Autor: Nurka Redžepagić Bulić

Da li parovi danas kvalitetno komuniciraju?

Nedostatak komunikacije između partnera najčešći je uzrok nastajanja problema u vezi. Ukoliko se na tome blagovremeno ne radi, može dovesti do prekida veze. Da biste održali osjećaj bliskosti i ljubavi, morate njegovati komunikaciju sa vašom drugom polovinom.
Pisala sam već o tome kako da poboljšate komunikaciju sa partnerom. U ovom tekstu želim da naglasak stavim na to da komunikacija mora prije svega da postoji u dovoljnoj količini, da biste mogli dalje na radite na tome. Imate li osjećaj da vam partner nedostaje, premda je pored vas?
Vjerovatno ste odrasli gledajući svoje roditelje kako skupa ispijaju kafu i dogovaraju se o slijedećim koracima vezanim za porodicu i obaveze.
A kako ta slika izgleda danas? Dok se užurbano spremate za posao i žonglirate između privatnih i poslovnih obaveza, kraj dana se još uvijek ne vidi. A kada konačno dođe, sve što želite je malo mira i vremena da se odmorite. Tada je vrlo lako upasti u opasnu zamku- jer se partnerove/partnericine priče čine dosadnima i ometaju vas u tom momentu, dugo očekivanom. I nije do toga da vas ne zanima kako je proveo/la dan, kako se osjeća i šta se novo desilo, već je do osjećaja da to može sačekati.
Kada radim sa klijentima koji imaju problema u vezi ili braku, prvo ih pitam kada su se posljednji put zaista posvetili partneru? Žao mi je što moram reći da se situacije u kojim ste jednim okom čitali nešto na telefonu ili radili nešto drugo, ne računaju. Samo 15 minuta do pola sata dnevno koje ćete aktivno posvetiti jedno drugome će napraviti veliko poboljšanje u vašoj vezi. Danas je mnogo ometajućih faktora koji kvare svaku vezu, a ne samo onu partnersku. U vječitoj trci sa vremenom, čini se da uvijek gubimo. Trik je u tome da zastanemo i da se prestanemo takmičiti. Ako vam je partner još uvijek na vrhu prioriteta, zašto ga onda tako i ne tretirate? On/ona je neko ko je uvijek tu i dostupan i ne morate baš sada krenuti neku tešku temu, a djecu treba staviti na spavanje, treba se spremiti sutra na posao i po mogućnosti, naspavati se i odmoriti. Sve su to legitimni razlozi da odgodite vrijeme sa partnerom- ali, to nisu i dobri razlozi.Vrijeme sa partnerom može biti i čaj u dnevnom boravku nakon što su djeca zaspala; Pitanje o tome kako se osjeća, a čiji ćete odgovor zaista i saslušati; Pokušaj da se jedno drugom i dalje udvarate.
Upitajte se, da vas partner upoznaje tek sada, sa tim ponašanjem i tim stavovima, da li biste mu/joj se dopali? Znam da ste preplavljeni obavezama i da ste pod stresom oboje, ali morate najprije odlučiti poboljšati svoju situaciju i raditi na boljoj komunikaciji. Uredu je ne biti raspoložen za razgovor svaki dan, ali nije prihvatljivo razgovarati sa prijateljima o svojim osjećajima, a partnera tretirati kao cimera. Podijelite kućanske poslove, kako biste oboje imali više vremena za slobodne aktivnosti. Nakon početnog ushićenja u vezi, obje strane počinju manje da se trude i da pokazuju svoje osobine ličnosti. Većina ih se i opusti i počinje se ponašati sa manje razumijevanja i nonšalantno prema partneru, koji to najčešće nije zaslužio. Kada jednom napustite svoje primarne porodice, imajte na umu da je partner/ica taj koji vam treba biti prva opcija u životu. Oni su ti koji vas masiraju kad vas boli, koji vas gledaju tužne i sretne, koji sa vama dijele sve u životu. Zato nije pošteno, najblaže rečeno, da za partnera ostavite priču o manje lijepim stvarima, a za druge se trudite biti nasmijani i dopadljivi.
Sa druge strane, istraživanja pokazuju da partneri danas aktivno komuniciraju samo deset minuta dnevno! Kada sjedite sa prijateljicom, vjerovatno pažljivo slušate dok vam nešto priča. Zašto to ne uradite i sa partnerom ili djetetom?
Zato, već danas donesite odluku da ćete dio svog vremena svakog dana posvetiti svome partneru. Ugasite telefone. Razgovarajte. Vaši partneri će vam biti zahvalni.

Ispadi bijesa

Ljutnja je jedna od primarnih ljudskih emocija i može varirati od blage iritacije do jakog bijesa. Emocionalno je snažno obojena i popraćena fiziološkim i biološkim promjenama: ubrzani rad srca, povišeni pritisak, povećane razine hormona, itd. Često za neke ljude kažemo da su “iritabilni”, tj. lako se razbijesne i imaju neprimjerene reakcije. Ovakvi ljudi su češće bez prijatelja ili su usamljeni i imaju smanjenu toleranciju na stres. Istraživanja pokazuju da su neke bebe zaista razdražljivije od drugih, a uzroci leže u genetici. Također, veliku ulogu igra i funkcionalnost ili disfunkcionalnost primarne porodice, te načini suočavanja koje su se u porodici primjenjivali i usvojili kao model ponašanja.
No, jedno je imati neprimjerene reakcije povremeno, a sasvim drugo kada ta ljutnja preraste u destruktivno i razarajuće ponašanje. Naljutiti nas može bukvalno sve: drugi ljudi, situacije, neprijatno sjećanje, neugodna situacija u kojoj smo se našli, neuspjeh, osjećaj da nam nešto stoji na putu ostvarenja našeg cilja, itd.
Svi smo mi doživjeli bilo svoje, bilo tuđe ispade bijesa. “Ispadi bijesa” su obrasci ponašanja i pojačanih emocija koji su nerijetko popraćeni verbalnom ili fizičkom agresijom i gnjevom, a koji su posljedica prekomjerne ljutnje.
Šta ostane nakon ovakvih ispada? Najčešće čovjek ili žena koja se kaje zbog svog postupka, osjeća se slabim da se kontroliše, a ostaju i ljudi koji su tome svjedočili, najčešće povrijeđeni tim postupcima.
Da razgraničimo: da ljutnja nije imala funkciju da nas zaštiti i da nam pomogne da se spasimo od neprijatelja, vjerovatno bi bila eliminisana kroz evoluciju. Ona predstavlja obrambeni mehanizam u situacijama u kojima se osjećamo ugroženima- kada treba da se branimo. Dakle, u redu je da se naljutimo u situacijama kada smo fizički ili intelektualno ugroženi. Ali, naljutiti se sa stilom i ne “prelaziti preko leševa” je nešto što se trenira ili nauči. Mali broj ljudi je dovoljno flegmatično da se sa bijesom mogu smireno nositi. Ipak, bijes se mora naučiti kontrolisati.
Top of Form
Najčešće načini suočavanja sa bijesom su: suzbijanje (potiskivanje), izražavanje bijesa i smirivanje. Izražavanje bijesa na asertivan način je najkonstruktivniji i najzdraviji način izražavanja bijesa- jednostavno imenovanje svojih emocija, vodeći računa o tuđim emocijama.

Izražavanje bijesa je, ipak, najčešći način reakcije na bijes. Zavodljivo je izreći mnoge uvredljive stvari samo zato što ste ljuti. Ali, pogledajte širu sliku- šta dolazi nakon toga? Zamislite balon: Kada je napuhan, pun je zraka i vrši svoju funkciju. Kada ga ispušete, on je ostao potpuno prazan- ali, nenapuhan balon nema funkciju. Tako i vi; Možda ćete se kratkotrajno riješiti akumulirane ljutnje, ali ćete ostati prazni. Ljutnja koju sada osjećate će proći-to je samo jedna situacija u nizu vaših životnih situacija. Ali, vaša reakcija na tu situaciju i posljedice u pogoršavanju odnosa sa drugima ostaju mnogo duže.
Pokušajte svakodnevno primijenjivati tehnike opuštanja, meditacije ili jogu. Princip je jednostavan: Ukoliko konstantno dopunjavate šoljicu koja je već puna, gdje mislite da stanu nove emocije? Morate konstantno prazniti tu šoljicu kako biste se rješavali nagomilanog stresa.
Detaljan opis trenutne situacije pomaže kada se osjećate preplavljeni bijesom. Npr. “Osjećam kako mi se vilica grči, da sam jako uznemirena i da ne znam kako ću se smiriti”.
U podlozi osjećaja konstantnog bijesa je uvijek neki neriješeni problem. Dobar je početak osvijestiti da postoji neki problem. Ipak, na rješenju problema se ne radi dok ste bijesni. Privlačno je izgovoriti mnoge bolne stvari koje će vama donijeti olakšanje, ali će bez razloga povrijediti druge ljude. Ako želite, zapišite na papir kako se osjećate. Ili uzmite svoj mobilni telefon i snimite video poruku umjesto što biste to rekli osobi kojoj je namijenjeno. Sigurna sam da, kada pogledate taj snimak par dana kasnije, bit će vam drago što je ostalo samo na snimku.
Promjena okoline je također dobra. Nekad je okruženje u kojem se nalazite ono koje je frustrirajuće i nijedan način suočavanja ne pomaže. Tada je dobro uzeti nekoliko slobodnih dana i „pobjeći“ od takvog okruženja. Naravno, ovo je samo kratkoročno rješenje. Dugoročno rješenje je pronaći oazu odmora u pustinji desktruktivnih misli. U razvijenim zemljama je dostupan „anger management“- terapija kontrole bijesa.
Ukoliko smatrate da je bijes koji osjećate stvarno van kontrole i da loše utiče na kvalitet vašeg života, onda trebate razmisliti o radu sa stručnim licem, da biste naučili bolje postupati u situacijama kada ste bijesni. Trening asertivnosti je također jako koristan za nošenje sa frustrirajućim situacijama.
Da zaključimo, bijes nije sam po sebi loš, niti ga se može potpuno eliminisati. No, ako on dominira vašim životom i ne možete ga kontrolisati, onda se time morate pozabaviti. Život je ispunjen frustrirajućim situacijama koje ne možemo iskontrolisati- možemo samo raditi na sebi kako bismo se sa njima mogli konstruktivno suočiti.

Emocionalne ucjene roditelja

Emocionalne ucjene su prisutne u baš svakoj vrsti ljudskih odnosa. Ucjenjivati može roditelj, partner, prijatelj, dijete. Što smo vezaniji za ucjenjivača, to razornije posljedice po nas ima emocionalna ucjena. U ovom tekstu naglasak želim staviti na emocionalnu ucjenu roditelja, posebnu vrstu ucjene koja upropaštava djecu širom svijeta.
U balkanskom društvu je prisutna posebna vrsta patološkog ponašanja koja je ranije smatrana za poštovanje starijih. Stvarno ne želim govoriti protiv naših starijih koje izuzetno poštujem, već želim da ukažem na to šta je takav sistem ponašanja uradio mlađim generacijama.Naši roditelji, naše nane i dede, su bili odgajani tako da trebaju živjeti u zajednicama i da trebaju svoje želje i potrebe podrediti porodici. Rijetki su oni koji su u tom sistemu živjeli onako kako su htjeli. Većina ih je živjela onako kako je situacija dopuštala, odnosno, koliko su se roditelji slagali sa njihovim odlukama. To ne znači da su ti ljudi bili emocionalno nezreli pa se nisu suprostavljali, već da je tradicionalno društvo jednostavno bilo takvo.
Dakle, nije problem u pretpostavci da želimo biti dobra djeca i pomoći svojim roditeljima koliko smo u mogućnosti. To žele sva djeca- čak i ona koja su rasla u nesretnim porodicama. Problem je u osjećaju dužnosti i stavljanju roditelja u vrhovnu ulogu: „Ja sam ti dala/dao život, pa ga ti moraš živjeti onako kako ja mislim da treba“. Problem je u postavljanju svojih potreba na posljednje mjesto. Problem je u razvijanju osjećaja da mi, naše potrebe i želje, nismo bitni. Problem je u izjednačavanju brige o sebi sa sebičlukom.
Dovoljno je okrenuti se oko sebe i pronaći veliki broj nesretnih ljudi koji su život podredili tome da im roditelji konačno budu zadovoljni. Ali, to se nikad ne dešava. Čak iako nastupi kratkotrajni moment ponosa ili sreće, roditelj-ucjenjivač uskoro pronalazi nešto novo čime bi dijete držao „u šaci“.Najpopularniji način manipulacije je manipulacija zdravljem. Roditelj koji čuje od svog djeteta nešto što nije želio da čuje, gotovo momentalno pada u nesvijest, dobija aritmije i oporavlja se danima od „šoka“. Djetetu se ovim poručuje da je njegovo negodovanje dovelo do mamine ili tatine bolesti: „Ako se ti buniš, meni nije dobro“.
Dijete roditelja ucjenjivača je nesretno, nema samopouzdanja i najčešće razvije neki oblik psihopatologije kroz život. Ako je dijete naviklo da mama ili tata reaguju samo na određeni dio njegovog ponašanja pozitivno ( a to je onda kada radi ono što oni žele), bojat će se postupiti kako bi željelo, te će uopšteno imati probleme da preuzme inicijativu u svom životu dok mama i tata to ne „odobre“. Nismo sebični ako sebi želimo dobro. Imamo pravo imati vlastite želje i htijenja koja ponekad neće biti odobrena od naših voljenih. Ali to ne znači da ne trebamo poslušati sebe.
Roditelji su na svijet donijeli djecu ne samo sebi, nego cijelome svijetu. Donijeli su (bar bi trebalo) zato što su željeli da malome biću podare najljepše od sebe, da se o nekome brinu, i da ga vole najviše na svijetu. Da od njega naprave fizički i psihički zdravu osobu. Nisu ga donijeli na svijet da im bude podanik i da preko njega liječe svoje komplekse. Ili?
Jedan mi je klijent ispričao da je rekao svojoj mami, nakon što je milioniti put čuo kako ga je rodila i podredila mu život: „Ne možeš mi naplaćivati nešto što ti nisam tražio! Nisam tražio da me rodiš, nisam tražio da se žrtvuješ! Ali kada sam već tu, nisam ti rob“!
Grubost njegovih riječi odražava duboku bol četrdesetogodišnjeg muškarca koji nikad nije uspio da ostvari dugu vezu sa ženom, jer je majka svaku vezu upropaštavala. Sve bi bilo uredu dok veza nije postala ozbiljna. Do tada je bila veliki prijatelj sa njegovim djevojkama. Ali, čim bi postalo ozbiljno, ona se misteriozno razbolijevala, tugovala što je „loš sin pa će je ostaviti“, sve dok on na kraju ne bi popustio pred njenim željama. Roditeljska ucjena je posebno bolna jer uloge nisu izjednačene. Roditelji su nas rodili, posvetili život tome da od nas naprave ljude i na skali bodova rangiraju visoko, najviše moguće, u odnosu na bilo koga u našoj okolini, pa i u odnosu na naše bodove u odnosu s njima. Zato je nepošteno tu prednost od dvadeset/trideset godina iskoristiti „u borbi“ za prevlast u životu svog djeteta. Dijete ( imalo ono 10 ili 50 godina) je uvijek dijete svoga roditelja, koje osjeća dužnost prema roditelju i želi da ga usreći. Prije svega se treba raditi na tome da je osjećaj da roditelji nisu pošteni prema nama normalan, te da nismo zbog toga loši ljudi. Većina emocionalno zlostavljane djece ne dozvoljava ovakvim emocijama da isplivaju na površinu, jer ne žele da priznaju da uopšte imaju takve emocije. Emocionalne ucjene ne prestaju sa djetetovim odlaskom od kuće. Dijete ima poteškoća da stvori novu porodicu (ili barem skladnu novu porodicu) zato što se roditelji, direktno ili indirektno, miješaju u djetetov život.
Ako imate ovakav problem sa svojim roditeljima, vrlo je vjerovatno da nije do vas. Određeni dio roditelja to zaista radi namjerno, ali je većina ipak nesvjesna.
Ako ste prepoznali sebe u ovim redovima, trebate otkriti koja vjerovanja dovode do takvog ponašanja. Najčešće je osjećaj sumnje u sebe kao roditelja i patološka želja za kontrolom .Možda mislite da to je roditeljska ljubav i brižnost- ali, nije. Što je odnos među partnerima lošiji, to je veća vjerovatnoća da se razvije posesivnost prema djetetu. A što je veća posesivnost, veća je i mogućnost za roditeljsku manipulaciju. Roditelj, ljutnjom, vikanjem i manipulacijom, sprečava dijete da se osamostali. Emocionalna ucjena je otrovni obrazac ponašanja koji uništava djecu, a naposlijetku i roditelje. Svako to dijete će doći do tačke kada, ako ništa drugo ne urodi plodom, kida odnose sa roditeljima. Odnosno, u odabiru između svog života i roditeljskog, izabere svoj.
Zdrav odnos sa roditeljima znači da roditelji prekinu simbiotsku vezu sa svojom djecom i omoguće im da izgrade zdrave odnose sa drugim ljudima (na šta i roditelji, naravno, imaju pravo).

Dunning-Krugerov efekat

Dunning-Krugerov efekat formulisali su dva socijalna psihologa, David Dunning i Justin Kruger, 1999. godine, nakon niza istraživanja. O čemu je riječ?
Sigurno ste svi bili svjedokom da neko sasvim samouvjereno polemiše o mnogim temama o kojima nema nikakvog znanja. Naprimjer, na večeri, pokreće se tema i jedna od prisutnih osoba iznosi svoj stav, ubjeđujuću druge da je jedino njen stav ispravan i od njega ne odustaje, pritom omalovažajući ono što govore njeni sagovornici. I premda je svima jasno da dotična osoba “nema pojma o čemu govori”, to je ne ometa da nastavi sa ubjeđivanjem.
Danning-Kruger efekat je kognitivni poremećaj, koji se odnosi na to da osobe sa manjkom vještina i znanja u nekoj oblasti žive u iluziji da su znanjem i vještinama superiorni u odnosu na svoje sagovornike. Ovaj poremećaj ne treba miješati sa kompleksom više vrijednosti (osjećaj da ste bolji od okoline). Prosto rečeno, osoba nije svjesna svoga neznanja i odsustva neke vještine, ali se ponaša kao da sve o tome zna. Nesvjesna je svoga neznanja.
Ovaj se efekat pripisuje metakognitivnoj nesposobnosti da osoba uvidi i prepozna svoje greške.

Dunning i kolege su obavili niz socijalnih eksperimenata na ovu temu. U jednom od njih su ispitanike pitali značenja termina iz oblasti politike, fizike, geografije… (koji su bili potpuno izmišljeni). Čak 90% ispitanika je odgovorilo da su im pojmovi poznati i samouvjereno su ih objašnjavali. Ustanovili su da su ispitanici koji su imali najmanji skor na testovima iz gramatike, humora i logike su također imali najveću tendenciju da precjenjuju svoj učinak. Njihovo istraživanje je pokazalo da su ljudi manjih sposobnosti, ne samo lošiji radnici, nego ne umiju objektivno procijeniti kvalitet svog rada. Također, manje su sposobni procijeniti vještine i sposobnosti svojih radnih kolega, što dovodi do toga da sebe smatraju boljima, vrijednijima i zahtijevaju više pažnje i poštovanja od svojih radnih kolega.
Ljudi manjih kompetencija(da ih tako nazovemo) precjenjuju svoje sposobnosti, potcjenjuju vještine i sposobnosti drugih ljudi, te gotovo patološki ne prepoznaju vlastite greške.
Na koga sve utiče ovaj efekat? Na sve nas!
Koliko god da smo informisani i educirani, niko ne zna baš sve, te niko ne može biti stručan u svim područjima. Sjajni inžinjer može biti antitalenat za kuhanje. Osoba koja posjeduje veliko znanje o matematici, može biti potpuno ignoratna kada je opća informisanost u pitanju. Dakle, kad se slijedeći put nađete u društvu osobe koja o svemu zna sve, znat ćete šta se sa njom dešava.
Bitno je naglasiti da Dunnig-Krugerov efekat nema ništa zajedničko sa niskim koeficijentom IQ.
Dunnig-Krugerov efekat se može ublažiti na nekoliko načina. Naime, što se osoba više informiše, čita i uči, postaje informisanija i zaista može postati stručnjak u nekom polju. Umjesto pretpostavljanja da već znamo sve o nekoj temi, trebamo to ostaviti po strani i zaista se udubiti u čitanje nekog štiva značajnog za temu o kojoj diskutujemo. Konstruktivna kritika je također poželjna: Ona je feedback koji govori o vašem napretku.

Umjetnost svađanja

Ne postoji odnos u kojem se dvoje ljudi barem nekada nije mimoišlo u mišljenju ili se posvađalo. Uvriježeno je mišljenje da je skladan odnos onaj koji je naizgled bez trzavica, rasprava i razmjena mišljenja. Istina je, nažalost, često drugačija: Ispod takvog odnosa se nalaze dvoje ljudi koji se boje izreći svoje mišljenje i zauzeti stav jer se boje da će izgubiti partnera, da će izgubiti njegovo poštovanje ako mu se prikaže u „pravom“ svjetlu, i sl.
Nije problem kada se desi razmirica. Problem nastaje kada se ne zna stati, pa se dopusti da to poprimi velike razmjere. U svakom odnosu u kojem postoji puno neriješenih stvari, postoji opasnost da obična diskusija eskalira u ozbiljnu svađu. Postoje svađe nakon kojih osjećamo olakšanje jer smo ispoljili neku sakrivenu emociju ili riješili problem, te svađe nakon kojih se osjećamo devastirano, potišteno i uznemireno. Dakle- svi se ponekad svađaju. Pa ipak, neki ostaju skupa, dok se drugi rastaju. Šta ih razlikuje?
Prije svega, to kako se svađaju. Sama činjenica da ste se posvađali sa partnerom zaista nije alarmantna, već sam način svađanja može biti problematičan. Ako se umijete posvađati vezano za neku konkretnu temu i pritom ne „udarati nisko“ tokom svađe, onda ste na dobrom putu da usavršite „umjetnost svađanja“. Nisam je bez razloga tako nazvala. Smatram da je jako mali broj ljudi zaista sposoban da se kvalitetno i konstruktivno posvađa.
Svađe se razlikuju po svom intenzitetu i učestalosti. Neki se parovi svađaju povremeno, dok je drugima svađa najčešći vid komunikacije. Nekada su uzroci svađe jasni, a nekada su sakriveni.
Zbog svega toga, parovi moraju naučiti uspostaviti komunikaciju ondje gdje je nema, te usvojiti asertivno komuniciranje (bez bijesa i visokih tonova). Ožiljci koje ostavi fizičko nasilje su vidljivi, ali psihološke rane nastale tokom verbalnih uvreda u svađi nisu. No, to ne znači da nisu opasne po nečije mentalno zdravlje, samopoštovanje i sliku koju osoba gradi o sebi.
Svađa može biti konstruktivna i destruktivna. Kada je svađa konstruktivna, to omogućava da oba partnera izraze svoje emocije i da se pronađe kompromisno rješenje, na obostrano zadovoljstvo. No, destruktivna svađa ima za cilj da „uništi neprijatelja“, da povrijedimo partnera, te se uvijek vrti oko starih nesporazuma oko kojih se ne pronalazi kompromis.
Asertivna komunikacija je ključna, jer nam partner, bez obzira na to koliko se dobro poznajemo, nije u stanju čitati misli. Premda je ustaljeno mišljenje da „bi partner trebao da zna šta želimo, ukoliko nas poznaje“, ja ga smatram problematičnim i neproduktivnim.
Jako je bitno i osvijestiti šta je uzrok, a šta povod neke svađe. Ukoliko se zaista svađamo oko uzroka svađe, onda nema problema. No, ako se svađamo oko nečega, dok je pravi uzrok nešto drugo, možemo očekivati da se uskoro desi nova svađa (dok god se ne riješi uzrok svađe).
Analizirajmo slijedeći primjer:
Suprug X je temperamentan, brz na jeziku, ali kada se naljuti, stvari se moraju rješavati odmah, te diskusija traje onoliko dugo koliko on smatra da je potrebno da se svi segmenti svađe preispitaju. Supruga Y je također temperamentna i brza na jeziku, ali kada do svađe dođe, uvijek traži malo vremena da bi „ohladila glavu“ i trezveno pristupila diskusiji. Kako pronaći kompromis?
Isto kao što nije dobro izbjegavati svađu, nije dobro ni forsirati je. Ako jedan partner konstantno napušta prostoriju ne želeći da razgovara, to može ozbiljno ugroziti odnos među partnerima. Sa druge strane, nije rješenje ni forsirati i provocirati partnera dok „ne eksplodira“. U navedenom primjeru, uputno bi bilo dogovoriti neki plan koji će se prilikom svađe morati poštovati. Npr. time-out od 10 minuta i nakon toga razgovor od maksimalno pola sata. Tako se sprečava izoliranje jednog partnera, te monolog drugog, što vodi do beskonačne svađe.
Također je bitno je zadržati fokus. Zašto se svađate? Da biste riješili neki problem ili da biste se osjećali superiornije? Ko započinje svađu i kako se svađa završava? Da li riješite problem ili demostrativno zalupite vratima? Na kraju krajeva, da li vam je važnije da (uvijek) budete u pravu ili da budete zajedno i sretni?
Većina ljudi se agresivno svađa. Osjetivši da se napadnutom, osoba može u afektu reći stvari koje ne misli, koje pritom povređuju partnera. Takve su svađe jako opasne za partnerski odnos. Ukoliko nakon svađe sjednemo i analiziramo sami tok svađe, možemo puno toga naučiti. Nijedan odnos nije savršen. Svađamo se sa roditeljima, braćom, sestrama, prijateljima, te partneri nisu izuzetak. Kada nesvjesno vrijeđamo osjećanja naših najmilijih, trebamo se preispitati zašto to radimo. Ukoliko to radimo jer partnera ne volimo više, onda ga trebamo pustiti iz te veze. Ukoliko to radimo da se hranimo njegovom patnjom, to je onda emocionalno zlostavljanje. Tolerancija, strpljenje i poštovanje su ključ dobrih veza. I dobrih svađa, dodala bih.

Da li je za oporavak nužan oprost?

Sve nas svete knjige i moralna načela podučavaju da trebamo oprostiti kada nas neko povrijedi, da bismo mogli nastaviti sa svojim životom. U ovom tekstu naglasak stavljam na događaje koji poremete funkcionisanje pojedinca, a ne na bezazlene, svakodnevne događaje preko kojih se lako prelazi. I premda je istina da nas nezdrave emocije izjedaju iznutra i da trebamo pronaći način da se sa njima izborimo, ne dijelim mišljenje da je oprost uvijek nužan da bismo živjeli u miru.
Naravno da je lijepo i poželjno oprostiti, te da je to ljepši put ka potpunom oporavku od nekog lošeg iskustva. No, treba napraviti razliku između bezazlenih stvari i onih krupnijih, koje treba dobro „svariti“ prije nego ih zauvijek obilježimo kao prošlost. Kada to prerano uradite, onda će vam se često vraćati u svijest. Kako je to moguće, ako ste nešto oprostili? Jeste li oprostili, a niste zaboravili? Ja to zovem „vještačkim oprostom“. Opraštate ( na racionalnoj razini), jer mislite da tako treba, „jer samo veliki ljudi opraštaju“, jer se bez oprosta„ne može dalje“, i sl. Ja nisam protiv opraštanja, dapače, smatram ga izuzetno velikim i poželjnim činom. No, želim reći da govorenje o oprostu kao o ključnom dijelu terapije, po mom mišljenju, nije ispravno.
To je kao da žurite da stignete na kraj puta, i kada konačno stignete, otkrijete da se ne osjećate bolje, iako ste došli do cilja. Kada se oprost forsira (kada sebe forsirate da pređete preko nečega), upravo to radite. Ponašate se kao da je sve uredu, a osjećate da nije. Opasnost leži u tome što će vaše stvarne emocije ostati zakamuflirane i nećete ih moći vječno negirati.
Zašto ljudi prerano opraštaju? Razlozi su mnogobrojni. Pored vjerskih, moralnih i filozofskih principa, bitan razlog je i strah od gubitka. Najbolji primjer je možda oproštaj preljube. Partner/ica naizgled oprašta prevaru jer voli svoju drugu polovinu, jer se boji da će je izgubiti. A onda joj tu preljubu prebacuje i pokušava da odboluje to što mu je voljena osoba uradila.
Kako naglašava Ahtar, pojedinci koji su skloni tome da prerano opraštaju to čine da se ne bi morali suočiti sa osjećajem povrijeđenosti i bijesa. Da parafraziram, lakše je oprostiti, nego razmišljati o tome šta me je i ko povrijedio. Ljudi se mogu podijeliti u grupe: od onih koji teško opraštaju, do onih koji svima i sve opraštaju.

Vidite, postoje situacije i traume koje su jednostavno neoprostive. I kada potenciramo da je oprost ključan za oporavak, time negiramo želju onoga ko ne želi da oprosti. Prihvatljivo je ne biti još spreman da oprostiš, prihvatljivo je i nikad ne oprostiti. Jer naš boljitak ne zavisi od toga da li ćemo nekome oprostiti ili ne, nego šta ćemo uraditi sa nagomilanim emocijama prema osobi koja nas je povrijedila. Ukoliko pronađemo način da se ispravno suočimo sa tim emocijama i onime što one nose, onda nam one više ne mogu nauditi. Identifikovali smo ih, znamo im domet djelovanja i spremni smo da se sa njima suočimo.
Slušajte svoje srce: Ako vam još uvijek treba vremena, onda si to vrijeme i uzmite. Tako možete kvalitetno (ako je potrebno, i uz stručnu pomoć) preraditi nagomilane emocije. Smatram to ključnim segmentom nakon nekog nemilog događaja. Svi mi imamo različite stepene tolerancije. Ono što je nekome prihvatljivo, drugome je neoprostivo. Zato je nužno raditi na sebi, upoznati sebe i pratiti svoj tempo djelovanja. Oprost, kada i ako dođe, će tada biti kvalitetan i konačan. I definitivno vrijedan čekanja.

Kako smanjiti vrijeme provedeno online

Gotovo sam sigurna da je većini nezamislivo živjeti bez Interneta. Bilo da su u pitanju društvene mreže, video-igre, čitanje članaka itd., zapanjujuć je podatak da se od 24 sata u jednom danu gotovo 5 sati provede online! I to gotovo usputno, dok jedemo, pripremamo se za posao ili sjedimo sa porodicom ili prijateljima. Znam da većina misli da nema problem sa vremenom koje provodi online. I isto sam tako sigurna da se većina zavarava. Ovisnost o Internetu je ovisnost baš kao i svaka druga. Ne želim vas podsjećati koliko je prekomjerno konzumiranje Interneta povezano sa nezadovoljstvom životom i plodno tlo za razvijanje mentalnih poremećaja.
Naravno da je Internet donio mnogo dobrih stvari i olakšao svakodnevnu komunikaciju. Ukoliko je doziran i pravilno upotrebljen, onda nemate potrebe čitati dalje ovaj tekst. No, ako ste se prepoznali u gornjim redovima, u nastavku vam donosim nekoliko prijedloga kako da limitirate vrijeme koje provodite online.
Odvojite vrijeme za odgovaranje na poruke.
Kada sam prije 6-7 godina radila u jednoj velikoj organizaciji, fascinirao me moj tadašnji šef i njegov način odgovaranja na poruke. Provjeravao je e-mail svega dvaput dnevno, u 12:00 i u 24:00. Kada sam ga upitala da li time nekad zakasni da blagovremeno odgovori, rekao mi je da je posla previše, i da kad bi na svaku poruku odgovarao odmah čim ona dođe, ništa ne bi radio osim što bi odgovarao na poruke cijeli dan. Odvojite neko vrijeme u danu za odgovaranje na poruke (npr. uz jutarnju kafu) i držite se toga. Sve što nije hitno, može sačekati! Inače ćete ostale aktivnosti konstantno prekidati da biste odgovorili na poruke.
Besplatne aplikacije za telefoniranje ne znači da vi morate odgovoriti na poziv odmah.
Zašto je onaj koji zove bitniji od onoga sa kime trenutno sjedite i razgovarate? Pritom isključujem one hitne pozive i onih par brojeva na koje biste se uvijek javili. Kada ste konstantno na telefonu, propuštate dragocjene trenutke sa onima koji sjede do vas i žele razgovarati s vama. Da ne spominjem koliko djeca ispaštaju kada su roditelji stalno online. Ja bih telefonske razgovore svrstala u kategoriju: slobodno vrijeme. Jednom kada ste završili obaveze, vi birate kako ćete provesti svoje vrijeme. Ne kradite vrijeme za telefoniranje od vremena sa svojim djetetom, svojim partnerom ili svojim roditeljima. Poštujte svoje vrijeme, pa će ga i drugi poštovati.

Ugasite telefon prije spavanja i ostavite ga van spavaće sobe.
Ili, ukoliko ste oprezni i nemate kućni telefon, ugasite barem Internet. Bit će vam neobično nekoliko dana, a onda ćete se navići. Neprocjenjiv je osjećaj biti nedostupan za masu suvišnih informacija u smiraj dana, kada se trebate opuštati i pripremati za novi radni dan. One će vas svakako dočekati sutra. ☺
Napravite plan.
Kada ste imali fiksni telefon, niste zvali sve redom i razgovarali dugo. Sada je lakše ( i udobnije) razgovarati sa mobilnim telefonima, ali i dalje ne trebate svaki dan pozvati sve prijatelje samo zbog toga što imate besplatnu mogućnost za to. Napravite plan: ljudi sa kojima se čujete svaki dan, ljudi za jednom sedmično, i oni koji mogu čekati odgovor. Odmah će vam biti lakše da se snađete.
Napravite selekciju.
Odlučite se za jednu društvenu mrežu (ili dvije). Čitajte vijesti sa jednog sajta dnevno ( a ne četiri). Odgovarajte na poruke kada imate vremena za to. Selektujte ljude, poruke i informacije koje će doći do vas. Jedno je znati nešto zaista bitno, a drugo zamarati se nekom banalnom informacijom bez koje ste komotno mogli nastaviti živjeti.
Internet je napravljen da bi nam olakšao život, a ne da bismo mu robovali. Smatram da je danas nemoguće živjeti bez Interneta i da ne treba biti rigorozan u nastojanjima da se eliminiše iz naših života. Ali, ne zaboravite da je Internet pomagalo, jedan segment koji ne smije preuzeti vođstvo- jer vam inače neće preostati dovoljno vremena za sve one predivne, također besplatne, stvari, koje su mnogo ljepše kada su uživo…

Benefits of the Outdoor Play

Being outside, playing and exploring, is an important part of a child’s life. Outdoor activity
increases creativity, imagination, social connections and child's well-being.
However, there are increasing concerns about the disconnection between children and nature.
There are also concerns about lack of time for unstructured outdoor play and their negative
consequences for children’s long-term health and wellbeing. They are more in front of
computers than outdoors. Some potential reasons are: disappearing access to natural areas,
competition from television and computers, dangerous traffic, more homework and other time
pressures.
Naturally, children have a great need for physical exercise and activity. It gives them the
chance to explore their environment, develop muscle strength and coordination, to increase
flexibility, fine motor skills. This, consequently, leads to better social skills and connections.
Children learn through experience. Outdoor play provides stimulation which cannot be
achieved indoors. Playing outside is a critical element of growing-up.
The specific environment used for play can have different cognitive, social and motor
development impacts on children. Outdoor education and activity is not just important, but
crucial for child development.

Introduction

„Tony sits focused on his computer screen. Keisha's watching her favorite television
program. And Kim is enthusiastically playing video games. What do these three scenarios
have in common? They're all taking place indoors – a situation becoming more and more
typical in the lives of American children“ (Internet source).
There are increasing concerns about the disconnection between children and nature- the time
spent outside is likely less than it was before. There are also concerns about risk-averse
approaches to play, lack of time for unstructured outdoor play, and negative consequences for
children’s long-term health and wellbeing (Moore & Cooper-Marcus, 2008). Many of us can
remember the famous phrase from our childhood : „ You should go out and play! Why are you
still at home?“.
Children have a great need for physical exercise and activity. They need the chance to use
their muscles to run, swing, jump, skate and ride a bike, and to be out in the fresh air and
sunshine. They have to use their whole body when they play outdoors, and find such physical
activities interesting and challenging.  Louv (2008), noticed how modern family life has

changed dramatically in the last two decades. He called this phenomenon, „nature-deficit
disorder“. And really, today’s children and families often have limited opportunities to
connect with the natural environment. Nowadays parents seem not to suggest to their children
to go out and play. Why is it so? Some potential reasons are: disappearing access to natural
areas, competition from television and computers, dangerous traffic, more homework and
other time pressures. Parents and children spend a lot of time in front of television,
computers, tablets, etc. Children spend more time being online, viewing television and
playing video games, than they do being physically active outside (Louv, 2008). Families are
eating more processed, high-calorie foods due to their busy schedules. These changes have led
to an epidemic of childhood obesity, which presents serious health threats for children
including heart disease, diabetes, sleep apnea, and social and psychological problems (Louv,
2008). A fifth-grader in a San Diego classroom put it succinctly: "I like to play indoors better
'cause that's where all the electrical outlets are“ (Internet source).
One of the potential reasons is also, living far away from the parks. Parents are afraid to let
their children go far from the house (which is completely understandable). But, children do
not need a big playground or large field in order to have a good time playing- we have to let
them go outside and explore their environment.

Why is outdoor play so important?

Play is a pivotal part of a child’s life. It fosters creativity, imagination, social connections,
and learned behaviors. Play is a critical element of growing-up (Parsons, 2011).
The specific environment used for play can have different impacts on children: Cognitive,
social and motor development. There are three types of outdoor playscapes which experts
point to as landscapes which can fulfil the need for childhood outdoor play: natural, wild, and
constructed places (Parsons, 2011). Natural playscapes most often include elements of
vegetation and topography which children find very interesting. In addition, natural
playscapes are often process driven. One of the most beneficial elements of natural playscapes
are that they require the use of all senses: sight, sound,smell, touch, and taste.
Constructed playscapes can offer children the security they and their parents may need to
enjoy outdoor playscapes. These playscapes must be carefully constructed to offer similar
opportunities to natural playscapes (Parsons, 2011).

Children have a great need for physical exercise and activity and a chance to use their body to
run, jump, and to be out in the fresh air. They are drawn to active play outdoors.
Outdoor play fosters opportunities for creativity, imagination, social connections, and learned
behaviors. Children learn through experience; they learn by seeing, smelling, tasting,
and touching. As human beings, we grow to appreciate what is familiar and we grow
to love what we develop personal connections to (Parsons, 2011). Outdoor play has
the ability to offer children stimulation which cannot be achieved indoors.
Understanding the relationships between play, experiences in nature,environmental identity,
the health, learning, attention, and development benefits of outdoor play is very important.

The Role of Schools
The outdoors is the very best place for preschoolers to practice and master emerging
physical skills. It is in the outdoors that children can fully and freely experience motor skills
like running, leaping, and jumping. It is also the most appropriate area for the practice of ball-
handling skills, like throwing, catching, and striking (Internet source).
Outdoor play in nature offers a number of benefits, including opportunities to learn: physical
skills and build stamina, social skills, how to manage risks, and respect for nature. The role of
schools is very important. If the teacher explains why is so important to spend time outside,
or, even better, decide to take the children out for an outdoor class, it is likely that children
will accept it easier. However, as mentioned before, children are naturally drawn to spend
time outside, so there is no big need to „convince“ them to do it. What teachers can do is, to
teach them how to spend their time outside. This might begin with small steps such as
planting a vegetable garden or creating a digging patch. Various publications, including
Elliott (2008) and Danks (2010), suggest many practical ideas. They reflect the local
landscape and weather, support children’s interests and prompt many play possibilities. For
example, a windy place might become the site for small trees that offer protective shelter
and/or sound experiences. Seasonal plant changes provide a variety of leaves and flowers and
visiting wildlife invite investigation. Spatial arrangements are important too, as spaces
designed for different types of play add interest and promote sustained engagement (Internet
source). Smaller spaces may encourage play with others and communication through

symbolic or sensory play; open areas are likely to encourage multiple uses including
construction, low obstacle courses and ball games; areas with soft-fall support physical
activity such as swinging and climbing (Internet source). Using plants, rocks, logs or hay
bales to create borders and pathways that define different play areas increases creativity and
problem-solving skills. An outdoor learning environment is never finished.
But, sometimes teachers refuse to take the children outside for a walk or an outdoor class. The
reason is that teachers are often afraid of the parent's reaction if something occurs outside.
This is completely normal. When child runs and swings, it is very possible that he can fell and
eventually, hurt himself. But, it that really fault of the teacher? Here we are not reffering to
the serious injures related to lack of attention and teacher's irresponsibility. We are speaking
about completely normal events, in which a child learns what he can, and what he is not
supposed to do. Additionally, if we remove all rocks and obstacles from the playground, did
we really do a good thing for the children? Once when they are all grown up, how will they be
prepared for a way bigger obstacles in life?
Schools offer a location where research on the benefits of outdoor play and nature experiences
can be directly translated and applied to environmental education and playscapes (Parsons,
2011). While outside, children frequently have the opportunity to initiate their own
learning experiences and activities, with teachers available to support them.
Benefits of the outdoor play

Nature is important to children’s development in every major way—intellectually,
emotionally, socially, spiritually and physically (Kellert, 2005). Research shows
that outdoor free play gives kids many valuable benefits, including the development of
physical, emotional, social and cognitive skills. Benefits of the outdoor play are, as we
mentioned earlier, numerous. They can be categorised into groups: physical, cognitive,
bihevioral (social, understanding) and psychological benefits.

Physical
Some of the physical benefits of the outdoor play are:
 An increase in physical development, capability, and activity;
 Setting up patterns for an active, healthy lifestyle;
 Fewer children suffering from diseases such as obesity, Diabetes, and ADD/ADHD;
 Improves nutrition;
 Improves eyesight.

Children who experience school grounds with diverse natural settings are more physically
active, more aware of nutrition, more civil to one another and more creative (Bell and
Dyment, 2006). Contact with the natural world can significantly reduce symptoms of attention
deficit disorder in children as young as five years old (Kuo and Taylor, 2004).
Children who grow their own food are more likely to eat fruits and vegetables (Bell &
Dyment, 2008) and to show higher levels of knowledge about nutrition (Waliczek, & Zajicek,
2006). They are also more likely to continue healthy eating habits throughout their lives
(Morris & Zidenberg-Cherr, 2002). Reseach shows that more time spent outdoors is related to
reduced rates of nearsightedness, also known as myopia, in children and adolescents
(American Academy of Ophthalmology, 2011) (Internet source).

Cognitive
Some of the cognitive benefits of the outdoor play are:
 Stronger language, problem-solving, and communication skills through projects and
group activity;
 Developing an interest in science and math through connecting with nature;
 Fostering learning through self-initiation, control, and personal responsibility;
 Familiarity with and appreciation of nature;
 Wide, expansive view of how the world works;
 Enhances cognitive abilities;
 Improves academic performance;
 Building stewardship skills for the environment.

Play in nature is especially important for developing capacities for creativity, problem-
solving, and intellectual development (Kellert, 2005). Daily exposure to natural settings
increases children’s ability to focus and enhances cognitive abilities (Wells, 2000).
Studies in the USA show that schools that use outdoor classrooms and other forms of nature-
based experiential education support significant student gains in social studies, science,
language arts, and math. Students in outdoor science programs improved their science testing
scores by 27% (American Institutes for Research, 2005).

Bihevioral (social, understanding)
Some of the bihevioral benefits of the outdoor play are:
 Improves social relations;
 Team-play;
 Increases empathy;
 Improves self-discipline.
Studies of children in school yards found that children engage in more creative forms of play
in the green areas. They also played more cooperatively (Bell and Dyment, 2006). Children
will be smarter, better able to get along with others, healthier and happier when they have
regular opportunities for free and unstructured play in the out-of-doors (Burdette and
Whitaker, 2005). Access to green spaces, and even a view of green settings, enhances peace,
selfcontrol and self-discipline within inner city youth, and particularly in girls (Taylor, Kuo
and Sullivan, 2001).
Psychological

Some of the psychological benefits of the outdoor play are:
 Children are happier;
 They have higher and more positive self-esteem;
 Effective relationship building in a cooperative, non-competitive environment;
 Building a healthy and balanced internal psychology from time spent alone;
 Manifesting classroom harmony;
 Social-emotional mastery;
 Reduces stress.

Psychological benefits of the outdoor play are a consequence of the other, earlier mentioned
benefits. Happy children, who have friends and get along well, with expanded network of
social connections, will have higher and more positive self-esteem. They will be also able to
play alone, and will enjoy it. Green plants reduce stress among highly stressed children (Wells
and Evans, 2003).
Conclusion
When parents and teachers think back to their own childhoods, chances are some of their
fondest memories are of outdoor places and activities. Such memories might include a
favorite climbing tree or a secret hiding place, learning to turn cartwheels with a friend, or
playing tag with the family dog (Internet source). Despite this, childhood connection with
nature is decreasing from generation to generation. Busy schedules and lack of time are some
of the reasons for which parents and children in modern families do not spend time together
as, for example, an average family used to do two decades ago. Nowadays, children spend
more time indoors than outdoors. They watch television, spend time on Internet or play video-
games.
Experiences in nature help to shape children’s conceptions and values and encourage children
to become environmentally concious. Children are naturally drawn to spend time outside.
They enjoy in learning new things and exploring their environment. Naturally, children have a
great need for physical exercise and activity. It gives them the chance to explore their
environment, develop muscle strength and coordination, to increase flexibility, fine motor
skills. This, consequently, leads to better social skills and connections. It fosters creativity,
imagination, social connections, and learned behaviors. Play is a critical element of growing-
up.
Nature is important to children’s development in every major way—intellectually,
emotionally, socially, spiritually and physical. Research shows that outdoor free play gives
kids many valuable benefits, including the development of physical, emotional, social and

cognitive skills. Children rely on both their independent experiences with nature and the
influence of adults and peers.
Hopefully, we will not need many more researches to take place in order to convince parents
that is very important to teach their children to love the nature and to provide them a quality
time outdoors.

Računari i djeca

Svjesni smo da živimo u savremenom svijetu gdje je nemoguće potpuno izbjeći uticaj televizora, računara i ostalih medija. Neosporno je da su računari i Internet umnogome olakšali život i imaju mnoge prednosti. Međutim, posljednjih se godina postavlja (opravdano) pitanje o tome koliko je ispravno da djeca budu izložena tom uticaju. Koliko su računari opasni za djecu? Da li Internet “krade” roditelje djeci?
Prije svega, dijete koje odrasta sa roditeljima koji su “prikovani” za računar ili mobitel se najčešće osjeća tužno, izolirano i neprihvaćeno. U težim oblicima, počinje razvijati neprimjereno ponašanje kako bi skrenulo pažnju roditeljima. Uviđa da, kada je neposlušno, roditelji posvećuju pažnju (jer je i negativna pažnja bolja nego nikakva), te nastavlja da na taj način privlači pažnju roditeljima.
U “Porodičnom bukvaru” Milice Novaković se navodi da bi djeca trebala da budu gotovo potpuno izolirana od vanjskog svijeta do (barem) pete godine, kako bi mogla da u potpunosti razviju svoje ja, koje neće biti prerano pod nepovoljnim uticajima koji dolaze izvan porodice. Ma koliko pokušavali postići taj ideal, svjesni smo da je to teško izvodivo. Pa ipak, da li djeci stvarno trebaju računari? Istraživanja su pokazala da djeca mlađa od 3 godine nemaju nikakve kognitivne koristi od računara. Njima je potrebna isključivo interakcija sa roditeljima, drugim značajnim odraslima i igračkama. Za pravilan rast i razvoj nužna je stimulacija (fizička i emocionalna), koja se računarima ne postiže ( i čak se usporava).
Računari su djeci jako zanimljivi zbog bogatstva informacija i boja. To su podražaji koji stimulišu njihov mozak i čine ga “zauzetim”. Tako roditelji upale djetetu igricu na računaru, i za to vrijeme imaju mir-jer se dijete potpuno mentalno izolira od situacije i društva u kojoj se nalazi. Naravno da ovaj pristup nije kvalitetan i ne treba biti svakodnevan, jer u tom slučaju poručujemo djetetu da nam je od njega potrebno mir i tišina, a ne aktivna uključenost u porodičnu dinamiku.
Sa druge strane, rad na računaru ima i svoje prednosti. Primjećeno je da su djeca koja su aktivna u radu na računaru često imaju razvijeniju finu motoriku ( pokrete šake i prstiju), te bolju prostornu orijentaciju. Svijet računara izoštrava verbalnu inteligenciju i proširuje djetetovo znanje, ukoliko je pravilno korišten i doziran. Također, gledanje crtanih na stranom jeziku olakšava usvajanje tog stranog jezika.
Djeca predškolske dobi bi trebala dnevno 10 do 20 minuta provesti na računaru, učeći nove riječi ili radeći neke kognitivne zadatke, rješavajući pitalice i sl.
Dakle, nije problem ukoliko predškolsko dijete pola sata dnevno pogleda crtane ili igra igricu na računaru. Problem je ukoliko je to nekoliko sati, ukoliko dijete to radi UMJESTO da se igra, skače ili trči i ukoliko je to “free babysitting”-nešto što je roditeljima bijeg od bavljenja vlastitim djetetom.
Kako se ponašati ako je Vaše dijete često za računarom

Malo dijete ne treba biti samo na računaru. Obavezno je Vaše prisustvo.
Ukoliko dijete igra igrice na računaru, to smiju biti samo primjerene igrice. Dakle, bez agresije, ubijanja, , nasilja i eksplicitnih sadržaja.
Roditelji su odgovorni za to koliko će dijete provesti vremena za računarom. Izgovori poput ” Ali on/ona u tome uživa” i sl. , jednostavno nisu prihvatljivi. Igranje igrica je razonoda, te stvarna igra i obaveze ne smiju zbog toga da ispaštaju.
Računar ne smije biti u dječijoj sobi. Osim negativnog uticaja zračenja, računar u sobi znači da djeca uvijek imaju pristup, što nije dobro.
Ukoliko dijete ima pristup Internetu, onda je potencijalni problem veći. Morate kontrolisati njegove aktivnosti online i objasniti mu kakve se sve opasnosti nalaze u online svijetu.

Da zaključimo, djeci u predškolskom dobu nije potreban računar. U toj dobi je naglasak na fizičkom razvoju, igri i razvijanju jezika. To se sasvim dobro može realizirati i bez računara (naše generacije su dokaz). Računari mogu da otežaju ovaj prirodni proces ukoliko se koriste bez ograničenja i neprimjereno. Sa druge strane, ne možemo negirati činjenicu da su računari i virtualni svijet sastavni dio današnjice i kao takve, ne možemo djecu vječno od njih štititi. Zato se moramo potruditi da doziramo dječije vrijeme za računarom i pomognemo im da shvate da je računar olakšica u životu, a nikako prijeka potreba za sretan i ispunjen život.

Važnost očeva za razvoj i dobrobit djece

Teorija o afektivnoj vezanosti djece od najranije dobi je dala podlogu za mnoga istraživanja o ulozi i važnosti majke za život djece. Sa druge strane, uloga očeva se nije toliko ispitivala. Tome je dijelom pridonijelo tradicionalno stanovište da je otac najčešće potpuno izostavljen iz odgajanja djeteta (radi, donosi novac i potreban mu je odmor), dok je majka ta koja preuzima ulogu odgajateljice i kućanice. Drugim riječima, majka je ta na kojoj je “teret” odgoja, dok je otac taj koji je vanjski faktor. Da,možda to očeve lišava stresa svakodnevnog odgajanja djece, ali ih također lišava i svih onih čarobnih stvari koje su sastavni dio vremena provedenog sa djecom. Mene neopisivo raduje što konačno postaje prihvatljivo da tata ima jednake obaveze kao i mama. Ne zato što to olakšava mami (što je neosporno odlična stvar), nego zato što se možemo nadati da će buduće generacije imati manje emocionalnih problema nego dosadašnje. Danas su majke jednako zaposlene, zarađuju i obezbjeđuju porodicu, te su se očevi “prisiljeni” uključiti. A ja bih dodala- konačno im je dozvoljeno da imaju ulogu i važnost koju su oduvijek trebali imati.
Sva istraživanja su dala krucijalne rezultate, koji se odnose na činjenicu da su očevi ključne uloge u vaspitanju svoje djece (uz majke, naravno). Dakle, premda je mama ta koja dijete nosi, rađa i intuitivno je vjerovatno vezanija za dijete, to ne znači da je otac manje bitan ili nebitan. Prije svega, to nije fer prema nekome kome priroda nije dala mogućnost da sam donese dijete na svijet. Dodatno, u praksi sam viđala razne slučajeve i jedino što mogu posvjedočiti je da je pravi roditelj ono što djetetu treba (bez obzira da li je muško ili žensko, jer oboje mogu biti jednako osjetljivi na djetetove potrebe). Djetetu trebaju uključeni roditelji, a od uključenog oca djeca imaju višestruke benefite (kognitivne, emocionalne i socijalne).
Priroda je ostavila da dvoje podižu dijete- i to nije bez razloga. U odgoju djeteta ima „posla“ za više ljudi. Pritom ne umanjujem trud i ulaganje samohranih roditelja (sjetite se teksta o samohranim roditeljima), koji imaju višestruke izazove u odnosu na one koji dijete odgajaju sa partnerom/partnerkom. Bitno je da je otac dostupan, angažiran u odgoju djeteta i da preuzima odgovornost za djetetovu dobrobit. Igranje između djeteta i oca je izuzetno bitno i često potpuno drukčije od majčine igre sa djetetom (igra sa ocem je često stimulativnija). Aktivna uključenost oca u dječiji svijet hrabri djecu da istražuju, uči ih strpljenju. Uključenost, dostupnost oca i u prve tri godine djetetovog života blagotvorno utiče na kogniciju (rješavanje problema, zadataka i sl). Bitno je provoditi vrijeme skupa i biti uključen u zajedničke aktivnosti sa djecom. Uloga oca nosi prirodno određeni autoritet, koji navodi djecu da stvari shvataju promišljenije i ozbiljnije. To ne znači da majke nemaju autoritet, već da ga očevi u većem broju slučajeva imaju više. Uloga oca je podjednako važna i za djevojčice i za dječake, samo se uloga koja se vrednuje u odrastanju djece razlikuje. Šta to znači? Npr. Dječacima je otac figura, model prema kojem formiraju svoje vrijednosti i ponašanja kao muškarci, očevi i muževi, dok će djevojčice prema modelu oca procjenjivati muškarce, a više će se ugledati na majku kao model vlastitog ponašanja i vrijednosti. Djeca koja su imala emocionalno dostupne i tople očeve su tolerantnija na stres i frustraciju, te imaju razvijeniju samokontrolu i kontrolu impulsa.
Ako ostavimo neke patološke promjene po strani, majke gotovo uvijek razviju prirodnu vezanost za djecu (jer su već dio njih). Očevima to nije uvijek jednostavno, pogotovo ako trudnoća nije bila planirana ili željena. Nekada treba proći nekoliko mjeseci dok se ta veza ne krene uspostavljati, najčešće onda kada bebica reaguje na očeve riječi i dodire. Što više vremena provode sa svojim bebama i trude se povezati s njima, bolje će prepoznavati signale koje beba šalje, upoznati će svoje dijete i time stvoriti temelje za razvoj sigurne privrženosti sa ocem.
U školskoj dobi bliskost oca znači puno. Znači nemanje straha od neuspjeha u školi ( a kasnije, općenito u životu). Bliski odnosi sa ocem preveniraju negativno ponašanje i čuvaju od antisocijalnog ponašanja u adolescenciji. Autoritarni očevi, koji vezu sa djecom baziraju na strahopoštovanju i strahu, mogu očekivati da odgoje anksioznu i emotivno nestabilnu djecu. U kasnijem životu, ljudi i žene koji su imali emocionalno dostupne i tople očeve pokazuju veći stepen samopoštovanja, empatičniji su i emocionalno stabilni.
Često su majke te koje ne “forsiraju” dobar odnos očeva sa djecom, iz nekih drugih razloga (egocentričnih, tradicionalnih). Ja uvijek naglašavam da je ponos jedne mame i dobar odnos koje dijete gradi sa ocem. Nekada mladim tatama treba uputa, topla riječ i ulijevanje hrabrosti da se otisnu na put upoznavanja vlastitog djeteta. Nakon svega što sam u ovom tekstu iznijela, da li bi ijedna mama svjesno lišila svoje dijete svih ovih benefita?