Autor: Nurka Redžepagić Bulić

Kako razumjeti dječije ponašanje

Još od vremena kada prvi put uzmemo svoju bebu u ruke, počinju savjeti- poželjni i nepoželjni, kojih je nažalost puno više. „Prijete“ nam da ćemo razmaziti dijete, navode primjere kako su to neki drugi ljudi radili uspješnije i bolje nego mi.
To je jednostavno tako. Mislim da ne postoji majka (ili otac) koja su uspjeli da u potpunosti izignorišu komentare okoline, kao što ne postoji čovjek koji makar jednom nije rekao nešto zbog čega je poslije uvidio da je bilo bolje da je prešutio.
Primijet ćete koliko je ljudima lakše da komentarišu ponašanje druge djece, dok su tolerantni za ponašanje svog djeteta. Zbog toga ćete možda često biti u situaciji da razmišljate (bespotrebno) da je neko ponašanje Vašeg djeteta bilo loše, iako to uopće ne mora biti slučaj.
Svako dijete je jedinstveno na svoj način, to znamo svi. Pogledajmo slučajeve gdje su braća i sestre genetski jako slični (imaju iste roditelje), rastu u istoj okolini (odgajaju ih jednako), ali se ipak značajno razlikuju jedni od drugih. Manje je poznato zbog čega je to tako. Neko će dijete kojemu je uvijek potrebna majka da bi se umirilo okarakterisati kao razmaženo, a neko će činjenicu da dijete dobija uvijek sve što poželi objasniti požtrvovanošću roditelja. I način na koji percipiramo ponašanje svog djeteta (i tuđeg) igra veliku ulogu u njegovom tumačenju.
Posljedice toga su velike. Od osjećaja krivice zašto je naše dijete bučno ili nježnije u odnosu na komšijino, preko prebacivanja odgovornosti –ko je od roditelja kriv što je dijete takvo, sve do upoređivanja djeteta sa drugom djecom, što ostavlja velike posljedice na mentalno zdravlje djeteta jednom kad toga postane svjesno.
Postoji više dimenzija po kojima možemo analizirati dječije ponašanje: temperamentnost, senzibilnost, zahtjevnost i sposobnost suočavanja sa frustracijom.
Neka su djeca temperametnija, reaguju burno na situacije koje im ne odgovaraju, rođena sa više energije i „ne drži ih mjesto“, dok su druga mirnija, pritajenija i općenito imaju manje energije. Neka su djeca od samog početka senzibilnija, nježnija i traže da im se pristupa pažljivo. Sa druge strane, postoje djeca koja nemaju te karakteristike.
Najčešći komentar koji daju novopečeni roditelji je da je dijete (ili nije) „zahtjevno“. Na tu karakteristiku roditelji nemaju uticaja. Neka su djeca od početka veoma zahtjevna- u smislu da im je potrebno posvetiti puno više vremena, te da se teško odvajaju od svojih roditelja, posebno majke. Druga djeca nemaju toliko razvijenu tu potrebu (jer svako dijete ima potrebu da bude sa roditeljima, da ne bude zabune), i već sa godinu dana su poprilično samostalna.
Temper tantrumi (izljevi bijesa) su normalna pojava u razvoju djece i javljaju se kao emocionalni i fizički odgovor (reakcija) djeteta na frustraciju. Djeca koja se teško nose sa frustracijom reaguju burno i malo ih je teže umiriti od djece kod kojih to nije slučaj. Bitno je istaknuti da je temper tantrum normalna pojava. Dijete preplavljuju različite, silne emocije sa kojima nije u stanju da se nosi, te zbog toga reaguje tako da počinje da vrišti, da se baca po podu, da jeca (ili sve to skupa). Roditelji su ti koji u takvim situacijama moraju zadržati mir kako bi se dijete brže umirilo.
Sad dolazimo do drugog pitanja. Kako da znamo da je neko ponašanje odraz crte ličnosti našeg djeteta, a ne razmaženosti i pokušaja manipulacije?
Prvo je potrebno analizirati vaš stil roditeljstva (više o tome možete pročitati u mom članku o stilovima roditeljstva). Ponašanje djeteta je uzročno-posljedično sa ponašanjem roditelja. Djeca uvijek testiraju granice. Da li postavljate jasne granice svome djetetu? Da li mu je sve dozvoljeno? Kakvo je Vaše viđenje o odgoju djeteta? Koje stvari trebaju biti dopuštene, a koje zabranjene?
Meni je riječ „razmažen“ nepogodna, zato što implicira da nastaje zbog previše maženja ili ljubavi. Nemoguće je previše voljeti dijete. Toga su posebno svjesni odrasli koji su bili djeca onda kada je bilo moderno ne maziti svoju djecu jer se time ruši autoritet roditelja. Dijete koje je raslo u strahu od odbacivanja roditelja i kazne je bilo poslušno dijete, ali je kasnije, kao odrasla osoba, imalo velike emocionalne probleme. Danas, kada se zna jako puno o tome koliko su ljubav i emocionalna toplina ključna za pravilan razvoj djeteta, neoprostivo je svjesno ih uskratiti djetetu.
Kada je dijete sigurno u roditeljsku ljubav, ono ispoljava i negativna ponašanja- jer se ne plaši da će ga roditelj zbog toga odbaciti. Suprotno tome, djeca koja se osjećaju nevoljenima i neprihvaćenima će učiniti sve da bi ih roditelj prihvatio. Pogotovo dok su djeca mala, svaki pokušaj disciplinovanja će vrlo vjerovatno u startu odbaciti. Djeca vole ugodne stvari i rado ih rade. Za razliku od toga, postoje i stvari koje se moraju uraditi ali nisu baš tako ugodne (pospremati svoju sobu, igračke, prati ruke prije jela, prati zube, itd). Tada djeca izražavaju protest i ispoljavaju negativno ponašanje. Od reakcije roditelja zavisi kako će dijete razumjeti tu situaciju. Roditelj mora da djetetu objasni posljedice neispunjavanja određenog zadatka i da oprezno korigira djetetovo ponašanje, a ne dijete kao ličnost. Dijete koje je sretno zna da je centar svijeta svojim roditeljima, ali da vani postoji cijeli jedan svijet čiji je on/ona dio.
Da li Vaše dijete uz malo suza i drame postigne da Vi odustanete od svog zahtjeva? Da li za njega ne postoje pravila i granice (ili mu jednom nešto zabranite, a drugi put dopustite)? Da li ga učite da prihvata odgovornost za svoje postupke (ako je dovoljno veliko)? Da li dopuštate da uvijek bude po njegovom jer ne želite „scene“, svađu i plač?
Roditelj koji se plaši djetetove reakcije i izbjegava disciplinovati dijete tako što će biti dosljedan i u neugodnim situacijama, čini djetetu medvjeđu uslugu, jer mu stavlja do znanja da može raditi šta želi i da njegova ponašanja nemaju posljedica. Takvo razmaženo dijete kasnije ima problema u vršnjačkim, poslovnim i emotivnim odnosima, kada se susretne sa osobama koje ne žele da tolerišu njihovo ponašanje. Uspijevaju izgraditi uspješne odnose samo za ljudima koji se prema njima ponašaju kao i njihovi roditelji. Ovakva djeca odbijaju da odrastu i suoče se sa neugodnosti svakodnevnog života i ostaju fokusirana na svoju prošlost, u kojoj je bilo sve kako su oni željeli.
U kratkim crtama, senzibilno dijete traži puno ljubavi, podrške i pažnje. Zahtijeva od roditelja maksimalni emocionalni učinak. Razmaženo dijete zahtijeva da uvijek bude po njegovom i izbjegava da ispunjava zadatke koji mu se ne dopadaju. Naravno, to ne znači da djeca koja su razmažena ne traže emocionalni angažman roditelja niti da senzibilna djeca rado rade stvari koje im se ne dopadaju.
U koju kategoriju spada Vaše dijete, možete istinski znati samo Vi. Zato što Vi najbolje znate kako im se čelo namršti kada su ljuti, i da li odbijaju da jedu jer nešto ne vole ili jer se protiv nečega bune. Jedini uspješan recept je puno ljubavi,pažnje i emocionalne topline zajedno sa puno strpljenja i postavljanja jasnih granica djetetu. Tako se možemo nadati da će dijete izrasti u funkcionalnu i emotivno stabilnu ličnost.
Želim da naglasim da ne postoje savršeni roditelji. Ja bih rekla da su najbolji roditelji oni koji rade na sebi i trude se da poboljšaju svoj odnos sa djetetom. Svaki dan je nova prilika da ispravite propuste koje ste primijetili i da, dok su još mali, postavite čvrste temelje zdravog odnosa između roditelja i djeteta.

.

Od ključne je važnosti upoznati i razumjeti svoje dijete onakvo kakvo ono jeste, a ne tjerati ga da bude onakvo kakvim smog a mi zamišljali. Tek kada poznajemo svoje dijete, možemo odgovoriti na njegove potrebe u onoj mjeri i na način koji je njemu potrebno. Kada ne razumijemo šta se dešava, pogoršavamo situaciju, tumačimo njihove zahtjeve kao razmaženost, opisujemo ih kao zahtjevne ili loše i poručujemo im da njihove potrebe nisu bitne.

Stilovi roditeljstva

„Poticajne riječi od mame i tate su kao prekidači za svjetlo. Dati djetetu poticaj u pravom trenutku života je kao upaliti svjetlo u sobi prepunoj mogućnosti.“
Gary Smalley

Roditeljstvo je najljepša i najodgovornija uloga.Ona zahtijeva ispunjavanje djetetovih osnovnih životnih potreba (za jelom, pićem, snom, sigurnošću), ali i djetetovih emocionalnih potreba koje su nužne za djetetov pravilan razvoj. Ideja o tome da je malo živo biće potpuno ovisno o nama i da mi oblikujemo njegovu stvarnost ispunjava srce velikim ponosom, ali i je i zastrašujuća. Svi posvećeni roditelji žele svojoj djeci da priušte sretno djetinjstvo i da ih zaštite od svih negativnih stvari koje bi im se mogle desiti.
I dok je to veoma lako dok su djeca još bebe, pa se svaki njihov nestašluk manje-više uz osmijeh toleriše,kako vrijeme odmiče, čini se da se za djecu ima sve manje strpljenja. Očekuje se da to budu odgovorni, dosljedni i ozbiljni “mali ljudi” – jer je u sredini prihvaćeno mišljenje da su disciplinovana djeca odraz dobrog roditelja.
Razvoj djeteta je pod velikim uticajem roditeljskih stavova i njihovog stila roditeljstva. Maccoby i Martin (1983), omogućili su razlikovanje tih stilova na temelju dvije dimenzije:
Prva dimenzija je roditeljska toplina, a odnosi se na ljubav, ohrabrivanje i podršku koju roditelj pruža svom djetetu. Roditelji se, prema ovome, mogu podijeliti na “tople” i “hladne” roditelje. Ova dimenzija se kreće na kontinuumu od podrške, ljubavi i prihvatanja do odbacivanja i neprijateljstva. Druga dimenzija je roditeljski nadzor, a odnosi se na disciplinovanje i kontrolu djetetovog života. Ona se kreće na kontinuumu od nadzora, discipline i kontrole djetetovog ponašanja uz uvažavanje njegove ličnosti, do igranja sa djetetovim osjećajima, ignorisanja i zanemarivanja djeteta, do isključivanja iz djetetovog života.
Da bi dijete izraslo u zrelu, emocionalno stabilnu i neovisnu osobu, potrebno mu je pružiti i nadzor i toplinu u odnosu sa roditeljem. Dijete mora shvatiti da je bezuslovno voljeno i prihvaćeno takvo kakvo jeste, ali da u svijetu i u domu postoje pravila koja se moraju poštovati.

U skladu sa ove dvije dimenzije, razlikujemo 4 stila roditeljstva:

1. AUTORITATIVNI STIL RODITELJSTVA (DEMOKRATSKI DOSLJEDAN)

Autoritativni roditelji su visoko na obje dimenzije. Ovakvi roditelji su veoma brižni i pažljivi prema svojoj djeci, te kombinuju čvrstu roditeljsku kontrolu i emocionalnu toplinu. Komunikacija sa djetetom se odvija uz puno ljubavi i strpljenja i djetetovo mišljenje i emocije se uvažavaju. Istovremeno, postavljaju jasne granice djetetu. Dijete ima rutinu i jasno mu je šta smije, a šta ne smije raditi. Djeca vole dosljednost, iako se čini da protiv nje često protestiraju.Roditelji postavljaju zahtjeve djeci koja su primjerena njihovoj dobi i kontrolišu njegovo nepoželjno ponašanje, uz ljubav i podršku.
Ovaj stil roditeljstva ima najpovoljniji učinak na djetetov razvoj. Djeca se ohrabruju da budu samouvjerena, radoznala i nezavisna, ali se uče svjesnosti o svijetu oko sebe i znaju da postoje granice i pravila koja se moraju ispoštovati. Autoritativan odgojni stil pokazuje pozitivan uticaj na psihosocijalnu prilagodbu djece. Djeca takvih roditelja manje zloupotrebljavaju alkohol i droge, rjeđe ispoljavaju devijantno ponašanje, imaju bolji školski uspjeh i dobre odnose s vršnjacima, Djeca ovakvih roditelja su samopouzdana, neovisna i često veoma uspješna.

2. AUTORITARNI STIL RODITELJSTVA

Autoritarni roditelji su nisko na dimenziji topline, a visoko na dimenziji nadzora.Od djeteta se očekuje bezuvjetna poslušnost, zato što “je tata tako rekao”, ili “ jer roditelji znaju najbolje”.Strogi su i zahtjevni i cilj im je odgojiti disciplinovano dijete koje će poštovati autoritete i tradiciju pod svaku cijenu. Ukoliko dijete ne uradi ono što roditelji žele, prisiljava se na to kaznama ili zastrašivanjem. Roditelji koji su počinitelji nasilja nad djecom su najčešće autoritarni roditelji.
Djeca koja imaju autoritarne roditelje su nezadovoljna, često agresivna, uznemirena,nervozna, ispoljavaju probleme u ponašanju i često se sukobljavaju sa autoritetima. Ovakav odgoj se povezuje i sa zloupotrebom psihoaktivnih supstanci, slabijim akademskim i školskim učinkom i problemima u psihosocijalnoj prilagodbi. Autoritativan stil roditeljstva je najnegativniji stil koji roditelj može usvojiti.

3. POPUSTLJIVI (PERMISIVNI) STIL RODITELJSTVA

Popustljivi roditelji se nalaze visoko na dimenziji topline, ali nisko na dimenziji nadzora. Minimalno kontrolišu svoje dijete i postavljaju malo ograničenja za njegovo ponašanje. I dok su puni ljubavi i topline, nedovoljno postavljanje granica zbunjuje njihovu djecu, koja zbog toga imaju preveliku slobodu. Od djece zahtjevaju malo i ispunjavaju sve njihove želje, te ih ne potiču da koriste svoje kapacitete i da samostalno postižu svoje uspjehe. U odgoju im nedostaje strukture i reda. Djeca takvih roditelja nemaju osjećaj odgovornosti i nesigurna su, pogotovo kada odrastu pa dođu u kontakt sa ljudima koji od njih očekuju dosljednost i poštovanje granica. Imaju slabu samokontrolu,nesnalažljiva su, reaguju nezrelo i često su agresivni kad ne mogu trenutno ostvariti svoje zahtjeve.

4. RAVNODUŠNI (INDIFERENTNI) STIL RODITELJSTVA

Indiferentni roditelji se nalaze nisko na obje dimenzije roditeljstva. Postavljaju malo ograničenja i nadzora svojoj djeci, ali im pružaju i malo pažnje i podrške. Ovakav stil roditeljstva ne potiče zdrav socijalni život djeteta. Ovakav roditelj nije emocionalno topao, te je uglavnom zaokupljen sobom, svojim životom i svojim potrebama. Djeca odrasla u ovakvim porodicama su često promjenjivog raspoloženja, veoma zahtjevna (zbog potreba koje roditelj ne ispunjava) i nezainteresirana za školu. I ovaj stil roditeljstva je povezan sa lošim školskim postignućem, te pušenjem i konzumiranjem alkohola i psihoaktivnih supstanci.
Kao što možemo zaključiti, najbolji stil roditeljstva je autoritativni stil u kojem dijete dobije svu potrebnu ljubav i pažnju, ali i zna da postoje granice i pravila koja se moraju poštovati. Bitno je da dijete zna da su baš roditelji ti koji su autoritet, te koji će od njega zahtijevati da ta pravila slijedi.