„Voljela bih kada bi me barem neko na ovom svijetu razumio. Porodila sam se prošle godine i uživam provoditi vrijeme sa svojim djetetom. Ne mislim da sam dobra mama. Osjećam da sam nedovoljna, jer nemam snage da se igram i skačem onoliko koliko bi moja curica htjela. Stalno trpim bol i tužna sam zbog toga, a svi očekuju da funkcionišem kao da je sve u najboljem redu“.
-Moja klijentica
Hronična bolest je zdravstveno stanje koje je trajne (perzinstentne) prirode. Razlikuje se od akutne (trenutne) boli koja je prolaznog karaktera. Osoba koja oboli od neke bolesti ima male ili nikakve šanse da se ikada od nje oporavi (npr. kostobolja, bol u vratu, leđima, teška povreda sa posljedicama…). Pored izazova vezanih za samu bolest i bol koju oboljeli mora svakodnevno podnositi (zavisi od bolesti, ali većinu njih karakteriše bol), mora se raditi i na prihvaćanju svog fizičkog stanja i usvajanju novog načina života. A to je proces koji traje. U tom procesu navikavanja na novonastalu situaciju bude uspona i padova. Svi moji klijenti koji se bore sa nekom hroničnom bolešću su mi pričali da okolina najčešće ne razumije i ne pruža podršku kada im dođu teški dani. U nerazvijenim zemljama poput naših, gdje „svako ima neku muku“, zašto bi tvoja muka bila bitnija od moje?
Također, nigdje se kao kod nas ne omalovažava povezanost hroničnih bolesti i psihološke dobrobiti. U svim razvijenijim zemljama svijeta postoje grupe psihološke podrške za oboljele od hroničnih bolesti. Samo u Regensburgu postoji brošura od stotinjak stranica gdje su ponuđene grupe podrške za gotovo sve poznate bolesti.
Pokušajte zamisliti jedan tipični dan u svom životu. Ustajete, kuhate, čistite, idete na posao, trčite, igrate se sa djecom… nastavite niz. A sada pokušajte zamisliti da radite sve to isto- ali uz osjećaj fizičke boli. Ta bol je ili uvijek prisutna ( pa se naučite funkcionisati s njom), ili se javlja često u vidu kratke i oštre boli.
Hronična bol gotovo u pravilu dovodi do narušavanja kvalitete života oboljelog. Nerijetko je hronična bol i doživotna. Čini se da, ma šta radili, bol je nerazdvojni pratilac. Oboljeli nerijetko ne posjeduje veliki nivo fizičke energije koju bi inače posjedovao, te svakodnevne poslove obavlja usporeno i otežano. Hronična bol smanjuje samopouzdanje, nekada umanjuje i radnu sposobnost ( jer limitira broj poslova koji se može obavljati). Istraživanja pokazuju da su osobe koje trpe hroničnu bol česće socijalno izolirane, te je kod njih veći rizik od depresije i suicida.
Osobe koje imaju hroničnu bol se često osjećaju umorno, bezvoljno i bespomoćno i jednostavno nisu u stanju normalno funkcionisati. Ono što je nekome sasvim uredu, njima je veliki zadatak. Kada trpe bol, povlače se u sebe, i ta bol ima uticaj na njihov ljubavni i socijalni život. Često je prisutan osjećaj da ih niko ne razumije i da ih osuđuju. Naravno, zbog same prirode stanja,teško je biti objektivan, te su zbog toga ovi ljudi često optuživani da „zabušavaju“ jer ne žele da rade.
Mi kao društvo nemamo dovoljno saosjećanja za oboljele sa hroničnom boli. Mi „bodujemo“ samo ono što se vidi. Osobe koje nemaju neki stepen invaliditeta a trpe konstantnu bol, moraju biti psihički i fizički funkcionalni, kako je moja klijentica na početku rekla, „kao da je sve u najboljem redu“. A nije. Trpiti hroničnu bol i praviti se da je sve kako treba nije put kojim trebate ići.
