Svjesni smo da živimo u savremenom svijetu gdje je nemoguće potpuno izbjeći uticaj televizora, računara i ostalih medija. Neosporno je da su računari i Internet umnogome olakšali život i imaju mnoge prednosti. Međutim, posljednjih se godina postavlja (opravdano) pitanje o tome koliko je ispravno da djeca budu izložena tom uticaju. Koliko su računari opasni za djecu? Da li Internet “krade” roditelje djeci?
Prije svega, dijete koje odrasta sa roditeljima koji su “prikovani” za računar ili mobitel se najčešće osjeća tužno, izolirano i neprihvaćeno. U težim oblicima, počinje razvijati neprimjereno ponašanje kako bi skrenulo pažnju roditeljima. Uviđa da, kada je neposlušno, roditelji posvećuju pažnju (jer je i negativna pažnja bolja nego nikakva), te nastavlja da na taj način privlači pažnju roditeljima.
U “Porodičnom bukvaru” Milice Novaković se navodi da bi djeca trebala da budu gotovo potpuno izolirana od vanjskog svijeta do (barem) pete godine, kako bi mogla da u potpunosti razviju svoje ja, koje neće biti prerano pod nepovoljnim uticajima koji dolaze izvan porodice. Ma koliko pokušavali postići taj ideal, svjesni smo da je to teško izvodivo. Pa ipak, da li djeci stvarno trebaju računari? Istraživanja su pokazala da djeca mlađa od 3 godine nemaju nikakve kognitivne koristi od računara. Njima je potrebna isključivo interakcija sa roditeljima, drugim značajnim odraslima i igračkama. Za pravilan rast i razvoj nužna je stimulacija (fizička i emocionalna), koja se računarima ne postiže ( i čak se usporava).
Računari su djeci jako zanimljivi zbog bogatstva informacija i boja. To su podražaji koji stimulišu njihov mozak i čine ga “zauzetim”. Tako roditelji upale djetetu igricu na računaru, i za to vrijeme imaju mir-jer se dijete potpuno mentalno izolira od situacije i društva u kojoj se nalazi. Naravno da ovaj pristup nije kvalitetan i ne treba biti svakodnevan, jer u tom slučaju poručujemo djetetu da nam je od njega potrebno mir i tišina, a ne aktivna uključenost u porodičnu dinamiku.
Sa druge strane, rad na računaru ima i svoje prednosti. Primjećeno je da su djeca koja su aktivna u radu na računaru često imaju razvijeniju finu motoriku ( pokrete šake i prstiju), te bolju prostornu orijentaciju. Svijet računara izoštrava verbalnu inteligenciju i proširuje djetetovo znanje, ukoliko je pravilno korišten i doziran. Također, gledanje crtanih na stranom jeziku olakšava usvajanje tog stranog jezika.
Djeca predškolske dobi bi trebala dnevno 10 do 20 minuta provesti na računaru, učeći nove riječi ili radeći neke kognitivne zadatke, rješavajući pitalice i sl.
Dakle, nije problem ukoliko predškolsko dijete pola sata dnevno pogleda crtane ili igra igricu na računaru. Problem je ukoliko je to nekoliko sati, ukoliko dijete to radi UMJESTO da se igra, skače ili trči i ukoliko je to “free babysitting”-nešto što je roditeljima bijeg od bavljenja vlastitim djetetom.
Kako se ponašati ako je Vaše dijete često za računarom
Malo dijete ne treba biti samo na računaru. Obavezno je Vaše prisustvo.
Ukoliko dijete igra igrice na računaru, to smiju biti samo primjerene igrice. Dakle, bez agresije, ubijanja, , nasilja i eksplicitnih sadržaja.
Roditelji su odgovorni za to koliko će dijete provesti vremena za računarom. Izgovori poput ” Ali on/ona u tome uživa” i sl. , jednostavno nisu prihvatljivi. Igranje igrica je razonoda, te stvarna igra i obaveze ne smiju zbog toga da ispaštaju.
Računar ne smije biti u dječijoj sobi. Osim negativnog uticaja zračenja, računar u sobi znači da djeca uvijek imaju pristup, što nije dobro.
Ukoliko dijete ima pristup Internetu, onda je potencijalni problem veći. Morate kontrolisati njegove aktivnosti online i objasniti mu kakve se sve opasnosti nalaze u online svijetu.
Da zaključimo, djeci u predškolskom dobu nije potreban računar. U toj dobi je naglasak na fizičkom razvoju, igri i razvijanju jezika. To se sasvim dobro može realizirati i bez računara (naše generacije su dokaz). Računari mogu da otežaju ovaj prirodni proces ukoliko se koriste bez ograničenja i neprimjereno. Sa druge strane, ne možemo negirati činjenicu da su računari i virtualni svijet sastavni dio današnjice i kao takve, ne možemo djecu vječno od njih štititi. Zato se moramo potruditi da doziramo dječije vrijeme za računarom i pomognemo im da shvate da je računar olakšica u životu, a nikako prijeka potreba za sretan i ispunjen život.
