„The most difficult part of dating as a single parent is deciding how much risk your own child’s heart is worth“
Daniel Pearce
Roditeljstvo je najzahtjevnija uloga koju dobijemo u životu. Ponajprije zato što je konstantna, izuzetno odgovorna i emocionalno obojena. Majka ili otac prolaze kroz mnoge faze u kojima se bolje međusobno upoznaju, ali osvješćuju i nove strane svojih ličnosti koje, prije majčinstva/očinstva nisu dolazile do izražaja. Savremeno društvo je pretrpilo mnoge promjene, a jedna od njih je i transformacija porodice kao temeljne ljudske zajednice. U ovom tekstu ne želim govoriti o razlozima zbog kojih je neko jedini roditelj svome djetetu, jer su ti razlozi kompleksni, intimni i različiti.
Želim govoriti o izazovima sa kojima se samohrani roditelji ( u ovom tekstu se termin samohrani odnosi na roditelje koji isključivo samostalno odgajaju svoje dijete) suočavaju, bez obzira na to da li je riječ o samohranim majkama koji su unatoč neslaganju bebinog oca odlučile roditi dijete, očevima koji odgajaju dijete koje je majka napustila, ženi/muškarcu koji nakon razvoda/prekida zajednice dobija potpuno skrbništvo nad djetetom, itd, itd.
Dolazak djeteta u porodicu mijenja čovjeka, i stavlja na „test“ sve dotadašnje spoznaje o svijetu. Počnemo se pitati kojim vrijednostima želimo naučiti svoje dijete i konstantno preispitivati svoje ponašanje kao roditelja. To je uglavnom lakše kada imamo partnera sa kojim možemo ravnopravno dijeliti zadatke roditeljstva (pod uslovom da je partner odgovoran i uključen roditelj). No, kada to nije slučaj, kada partnera nema ili je odabrao/la da ne bude dijelom djetetovog života, sav „teret“ roditeljstva nosi jedan roditelj. Treba naglasiti da su samohrani roditelji uglavnom majke, premda, naravno ima i samohranih očeva.
U jednoroditeljskim –samohranim porodicama roditelj je izložen znatno većem pritisku i naporu, kako na poslu, tako i u kući. Preuzimaju veći teret dječijeg odgoja i odgovornosti za djecu. Iskustva samohranih roditelja kazuju da oni najčešće ne nailaze na podršku i razumijevanje od svoje okoline. Često su suočeni sa predrasudama i osudama okoline, posebno u slučajevima razvoda braka ili kada su djeca rođena van braka. Istraživanja pokazuju da je stigmatizacija veća u slučajevima kada su majke odlučile da rode i odgagaju djecu bez partnera, nego u slučajevima kada je do samohranog roditeljstva došlo nekim vanjskim faktorima (kad žena to nije sama birala). Tužno je što ovakve predrasude prema roditeljima, često dovode i do stigmatizacije djece, koja se zbog toga osjećaju manje vrijednima u odnosu na svoje vršnjake koji odrastaju sa oba roditelja.
Najveći problem jednoroditeljskih porodica je ekonomske prirode. Da bi mogao omogućiti sve potrebno svom djetetu, platiti stan i režije, jedan roditelj mora puno raditi, što u konačnici ostavlja malo vremena da se provede sa djetetom. To najčešće ostavlja posljedice u nedostatku kvalitetne komunikacije između roditelja i djeteta, i eventualne emocionalne poteškoće.
Biti samohrani roditelj je najčešće veoma stresno, teško i iscrpljujuće, zbog čega se pitaju da li će ikad više imati kontrolu nad svojim životom. Konstantno suočavanje sa stresom često može izazvati osjećaj nemoći i dovodi do toga da se roditelji osjećaju loše. Uticaj stresa se može uspješno neutralizirati uz psihološku pomoć i vlastitim djelovanjem, kao i sa podrškom i pomoći porodice. Prisutnost značajnih odraslih u djetetovom životu pomaže uspješnijem nošenju sa zahtjevima roditeljstva i poboljšava kvalitetu roditeljskog i djetetovog života.
Najveća briga samohranog roditelja je, pored toga da li uspijeva da odgovori emotivno i fizički na djetetove potrebe, nedostatak muškog ili ženskog uzora za dijete. Tada najčešće roditelj pokušava da bude „dva u jedan“ kako bi kompenzovao odsustvo drugog roditelja. Često se dešava i da postaju prepopustljivi, iz želje da ga zaštite negativnih emocija, s obzirom na situaciju u kojoj se nalaze.
Roditelji koji sami odgajaju dijete/djecu bi, paralelno sa odgajanjem djeteta, trebali posvećivati vrijeme sebi i svome mentalnom zdravlju. Prije svega, raditi na osjećaju krivice- odnosno, na ublažavanju tog osjećaja jer, oni nisu krivi i ne mogu (niti trebaju) nadoknaditi odsustvo drugog roditelja. Ono što se može učiniti je pokazivati bezuvjetnu ljubav i podršku, te postaviti jasne granice u odgoju. Djeca kojoj roditelji nisu posvećeni, koja nemaju jasne granice u ponašanju i kojom se roditelji općenito ne bave, ne odrastaju u sretne ljude ni u porodicama u kojim su oba roditelja prisutna.
Odrastanje djeteta sa samohranim majkom ili ocem jeste izazovno. Istraživanja su potvrdila da su djeca iz jednoroditeljskih porodica sklonija devijatnom ponašanju, ali to zavisi od toliko različitih faktora (razlog zbog čega drugi roditelj nije prisutan ( bolest, smrt, nasilje u porodici), trenutna životna situacija, posvećenost roditelja, komunikacija na relaciji roditelj-dijete, itd.) , da ne bih ovim navodom željela da uznemirim sve samohrane majke ili očeve koji čitaju ove redove. Nisu sva djeca iz jednoroditeljskih porodica u istoj situaciji, niti su izložena istim vanjskim faktorima. Dijete koje odrasta sa posvećenim, jednim roditeljem i ima zadovoljavajuću socijalnu mrežu te druge značajne odrasle koji su uključeni u njegov život ima sve predispozicije da živi kvalitetan život, premda je iz njega drugi roditelj izuzet.
