Ispunjavanje djetetovih emocionalnih potreba

Postoje velike kulturološke razlike u odgajanju djece. U evropskim zemljama su posljednjih godina veoma popularne razne metode uspavljivanja, hranjenja i oblačenja, gdje je akcenat na tome da bi dijete trebalo moći sve to raditi samostalno. Sa druge strane, u afričkim zemljama djeca i dalje spavaju sa roditeljima, nose ih i ravnopravno uključuju u kućne poslove. Zatrpani smo informacijama koje u pravilu govore da nešto činimo loše i da upropaštavamo svoju djecu- jednako kao što nas uče da potpuno isključimo naš urođeni roditeljski instinkt i radije vjerujemo svemu napisanom. Ne želim da osuđujem ničije poglede na život i način na koji odgajaju svoju djecu. Svaka kultura ima svoje običaje i kontekst u kojem se odgoj odvija. Danas postoji mnogo istraživanja koja potvrđuju različite poglede na odgoj. Zato neka svako uzme ono što mu odgovara, dok god nam je važnija djetetova dobrobit od vlastitog komfora. Nijedan roditelj neće svjesno uništavati svoje dijete. No, nemaju svi roditelji pristup novijim informacijama niti volju i želju da izađu iz vlastite zone komfora i da shvate kako njihovi lični problemi limitiraju kapacitet za roditeljstvo.
Teoriju afektivne povezanosti formulisao je John Bowlby , engleski psihijatar i psihoanalitičar. Povezanost roditelja i djece je objasnio kao urođeni sistem ponašanja koji služi opstanku vrste i rađanju novih jedinki. U osnovi njegove teorije je da je djetetova vezanost za roditelje, posebno majku, urođena potreba. Neka od tih ponašanja se ispoljavaju rano (bebin plač), a neka kasnije (praćenje majke, dozivanje…). Dakle, dijete koristi roditelje kao sigurnu bazu kojoj pripada, sa kojom razvija osjećaj bliskosti. Ljudi su sisari.Svi sisari trebaju fizički kontakt jednako kao što trebaju hranu i vodu. Bebama treba dodir za emocionalni razvoj i regulaciju nervnog sistema. To je najzastupljenjije kod beba u prvoj godini života, gdje se nervni sistem reguliše kroz kontakt sa primarnim skrbnikom. Preživljavanje sisara je kroz evoluciju zavisilo od majke- neka mladunčad životinja mogu od najranijih dana da prate svoje majke, dok neka, poput čimpanzi, moraju biti nošena. Priroda je namijenila da je majka i dijete instinktivno trebaju jedno drugo. U nekim slučajevima (poput postporođajne depresije) to izostane, ali se uz uspješan tretman bez problema blizina uspostavi, jednom kada se majka ponovo osjeća dobro. Ali sam izričito protiv novih trendova gdje je pokazatelj uspješnog roditeljstva nivo hladnokrvnosti koji se može pokazati na djetetove potrebe za blizinom i emocionalnim povezivanjem. Danas znamo da ispunjavanje djetetovih emocionalnih potreba neće razmaziti dijete, nego će mu pomoći da izraste u emocionalno zdravu osobu.
Beba koja plače, plače jer nešto treba, a ne jer želi da ometa svoje roditelje (bebe nemaju kognitivni kapacitet za manipulaciju). Plače jer je to jedino što može i zna. Bebama trebaju roditelji koji su osjetljivi i odgovaraju na njihove potrebe. Kada beba plačem uspije da postigne ono što je htjela- da je mama zagrli, poljubi, drži u naručju, dešava se proces koji nazivamo usklađivanjem, gdje je komunikacija majke i djeteta koordinirana i skladna. Roditelji (a u prvim godinama života posebno majka), koji odgovaraju na djetetove potrebe, stvaraju odlične temelje za djetetovu dobrobit. Pokazuju svom djetetu da na njih može računati, da su tu kada ih treba. Povezanost roditelja sa djetetom se počinje graditi od prvih dana djetetovog života. Premda se od toga danas napravila velika problematika koja majke čini opterećenima i anksioznima, istina je da se ovaj proces najčešće dešava spontano i uspješno. Dovoljno je da dosljedno reagujete kada je vaša beba uznemirena.Tako beba uči da nije sama i da uvijek može na vas računati. To ne znači da ako spustite svoje dijete pravite od njega emocionalnog invalida, niti da ga trebate hraniti do sedme godine. Nauka voli kompromise i zlatne sredine, nipošto isključivost. Oslonite se na vlastiti osjećaj. Kada dođe vrijeme za razvoj djetetove samostalnosti (spavanje u vlastitom krevetu, skidanje pelene, samostalno obavljanje zadataka), treba je poticati, a ne sputavati. To je zdrav i prirodan proces djetetovog razvoja.
Strah od odvajanja je normalan strah koji se javlja kada se bebe odvoje od majke ili od drugog značajnog odraslog koji se najčešće brine za bebu. Taj strah ima evolucijski značaj- mladunčad odvojena od majke su imala manje šanse da prežive i da ih neko zaštiti. Ako je majka često odsutna, dijete će najprije plakati, protestirati i tražiti roditelje. Nakon toga se može činiti da je ljuto i tužno. Na kraju, čini se da djeca prihvataju situaciju i „mire se sa sudbinom“. Kada to stanje duže traje, djeca mogu biti prijateljski raspoložena prema svima osim prema majci. Na taj se način dijete štiti, da ne bude povrijeđeno kada majka opet ode. Naravno, situacija je bolja ukoliko se za dijete brine neko od porodice. Kada je odvajanje neizbježno (odlazak u porodilište, bolnicu i sl), poželjno je da majka i dijete prije toga provedu puno vremena skupa. Također, nužno je da majka hrabro podnese djetetove ispade ljutnje i povrijeđenosti, jer je puno bolje da ih dijete pokaže, nego da ih drži u sebi. To je djetetov način da pokaže kako se osjeća i da se ponovo poveže sa roditeljima.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *