Vjerujem da sve majke dijele mišljenje da ne postoji stresnije i intenzivnije, a istovremeno veličanstvenije i posebnije iskustvo- od iskustva donošenja djeteta na svijet. Nakon perioda trudnoće, koji je prepun emocija, prilagođavanja na novonastalu situaciju, brige oko dobrobiti bebe u stomaku, dolazi momenat kada je beba konačno u rukama svoje mame. I onda- kao u filmovima, slijede suze, i žive sretno do kraja života. Barem nam tako izgleda iz filmova i priča naših majki, prijateljica, rodbine.
Ne zamjerite mi što sam malo iskarikirala situaciju djetetovog dolaska na svijet. To sam uradila zato što osnovni problem u neadekvatnom i neblagovremenom prepoznavanju postporođajne depresije leži upravo u tome- što se majke ustručavaju da potraže pomoć, iako osjećaju da nije sve kako treba- jer se tako nisu osjećale žene u njihovom okruženju, odnosno, rečeno im je da se tako nisu osjećale.
Drugim riječima, zbog toga, one nisu dobre majke.
Treba napraviti veliku razliku između onog početnog stanja neispavanosti i umora, problema sa uspostavljanjem dojenja (ili tuge ako dojenje ne ide po planu) i postporođajne depresije. Prvo predstavlja prirodnu „nuspojavu“ roditeljstva, period koji svaki roditelj treba proći dok se ne adaptira na nove obaveze, bolju organizaciju, manju količinu sna, itd. Postporođajna depresija je, sa druge strane, psihološko stanje koje zahtijeva ozbiljan pristup. Zdrava mama znači zdravo dijete. A kao što ponavljam u svakom tekstu, mentalno zdravlje nije manje bitno od fizičkog zdravlja
Baby blues (postporođajna tuga) se javlja 2 do 5 dana nakon poroda. Traje otprilike mjesec dana. Baby blues doživljava čak 90% porodilja. Na to utječu mnogi faktori: stres zbog porođaja, hormonalne promjene, umor, neispavanost, fizička bol (rana od carskog reza, grčevi zbog vraćanja maternice u prvobitno stanje, rana od epiziotomije, mastitis, problemi sa zdravljem bebe ili mame). Karakteristični za period postporođajne tuge su: nagle promjene raspoloženja, ranjivost, plačljivost, manjak energije… Mnoge žene osjećaju da nisu sposobne da se brinu o bebi, strah ih je ostati nasamo sa bebom (nane, bake, očevi se vraćaju na posao, te majka mora preuzeti samostalnu brigu o bebi).
Dobra je vijest da baby blues prolazi uglavnom sam od sebe. Potrebno je samo prepoznati da je porodilji potrebna pomoć- omogućiti joj da se odmori, te da razgovara o svojim osjećajima i potrebama.
Postporođajna (postpartum) depresija se javlja uglavnom u prvih 4-8 sedmica nakon porođaja, i pojavljuje se kod 14-16% majki. Rjeđe se pojavljuje i kasnije, tokom prve godine bebinog života. Simptomi postporođajne depresije su dugotrajniji i ozbiljniji. Slični su simptomima „prave“ depresije: nedostatak energije i motivacije, poremećaji hranjenja i spavanja, razdražljivost, plačljivost, nedostatak interesa za život, osjećaj nesposobnosti da se nosi sa životnim izazovima i zahtjevima okoline, pojačana anksioznost. Neke majke to stanje opisuju kao da im se činilo „da ne vole svoje dijete“. Naravno, nije to u pitanju, već su majke pod utjecajem snažnih simptoma koji ih zabrinjavaju i čine da se osjećaju loše.
Postporođajna depresija se, u zavisnosti od simptoma, uspješno rješava adekvatnim savjetovanjem i psihoterapijom.
Nažalost, postoje i teška i ozbiljna postpartum stanja poput postporođajne psihoze. Ona se javlja kod 0,1% -0,2 % žena. Kod postpartum psihoze prisutne su paranoje, nagle i velike promjene raspoloženja, te halucinacije (da je dijete zlo, demonsko, dijete je izabrano da uradi nešto posebno za čovječanstvo, i sl.) . Majka u ovom stanju često razmišlja o djetetovoj smrti. Veliki postotak čedomostva se izvrši upravo u ovom stanju. Majci sa postporođajnom psihozom je potrebna hitna medicinska pomoć, hospitalizacija i farmakoterapija.
Raduje me što se danas govori puno više o postporođajnom periodu i promjenama kroz koje prolazi majka. Nijednoj ženi nije lahko- uz sve što sam prethodno navela, konstantno se „opravdavati“- da li doji, i zašto ne doji, zašto nije rodila prirodno (ili je uzela anesteziju), zašto nešto radi drugačije od načina na koji su to radile njihove majke, svekrve, sestre. Kao da majčinstvo samo po sebi nije dovoljno zahtjevno. Ukoliko tome dodamo prethodna iskustva, traume i to da svaka osoba ima individualne načine suočavanja sa životnim situacijama, jasno je zbog čega veliki broj majki ima problema u postpartum periodu.
