Prihvatanje stvari i činjenica koje se na prvi pogled čine jednostavnim, ustvari uopće to nije. Prvih nekoliko seansi su obično jako sadržajne za klijenta- upoznaje sa sa terapeutom, dijeli sa njim puno novih informacija vezanih za svoj život. Nakon (i paralelno) sa tim, odvija se rad na problematici zbog koje se klijent javio. Tada se mogu javiti i ponašanja klijenta koja otežavaju terapiju, a koja se nazivaju otporom u psihoterapiji.
Kada se klijent javi stručnom licu za pomoć, uglavnom je visoko motivisan da poboljša svoje stanje. No, kvalitetna terapija je ispunjena emocijama koje nisu uvijek ugodne- te to često signalizira klijentu da nije na pravom putu.
Zašto se to dešava? Ponašanje klijenta je svjesno. Dakle, primijetio/la je da postoji problem, obratio se psihologu/psihoterapeutu za pomoć, uradio/la je dobar potez da pomogne sam/a sebi.
Na nesvjesnom nivou, postoje motivi koji ne žele da se situacija promijeni, koji žele da situaciju održavaju u postojećem stanju. Klijent se tada ne slaže sa terapeutovim tumačenjima nekog ponašanja, prijedlozima kako da se do željenog rezultata dođe, i sl. Otpor se može javiti bilo kada tokom terapije- pogotovo kada se dešava nakon nekoliko seansi, možemo pretpostaviti da postoje stvari o kojima klijent još uvijek nije spreman da govori. To se dešava i zbog toga što svaka promjena ( pa i ona pozitivna) nosi sa sobom veliku količinu neizvjesnosti i rizika, pa je lakše ostati u stanju koje poznajemo, makar je ono i na našu štetu. Narodski rečeno, ide se linijom manjeg otpora.
Kada je terapija intenzivna i klijent treba da “preradi” emocionalno jako obojena dešavanja, to je često veoma bolno i nije jednostavno za uraditi. U tim slučajevima se klijent često počinje osjećati zbunjeno, razdražljivo, neposredno ili posredno okrivljuje terapeuta što ga je u to stanje doveo.
No, svrha terapije i jeste rješavanje konflikata iz prošlosti koji su nas doveli do problema koje danas imamo, te rast i razvoj ličnosti. U određenom momentu terapije klijent će postati svjestan da prethodni načini suočavanja sa problemom vise jednostavno nisu prihvatljivi, jer je u međuvremenu usvojio nove obrasce ponašanja i suočavanja.
Naravno, nije to uvijek slučaj. Zdrav otpor je poželjan, i javlja se onda kada klijent nije zadovoljan smjerom u kojem ide terapija. Zato se na početku svake terapije uspostavljaju ciljevi čijem se ispunjavaju teži. Ukoliko klijent ne vidi pomak u željenom smjeru, onda je opravdano da se “buni” protiv načina rada terapeuta. Moguće je da kompetencije terapeuta jednostavno ne odgovaraju potrebama klijenta, te , ukoliko terapeut zaista ne može ispoštovati smjer u kojem klijent želi da ide- klijent uvijek može pronaći drugog terapeuta.
No, u ovom tekstu se želim bazirati na otpore klijenata koji nemaju veze sa terapeutom, već predstavljaju “borbu” klijenta sa promjenom. Promjena nije laka.
Neki od primjera otpora su:
Šutnja – “ Ne znam o čemu bih pričao”….” Ne mogu ničega da se sjetim”;
Držanje tijela- (obrambeni stav);
Neverbalni znakovi- (cupkanje nogom, i sl);
Sakrivanje bitnih informacija od terapeuta;
“Odigravanje”- nekada odnos koji ne možemo ispoljiti sa drugom osobom, odigrava se sa terapeutom (Pokazuje se otpor prema terapeutu umjesto prema nekoj drugoj osobi sa kojom imamo konflikt);
Odbijanje saradnje- Klijent ne radi zadatke niti više poštuje dogovor sa terapeutom.
U literaturi postoji puno podjela i vrsta otpora. Jedna od njih je i podjela na otpore strane egu, i otpore bliske egu.
Ego distoni (otpori strani egu) – Klijent ih osjeća kao neugodne, ali je spreman da radi na njihovom razrađivanju, te su zbog toga lakši za razrađivanje.
Ego sintoni (otpori bliski egu)- Klijent ih osjeća kao racionalne, kao dio sebe (npr. obrasci ponašanja koji su tipični za klijenta), klijent ih ne prepoznaje kao problematične i zato su teži sa razrađivanje.
Najčešće emocije vezane za terapijski otpor su:
Bespomoćnost – „Nisam sposoban da promijenim stvari”;
Stid – „ Mislim da me svi smatraju bezvrijednim“ ;
Strah – „Šta ako me ova terapija dovede do toga da otkrijem nešto ružno o sebi i od toga poludim“;
Pogrešne predstave o terapiji i terapeutu – „Sigurno razmišljate kako sam lud/glup/nesposoban“;
Neadekvatna motivacija i očekivanja – „ Vi meni trebate reći šta da ja radim, a ne da me ispitujete“, itd.
Otpor uključuje iracionalna uvjerenja, a neka od njih su:
Uvjerenja koja se odnose na samog klijenta: “Bilo bi užasno da pokušam da se promijenim i da u tome ne uspijem! To mi se nipošto ne smije desiti“.
Uvjerenja koja se odnose na druge ljude: „Užasno je što mi ne pružaju onoliko pomoći i podrške koliko bi trebalo. Kada je njima trebalo, ja sam uvijek bio tu. Mislim da ne zaslužuju bolju verziju mene kada se već tako ponašaju“.
Uvjerenja koja se odnose na stvarnost: “Mislim da ne bi trebalo biti toliko teško da se čovjek promijeni. Užasno je teško. Ne želim ni da pokušavam“.
Otpor se može javiti i nekoliko puta tokom terapije. Terapeut treba objasniti klijentu da otpor nije strašan i da je uobičajena pojava tokom terapije. Kada se javi, zaustavlja terapiju i proces promjene, te otežava da se dođe do konačnog cilja i završetka psihoterapije. Sa jedne strane, on nam pokazuje da smo došli do stvarno bitnih, bolnih tema u terapiji, ali sa druge, moramo da ga prevaziđemo da bi se terapija nastavila svojim tokom. Ukoliko se otpor pravilno riješi, terapija se može neometano nastaviti.
Klijent je taj koji mora da odluči da želi preraditi otpor. Terapeut treba da ga tim putem vodi, ali to nije moguće bez aktivnog učešća klijenta. Terapija nema smisla ukoliko ne uključuje aktivno učešće klijenta. Klijent koji je nemotivisan i ne želi preuzeti odgovornost za svoj dio “posla” u terapiji ne može očekivati velike rezultate od te terapije. U tom je slučaju najbolje prekinuti terapiju.
