Blog

PREJEDANJE NA NERVNOJ BAZI (EMOCIONALNO PREJEDANJE)

Jedna od najčešćih rečenica koju čujem tokom inicijalnog razgovora s klijentima koji mi se obraćaju jeste: „Razlog moje povišene tjelesne težine je stres. Tada najčešće nekontrolisano unosim hranu, jer u tim momentima jednostavno nisam svoja/svoj i ne mogu da se kontrolišem“, ili još direktnije: „Omlatim cijelu čokoladu, pola plazme, tri kugle sladoleda, kesu čipsa, nakon čega se uvijek osjećam veoma loše, i fizički i emotivno.“
Hajde da prvo pokušamo da razumijemo šta se događa u našem organizmu tokom povišenog stresa i zbog čega se suočavamo s prejedanjem na nervnoj osnovi.

ZAŠTO STRES TJERA NA PREJEDANJE
Stres, hormoni koji se pod njegovim uticajem izlučuju i efekti koje ima unošenje hrane s visokim nivoima masti i šećera, tzv. komforne hrane, tjeraju ljude na prejedanje. Studije su pokazale da je dobijanje kilograma povezano sa stresom. Dio mozga, hipotalamus, proizvodi hormon kortikotropin, koji umanjuje apetit. Mozak također šalje signale nadbubrežnim žlijezdama da luče hormon epinefrin (poznat i kao adrenalin). Epinefrin aktivira reakciju tijela poznatu kao „bori se ili bježi“ (flight or fight), tj. ubrzano fiziološko stanje koje privremeno zaustavlja glad.
Međutim, u slučajevima istrajnog, odnosno dugotrajnog stresa situacija je potpuno drugačija. Nadbubrežne žlijezde luče hormon kortizol, koji utiče na povećanje apetita i može da izazove pad opšte motivacije, a samim tim i motivacije koja se odnosi na ishranu. Kada se epizoda stresa okonča, nivo kortizola opada, ali ako se stres nastavi ili se reakcija tijela greškom ne povuče, nivo kortizola može da ostane uvećan.

ŽUDNJA ZA MASTIMA I ŠEĆEROM
Stres može da utiče i na izbor hrane. Brojne studije – od kojih je većina sprovedena na životinjama – pokazale su da fizički ili emotivni stres povećava unos hrane s visokim udjelom masti i šećera. Visok nivo kortizola, u kombinaciji s visokim nivoom insulina, može biti odgovoran za povećanu žudnju za mastima i šećerom.

DRUGA ISTRAŽIVANJA POKAZUJU DA JE MOGUĆE DA GRELIN – „HORMON GLADI“ DOPRINOSI PREJEDANJU
Nakon unosa hrane s visokim nivoom masti i šećera dolazi do povratnog efekta, koji koči dio mozga zadužen za procesuiranje/obradu stresa i sličnih emocija. Zato se takva hrana naziva komfornom hranom, jer djeluje kao da neutrališe stres. To je jedan od razloga za javljanje žudnje za ovakvom hranom.
Naravno, prejedanje na nervnoj bazi nije jedino ponašanje koje utiče na povećanje tjelesne težine. Ljudi pod stresom, također, loše spavaju, manje su fizički aktivni i konzumiraju više alkohola, što sve doprinosi pojavi viška kilograma.
Naravno, uzrok prejedanja na nervnoj bazi ili takozvanog emocionalnog prejedanja nije jednostavan, a ni uvijek isti. Ono što kao nutricionista mogu da uradim, a da pri tome ne izlazim iz okvira svojih ovlašćenja, jeste da kroz razgovor s klijentom pokušam da razumijem uzroke prejedanja i posljedice takvog ponašanja, i dam svoje nutricionističke preporuke. One u ovim situacijama mogu da budu korisne, a odnose se na unos hrane koja smanjuje potrebu za „komfornom hranom“ kod ljudi koji se suočavaju sa stresom, i to uvijek hrane s povišenim nivoom prostih šećera i masti.
Kada je u pitanju dugoročni emocionalni stres, odnosno prejedanje koje traje duže vreme, a čiji su korijeni možda u djetinjstvu, ili gubitku voljene osobe, roditelja ili srodnika, samoći ili društvenoj izolovanosti, moja preporuka je da klijent, pre svega, potraži stručnu pomoć psihologa, jer je veoma važno da se utvrdi primarni uzrok prejedanja na nervnoj bazi, ili pak da se uspostavi zajednička saradnja na relaciji klijent–psiholog–nutricionista.
Moje nutricionističke preporuke u ovakvim situacijama uvijek obuhvataju uključivanje izbalansirane ishrane, što umanjuje loše efekte stresa s kojim se klijent suočava. Riječ je o hrani koja umjesto loših, sadrži dobre masti, a umjesto prostih, složene ugljene hidrate, ali i onoj koja sadrži kvalitetnije proteine, koji produžavaju osjećaj sitosti.
Moje preporuke u tom slučaju su slijedeće:
Kada se suočite s napadom gladi koja je uslovljena stresom, imajte kod sebe ili u kuhinji/frižideru nešto od slijedećeg:
Šaku sirovih orašastih plodova – prijatnog su ukusa, brzo će vas zasititi zbog velikog udjela dobrih masti, ali i vitamina i minerala, pa će i osjećaj sitosti duže trajati.
Voćni jogurt koji ste sami pripremili – jogurt u koji ćete dodati malo sjeckanog sezonskog voća, kašiku mljevenih oraha, lješnjaka ili badema i, eventualno, manju kašiku meda i malo cimeta – idealna je kombinacija koja će utoliti vašu žudnju za slatkišima, a zbog izbalansiranog odnosa bjelančevina/proteina, masti, ugljenih hidrata i vlakana, osjećaj sitosti trajat će duže, a unijet ćete namirnice boljeg kvaliteta.
Pire od pečene jabuke ili kruške s mljevenim orasima, medom i cimetom – ova kombinacija je jednostavna za pripremu i predstavlja zdraviju zamjensku opciju.
Izmiksana banana s kakao prahom, kašikom kokosovog brašna i sjeckanim orasima ili bademima – također kombinacija jednostavna za pripremu, koja će utoliti potrebu za slatkišima, ali i omogućiti unos hranljivih sastojaka.
Komad dijetalne pite s povrćem po izboru i šolja jogurta – dobro ste pročitali, ukusna, sočna i zdrava pita, čiji sam recept sama smislila i dovela ga do savršenstva da bih svojim klijentima olakšala suočavanje s teškim trenucima. Recept za ovu pitu možete potražiti na mojoj stranici www.onlinenutricionista.com.
Gojaznost je odavno prepoznata kao medicinski problem. I dok se puno govori o načinima mršavljenja i postizanja idealne tjelesne težine, malo se govori o faktorima koji do takve težine dovode. Ukoliko ostavimo po strani organske uzroke gojaznosti (koji su jedni od faktora povećane tjelesne težine) ostaju nam oni koje tako često zanemarujemo- psihološki faktori.
Gotovo da ne postoji osoba koja nije jela “tek tako”- i onda kada nije osjećala glad. To ne bi bio problem, da se tom prilikom najčešće ne unesu velike količine nezdrave (i štetne) hrane, koja, zbog svog sastava, dovodi do kratkotrajnoj osjećaja umirenja. Zbog toga se ova hrana i naziva „comfort food“-om. Drugi problem nastaje onda kada osoba nastavlja ponavljati ovakvo ponašanje, postajući neposredno ovisna o osjećaju umirenja koje doživi nakon što se prejede. Dakle, umjesto uobičajenih fizičkih (i realnih) pokazatelja gladi, u ovim situacijama emocije su te koje motivišu na jelo. Kako sam već spomenula, ovakvo prejedanje izaziva kratkoročno zadovoljstvo. Dugoročno, problem koji je izazvao to ponašanje je i dalje prisutan, štetni obrazac ponašanja se ponovio, i vjerovatno je da ćete osjećati krivicu jer ste unijeli preveliku količinu hrane za koju ste svjesni da niste trebali.
Moramo istaknuti da nije svako prejedanje emocionalne prirode. Postoje određene situacije i prilike (npr. razne proslave) u kojima se prejedanje nekako i očekuje. Sa druge strane, kada se osoba impulsivno okreće hrani kada je pod stresom i to je njen način suočavanja sa problemima, možemo govoriti o prejedanju na nervnoj bazi. Takvo ponašanje služi kao kompenzacija za nezadovoljstvo, jer daje trenutno olakšanje i popravlja raspoloženje.
Istraživanja pokazuju da postoji nekoliko razlika između fizičke i emocionalne gladi:
Emocionalna glad nailazi neočekivano, iznenada i potreba za hranom je tada hitna i neodloživa, dok je pojava fizičke gladi znatno postepenija i potreba za hranom nije tako impulsivna.
Kod fizičke gladi smo umjereniji u jelu i ne biramo previše šta ćemo jesti jer smo gladni, dok nas emocionalna glad tjera da konzumiramo određenu vrstu hrane (uglavnom „junk food“ i hranu bogatu industrijskim šećerom) i to u velikim količinama.
Kod fizičke gladi jedemo dok ne osjetimo da nam je dovoljno i da više nismo gladni. U drugom slučaju, često se dešava da ne možemo prestati da jedemo, dok ne osjetimo da smo pretjerali (npr. osjećamo mučninu zbog previše slatkiša, i sl.)
Posljednje, ali ništa manje bitno, je da kod fizičke gladi nema osjećaja krivice. Osjećali smo glad, utolili smo glad hranom i ne grize nas savjest. Kod emocionalne gladi, kada je osoba svjesna da je jela iz pogrešnih motiva, dolazi do osjećaja kajanja, srama i krivice.

ZBOG ČEGA SE LJUDI PREJEDAJU NA NERVNOJ BAZI?

Nemaju svi ljudi isti kapacitet za nošenje sa stresom. Prije svega, isti stresor neće jednako djelovati na sve ljude. Na to kako će neki stresor reagovati na čovjeka veliku ulogu igra prošlost osobe (odgoj i porodica), njegov karakter i temperament (koji je urođen). Osobe koje se prejedaju na nervnoj bazi su veoma često odrastale u problematičnim porodicama, u kojima je bilo prisutno nasilje (u bilo kom obliku), problem ovisnosti o opojnim sredstvima ili su roditelji imali negativan stil roditeljstva. U nekim slučajevima su to osobe koje su doživjele snažna traumatska iskustva.
Ovakvim ponašanjem se kamuflira pravi uzrok negativne i bolne emocije, bilo da je u pitanju neka neugodna situacija koja je trenutno aktuelna ili je u pitanju trauma iz prošlosti. Kako bi se izbjeglo suočavanje sa negativnom emocijom, pribjegava se instantnom rješenju koje donosi olakšanje- a to je, u ovom slučaju, hrana.
Na kraju, ljudi uvijek pronalaze načine da zadovolje svoje potrebe. Ti načini mogu biti konstruktivni i destruktivni. Prejedanje na nervnoj bazi predstavlja destruktivan način suočavanja sa problemima i zadovoljavanja potreba.
Razgovor sa psihologom je prvi korak ka rješavanju ovog problema. Osoba koja je primijetila da se prejeda na nervnoj bazi i želi da prekine taj začarani krug mora najprije da, u saradnji sa psihologom, osvijesti razloge zbog kojih to radi.

Categories: Uncategorized @sr

Kako razumjeti dječije ponašanje

Još od vremena kada prvi put uzmemo svoju bebu u ruke, počinju savjeti- poželjni i nepoželjni, kojih je nažalost puno više. „Prijete“ nam da ćemo razmaziti dijete, navode primjere kako su to neki drugi ljudi radili uspješnije i bolje nego mi.
To je jednostavno tako. Mislim da ne postoji majka (ili otac) koja su uspjeli da u potpunosti izignorišu komentare okoline, kao što ne postoji čovjek koji makar jednom nije rekao nešto zbog čega je poslije uvidio da je bilo bolje da je prešutio.
Primijet ćete koliko je ljudima lakše da komentarišu ponašanje druge djece, dok su tolerantni za ponašanje svog djeteta. Zbog toga ćete možda često biti u situaciji da razmišljate (bespotrebno) da je neko ponašanje Vašeg djeteta bilo loše, iako to uopće ne mora biti slučaj.
Svako dijete je jedinstveno na svoj način, to znamo svi. Pogledajmo slučajeve gdje su braća i sestre genetski jako slični (imaju iste roditelje), rastu u istoj okolini (odgajaju ih jednako), ali se ipak značajno razlikuju jedni od drugih. Manje je poznato zbog čega je to tako. Neko će dijete kojemu je uvijek potrebna majka da bi se umirilo okarakterisati kao razmaženo, a neko će činjenicu da dijete dobija uvijek sve što poželi objasniti požtrvovanošću roditelja. I način na koji percipiramo ponašanje svog djeteta (i tuđeg) igra veliku ulogu u njegovom tumačenju.
Posljedice toga su velike. Od osjećaja krivice zašto je naše dijete bučno ili nježnije u odnosu na komšijino, preko prebacivanja odgovornosti –ko je od roditelja kriv što je dijete takvo, sve do upoređivanja djeteta sa drugom djecom, što ostavlja velike posljedice na mentalno zdravlje djeteta jednom kad toga postane svjesno.
Postoji više dimenzija po kojima možemo analizirati dječije ponašanje: temperamentnost, senzibilnost, zahtjevnost i sposobnost suočavanja sa frustracijom.
Neka su djeca temperametnija, reaguju burno na situacije koje im ne odgovaraju, rođena sa više energije i „ne drži ih mjesto“, dok su druga mirnija, pritajenija i općenito imaju manje energije. Neka su djeca od samog početka senzibilnija, nježnija i traže da im se pristupa pažljivo. Sa druge strane, postoje djeca koja nemaju te karakteristike.
Najčešći komentar koji daju novopečeni roditelji je da je dijete (ili nije) „zahtjevno“. Na tu karakteristiku roditelji nemaju uticaja. Neka su djeca od početka veoma zahtjevna- u smislu da im je potrebno posvetiti puno više vremena, te da se teško odvajaju od svojih roditelja, posebno majke. Druga djeca nemaju toliko razvijenu tu potrebu (jer svako dijete ima potrebu da bude sa roditeljima, da ne bude zabune), i već sa godinu dana su poprilično samostalna.
Temper tantrumi (izljevi bijesa) su normalna pojava u razvoju djece i javljaju se kao emocionalni i fizički odgovor (reakcija) djeteta na frustraciju. Djeca koja se teško nose sa frustracijom reaguju burno i malo ih je teže umiriti od djece kod kojih to nije slučaj. Bitno je istaknuti da je temper tantrum normalna pojava. Dijete preplavljuju različite, silne emocije sa kojima nije u stanju da se nosi, te zbog toga reaguje tako da počinje da vrišti, da se baca po podu, da jeca (ili sve to skupa). Roditelji su ti koji u takvim situacijama moraju zadržati mir kako bi se dijete brže umirilo.
Sad dolazimo do drugog pitanja. Kako da znamo da je neko ponašanje odraz crte ličnosti našeg djeteta, a ne razmaženosti i pokušaja manipulacije?
Prvo je potrebno analizirati vaš stil roditeljstva (više o tome možete pročitati u mom članku o stilovima roditeljstva). Ponašanje djeteta je uzročno-posljedično sa ponašanjem roditelja. Djeca uvijek testiraju granice. Da li postavljate jasne granice svome djetetu? Da li mu je sve dozvoljeno? Kakvo je Vaše viđenje o odgoju djeteta? Koje stvari trebaju biti dopuštene, a koje zabranjene?
Meni je riječ „razmažen“ nepogodna, zato što implicira da nastaje zbog previše maženja ili ljubavi. Nemoguće je previše voljeti dijete. Toga su posebno svjesni odrasli koji su bili djeca onda kada je bilo moderno ne maziti svoju djecu jer se time ruši autoritet roditelja. Dijete koje je raslo u strahu od odbacivanja roditelja i kazne je bilo poslušno dijete, ali je kasnije, kao odrasla osoba, imalo velike emocionalne probleme. Danas, kada se zna jako puno o tome koliko su ljubav i emocionalna toplina ključna za pravilan razvoj djeteta, neoprostivo je svjesno ih uskratiti djetetu.
Kada je dijete sigurno u roditeljsku ljubav, ono ispoljava i negativna ponašanja- jer se ne plaši da će ga roditelj zbog toga odbaciti. Suprotno tome, djeca koja se osjećaju nevoljenima i neprihvaćenima će učiniti sve da bi ih roditelj prihvatio. Pogotovo dok su djeca mala, svaki pokušaj disciplinovanja će vrlo vjerovatno u startu odbaciti. Djeca vole ugodne stvari i rado ih rade. Za razliku od toga, postoje i stvari koje se moraju uraditi ali nisu baš tako ugodne (pospremati svoju sobu, igračke, prati ruke prije jela, prati zube, itd). Tada djeca izražavaju protest i ispoljavaju negativno ponašanje. Od reakcije roditelja zavisi kako će dijete razumjeti tu situaciju. Roditelj mora da djetetu objasni posljedice neispunjavanja određenog zadatka i da oprezno korigira djetetovo ponašanje, a ne dijete kao ličnost. Dijete koje je sretno zna da je centar svijeta svojim roditeljima, ali da vani postoji cijeli jedan svijet čiji je on/ona dio.
Da li Vaše dijete uz malo suza i drame postigne da Vi odustanete od svog zahtjeva? Da li za njega ne postoje pravila i granice (ili mu jednom nešto zabranite, a drugi put dopustite)? Da li ga učite da prihvata odgovornost za svoje postupke (ako je dovoljno veliko)? Da li dopuštate da uvijek bude po njegovom jer ne želite „scene“, svađu i plač?
Roditelj koji se plaši djetetove reakcije i izbjegava disciplinovati dijete tako što će biti dosljedan i u neugodnim situacijama, čini djetetu medvjeđu uslugu, jer mu stavlja do znanja da može raditi šta želi i da njegova ponašanja nemaju posljedica. Takvo razmaženo dijete kasnije ima problema u vršnjačkim, poslovnim i emotivnim odnosima, kada se susretne sa osobama koje ne žele da tolerišu njihovo ponašanje. Uspijevaju izgraditi uspješne odnose samo za ljudima koji se prema njima ponašaju kao i njihovi roditelji. Ovakva djeca odbijaju da odrastu i suoče se sa neugodnosti svakodnevnog života i ostaju fokusirana na svoju prošlost, u kojoj je bilo sve kako su oni željeli.
U kratkim crtama, senzibilno dijete traži puno ljubavi, podrške i pažnje. Zahtijeva od roditelja maksimalni emocionalni učinak. Razmaženo dijete zahtijeva da uvijek bude po njegovom i izbjegava da ispunjava zadatke koji mu se ne dopadaju. Naravno, to ne znači da djeca koja su razmažena ne traže emocionalni angažman roditelja niti da senzibilna djeca rado rade stvari koje im se ne dopadaju.
U koju kategoriju spada Vaše dijete, možete istinski znati samo Vi. Zato što Vi najbolje znate kako im se čelo namršti kada su ljuti, i da li odbijaju da jedu jer nešto ne vole ili jer se protiv nečega bune. Jedini uspješan recept je puno ljubavi,pažnje i emocionalne topline zajedno sa puno strpljenja i postavljanja jasnih granica djetetu. Tako se možemo nadati da će dijete izrasti u funkcionalnu i emotivno stabilnu ličnost.
Želim da naglasim da ne postoje savršeni roditelji. Ja bih rekla da su najbolji roditelji oni koji rade na sebi i trude se da poboljšaju svoj odnos sa djetetom. Svaki dan je nova prilika da ispravite propuste koje ste primijetili i da, dok su još mali, postavite čvrste temelje zdravog odnosa između roditelja i djeteta.

.

Od ključne je važnosti upoznati i razumjeti svoje dijete onakvo kakvo ono jeste, a ne tjerati ga da bude onakvo kakvim smog a mi zamišljali. Tek kada poznajemo svoje dijete, možemo odgovoriti na njegove potrebe u onoj mjeri i na način koji je njemu potrebno. Kada ne razumijemo šta se dešava, pogoršavamo situaciju, tumačimo njihove zahtjeve kao razmaženost, opisujemo ih kao zahtjevne ili loše i poručujemo im da njihove potrebe nisu bitne.

Categories: Uncategorized @sr

Stilovi roditeljstva

„Poticajne riječi od mame i tate su kao prekidači za svjetlo. Dati djetetu poticaj u pravom trenutku života je kao upaliti svjetlo u sobi prepunoj mogućnosti.“
Gary Smalley

Roditeljstvo je najljepša i najodgovornija uloga.Ona zahtijeva ispunjavanje djetetovih osnovnih životnih potreba (za jelom, pićem, snom, sigurnošću), ali i djetetovih emocionalnih potreba koje su nužne za djetetov pravilan razvoj. Ideja o tome da je malo živo biće potpuno ovisno o nama i da mi oblikujemo njegovu stvarnost ispunjava srce velikim ponosom, ali i je i zastrašujuća. Svi posvećeni roditelji žele svojoj djeci da priušte sretno djetinjstvo i da ih zaštite od svih negativnih stvari koje bi im se mogle desiti.
I dok je to veoma lako dok su djeca još bebe, pa se svaki njihov nestašluk manje-više uz osmijeh toleriše,kako vrijeme odmiče, čini se da se za djecu ima sve manje strpljenja. Očekuje se da to budu odgovorni, dosljedni i ozbiljni “mali ljudi” – jer je u sredini prihvaćeno mišljenje da su disciplinovana djeca odraz dobrog roditelja.
Razvoj djeteta je pod velikim uticajem roditeljskih stavova i njihovog stila roditeljstva. Maccoby i Martin (1983), omogućili su razlikovanje tih stilova na temelju dvije dimenzije:
Prva dimenzija je roditeljska toplina, a odnosi se na ljubav, ohrabrivanje i podršku koju roditelj pruža svom djetetu. Roditelji se, prema ovome, mogu podijeliti na “tople” i “hladne” roditelje. Ova dimenzija se kreće na kontinuumu od podrške, ljubavi i prihvatanja do odbacivanja i neprijateljstva. Druga dimenzija je roditeljski nadzor, a odnosi se na disciplinovanje i kontrolu djetetovog života. Ona se kreće na kontinuumu od nadzora, discipline i kontrole djetetovog ponašanja uz uvažavanje njegove ličnosti, do igranja sa djetetovim osjećajima, ignorisanja i zanemarivanja djeteta, do isključivanja iz djetetovog života.
Da bi dijete izraslo u zrelu, emocionalno stabilnu i neovisnu osobu, potrebno mu je pružiti i nadzor i toplinu u odnosu sa roditeljem. Dijete mora shvatiti da je bezuslovno voljeno i prihvaćeno takvo kakvo jeste, ali da u svijetu i u domu postoje pravila koja se moraju poštovati.

U skladu sa ove dvije dimenzije, razlikujemo 4 stila roditeljstva:

1. AUTORITATIVNI STIL RODITELJSTVA (DEMOKRATSKI DOSLJEDAN)

Autoritativni roditelji su visoko na obje dimenzije. Ovakvi roditelji su veoma brižni i pažljivi prema svojoj djeci, te kombinuju čvrstu roditeljsku kontrolu i emocionalnu toplinu. Komunikacija sa djetetom se odvija uz puno ljubavi i strpljenja i djetetovo mišljenje i emocije se uvažavaju. Istovremeno, postavljaju jasne granice djetetu. Dijete ima rutinu i jasno mu je šta smije, a šta ne smije raditi. Djeca vole dosljednost, iako se čini da protiv nje često protestiraju.Roditelji postavljaju zahtjeve djeci koja su primjerena njihovoj dobi i kontrolišu njegovo nepoželjno ponašanje, uz ljubav i podršku.
Ovaj stil roditeljstva ima najpovoljniji učinak na djetetov razvoj. Djeca se ohrabruju da budu samouvjerena, radoznala i nezavisna, ali se uče svjesnosti o svijetu oko sebe i znaju da postoje granice i pravila koja se moraju ispoštovati. Autoritativan odgojni stil pokazuje pozitivan uticaj na psihosocijalnu prilagodbu djece. Djeca takvih roditelja manje zloupotrebljavaju alkohol i droge, rjeđe ispoljavaju devijantno ponašanje, imaju bolji školski uspjeh i dobre odnose s vršnjacima, Djeca ovakvih roditelja su samopouzdana, neovisna i često veoma uspješna.

2. AUTORITARNI STIL RODITELJSTVA

Autoritarni roditelji su nisko na dimenziji topline, a visoko na dimenziji nadzora.Od djeteta se očekuje bezuvjetna poslušnost, zato što “je tata tako rekao”, ili “ jer roditelji znaju najbolje”.Strogi su i zahtjevni i cilj im je odgojiti disciplinovano dijete koje će poštovati autoritete i tradiciju pod svaku cijenu. Ukoliko dijete ne uradi ono što roditelji žele, prisiljava se na to kaznama ili zastrašivanjem. Roditelji koji su počinitelji nasilja nad djecom su najčešće autoritarni roditelji.
Djeca koja imaju autoritarne roditelje su nezadovoljna, često agresivna, uznemirena,nervozna, ispoljavaju probleme u ponašanju i često se sukobljavaju sa autoritetima. Ovakav odgoj se povezuje i sa zloupotrebom psihoaktivnih supstanci, slabijim akademskim i školskim učinkom i problemima u psihosocijalnoj prilagodbi. Autoritativan stil roditeljstva je najnegativniji stil koji roditelj može usvojiti.

3. POPUSTLJIVI (PERMISIVNI) STIL RODITELJSTVA

Popustljivi roditelji se nalaze visoko na dimenziji topline, ali nisko na dimenziji nadzora. Minimalno kontrolišu svoje dijete i postavljaju malo ograničenja za njegovo ponašanje. I dok su puni ljubavi i topline, nedovoljno postavljanje granica zbunjuje njihovu djecu, koja zbog toga imaju preveliku slobodu. Od djece zahtjevaju malo i ispunjavaju sve njihove želje, te ih ne potiču da koriste svoje kapacitete i da samostalno postižu svoje uspjehe. U odgoju im nedostaje strukture i reda. Djeca takvih roditelja nemaju osjećaj odgovornosti i nesigurna su, pogotovo kada odrastu pa dođu u kontakt sa ljudima koji od njih očekuju dosljednost i poštovanje granica. Imaju slabu samokontrolu,nesnalažljiva su, reaguju nezrelo i često su agresivni kad ne mogu trenutno ostvariti svoje zahtjeve.

4. RAVNODUŠNI (INDIFERENTNI) STIL RODITELJSTVA

Indiferentni roditelji se nalaze nisko na obje dimenzije roditeljstva. Postavljaju malo ograničenja i nadzora svojoj djeci, ali im pružaju i malo pažnje i podrške. Ovakav stil roditeljstva ne potiče zdrav socijalni život djeteta. Ovakav roditelj nije emocionalno topao, te je uglavnom zaokupljen sobom, svojim životom i svojim potrebama. Djeca odrasla u ovakvim porodicama su često promjenjivog raspoloženja, veoma zahtjevna (zbog potreba koje roditelj ne ispunjava) i nezainteresirana za školu. I ovaj stil roditeljstva je povezan sa lošim školskim postignućem, te pušenjem i konzumiranjem alkohola i psihoaktivnih supstanci.
Kao što možemo zaključiti, najbolji stil roditeljstva je autoritativni stil u kojem dijete dobije svu potrebnu ljubav i pažnju, ali i zna da postoje granice i pravila koja se moraju poštovati. Bitno je da dijete zna da su baš roditelji ti koji su autoritet, te koji će od njega zahtijevati da ta pravila slijedi.

Categories: Uncategorized @sr

Zablude o psihologiji

Psihologija je nauka koja je nažalost, često osporavana, unatoč tome da je većini zanimljiva. Problem nastaje onda kada se ona pojednostavi i svede na “analiziranje “ uz šolju kafe i partiju trača. Bez obzira na to koliko se danas o psihologiji govori, postoje neke nedoumice koje ćemo u slijedećim redovima objasniti.

Psiholog, psihijatar i psihoterapeut su različiti nazivi za istu profesiju.

Psihijatri su doktori koji rade u medicinskim ustanovama, prepisuju lijekove i uspostavljaju medicinske dijagnoze. Oni su najprije morali završiti medicinu, te su specijalizirali psihijatriju. Za razliku od psihijatara, psiholozi nisu ljekari. Psiholozi su završili psihologiju i često su zaposleni u medicinskim ustanovama u okviru stručnih timova, te u vrtićima, školama, psihološkim savjetovalištima, kompanijama, itd. Psiholozi ne postavljaju dijagnoze te, s obzirom na to da nisu doktori, nisu ovlašteni ni pripisivati lijekove. Psiholozi se bave testiranjem, sprovođenjem psiholoških tretmana i savjetovanjem.

Psihoterapeuti su, pored svog osnovnog obrazovanja (u nekim zemljama to mogu biti samo psihijatri ili psiholozi, dok je u nekim zemljama dozvoljeno i srodnim naukama npr, pedagozi, defektolozi i sl.) završili i neku od specijalističkih edukacija za neku vrstu psihoterapije (npr. Kognitivno-bihejvioralna, geštalt)…

Dakle, nisu svi psihoterapeuti psiholozi i psihijatri, niti su svi psiholozi psihijatri i psihoterapeuti, niti su svi psihijatri nužno i psiholozi i psihoterapeuti! Najbitnije je da shvatimo da ni prvi, ni drugi, ni treći nisu ljudi sa natprirodnim moćima, koji mogu čitati misli i učiniti da problemi magično nestanu. Oni u svom radu koriste provjerene tehnike i znanja putem kojih pomažu ljudima da prevaziđu svoje teškoće.

Ako idem na psihološko savjetovanje/ terapiju, znači da sam lud.

Da li vas grize savjest kada odete zubaru, ako imate karijes? Ili se, naprotiv, baš osjećate ponosno jer ste olakšali svoje bolove? Da li se stidite ako odete kardiologu ako danima osjećate da vam srce ubrzano lupa?

Ako su doktori opšte prakse  i specijalisti „doktori za tijelo“- onda psihologe, psihoterapeute i psihijatre možemo smatrati „doktorima za dušu“. A kada imamo bolove, onda idemo doktoru. Nažalost, u našoj sredini je još uvijek zastupljeno mišljenje da je osoba koja potraži pomoć psihologa „luda“, „poremećena“, „otišla na živcima“….

To je mišljenje potpuno pogrešno. Prije svega, termini poput “lud” se u psihološkim rječnicima ne mogu naći. Ukoliko imate problema u nekom životnom segmentu, i utvrdite da je to zbog nekog problema psihološke prirode- potražiti stručnu pomoć je pravilan odabir načina za efektno rješavanje problema. Time pokazujete hrabrost, spremnost da prihvatite odgovornost za svoj život i svoje ponašanje, i shvatanje da ste za vlastiti život i dobrobit prvenstveno odgovorni vi.

Danas postoje i brojne edukacije o različitim životnim problemima, koje uopće nisu usmjerene na “kliničku” populaciju (ljude sa nekim problemom) već imaju za cilj da informišu i upute  zainteresirane. Ovakve edukacije su jako popularne i posjećene.

Da li da se za pomoć obratim psihologu ili psihijatru?

Ukoliko primijetite da vam je potrebna psihološka pomoć, postavlja se logička nedoumica o tome da li da odete psihologu ili psihijatru. Dobra je vijest da stručnjaci najčešće surađuju-tako da nećete napraviti grešku koga god da odaberete. U velikom broju slučajeva, psihijatar će vas najprije uputiti kod psihologa, koji provodi svojevrsnu „trijažu“- procjenjuje da li je vaš problem bolje tretirati psihološkim metodama ili je u pitanju neki teži poremećaj koji bi bilo adekvatnije da tretira psihijatar.

“Pričajte mi o svom djetinjstvu”

Koliko ste puta čuli/pročitali ovu rečenicu, ili je u šali rekli svome prijatelju, imitirajući psihologe? Prava psihologija i ona koja se plasira putem serija i filmova su dva različita pojma. Postoji predrasuda da svaki terapijski proces počinje ovom rečenicom. Postoje određeni psihoterapijski pravci koji se koriste ovim pristupom (npr. Freudova psihoanaliza). Oni akcenat stavljaju na djetinjstvo i rana iskustva. No, postoje i pravci koji su čista suprotnost, i koji smatraju da je preveliko analiziranje prošlosti neproduktivno i otežava terapijski proces.

Mnoga istraživanja jesu dokazala da iskustva stečena u ranom djetinjstvu (npr. odnos između majke i djeteta) u velikoj mjeri utiču na oblikovanje ličnosti, ali postoje i istraživanja koja su potvrdila da se čovjek razvija kroz život, uči nove obrasce ponašanja i time modifikuje ponašanja koja je prethodno stekao.

Kako da znam tačne odgovore na psihološkim testiranjima?

Postoje različite skupine psiholoških testova. Najveću pažnju privlače testovi ličnosti, pa samim tim je i najveći strah kako će se ti testovi uraditi- da li će pokazati neku patologiju ili neku crtu ličnosti koju bi klijent želio da sakrije. Jedina je istina da tačnih i netačnih odgovora nema. Tačno je ono što se odnosi na klijenta, i najispravnije je iskreno odgovoriti na pitanja. Tako olakšavamo rad psihologu i omogućujemo mu da brže dođe do potrebnih informacija.

 

Nakon što smo naveli neke od zabluda o psihologiji, u nekom od narednih tekstova ćemo se pozabaviti tematikom najvećih zabluda u psihologiji. Ostanite uz nas!

Poremećaji u prehrani

Crtež koji je nacrtala jedna od mojih  ispitanica na poleđini upitnika

Poremećaji u prehrani predstavljaju jedan od ozbiljnih zdravstvenih i psiholoških problema koji naročito pogađaju adolescentice.

Poremećaji hranjenja su karakterizirani trajnim, velikim poremećajima u obrascima hranjenja. Poremećaji uzimanja hrane poput anoreksije i bulimije pogađaju oko 3% adolescentske populacije, dok se držanje dijete i opsesije vezane uz hranu javljaju u svim dobnim skupinama (Pinel, 2002). Općenito govoreći, poremećaje hranjenja karakterizira pretjerana zabrinutost i usmjerenost pojedinca na kontrolu oblika i težine tijela, a popraćena je neprimjerenim, neredovnim ili haotičnim unosom hrane (Hsu, 1990., prema Pokrajac-Bulian, 2000). Uz gojaznost, anoreksija i bulimija predstavljaju najpoznatije poremećaje hranjenja današnjice.

Anoreksija i bulimija se prvi put spominju u DSM-III ( Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje) 1980. godine, kao podvrsta poremećaja u djetinjstvu i adolescenciji (Davison i Neale, 1999). Nezdrave životne navike, restriktivne dijete i prejedanje predstavljaju veliki problem današnje ženske adolescentne populacije.

Anoreksija i bulimija nervoza javljaju se u dobi između 12 i 25 godina. Anoreksija je nešto učestalija u ranijoj dobi (od 14. do 17. godine), dok se bulimija u prosjeku javlja oko 18. godine života (Pokrajac-Bulian, 2004). Danas poremećaji hranjenja pogađaju djevojke u sve ranijoj dobi (na početku puberteta), te je stoga izuzetno važno sa prevencijom početi što ranije, npr. u okviru efikasnih interventnih programa namijenjenih primjeni u školi, i sl.

Danas su djevojke vrlo svjesne izgleda svog tijela i svoje tjelesne težine. Iz tih razloga, namjerno ulažu velike napore kako bi oblikovale svoje tijelo, često kroz vrlo rigorozne restriktivne dijete. Danas su ovakvi stavovi i ponašanja vrlo rašireni i obično se nazivaju “kultom mršavosti”. Na Zapadu postoji jasna povezanost između kulta mršavog tijela (koji je općeprihvaćen) i raširenosti poremećaja u hranjenju. Prema podacima jednog istraživanja provedenog u Hrvatskoj, 50% djevojaka i 19% mladića u srednjoj školi provodi neku vrstu dijete. Čak 49% vjeruje da bi njihova tjelesna težina morala biti manje od trenutne (Pokrajac-Bulian, 2004). Također, utvrđeno je da već u osnovnoj školi 8% djevojčica u dobi od 11 godina drži dijetu, dok se taj procenat penje na 29 u dobi od 14 godina.

Postoje značajne spolne razlike u poimanju slike svog tijela. Adolescentice imaju diferenciraniju sliku o vlastitom tijelu. One češće razmišljaju i procjenjuju svoje tijelo te izražavaju negativnije emocije o pojedinim njegovim dijelovima (npr.bokovima, licu…) (Levine i Smolak, 2002., prema Pokrajac-Bulian, 2004). Mediji, reklamirajući mršavo žensko tijelo kao jedino lijepo i prihvatljivo, ne olakšavaju situaciju. Pohvalno je što su posljednjih godina u toku kampanje vezane za popularizaciju ljepote „punijeg“ ženskog tijela. Ukoliko uzmemo u obzir sve ranije navedeno, nije iznenađujuće što današnje adolescentice svoju vrijednost baziraju na svom fizičkom izgledu, tj. što smatraju da vrijede onoliko koliko su privlačne, odnosno mršave i lijepe. Nisko samopoštovanje je, između ostalog, rizični faktor za nastanak poremećaja u hranjenju. Sa druge strane, visoko samopoštovanje predstavlja zaštitni faktor u prevenciji poremećaja u hranjenju.

Riječ “anoreksija” je grčkog porijekla, a odnosi se na nedostatak apetita, izbjegavanje i osjećanje gnušanja prema hrani (prema Pokrajac- Bulian, 2000). Naziv anoreksija označava težak gubitak apetita, dok nervoza ukazuje da su razlozi za to emocionalne naravi. Anoreksične osobe odbijaju jesti dovoljno da bi održale minimalnu tjelesnu težinu, a intenzivno se boje da će postati gojazne.

Anoreksiju je prvi opisao doktor Richard Morton 1689. godine, objasnivši je kao samovoljno gladovanje žene koja je ravnodušno odbijala liječenje. Stotinjak godina kasnije, Lasegue 1873. u Francuskoj, te Gull 1874. godine u Engleskoj pišu članke o anoreksiji, čime obnavljaju interes za ovaj poremećaj. U početku se smatralo da je anoreksija manifestacija tuberkuloze ili neke druge fizičke bolesti. Tek se 30-tih godina dvadesetog stoljeća počinje vjerovati da uzroci mogu biti psihološki i emocionalni.

Kod oboljelih od anoreksije opsjednutost strahom od debljanja je toliko jaka, da se osoba boji hrane ili jela, koje doživljava lošima i opasnim po njenu težinu. Anoreksiji su pretežno podložne mlade djevojke u dobi od 14 do 25 godinaAnoreksija koja se javlja kod muškaraca se naziva manoreksija i znatno je rjeđa pojava. Anoreksija  najčešće počinje intenzivnom preokupacijom tijelom i željom za postizanjem vitkosti, suzdržavanjem od hrane i dijetama. Gubitak težine od 25% ispod minimalne za uzrast i visinu označava se kao anoreksija (Gabbard, 1994). Rezultati dugogodišnjeg praćenja pacijentica sa anoreksijom nervozom su upozoravajući. Neka američka istraživanja pokazuju da čak 14% anoreksičnih pacijenata završava letalno, bilo zbog posljedica izgladnjivanja, bilo zbog suicida (Gabbard, 1994).

Amenoreja (izostanak redovnih menstrualnih ciklusa) je obilježje karakteristično za anoreksiju. Pored ovih, značajne su i druge fiziološke promjene (Kaplan i Woodside, 1987., prema Davison i Neale, 1999): Suha koža koja lako popuca, nježno polegnute dlačice na licu i vratu, snižena tjelesna temperatura, krhki i lomljivi nokti ruku, žućkasti ton kože, usporeno srčano bilo, opstipacija, te mišićna slabost.

Bulimija (grč. bulimia) označava proždrljivost. Prvi put se spominje 1979. godine. Mnoge osobe sa bulimijom su u prošlosti imali anoreksiju ili probleme sa prekomjernim kilogramima. Poremećaj se očituje u “proždiranju” ogromnih količina hrane i kompenzacijskom purgativnom (povraćanje, laksativi i diuretici) ili nepurgativnom (suzdržavanje od unosa hrane ili pretjerana tjelesna aktivnost) ponašanju.

Samoizazvanim povraćanjem služi se najveći broj bulimičnih osoba (80-90%) (prema Novković, 2003). Povraćanje smanjuje fizičku neugodu izazvanu unošenjem prekomjerne količine hrane i umanjuje anksioznost koju izaziva pomisao na debljanje (Vidović, 1998, prema Novković, 2003).

Strah od debljanja omogućuje razlikovanje bulimičara od “normalnih” pojedinaca. Velika sličnost sa anoreksijom je u patološkom doživljavanju tijela, nezadovoljstvu njime i sklonosti da pretjerani naglasak na oblik tijela i njegovu težinu bude glavna odrednica po kojoj se osoba vrednuje (prema Pokrajac-Bulian, 2000).

Za razliku od anoreksične osobe, osoba s bulimijom nije uvijek abnormalno mršava. Dolazi i do fizioloških posljedica (posebno ako se pražnjenje obavlja povraćanjem) kao što su: upale grla i ždrijela, otečene žlijezde slinovnice, razaranje zubnog enamela kiselim sadržajem povraćevine, zatim oštećenje crijevne stijenke, nutritivni deficiti i dehidracija (prema Davison i Neale, 1999). Moguća je i pojava nepravilnog menstruacijskog ciklusa. To, nažalost, nisu jedine medicinske komplikacije koje se mogu javiti, a karakteristično je da one ostaju neotkrivene duže vrijeme, jer bulimična osoba  često zbog nelagode nikome ne otkriva svoje probleme hranjenja, dok njezin vanjski izgled, za razliku od anoreksije, ostaje i dalje neupadljiv.

 

 

Categories: Prehrana

Oslobađanje od stresa

Hans Seli je 1936. godine formulisao teoriju prema kojoj do bolesti organizma dolazi zbog poremećaja ravnoteže (homeostaze) u organizmu. Do poremećaja ravnoteže dolazi zbog uticaja raznih spoljašnjih i unutrašnjih faktora- koji se zajedničkim imenom nazivaju stresori.

Stresori imaju veliki uticaj na organizam, i u skladu s tim organizam reaguje na njih. Danas se puno govori o stresu i o suočavanju sa stresom. Stres je subjektivno reagovanje osobe na situaciju koju procjenjuje opasnom ili uznemiravajućom. To je sklop emocionalnih, fizičkih i fizioloških reakcija i ponašanja na stresor. Osoba percipira da je u stanju “opasnosti” sa kojom ne umije da se “nosi” na adekvatan način, i u skladu sa time organizam reaguje. Stresori nisu sami po sebi negativni, jer nam pomažu u tome da preživimo, šaljući signale da organizam treba da reaguje. Problem nastaje kada organizam reaguje velikim stanjem stresa i onda kada ne postoji realna opasnost.

Dugotrajno obrazovanje, brz tempo života, problemi i nezadovoljstvo poslom, nedovoljni prihodi za osnovne životne potrebe (to se posebno odnosi na trenutne prilike na Balkanu), dovode do gotovo konstantnog stanja stresa koje rezultira lošim zdravljem, problemima u brakovima, porodicama, bolestima… Zbog današnjeg brzog tempa života plaćamo visoku, najveću cijenu- jer plaćamo svojim zdravljem

Razlikujemo stanja akutnog i hroničnog stresa. Stanje akutnog stresa karakteriše emocionalna patnja. Osoba je svjesna da je nervozna, uznemirena, tužna i potištena, da ima ispade bijesa prema sebi i drugima, da je rastrešena, zaboravna, „opsjednuta“ istim mislima…. Svi segmenti života ispaštaju zbog toga, te se javlja poremećaj u spavanju, hranjenju, odnosima sa ljudima. Ukoliko se stanje akutnog stresa na vrijeme ne sanira, onda se razvija stanje hroničnog stresa.

Stanje hroničnog stresa karakteriše odsustvo emocionalne patnje. Zbog čega se to dešava? Osoba koja je dugo vremena u stanju akutnog stresa razvija toleranciju na akutni stres, navikavajući se na njegove simptome. Tipično za osobu u stanju hroničnog stresa je emocionalno udaljavanje od drugih ljudi, izbjegavanje socijalnih kontakata, izbjegavanje partnera i seksualnih odnosa. Zadovoljstvo u svakodnevnom životu, koje su prije pronalazili u malim stvarima, se sve teže pronalazi. Osoba prirodno reagira na ovo stanje planiranjem budućnosti (Npr. “Kada završim još ovo…”; ” Kada se desi neka promjena”…;”Kada se preselim u drugu državu…”) i sl.

Osobu koja je u stanju hroničnog stresa je lahko prepoznati: osoba prisilno (kompulzivno) mora biti nečim zauzeta, uvijek nešto mora raditi, te se ne može opustiti (izuzev možda zloupotrebom alkohola, tableta za smirenje i sl.)., ali i to je privremeno.

Najizraženija manifestacija stanja hroničnog stresa je prethodno spomenuti kompulzivni rad. Pored toga, prisutni su hronični nedostatak vremena, manjak motivacije, nizak prag tolerancije, iritabilnost, cinizam, prevelika kritičnost prema drugima, impulsivno ponašanje, nesanica ili pretjerano spavanje, smanjen imunitetn (npr. Osoba se mnogo duže i sporije oporavlja od bezazlenih bolesti poput prehlade i gripe). Psihološka pomoć je nužna u tretiranju osoba koje su u stanju hroničnog stresa.

Očigledno je zbog čega je jako bitno na vrijeme prepoznati da ste Vi, ili neko Vama blizak, pod stresom.
U porastu je pozitivan trend u velikim kompanijama da uposlenik, ukoliko je pod velikim stresom, može da dobije opravdano odsustvo- jednako kao kada je fizički bolestan. Samo ako posvetimo jednaku pažnju mentalnom, kao i tjelesnom zdravlju, možemo očekivati funkcionalne, sretne i zdrave ljude.

Postoje razni načini suočavanja sa stresom, a svako treba da pronađe šta je to što njemu najviše prija. Ključno je uvijek pronaći vremena za sebe i za ono što nas usrećuje. Nekome su to opuštanja uz kupke, omiljeni hobi (kreativno pisanje, izrada raznih stvari), druženje sa bliskim ljudima, aromaterapija.

Nekima, pak, pomaže yoga, pilates, meditacija, masaža…. Duboko disanje (disanje iz stomaka) dokazano smanjuje stres. Zatim, provoditi manje vremena na društvenim mrežama (koje su danas gotovo sastavni dio života) Ne treba zaboraviti ni opuštajuće dejstvo čajeva, izleta u prirodu i puno, puno smijeha! Ne kaže se bez razloga da je smijeh-lijek.

Vrijedi još jednom naglasiti da su savjetovanje i psihoterapija veoma učinkoviti u liječenju simptoma i uzroka stresa. Moderni psiholološki pristupi u tretiranju stresa su veoma efikasni. Uz prepoznavanje uzroka I obrazaca ponašanja koji dovode do stanja stresa, radi se na usvajanju pozitivnih vještina, suočavanja sa stresnim situacijama i njihovim “rješavanjem” na pozitivan način.

Categories: Stres

Anksiozni poremećaj

ANKSIOZNI POREMEĆAJI

 

U slijedećim redovima ćemo pokušati da damo osnovne informacije o anksioznim poremećajima, koji su obimna tema, te ćemo joj se vraćati i u narednim tekstovima.

Riječ „anksioznost“ dolazi iz latinskog jezika, od riječi „anxious“. Kod nas je preuzeta iz engleskog jezika, a znači: biti zabrinut,uplašen,uznemiren. Anksiznost je sasvim normalno osjećati u situacijama koje smatramo prijetećim, i svi smo mi nekada anksiozni. Naprimjer, sutra imate prezentaciju na fakultetu. Pripremili ste se i naučili tekst. Ipak, osjećate strah da ćete zaboraviti tekst i da će vas ostale kolege ismijati. Osjećate strah od realne situacije.

Sada zamislimo drugu situaciju. Iako nema neke realne opasnosti u kojoj se trenutno nalazite, vi ste konstantno uznemireni, preplašeni, ljuti. Osjećate strah i uznemirenost radi nerealne/nepostojeće situacije.

Uviđate li razliku?

Osobe sa anksioznim poremećajima doživljavaju prekomjernu zabrinutost  koja utiče na njihovu svakodnevnicu, odnose sa ljudima i društvena i akademska postignuća. Naš organizam ne može podnijeti konstantno stanje stresa. Zbog toga, organizam prirodno zahtijeva da se nivo anksioznosti umanji. Shodno tome, anksiozne osobe mogu početi izbjegavati situacije koje mogu dovesti do pojave simptoma anksioznosti, ili da razvijaju rituale kojima smanjuju napetost (brojanje do određenog broja, određeni pokreti koju osobu smiruju, nošenje nekog određenog predmeta, i sl). Ključ je u tome da anksiozna osoba ne prepoznaje da nije u realnoj opasnosti. Tijelo se ponaša kao da jeste- pritisak raste, srce brže kuca, znoji se, usta se suše…

Uzrok i nastanak anksioznih poremećaja nisu sasvim poznati. Nastanak anksioznih poremećaja je kompleksan rezultat triju faktora: genetska predispozicija (npr. senzitivnost), razvojnih (razvojni problemi, nasilje u porodici) i okolinskih (situacijskih) faktora: traumatska iskustva, i sl. Postoji puno teorija koje objašnjavaju uticaj svakog od pojedinih faktora na razvoj anksioznih poremećaja.

Postoji nekoliko vrsta anksioznih poremećaja: Panični poremećaj (sa ili bez agorafobije), generalizirani anksiozni poremećaj (GAP) , fobije…

 

Panični poremećaj

 

Prisustvo ponavljajućih napada panike koji su praćeni (u trajanju od najmanje mjesec dana) stalno prisutnom zabrinutošću oko mogućnosti dobijanja dodatnih napada, te uticaja tih napada na ponašanje osobe se naziva paničnim poremećajem. Ponekad se javlja udružen sa agorafobijom (fobijom od otvorenih prostora i javnih mjesta).

Ključna odlika paničnog napada je jasno ograničen period intenzivnog straha ili nelagodnosti koji je praćen sa najmanje 4 fizičkih simptoma kao što su: ubrzan srčani rad ili lupanje srca, osjećaj gušenja ili otežanog disanja, bol ili nelagoda u grudima, vrtoglavica, osjećaj nestabilnosti, mučnina, tremor ili drhtanje, depersonalizacija, strah od gubitka kontrole, parestezije, preplavljujući strah od smrti.

Fobije

Specifične fobije (grč.phobos- strah, bijeg); uključuju intenzivan strah i izbjegavanje određenog objekta, životinje ili situacije (npr. strah od visine, zmija, rakova, pauka, strah od zatvorenog prostora, itd). Bitno je  napraviti razliku između straha i fobija.

Strah je normalna i očekivana reakcija na prijetnju iz okoline, koja je jako bitna za  čovjekov opstanak, jer nas upozorava na opasnost. Fobija se od straha razlikuje po svom intenzitetu i trajanju. Kod fobija nisu prisutni panični napadi; Ipak, pri direktnom i nepripremljenom izlaganju objektu straha (Npr. osobu koja se boji visine  odvedemo na neki visoki objekat), često se desi panični napad.

Fobije su uglavnom bezazleni poremećaji koji ne ometaju funkcionisanje u drugim sferama života. Veoma mali broj ljudi koji pate od fobija potraže pomoć.

Generalizovani anksiozni poremećaj  (GAP) predstavlja stanje  hronične  anksioznosti u kojoj osoba osjeća hroničnu napetost, iščekuje buduće događaje u grču, stalno brine o budućnosti. Ovaj osjećaj da je osoba „preplavljena“ strahom je izuzetno neugodan, ali sam po sebi ne predstavlja opasnost po život te osobe.

Osoba sa GAP je konstantno „u stanju pripravnosti“- napeta, brine, razmišlja i pažljivo analizira svaki aspekt potencijalne opasnosti. Za GAP su karakteristične i ruminacije (stalno ponavljanje jednih te istih misli, tipične za ono što muči osobu sa GAP).  Osoba sa GAP ima čvrsta uvjerenja da ako prestane da brine, uslijedit će neki strašan događaj. Briga i analiziranje svega što bi moglo da se desi predstavljaju jedini način da se predvide i spriječe moguće nesreće. Ono što ove osobe ne uviđaju je da se tim negativnim obrascem ponašanja samo „hrani“ i pojačava anksioznost, a nipošto se ne smanjuju mogućnosti da se neka nesreća izbjegne. Unatoč tome, ovim osobama je teško da se suprostave ovakvom načinu razmišljanju jer čvrsto vjeruju da ih stanje konstantne brige drži u stanju pripravnosti za buduće događaje.

Naše emocije imaju i fizičke manifestacije. U stanju anksioznosti, nerijetko se javljaju i brzi otkucaji srca, pojačano znojenje, sušenje usta, bljedilo, vrtoglavica, itd. Prisutna je i stalna mišićna tenzija. Ukratko rečeno- osoba je fizički i psihički konstantno u grču. Anksioznost utiče na sve segmente života.

Tretman generaliziranog anksioznog poremećaja se sastoji od promjena negativnih obrazaca ponašanja, razmišljanja. Pored toga, radi se i na tjelesnom opuštanju koje je ovim osobama nužno.

Osobe koje pate od GAP najprije moraju da uvide kako da se suoče sa svojim strahovima na pozitivan način, da prestanu da budu hronično zabrinuti, i da modificiraju svoja iracionalna vjerovanja („Ako ne uradim ovo, nešto će se strašno desiti“…; „ Ukoliko se opustim, bit ću kažnjen/a…. i sl).

Anksioznost se uspješno liječi psihoterapijom, metodama kognitivno-bihejvioralne terapije i farmakološki.

Categories: Anksioznost

Postporođajna depresija

Vjerujem da sve majke dijele mišljenje da ne postoji stresnije i intenzivnije, a istovremeno veličanstvenije i posebnije iskustvo- od iskustva donošenja djeteta na svijet. Nakon perioda trudnoće, koji je prepun emocija, prilagođavanja na novonastalu situaciju, brige oko dobrobiti bebe u stomaku, dolazi momenat kada je beba konačno u rukama svoje mame. I onda- kao u filmovima, slijede suze, i žive sretno do kraja života. Barem nam tako izgleda iz filmova i priča naših majki, prijateljica, rodbine.

Ne zamjerite mi što sam malo iskarikirala situaciju djetetovog dolaska na svijet. To sam uradila zato što osnovni problem u neadekvatnom i neblagovremenom prepoznavanju postporođajne depresije leži upravo u tome- što se majke ustručavaju da potraže pomoć, iako osjećaju da nije sve kako treba- jer se tako nisu osjećale žene u njihovom okruženju, odnosno, rečeno im je da se tako nisu osjećale.
Drugim riječima, zbog toga, one nisu dobre majke.

Treba napraviti veliku razliku između onog početnog stanja neispavanosti i umora, problema sa uspostavljanjem dojenja (ili tuge ako dojenje ne ide po planu) i postporođajne depresije. Prvo predstavlja prirodnu „nuspojavu“ roditeljstva, period koji svaki roditelj treba proći dok se ne adaptira na nove obaveze, bolju organizaciju, manju količinu sna, itd. Postporođajna depresija je, sa druge strane, psihološko stanje koje zahtijeva ozbiljan pristup. Zdrava mama znači zdravo dijete. A kao što ponavljam u svakom tekstu, mentalno zdravlje nije manje bitno od fizičkog zdravlja

Baby blues (postporođajna tuga) se javlja 2 do 5 dana nakon poroda. Traje otprilike mjesec dana. Baby blues doživljava čak 90% porodilja. Na to utječu mnogi faktori: stres zbog porođaja, hormonalne promjene, umor, neispavanost, fizička bol (rana od carskog reza, grčevi zbog vraćanja maternice u prvobitno stanje, rana od epiziotomije, mastitis, problemi sa zdravljem bebe ili mame). Karakteristični za period postporođajne tuge su: nagle promjene raspoloženja, ranjivost, plačljivost, manjak energije… Mnoge žene osjećaju da nisu sposobne da se brinu o bebi, strah ih je ostati nasamo sa bebom (nane, bake, očevi se vraćaju na posao, te majka mora preuzeti samostalnu brigu o bebi).

Dobra je vijest da baby blues prolazi uglavnom sam od sebe. Potrebno je samo prepoznati da je porodilji potrebna pomoć- omogućiti joj da se odmori, te da razgovara o svojim osjećajima i potrebama.
Postporođajna (postpartum) depresija se javlja uglavnom u prvih 4-8 sedmica nakon porođaja, i pojavljuje se kod 14-16% majki. Rjeđe se pojavljuje i kasnije, tokom prve godine bebinog života. Simptomi postporođajne depresije su dugotrajniji i ozbiljniji. Slični su simptomima „prave“ depresije: nedostatak energije i motivacije, poremećaji hranjenja i spavanja, razdražljivost, plačljivost, nedostatak interesa za život, osjećaj nesposobnosti da se nosi sa životnim izazovima i zahtjevima okoline, pojačana anksioznost. Neke majke to stanje opisuju kao da im se činilo „da ne vole svoje dijete“. Naravno, nije to u pitanju, već su majke pod utjecajem snažnih simptoma koji ih zabrinjavaju i čine da se osjećaju loše.
Postporođajna depresija se, u zavisnosti od simptoma, uspješno rješava adekvatnim savjetovanjem i psihoterapijom.
Nažalost, postoje i teška i ozbiljna postpartum stanja poput postporođajne psihoze. Ona se javlja kod 0,1% -0,2 % žena. Kod postpartum psihoze prisutne su paranoje, nagle i velike promjene raspoloženja, te halucinacije (da je dijete zlo, demonsko, dijete je izabrano da uradi nešto posebno za čovječanstvo, i sl.) . Majka u ovom stanju često razmišlja o djetetovoj smrti. Veliki postotak čedomostva se izvrši upravo u ovom stanju. Majci sa postporođajnom psihozom je potrebna hitna medicinska pomoć, hospitalizacija i farmakoterapija.

Raduje me što se danas govori puno više o postporođajnom periodu i promjenama kroz koje prolazi majka. Nijednoj ženi nije lahko- uz sve što sam prethodno navela, konstantno se „opravdavati“- da li doji, i zašto ne doji, zašto nije rodila prirodno (ili je uzela anesteziju), zašto nešto radi drugačije od načina na koji su to radile njihove majke, svekrve, sestre. Kao da majčinstvo samo po sebi nije dovoljno zahtjevno. Ukoliko tome dodamo prethodna iskustva, traume i to da svaka osoba ima individualne načine suočavanja sa životnim situacijama, jasno je zbog čega veliki broj majki ima problema u postpartum periodu.

Tags: Depresija
Categories: Uncategorized @sr

Rad sa parovima

B. A. i D.A. su u braku 10 godina. U brak su stupili iz ljubavi. Braku je prethodila trogodišnja veza za koju ističu da je bila turbuletna, ali puna ljubavi. Nakon godinu dana braka, B. Je ostala u drugom stanju i rodila je njihovu prvu kćerku. U međuvremenu su dobili još dvoje djece. Nakon rođenja trećeg djeteta, svi problemi koji su se tokom godina činili beznačajni, kao da su „isplivali“ na površinu. Dječaku je bilo dvije godine kada su se obratili meni za pomoć.

Dvije godine se B. Borila sama sa sobom, pokušavajući da dokuči šta se dešava. Nije im bilo prvo dijete, pa da zamjera stvari oko odgoja djeteta. Tu su već bili „uigran tim“. Odjednom joj više ništa nije predstavljalo zadovoljstvo; osjećala se kao da tu ne pripada. Dakako, brinula se o djeci sa puno ljubavi, ali je osjećala da nestaje, da više nema vremena za sebe. Pojavilo se i pitanje novca- iako je suprug solidno zarađivao, troje djece je iziskivalo velika novčana sredstva. Počele su svađe i prepirke, koje su isprva krili od djece, a zatim su se nerijetko svađali i pred njima.

Obaveze su rasle i za supruga koji se sada morao aktivnije uključiti u pomoć oko djece, premda je i sam bio umoran- tako da je motiva za raspravu bilo sasvim dovoljno. Nerijetko joj je prebacivao da on hrani i nju i djecu, što je činilo da se ona osjeća još gore i beznačajnije. Sa druge strane, njega je povrijeđivalo to što se činilo da ona ne razumije i ne poštuje napore koje on ulaže za svoju porodicu.

Kada smo započeli terapiju, osjećali su se bespomoćno, ali su bili odlučni u nastojanju da promijene svoj život, radi sebe i radi svoje djece. Tokom rada, utjecali smo na razvijanje pozitivnih misli, te modificiranje destruktivnih obrazaca ponašanja. Ego je bio jedan od ključnih faktora- nijedno nije ispočetka željelo da prizna da je odgovorno, makar djelomično, za ono što im se dešavalo.
Kako je terapija odmicala, suprug je počeo primijećivati da mu je supruga vedrija, nasmijanija i spremnija na saradnju i dogovor. Istovremeno, ona je uvidjela koliko je on raspoložen da joj pomogne i da učestvuje u svim kućanskim obavezama.

Kroz naš zajednički rad B. i D. Su ponovo pronašli razloge za sretan zajednički život. A moglo je završiti drugačije. Danas kažu da, da su nastavili sa nepoželjnim ponašanjem koje im je narušavalo brak, do sada bi se već razveli. Uspješan brak ne podrazumijeva život bez nesuglasica i rasprava. Razlika je samo u načinu na koji se partneri suočavaju sa preprekama sa kojima se susreću.

Zakažite konsultaciju

Categories: Parovi