobljavamo oko istih problema…Ponekad ne sumnjamo u ljubav, ali se svađamo konstantno, toliko da se i ne možemo sjetiti zbog čega.
No, kada dođe do konačne odluke, premda vam onaj racionalni glas govori da ste sposobni da nastavite sami, unutrašnji glas se dvoumi i preispituje svaki dio vaše veze.
Uvijek podsjećam da prije definitivne odluke treba biti siguran da smo učinili sve što je u našoj moći da poboljšamo vezu. Da smo pokušali otvoreno pričati sa partnerom, dati mu do znanja šta nas povređuje i čini da se osjećamo loše, da je situacija ozbiljna i da trebate njegovu/njenu pomoć da vaša veza ponovo postane obostrano zadovoljstvo. Kada prebrzo raskinemo partnerski odnos, a da nismo dobro promislili, često se kasnije javi kajanje (pogotovo ako naredne emotivne veze ne donesu ono što tražimo). Čak iako odlučimo definitivno staviti tačku na partnerski odnos, trebamo nešto naučiti iz te veze i iz nje izaći kao zrelija i kompletnija osoba.
U životu je sve stvar odluke. Vaš partner/ka može da svjesno donese odluku da ignoriše sve to što vi imate reći. Da vas ne shvati ozbiljno. Da misli da je to neka faza. Da se ne potrudi. To je njihova odluka. I oni će za to snositi posljedice. Kada bismo te odluke donosili razumom, ne bismo imali problema. Srce često kaže da trebamo dati slijedeću šansu, možda tu osobu još uvijek volimo. Ili osjećamo da je više ne volimo, ali nas je strah kako ćemo i šta ćemo dalje. Možda ni sebe dovoljno ne volimo, te mislimo da bolju osobu nikad nećemo sresti (niti je zaslužujemo). Veze od nekoliko godina ne mogu biti uzbudljive kao što su to bile na početku. No, to ne znači da trebaju biti monotone i da imamo pravo ne truditi se oko partnera.
No, zadržavati partnera kraj sebe samo zato da ne bi pronašao nekog novog je pogrešno jednako kao i ostajanje kraj partnera iz straha da vi nećete pronaći nekog novog.
Ja predlažem da odredite neki vremenski rok koji ćete dati vašoj vezi i šansi da se stvari poprave. Pritom ne trebate biti pasivni i očekivati da se stvari riješe same od sebe. U tom periodu biste trebali raditi na problemima koji su doveli do potencijalnog prekida veze. Vremenski rok je tu da spriječi davanje „milionite“ prilike, a očigledno je da druga strana ne sarađuje. To je kao sa kockanjem-uvijek imate osjećaj da je baš taj naredni put onaj magični, koji će donijeti čarobni dobitak. Nažalost, uglavnom se razočarate.
Ukoliko pokušaji da razgovarate ne urode plodom, preostaje vam da na kulturan, miran i nježan način saopštite svoju odluku. Osoba koju ostavljate je neko sa kim ste nekada bili sretni, pa nema razloga za galamu, optuživanje i nekulturu. Mirno iznesite svoju odluku, pa dajte drugoj strani priliku da kaže šta ima. Tako ćete oboje dobiti završetak koji vam treba. Za očekivati je da ćete poslije biti tužni (naročito ako je veza bila duga), ali dajte sebi vremena da tugujete. I vama treba oporavak.
Svaka veza je iskustvo koje nas oplemenjuje i iz koje izlazimo bogatiji za veliko životno iskustvo. Ako ste u stanju preuzeti odgovornost za vaš dio krivice u vezi, uvidjeti snagu koju posjedujete i odrediti prioritete za ostatak života (na šta ćete pristati u vezi, na šta ne), možete nastaviti bez gorčine dalje i riješiti ovakvu situaciju na pozitivan i kvalitetan način. Tada u novu vezu ulazite bez tereta prethodne veze.

Svijest i podsvijest dio 2.

Svijest i podsvijest- drugi dio-

„Živim u radosnom iščekivanju najboljeg“.
Joseph Murphy
Veoma mali broj odluka donosimo svjesno, ako uzmemo u obzir da svega 7-10 % informacija pripadaju svjesnom dijelu našeg uma. Čak 93% informacija su podsvjesne. Ako bismo pokušali da ilustrujemo, svijest bi bila kapetan broda, a sva brodska mašinerija i posada koja radi ispod palube, bi bila podsvijest. Ako kapetan pogriješi pravac- sva mašinerija će ga slijediti. Tako i podsvijest predstavlja sve naše akcije i reakcije koje su automatske, o kojima ne razmišljamo. Do nedavno se smatralo da našim ponašanjem upravljaju vanjske sile koje ne možemo kontrolisati. Istraživanja podsvijesti su pružila uvid da to, naravno, nije tačno. Ukoliko ovladamo tehnikama „komunikacije“ sa nesvjesnim dijelom našeg uma, možemo riješiti mnoge neugodne situacije koje nas svakodnevno muče.
Poput vrtlara i mi u svoj um svakodnevno usađujemo mnoge misli. Kako posadimo, tako ćemo i požnjeti. Zato, ako vjerujete da nešto nećete moći da ostvarite, ako sebi uporno ponavljate kako ste nesposobni, vaša podsvijest će da vas posluša i da s tim u skladu djeluje. Podsvijest ne prihvata potvrde ili negacije; ona se ne raspravlja. Sve u šta vjerujemo će pokušati da realizuje, bilo to pozitivno ili negativno vjerovanje. Podsvijest ne provjerava da li su naše misli opasne po nas ili dobre;ona ih momentalno prihvata kao istinite. Joseph Murphy je u svojoj knjizi „Moć podsvijesti“ iznio stav da naša podsvijest posjeduje kapacitet da riješi sve naše psihičke i fizičke tegobe. Zbog toga treba pristupati oprezno, te paziti na način na koji se sami sebi obraćamo. Podsvijest sve čuje i sve registruje.
Neke karakteristike podsvijesti su:
Podsvijest sve shvata lično. Govorite o drugima da su loši, nezahvalni, gramzivi… I uskoro ćete to isto početi misliti o sebi.
Podsvijest ne razumije negacije. Ona se ne raspravlja i ne ubjeđuje s nama-sve shvata pozitivno i bukvalno. Podsvijest usvaja sve što joj se nameće, ne dovodeći istinitost u pitanje. Zato nikada nemojte govoriti da nešto ne možete, već se ponašajte kao da ste to već uspjeli uraditi.
Podsvijest nadzire sve tjelesne procese i posjeduje odgovore na sva pitanja.
Sve što je utisnuto u podsvijest izlazi na vidjelo kao osobina, iskustvo ili događaj.
Ako poklanjate previše pažnje preprekama i stvarima kojima ste nezadovoljni, radite protiv sebe; fokusiranjem na pozitivne stvari ćete omogućiti da se one zaista i dese.
Podsvijest je sjajan sluga, ali loš gospodar. Svaku naredbu koju joj uputite će revnosno obaviti. Na vama je kakvu ćete naredbu izdati. Ona će se svakako pobrinuti da vas posluša.
Ljudi koji negiraju važnost podsvijesti često provedu cijeli život kriveći životne okolnosti i to što se kroz život muče, ne želeći da preuzmu odgovornost za svoj život i to što sami doprinose takvoj situaciji. Murphyjeva teorija je interesantna, premda naučno osporavana. Spominje se puno stvari koje je teško empirijski potvrditi. Kako god, načela koja Murphy predlaže su pozitivna i svakako bi ih bilo uputno usvojiti u svakodnevnom životu.
Bitno je zapamtiti da podsvijesni um ne poznaje pozitivno niti negativno. Čim svjesni um prihvati ideju kao istinitu, podsvijest počinje da radi na tome da mu dokaže da je u pravu. Ako stalno mislite loše o sebi, o tome da će se nešto loše dogoditi, i sl., vi nesvjesno djelujete u pravcu da se vaše crne slutnje obistine.
Nasuprot današnjem stavu da je prihvatljivo da budemo pod stresom, bolesni i umorni (i da budemo zahvalni što nismo smrtno bolesni), čovjekovo prirodno stanje jeste zdravlje. Samo što se mi svojski trudimo da to narušimo.
Tema svijesti i podsvijesti je široka i kompleksna, ali se nadam da sam ovim tekstovima uspjela probuditi vašu znatiželju, te da ćete se dalje baviti proučavanjem ove teme.

Svijest i podsvijest dio 1.

Svijest i podsvijest – prvi dio-

Koliko ste se puta zapitali zbog čega uvijek ponavljate istu grešku? Kao da vas neka nevidljiva sila uvijek navede na to, a ne možete objasniti zašto se to dešava? Danas postoji mnogo teorija o ljudskom umu. Pokušat ću da pojam svijesti i podsvijesti jednostavno objasnim, a da ne budem previše apstraktna. Svjesni um naizgled upravlja našim postupcima i reakcijama, jer su ljudi svjesna, racionalna bića. Primjeri hipnotiziranih pacijenata i istraživanja podsvijesti ipak pokazuju da nije sve tako jednostavno. Ustanovljeno je da je uloga podsvijesti velika, ali još uvijek nije do kraja ispitana.
Freud je u svojoj teoriji ljudsku svijest uporedio sa santom leda. Tek vrh sante je svjesni dio našeg uma, a sve ono što je ispod površine vode (najveći dio), je podsvijest. Podsvijest, ili nesvjesni um, je prava riznica misli, sjećanja i emocija kojih nismo svjesni. Pa ipak, oni imaju veliki uticaj na naše svjesno razmišljanje i ponašanje. Freud je smatrao da su negativne informacije koje su pohranjene u podsvijesti (traume, negativne emocije) odgovorne za nastanak psihičkih poremećaja. Prema njegovom stavu, podsvijest je bila nejasno i nedefinisano područje, ali je bez sumnje zauzima veliki dio ljudskog uma. Tada je ova teorija smatrana kontraverznom, i premda mnogo Freudovih stavova i dan-danas nemaju empirijsko uporište, priča o nesvjesnom je definitivno njegov „zaštitni znak“:Iako on nije bio prvi koji je isticao pojam nesvjesnog, način na koji ga je definisao i objasnio njegov značaj za ljudsku psihu, doveo je do toga da je za nesvjesno prva asocijacija Freud, otac psihoanalize.
Murphy (više o tome u narednom tekstu) je kasnije pisao da je podsviješću moguće upravljati i „okrenuti“ je da radi u našu korist. U podsvijesti su svi dobri i loši mehanizmi suočavanja, razmišljanja i djelovanja. Oni nastaju tokom našeg djetinjstva, ali se održavaju kroz život-naročito negativna vjerovanja. Zato je nužno podsvijest usmjeriti na pozitivne stvari, umjesto na loše.
Svjesni um predstavlja svjesnost, fokus u sadašnjem trenutku. Npr. svjesni ste da sada čitate ovaj moj tekst. Svjesni ste da vam se dopada (ili ne dopada) ovo što čitate. Mi smo u svakom momentu svjesni šta želimo da uradimo slijedeće (da li idemo na posao, da li kuhamo ručak), svjesni smo svoje okoline, ljudi oko nas, svojih emocija…i sl. Svjesni um je naša objektivna stvarnost, ono što možemo percipirati svojim čulima i razumjeti uz pomoć kognitivnih procesa.
Podsvjesni um je primitivan i isprogramiran da djeluje po određenim shemama koje smo kroz djetinjstvo usvojili. Na taj način on uređuje naše ponašanje i djelovanje- a to se nekad objašnjavalo spomenutim nevidljivim silama. Dakle, svjesni dio ljudskog uma je odgovoran za komunikaciju sa vanjskim svijetom, ali i za introspekciju.
Svjesni dio ljudskog uma pomaže ljudima da razumiju i sortiraju sve informacije iz okoline, te da u skladu sa njima i djeluju. Svijest i podsvijest nisu dva odvojena uma, to su dva dijela jedne cjeline. Dok svakodnevno donosimo odluke svjesno (odabiremo šta ćemo jesti, partnera, prijatelje, obaveze…), naš vegetativni sistem i dalje radi: srce kuca, dišemo, krv cirkuliše…. a to svijest ne može da iskontroliše. Slično djeluje i podsvijest, o kojoj ću više pisati u narednom tekstu.

Opsesivne misli kod majki

U slijedećim redovima želim skrenuti pažnju na temu o kojoj se malo govori. Tema je bolna, ali je smatram nužnom. Imala sam klijentice koje su mi se javljale sa zastrašujućim mislima koje su ih opsjedale-a sve su bile vezane za njihovu djecu. Stidjele su se svojih misli, nisu ih smjele nikome povjeriti, jer dobra majka tako nešto ne bi mogla ni da pomisli. Dodatno, nisu razumjele da to što se njihov mozak “igra” sa tim mislima ne znači da bi one nešto stvarno uradile svojoj djeci, niti da će se toj djeci nešto strašno desiti. Veoma mali procenat majki je psihotično. I zaista uvijek preporučujem da svako koga “opsjedaju” takve misli obavi razgovor sa stručnim licem. O opsesivnim mislima sam već ranije pisala, te ću vas podsjetiti da je svim opsesivnim mislima zajedničko da su (uglavnom) društveno i moralno neprihvatljive, te da osoba koja ih ima vjeruje u njihovu istinitost, stidi se zbog njih i zato oklijeva potražiti pomoć. Zamislite koliko pati majka koja se panično boji za svoje dijete, jer je ono što misli plaši, tačnije, užasava.
Da ovo nije rijetka pojava ukazuje i organizacija čiji sam profil pronašla na Instagramu, koja djeluje pod sloganom: “Good moms have scary thoughts”, “Dobre mame imaju strašne misli”. Rezultati istraživanja pokazuju da su “nove”majke sklonije razvoju opsesivno-kompulsivnih simptoma nego ostali ljudi. One najčešće brinu da li im dijete još diše, traže znakove neke smrtonosne bolesti, itd. Ako se ne tretira, kasnije to može prerasti u paničan strah da će se djetetu nešto strašno desiti, da će se povrijediti, umrijeti, itd. Dobra vijest je da su ovi simptomi najčešće privremeni i spontano prođu nakon nekoliko mjeseci. No, u svakom slučaju je razgovor sa stručnjakom u kombinaciji sa farmakoterapijom uspješan način suočavanja sa ovim mislima. Čak 70% žena koje su imaju neke opsesivne misli pokazuju i simptome depresije.
Žalosno je što živimo u društvu gdje se moramo potruditi dokazati da poslijeporođajna depresija zaista postoji i da nije hir razmaženih žena. Zaboravljamo da su i majke nove u toj ulozi, te da im treba nježnost i razumijevanje. Svuda su predrasude, da se uz bebu dobije i cijeli niz znanja i da će sve da dođe „prirodno“. Nije istina, nikada nije bila istina. Samo što su prije žene živjele u zajednicama pa su uz druge žene prirodno usvajale znanja ili prosto imitirale ono što one rade- a danas, kada su majke uglavnom same sa bebama, nemaju od koga imitirati ako nešto ne znaju. I ne samo to, nego su svjesne da je svaki postupak izložen kritici, koje se boje- jer se iskreno osjećaju nedostatnima za ulogu majke. Rijetko koja žena će reći da se odlično snašla u ulozi majke. Novopečenim majkama treba podrška, pomoć i istinsko razumijevanje, a ne kritike.
Dodatno, danas su informacije dostupne više nego ikad. Crna hronika nas „bombarduje“ od ranog jutra, preko svih medija, te zaista nije teško prepustiti se crnim mislima i strahovima. Naravno, žene koje su u konstantnom stresu, imaju sukobe sa partnerom, bile su žrtve nasilja ili depresivne i prije trudnoće, ili imaju ličnu ili porodičnu historiju depresije, su podložnije riziku za nastanak postporođajne depresije ili opsesivno-kompulsivnog poremećaja.
Ukoliko vas konstantno muče zastrašujuće, crne misli, treba da znate slijedeće:
Zastrašujuće misli su uobičajeni simptom postporođajne depresije,anksioznosti ili OKPa.
Negativne su i nepoželjne, ponavljaju se, javljaju se bilo kada, bez okidača.
Javljaju se u formi misli (šta ako…) ili imaginacije (zamišljanje situacije).
Mogu biti, ali najčešće nisu simptom psihoze!
Znam da vam djeluje da ludite, ali ne brinite. To nije istina.
Osjećate se kao loša majka, stidite se i grize vas savjest zbog toga.
Ako vas muče ovi problemi, želim vam reći da niste sami. Da ne morate kroz to prolaziti sami. Otklanjanjem uzroka vaših prisilnih misli, nestat će i one. Niste loša majka ako imate zastrašujuće misli. To znači da ste anksiozni i da trebate ukloniti uzroke te anksioznosti. Svakome se može desiti. Ne slušajte neprikladne komentare iz okoline. Znam da vjerovatno nemate podršku od starijih žena („kojima se to nikad nije dešavalo“), da vas je strah osude i da mislite da nešto ozbiljno nije u redu s vama.
Isto se tako nadam da je baš vama ovaj tekst malo olakšao, da ste shvatile da se sa tim možete uspješno izboriti i da ćete potražiti pomoć.

Vrste privrženosti između roditelja i djece

U prethodnom tekstu smo govorili o Bowlbyjevoj teoriji privrženosti. Prema ovoj teoriji, emocionalna veza koju dijete razvija sa roditeljima naziva se privrženost. Ona se očituje u traženju i održavanju bliskosti djece sa roditeljima, naročito u stanju stresa. Razvoj privrženosti zavisi od osjetljivosti roditelja na djetetove potrebe, ali i od temperamenta djeteta. Bowlby je svoje stavove potkrijepio istraživanjima. Jedan od eksperimenata sastojao se od opažanja ponašanja majke i djeteta u sobi punoj igračaka. Pokazalo se da postoje djeca koja su nesigurno privržena i koja nikad nisu napuštala majčino krilo, čak ni onda kada bi ih nešto jako zainteresiralo, dok su druga djeca odlazila od majke i ne bi se vraćala duže vremena. Također, postojala su djeca koja su u početku bila blizu majke, a zatim bi se odlazila igrati. Redovno su se osvrtali da vide gdje je majka. Kada bi je ugledali, nesmetano su se nastavljali igrati. Na osnovu ovog eksperimenta formulisana su četiri osnovna tipa privrženosti:
Sigurna privrženost- Sigurno privržena djeca su uznemirena pri odvajanju od majke. Pri ponovnom susretu ona trče roditelju u zagrljaj i njihovo ih prisustvo tješi, umiruju se i nastavljaju igru i istraživanje. Komunikacija je topla i nježna, prisutno je obostrano ispoljavanje i uvažavanje emocija. Iako postoje periodi osciliranja (nijedna kategorija nije isključiva), dominatan je djetetov osjećaj da mu je roditelj dostupan i uvijek tu za njega. Sigurna privrženost omogućava kvalitetniji odnos sa vršnjacima i uspješan razvoj socijalnih vještina. Ova djeca imaju više samopouzdanja, poslušnija su i manje su agresivna.

Nesigurna (izbjegavajuća) privrženost- U ovim slučajevima djeca nakon odvajanja ne prilaze roditelju, koji također ne prilazi djetetu. I roditelj i dijete se osjećaju odbačenima. Premda dijete djeluje nezainteresirano, iznutra je vrlo uznemireno, ali to ne pokazuje. Mnogo više vremena mu je potrebno da se umiri od sigurno privrženog djeteta. Između roditelja i djece nema bliskosti i roditelj izbjegava suočavanje sa djetetovim emocijama. Na taj način dijete gradi osjećaj da roditelj nije tu za njega i uči tako živjeti. Ovakva djeca pokazuju manje inicijative i kasnije izbjegavaju bliske emocionalne veze. U odrasloj dobi pokazuju strah od intimnosti.

Ambivalentna privrženost- Ovakva djeca pokušavaju na sve načine da spriječe odvajanje od roditelja. Kada roditelj ode plaču za njim, a dok je prisutan su izuzetno“ljepljiva“. Roditelj teško uspije umiriti ovakvo dijete. Premda ovakav odnos djeluje kao blizak, zapravo to nije. Roditelji su emotivno nedostupni ili ne odgovaraju na adekvatan način na djetetove potrebe. Nekad zadovoljavaju djetetovu potrebu za blizinom, a nekad ne. Ovakva djeca su često nepovjerljiva prema drugima, čak iako su roditelji prisutni. Zahtjevnim ponašanjem, plačem i ucjenama dijete pokušava da „natjera“ roditelja da mu se posveti. Ovakva djeca su često nesigurna i bojažljiva.
Dezorganizirana privrženost- Kod ove djece je moguće da uopšte ne pozdrave roditelja kada ga vide, ali je isto tako moguće da mu potrče u zagrljaj. Ova djeca se najčešće ponašaju neočekivano jer su kroz život naučila da očekuju iznenadne promjene ponašanja (udarce, vrijeđanje, ignorisanje, i sl). Nemaju uhodan obrazac ponašanja. Ovakva djeca su najčešće traumatizirana ili su žrtve nasilja.

Bowlbyjeva istraživanja su dala veliki doprinos razumijevanju važnosti kvalitetnog odnosa roditelja sa djecom. Također, Bowlbyjeva istraživanja su doprinijela tome da se hospitalizirana djeca ne odvajaju od svojih roditelja. Odnos sa roditeljima ili primarnim figurama privrženosti u ranoj dobi ima veliki uticaj na kasnije emotivne veze u odrasloj dobi. Na osnovu najranijih iskustava dijete gradi sliku o sebi kao značajnoj jedinki, a o majci/ocu kao o sigurnoj bazi sa kojom je svijet sigurno i lijepo mjesto. Ako to izostane, to remeti djetetov normalni razvoj i povjerenje u svijet izostaje.
Nijedna privrženost nije nepromjenjiva i konstantna. Ukoliko dijete kroz odraslu dob dobije dovoljno ljubavi i emocionalne dostupnosti, moguće je da se „otvori“ i sigurno poveže. Sa druge strane, djeca koja rano izgube svoju sigurnu bazu mogu postati nesigurno privržena za one osobe koje su im trenutno u životu.

Ispunjavanje djetetovih emocionalnih potreba

Postoje velike kulturološke razlike u odgajanju djece. U evropskim zemljama su posljednjih godina veoma popularne razne metode uspavljivanja, hranjenja i oblačenja, gdje je akcenat na tome da bi dijete trebalo moći sve to raditi samostalno. Sa druge strane, u afričkim zemljama djeca i dalje spavaju sa roditeljima, nose ih i ravnopravno uključuju u kućne poslove. Zatrpani smo informacijama koje u pravilu govore da nešto činimo loše i da upropaštavamo svoju djecu- jednako kao što nas uče da potpuno isključimo naš urođeni roditeljski instinkt i radije vjerujemo svemu napisanom. Ne želim da osuđujem ničije poglede na život i način na koji odgajaju svoju djecu. Svaka kultura ima svoje običaje i kontekst u kojem se odgoj odvija. Danas postoji mnogo istraživanja koja potvrđuju različite poglede na odgoj. Zato neka svako uzme ono što mu odgovara, dok god nam je važnija djetetova dobrobit od vlastitog komfora. Nijedan roditelj neće svjesno uništavati svoje dijete. No, nemaju svi roditelji pristup novijim informacijama niti volju i želju da izađu iz vlastite zone komfora i da shvate kako njihovi lični problemi limitiraju kapacitet za roditeljstvo.
Teoriju afektivne povezanosti formulisao je John Bowlby , engleski psihijatar i psihoanalitičar. Povezanost roditelja i djece je objasnio kao urođeni sistem ponašanja koji služi opstanku vrste i rađanju novih jedinki. U osnovi njegove teorije je da je djetetova vezanost za roditelje, posebno majku, urođena potreba. Neka od tih ponašanja se ispoljavaju rano (bebin plač), a neka kasnije (praćenje majke, dozivanje…). Dakle, dijete koristi roditelje kao sigurnu bazu kojoj pripada, sa kojom razvija osjećaj bliskosti. Ljudi su sisari.Svi sisari trebaju fizički kontakt jednako kao što trebaju hranu i vodu. Bebama treba dodir za emocionalni razvoj i regulaciju nervnog sistema. To je najzastupljenjije kod beba u prvoj godini života, gdje se nervni sistem reguliše kroz kontakt sa primarnim skrbnikom. Preživljavanje sisara je kroz evoluciju zavisilo od majke- neka mladunčad životinja mogu od najranijih dana da prate svoje majke, dok neka, poput čimpanzi, moraju biti nošena. Priroda je namijenila da je majka i dijete instinktivno trebaju jedno drugo. U nekim slučajevima (poput postporođajne depresije) to izostane, ali se uz uspješan tretman bez problema blizina uspostavi, jednom kada se majka ponovo osjeća dobro. Ali sam izričito protiv novih trendova gdje je pokazatelj uspješnog roditeljstva nivo hladnokrvnosti koji se može pokazati na djetetove potrebe za blizinom i emocionalnim povezivanjem. Danas znamo da ispunjavanje djetetovih emocionalnih potreba neće razmaziti dijete, nego će mu pomoći da izraste u emocionalno zdravu osobu.
Beba koja plače, plače jer nešto treba, a ne jer želi da ometa svoje roditelje (bebe nemaju kognitivni kapacitet za manipulaciju). Plače jer je to jedino što može i zna. Bebama trebaju roditelji koji su osjetljivi i odgovaraju na njihove potrebe. Kada beba plačem uspije da postigne ono što je htjela- da je mama zagrli, poljubi, drži u naručju, dešava se proces koji nazivamo usklađivanjem, gdje je komunikacija majke i djeteta koordinirana i skladna. Roditelji (a u prvim godinama života posebno majka), koji odgovaraju na djetetove potrebe, stvaraju odlične temelje za djetetovu dobrobit. Pokazuju svom djetetu da na njih može računati, da su tu kada ih treba. Povezanost roditelja sa djetetom se počinje graditi od prvih dana djetetovog života. Premda se od toga danas napravila velika problematika koja majke čini opterećenima i anksioznima, istina je da se ovaj proces najčešće dešava spontano i uspješno. Dovoljno je da dosljedno reagujete kada je vaša beba uznemirena.Tako beba uči da nije sama i da uvijek može na vas računati. To ne znači da ako spustite svoje dijete pravite od njega emocionalnog invalida, niti da ga trebate hraniti do sedme godine. Nauka voli kompromise i zlatne sredine, nipošto isključivost. Oslonite se na vlastiti osjećaj. Kada dođe vrijeme za razvoj djetetove samostalnosti (spavanje u vlastitom krevetu, skidanje pelene, samostalno obavljanje zadataka), treba je poticati, a ne sputavati. To je zdrav i prirodan proces djetetovog razvoja.
Strah od odvajanja je normalan strah koji se javlja kada se bebe odvoje od majke ili od drugog značajnog odraslog koji se najčešće brine za bebu. Taj strah ima evolucijski značaj- mladunčad odvojena od majke su imala manje šanse da prežive i da ih neko zaštiti. Ako je majka često odsutna, dijete će najprije plakati, protestirati i tražiti roditelje. Nakon toga se može činiti da je ljuto i tužno. Na kraju, čini se da djeca prihvataju situaciju i „mire se sa sudbinom“. Kada to stanje duže traje, djeca mogu biti prijateljski raspoložena prema svima osim prema majci. Na taj se način dijete štiti, da ne bude povrijeđeno kada majka opet ode. Naravno, situacija je bolja ukoliko se za dijete brine neko od porodice. Kada je odvajanje neizbježno (odlazak u porodilište, bolnicu i sl), poželjno je da majka i dijete prije toga provedu puno vremena skupa. Također, nužno je da majka hrabro podnese djetetove ispade ljutnje i povrijeđenosti, jer je puno bolje da ih dijete pokaže, nego da ih drži u sebi. To je djetetov način da pokaže kako se osjeća i da se ponovo poveže sa roditeljima.

Kako se ponašati nakon raskida veze

Mislim da je svima poznat osjećaj grča u stomaku i bolne neizvjesnosti koja nastupi raskidom. Ne znamo gdje je voljena osoba, šta radi, te nam se čini da bismo dali sve samo da ga/je opet vidimo i porazgovaramo. Preispitujemo se, priznajemo da ima i naše krivice, žalimo za prošlošću. Svakodnevno se prisjećamo lijepih trenutaka, a one manje lijepe ignorišemo.
U pravilu, ti manje lijepi trenuci su upravo razlog što ste i prekinuli vezu. No, prošle veze se idealiziraju i čine se mnogo ljepšima kada se završe.
Normalna je potreba da se održi kontakt sa bivšim partnerom/partnericom. Ukoliko nekoga volimo i značio/la nam je, naravno da je još uvijek želimo u životu. No, to je ujedno i najveća zabluda. Ne možete ostati prijatelji nakon veze ukoliko još uvijek gajite neke emocije prema partneru! Jedno je odlučiti pristati na tu ulogu samo da ne biste potpuno izgubili pristup toj osobi, ili biti u korektnim odnosima u slučajevima razvoda pa npr. zbog djece.
I to je zamka. Prekid veze rijetko nastupa obostranom odlukom. Najčešće jedna strana donese odluku, koju druga strana treba da prihvati, iako to ne bi željela. Ukoliko ne prekinete svaki kontakt sa bivšim/bivšom, sebi otežavate proces oporavka od te veze. Što vam je više stalo, to je nužnije da se taj kontakt prekine. Naravno, razlozi raskida variraju od veze do veze, ali je za oporavak ključno da nemate konstantno podsjećanje na ono od čega pokušavate da se oporavite. Ukoliko ste od nečega ovisni, jedini način da se izliječite je da od toga apstinirate i radite na poboljšanju svoje situacije. Isto je i sa emocionalnom zavisnošću. A nakon veze u kojoj ste bezrezervno voljeli, trebate vremena da se od te osobe odviknete i da preuzmete kontrolu nad svojim emocijama.
Sve dok ste u kontaktu (provjeravate društvene mreže, pozivate ga/je, raspitujete se kod prijatelja), vi i dalje stalno razmišljate o toj osobi i ne možete nastaviti dalje.
Prijatelji možete postati samo onda kad među vama nema neriješenih stvari niti zaostalih emocija iz veze. Kada ste potpuno sigurni da ste tu osobu preboljeli, pa možete biti sretni što je on/ona sretan/na u novoj vezi.
Raskid emocionalno značajne veze je jako sličan oporavku od gubitka. Tačnije, lakše podnosimo činjenicu da nam je neka viša sila oduzela voljenu osobu, nego činjenicu da je ta osoba svjesno odlučila da nas iz svog života udalji. Ovaj period karakterišu jako uzburkane emocije: Plakat ćete, tugovati, biti ljuti, uplašeni. Zatim ćete osjećati olakšanje, biti sretni zbog novih mogućnosti. Onda ćete se, na kraju, pomiriti sa činjenicom da više niste skupa. Ove faze ne idu nužno jedna za drugom i moguće je da se nekoliko puta ponove tokom samog procesa oporavka od raskida. No, ako osoba predugo ostaje u nekoj od ovih faza, onda je vrijeme da se potraži stručna pomoć.
Nemamo svi iste mehanizme suočavanja. Ukoliko ste prije veze imali ispunjen život, imate izgrađenu socijalnu mrežu i niste pravili velike i značajne promjene tokom veze, imate više šanse da se od veze brže oporavite. No, ukoliko ste zbog veze smanjili svoj krug prijatelja, napustili svoje interese ili posao, imat ćete više posla za rad na sebi i više vremena za razmišljanje o bivšoj vezi.
Raskid veze je i jedinstvena prilika da radite na sebi. Upišite kurs koji ste oduvijek željeli, posvetite se sportu, gledajte omiljene serije, družite se sa ljudima koje ste zapostavili. I ne radite to da biste našli novog partnera. Radite to zbog jedine osobe sa kojom ste uvijek- zbog sebe samih. Vrijeme između dvije veze je idealno vrijeme za rad na sebi,upoznavanju sebe, građenju i poboljšavanju samopouzdanja, usvajanje novih znanja itd.
Najčešća greška koju ljudi nakon raskida prave je pokušaj da staru vezu što prije zamijene novom. Ukoliko je u pitanju bila ozbiljna i emocionalno značajna veza, time ćete usporiti oporavak od nje. Možda ćete uspjeti da nakratko skrenete misli od prošle veze, ali prisjetimo se teksta o emocionalnom prtljagu koji nosimo sa sobom u novu vezu. Ljudi koji imaju ovakav obrazac ponašanja obično imaju neku disfunkcionalnu ideju koja se nalazi u osnovi tog ponašanja. Ako ne možete biti sami, trebali biste to naučiti.
Svaka veza zahtijeva veliki dio našeg vremena, truda i emocionalnog zalaganja. Samo ako vam je lijepo i kada ste sami, možete biti sretni sa drugom osobom. Druga osoba ne može biti zamjena za sve ono što u životu želite. Kako možete od nekoga tražiti da vas usreći, a vi sami ne znate šta vas to usrećuje? Da vas poznaje, a da vi sami sebe ne poznajete?

Hronična bol i psihološko stanje

„Voljela bih kada bi me barem neko na ovom svijetu razumio. Porodila sam se prošle godine i uživam provoditi vrijeme sa svojim djetetom. Ne mislim da sam dobra mama. Osjećam da sam nedovoljna, jer nemam snage da se igram i skačem onoliko koliko bi moja curica htjela. Stalno trpim bol i tužna sam zbog toga, a svi očekuju da funkcionišem kao da je sve u najboljem redu“.
-Moja klijentica
Hronična bolest je zdravstveno stanje koje je trajne (perzinstentne) prirode. Razlikuje se od akutne (trenutne) boli koja je prolaznog karaktera. Osoba koja oboli od neke bolesti ima male ili nikakve šanse da se ikada od nje oporavi (npr. kostobolja, bol u vratu, leđima, teška povreda sa posljedicama…). Pored izazova vezanih za samu bolest i bol koju oboljeli mora svakodnevno podnositi (zavisi od bolesti, ali većinu njih karakteriše bol), mora se raditi i na prihvaćanju svog fizičkog stanja i usvajanju novog načina života. A to je proces koji traje. U tom procesu navikavanja na novonastalu situaciju bude uspona i padova. Svi moji klijenti koji se bore sa nekom hroničnom bolešću su mi pričali da okolina najčešće ne razumije i ne pruža podršku kada im dođu teški dani. U nerazvijenim zemljama poput naših, gdje „svako ima neku muku“, zašto bi tvoja muka bila bitnija od moje?
Također, nigdje se kao kod nas ne omalovažava povezanost hroničnih bolesti i psihološke dobrobiti. U svim razvijenijim zemljama svijeta postoje grupe psihološke podrške za oboljele od hroničnih bolesti. Samo u Regensburgu postoji brošura od stotinjak stranica gdje su ponuđene grupe podrške za gotovo sve poznate bolesti.
Pokušajte zamisliti jedan tipični dan u svom životu. Ustajete, kuhate, čistite, idete na posao, trčite, igrate se sa djecom… nastavite niz. A sada pokušajte zamisliti da radite sve to isto- ali uz osjećaj fizičke boli. Ta bol je ili uvijek prisutna ( pa se naučite funkcionisati s njom), ili se javlja često u vidu kratke i oštre boli.
Hronična bol gotovo u pravilu dovodi do narušavanja kvalitete života oboljelog. Nerijetko je hronična bol i doživotna. Čini se da, ma šta radili, bol je nerazdvojni pratilac. Oboljeli nerijetko ne posjeduje veliki nivo fizičke energije koju bi inače posjedovao, te svakodnevne poslove obavlja usporeno i otežano. Hronična bol smanjuje samopouzdanje, nekada umanjuje i radnu sposobnost ( jer limitira broj poslova koji se može obavljati). Istraživanja pokazuju da su osobe koje trpe hroničnu bol česće socijalno izolirane, te je kod njih veći rizik od depresije i suicida.
Osobe koje imaju hroničnu bol se često osjećaju umorno, bezvoljno i bespomoćno i jednostavno nisu u stanju normalno funkcionisati. Ono što je nekome sasvim uredu, njima je veliki zadatak. Kada trpe bol, povlače se u sebe, i ta bol ima uticaj na njihov ljubavni i socijalni život. Često je prisutan osjećaj da ih niko ne razumije i da ih osuđuju. Naravno, zbog same prirode stanja,teško je biti objektivan, te su zbog toga ovi ljudi često optuživani da „zabušavaju“ jer ne žele da rade.
Mi kao društvo nemamo dovoljno saosjećanja za oboljele sa hroničnom boli. Mi „bodujemo“ samo ono što se vidi. Osobe koje nemaju neki stepen invaliditeta a trpe konstantnu bol, moraju biti psihički i fizički funkcionalni, kako je moja klijentica na početku rekla, „kao da je sve u najboljem redu“. A nije. Trpiti hroničnu bol i praviti se da je sve kako treba nije put kojim trebate ići.

Majke s druge strane medalje

Majke s druge strane medalje

Autor: Nikolina Kremenjaš

U kolotečini života jedne majke koja je svjesno ili nesvjesno odabrala život u četiri zida za narednih nekoliko godina, većinom se najveći scenariji događaju upravo u glavi.
Razgovarajući sa nekoliko svojih poznanica i prijateljica, dolazim do zaključka da se većina nas pronalazi upravo u istoj mentalnoj situaciji. Nastojim razbiti predrasude o načinu života majki koje su odlučile nekoliko svojih godina posvetiti rađanju i odgoju svoga djeteta ili svoje djece.

Mnoge od nas se već na početku tog puta samoj sebi zaklele kako će to biti najljepši period života, gdje su slobodne raditi šta i kada žele, u udobnosti svoga doma. Obećale smo same sebi kako apsolutno nećemo zaboraviti na vlastite potrebe i kako se tu, zapravo, neće mnogo toga ni promijeniti. Možda smo se potajno i ponadale životnoj prilici za odmor bez potrebe za radom izvan doma. I vjerojatno pretpostavljate, a jako često je i istina – lagale smo. Lagale smo same sebi. Katastrofa.

Realnost je često drugačija. Ako zamislite dan sa svakodnevnim obavezama oko pripreme obroka i čišćenja, popraćen sa puno ljubavi, zagrljaja i poljubaca, ali i suza, bola, umora, nemoći, zabrinutosti, odgovornosti… nastavite niz; Jako brzo ćete shvatiti da tu baš i nema puno vremena, a često niti volje za bilo šta drugo osim toga. Smatram taj nedostatak volje najvećim problemom žena koje su u ovoj fazi života. Čak iako imate i podršku i pomoć partnera s kojim djecu odgajate, ovaj period života može biti neizmjerno naporan i samim tim odlična podloga za put ka zapostavljanju vlastitog bića. Puno je teže udovoljiti samom sebi kada si odgovoran za brigu i udovoljavanje biću ili bićima koje ti je važnije od tebe same.

Postoji i druga strana medalje. Ona strana o kojoj se ne govori glasno. Na toj strani postoje žene koje nemaju ničiju podršku. Tu su one samohrane, ali i one na kojima je sav teret jer njihov partner ne prihvata dio svojih odgovornosti, ne cijeni njihov rad i daje si pravo ostatak dana poslije posla provesti u horizontali jer je umoran. O tome se malo piše, još manje priča i najmanje prikazuje kao problem realnosti.

Ja odabirem pričati o toj strani medalje gdje žene ne plešu u bijelim hlačama za vrijeme menstrualnog ciklusa, ne bude se našminkane i savršeno isfenirane, ne pripremaju doručak u poslovnoj odjeći, pa nasmijane odlaze u ured.
Ne rade sve žene u uredu. Većina ih financijski pridonosi s krpom ili tacnom u rukama, na tvorničkoj traci ili za šivaćom mašinom, kupajući bolesnike, porađajući druge žene ili se bave bilo kojim drugim poslom koji rijetko viđamo na TV reklamama. Majke koje su žene s druge strane medalje upravo najčešće zaborave na brigu o sebi tokom perioda kada život posvećuju drugim životima. Ne pričam o pranju kose i nanošenju maskare. Ni o urednosti noktiju, nego o osobnoj higijeni svoga duha. I živaca, da se ne lažemo.
To su stvari o kojima se mora početi glasno pričati, više pisati i davati jaču podršku i smjernice kako da iz čitave priče izađemo zdrave glave.

Za početak, podsjetimo se šta smo bile prije nego smo postale majke. Šta si ti Marina, Lejla, Sandra, Majo, Sabina, bila prije nego što si se ostvarila u ovoj ulozi? Ili još bolje, šta si bila kada ti se oduzmu sve uloge koje si predstavljala na ovom svijetu? Šta bi rekla za sebe, bez da se opisuješ kao nečija sestra, kći, prijateljica, susjeda, a sada i majka?
Potražite dio sebe koji nema ulogu u životima onih oko vas. Put do te spoznaje doista može biti težak i trnovit. Doći ćete u situaciju kada ćete same sebe pitati zašto je to uopće potrebno. Pa ne čini li naš identitet kompletnim upravo činjenica da imamo razne uloge u svojim životima?
Da bismo u cjelosti ispunjavale svaku ulogu svog bića, u skladu sa svojim mogućnostima, neophodno je da se okrenemo onome što same sebi predstavljamo.
Marija se osjeća ispunjenom kada pjeva. Marija, pjevaš li za svoju dušu? Ne pitam te pjevušiš li dok uspavljuješ djecu, nego imaš li trenutak u danu kada sjedneš i zapjevaš iz sveg glasa i srca? Ako ne, priušti si to.
Dragana se najbolje osjeća kada trči. Nemoj dopustiti da ne odeš na trčanje ujutro kada još svi spavaju. Trčanje za djecom u parku zasigurno jest fizička aktivnost, ali da li ona ispunjava tvoju dušu kao što je to činila ranije dok si tako punila baterije? Trgni se ako je to ono što ti voliš.
Nemojte dopustiti sebi da vam dani prolaze tako što ste okupirane samo obavezama, zadaćama i radeći ono što morate. Zapostavljanjem sebe samih neprimjetno zapostavljamo i one koje najviše volimo.

Ako ni ranije niste imale aktivnosti kojima ste se bavile isključivo zbog sebe i vlastitoga rasta, možda je ovo idealna prilika, a usuđujem se reći i krajnje vrijeme, da stanete na sekundu i zapitate se šta je to čime se volite baviti.
”Sretna majka- sretno dijete”. Možda vam se čini kao kliše, ali zaista nije. Na našim primjerima uče i naša djeca, te budite sigurne da će vaše dijete biti radosnije ako u očima svoje majke vide radost. Niko drugi nije dužan da nam tu radost priušti, ali same sebi to dugujemo.
Saro, ako osjećaš istinsku sreću dok pišeš- piši, ženo! Umorna si, kažeš? Znam. Ostavi to pranje suđa na pola, zapiši dva stiha koji ti stoje na duši, pa se potom vrati tom suđu. Nećeš možda promijeniti sve što želiš, ali ćeš sigurno promijeniti svoje raspoloženje , barem na trenutak.
Od trenutaka sve počinje. Promijenit će ti jedan dan, pa jednu sedmicu. Zatim će cijeli mjesec biti uljepšan….zar već sad ne vidiš kuda to vodi?
Usudimo se zavoljeti sebe van svih svojih okvira i uloga, tako ćemo i u njima zablistati najbolje što možemo. Krenimo od sebe.

“Gaslighting”-manipulacija izluđivanjem

Ingrid Bergman je davne 1944. godine dobila Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu u psihološkom trileru nazvanom „Gaslight”. To, naravno, ne bi uopće bilo bitno za jedan psihološki blog, da kasnije po tom filmu nije nazvan oblik psihološkog i emocionalnog nasilja. Ako niste gledali film, kratko ću ga prepričati. Ingrid Bergman u filmu igra Alice, ženu koju suprug, iz svojih vlastitih mračnih pobuda, pokušava ubijediti da je luda, sakrivajući njene stvari, te joj govoreći da se događaji koje opisuje ustvari nikada nisu desili. Alice, zaljubljena i puna povjerenja, slijepo vjeruje svome mužu, sumnjajući da je izgubila razum. U našem jeziku još uvijek ne postoji adekvatan naziv za takvo ponašanje, ali se “gaslighting” objašnjava kao vid manipulacije i izluđivanja. Manipulator, tj.zlostavljač, ima za cilj da žrtvu natjera da posumnja u vlastitu psihu, kako bi imao moć nad njom. Žrtva, kako vrijeme odmiče, sve više sumnja u sebe i počinje vjerovati da gubi razum. Narodski rečeno, neko je “pravi ludom”. Baš kao i u filmu, manipulator se gotovo uvijek ponaša zabrinuto i ljubazno, što dodatno opterećuje žrtvu, jer –kako posumnjati u nekoga ko se tako ponaša? Dok manipulator nastavlja svoju igru, žrtva sve više sumnja u svoje misli, osjećaje, pa čak i događaje koji se odvijaju. Iako djeluje naivno, gaslighting je izuzetno opasna i učinkovita metoda,te ostavlja velike posljedice na žrtvu. Što duže traje, to su posljedice teže.
Svi mi ponekad imamo osjećaj da nas neko namjerno ne razumije i mijenja činjenice da bi pobijedio u raspravi-ali kod gaslightinga je riječ o proračunatoj, smišljenoj manipulaciji, u čijoj se osnovi nalazi patološka želja za moći i kontrolom. Manipulator je provodi polako, kako ne bi pobudio sumnju kod žrtve. Sa druge strane, žrtve nerijetko osjećaju da nešto sa njihovom voljenom osobom nije kako treba-ali iz ljubavi odbijaju da poslušaju svoju intuiciju. No, gaslighting se može desiti u okviru bilo kojeg odnosa, te nije ograničen isključivo na partnerske i porodične veze. Zlostavljač ima “dokaze” da je u pravu, a da žrtva griješi, zbog svog lošeg pamćenja, rasijanosti i nedovoljne inteligencije. Neka od ponašanja tipična za gaslighting su i: bezobzirno laganje, poricanje da su nešto rekli, „udaranje“ nisko, narušavanje žrtvinog samopozdanja.
Ako ste se prepoznali u nekom od redova, nemojte se brinuti.Nije jednostavno priznati da ste žrtva gaslightinga, no to jeste prvi korak u rješavanju situacije. Potom treba potražiti stručnu pomoć. Neophodno je da se žrtva odvoji od zlostavljača. Najprije će to biti fizički, a zatim, kroz terapiju, i emocionalno.