Crtež koji je nacrtala jedna od mojih ispitanica na poleđini upitnika
Poremećaji u prehrani predstavljaju jedan od ozbiljnih zdravstvenih i psiholoških problema koji naročito pogađaju adolescentice.
Poremećaji hranjenja su karakterizirani trajnim, velikim poremećajima u obrascima hranjenja. Poremećaji uzimanja hrane poput anoreksije i bulimije pogađaju oko 3% adolescentske populacije, dok se držanje dijete i opsesije vezane uz hranu javljaju u svim dobnim skupinama (Pinel, 2002). Općenito govoreći, poremećaje hranjenja karakterizira pretjerana zabrinutost i usmjerenost pojedinca na kontrolu oblika i težine tijela, a popraćena je neprimjerenim, neredovnim ili haotičnim unosom hrane (Hsu, 1990., prema Pokrajac-Bulian, 2000). Uz gojaznost, anoreksija i bulimija predstavljaju najpoznatije poremećaje hranjenja današnjice.
Anoreksija i bulimija se prvi put spominju u DSM-III ( Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje) 1980. godine, kao podvrsta poremećaja u djetinjstvu i adolescenciji (Davison i Neale, 1999). Nezdrave životne navike, restriktivne dijete i prejedanje predstavljaju veliki problem današnje ženske adolescentne populacije.
Anoreksija i bulimija nervoza javljaju se u dobi između 12 i 25 godina. Anoreksija je nešto učestalija u ranijoj dobi (od 14. do 17. godine), dok se bulimija u prosjeku javlja oko 18. godine života (Pokrajac-Bulian, 2004). Danas poremećaji hranjenja pogađaju djevojke u sve ranijoj dobi (na početku puberteta), te je stoga izuzetno važno sa prevencijom početi što ranije, npr. u okviru efikasnih interventnih programa namijenjenih primjeni u školi, i sl.
Danas su djevojke vrlo svjesne izgleda svog tijela i svoje tjelesne težine. Iz tih razloga, namjerno ulažu velike napore kako bi oblikovale svoje tijelo, često kroz vrlo rigorozne restriktivne dijete. Danas su ovakvi stavovi i ponašanja vrlo rašireni i obično se nazivaju “kultom mršavosti”. Na Zapadu postoji jasna povezanost između kulta mršavog tijela (koji je općeprihvaćen) i raširenosti poremećaja u hranjenju. Prema podacima jednog istraživanja provedenog u Hrvatskoj, 50% djevojaka i 19% mladića u srednjoj školi provodi neku vrstu dijete. Čak 49% vjeruje da bi njihova tjelesna težina morala biti manje od trenutne (Pokrajac-Bulian, 2004). Također, utvrđeno je da već u osnovnoj školi 8% djevojčica u dobi od 11 godina drži dijetu, dok se taj procenat penje na 29 u dobi od 14 godina.
Postoje značajne spolne razlike u poimanju slike svog tijela. Adolescentice imaju diferenciraniju sliku o vlastitom tijelu. One češće razmišljaju i procjenjuju svoje tijelo te izražavaju negativnije emocije o pojedinim njegovim dijelovima (npr.bokovima, licu…) (Levine i Smolak, 2002., prema Pokrajac-Bulian, 2004). Mediji, reklamirajući mršavo žensko tijelo kao jedino lijepo i prihvatljivo, ne olakšavaju situaciju. Pohvalno je što su posljednjih godina u toku kampanje vezane za popularizaciju ljepote „punijeg“ ženskog tijela. Ukoliko uzmemo u obzir sve ranije navedeno, nije iznenađujuće što današnje adolescentice svoju vrijednost baziraju na svom fizičkom izgledu, tj. što smatraju da vrijede onoliko koliko su privlačne, odnosno mršave i lijepe. Nisko samopoštovanje je, između ostalog, rizični faktor za nastanak poremećaja u hranjenju. Sa druge strane, visoko samopoštovanje predstavlja zaštitni faktor u prevenciji poremećaja u hranjenju.
Riječ “anoreksija” je grčkog porijekla, a odnosi se na nedostatak apetita, izbjegavanje i osjećanje gnušanja prema hrani (prema Pokrajac- Bulian, 2000). Naziv anoreksija označava težak gubitak apetita, dok nervoza ukazuje da su razlozi za to emocionalne naravi. Anoreksične osobe odbijaju jesti dovoljno da bi održale minimalnu tjelesnu težinu, a intenzivno se boje da će postati gojazne.
Anoreksiju je prvi opisao doktor Richard Morton 1689. godine, objasnivši je kao samovoljno gladovanje žene koja je ravnodušno odbijala liječenje. Stotinjak godina kasnije, Lasegue 1873. u Francuskoj, te Gull 1874. godine u Engleskoj pišu članke o anoreksiji, čime obnavljaju interes za ovaj poremećaj. U početku se smatralo da je anoreksija manifestacija tuberkuloze ili neke druge fizičke bolesti. Tek se 30-tih godina dvadesetog stoljeća počinje vjerovati da uzroci mogu biti psihološki i emocionalni.
Kod oboljelih od anoreksije opsjednutost strahom od debljanja je toliko jaka, da se osoba boji hrane ili jela, koje doživljava lošima i opasnim po njenu težinu. Anoreksiji su pretežno podložne mlade djevojke u dobi od 14 do 25 godinaAnoreksija koja se javlja kod muškaraca se naziva manoreksija i znatno je rjeđa pojava. Anoreksija najčešće počinje intenzivnom preokupacijom tijelom i željom za postizanjem vitkosti, suzdržavanjem od hrane i dijetama. Gubitak težine od 25% ispod minimalne za uzrast i visinu označava se kao anoreksija (Gabbard, 1994). Rezultati dugogodišnjeg praćenja pacijentica sa anoreksijom nervozom su upozoravajući. Neka američka istraživanja pokazuju da čak 14% anoreksičnih pacijenata završava letalno, bilo zbog posljedica izgladnjivanja, bilo zbog suicida (Gabbard, 1994).
Amenoreja (izostanak redovnih menstrualnih ciklusa) je obilježje karakteristično za anoreksiju. Pored ovih, značajne su i druge fiziološke promjene (Kaplan i Woodside, 1987., prema Davison i Neale, 1999): Suha koža koja lako popuca, nježno polegnute dlačice na licu i vratu, snižena tjelesna temperatura, krhki i lomljivi nokti ruku, žućkasti ton kože, usporeno srčano bilo, opstipacija, te mišićna slabost.
Bulimija (grč. bulimia) označava proždrljivost. Prvi put se spominje 1979. godine. Mnoge osobe sa bulimijom su u prošlosti imali anoreksiju ili probleme sa prekomjernim kilogramima. Poremećaj se očituje u “proždiranju” ogromnih količina hrane i kompenzacijskom purgativnom (povraćanje, laksativi i diuretici) ili nepurgativnom (suzdržavanje od unosa hrane ili pretjerana tjelesna aktivnost) ponašanju.
Samoizazvanim povraćanjem služi se najveći broj bulimičnih osoba (80-90%) (prema Novković, 2003). Povraćanje smanjuje fizičku neugodu izazvanu unošenjem prekomjerne količine hrane i umanjuje anksioznost koju izaziva pomisao na debljanje (Vidović, 1998, prema Novković, 2003).
Strah od debljanja omogućuje razlikovanje bulimičara od “normalnih” pojedinaca. Velika sličnost sa anoreksijom je u patološkom doživljavanju tijela, nezadovoljstvu njime i sklonosti da pretjerani naglasak na oblik tijela i njegovu težinu bude glavna odrednica po kojoj se osoba vrednuje (prema Pokrajac-Bulian, 2000).
Za razliku od anoreksične osobe, osoba s bulimijom nije uvijek abnormalno mršava. Dolazi i do fizioloških posljedica (posebno ako se pražnjenje obavlja povraćanjem) kao što su: upale grla i ždrijela, otečene žlijezde slinovnice, razaranje zubnog enamela kiselim sadržajem povraćevine, zatim oštećenje crijevne stijenke, nutritivni deficiti i dehidracija (prema Davison i Neale, 1999). Moguća je i pojava nepravilnog menstruacijskog ciklusa. To, nažalost, nisu jedine medicinske komplikacije koje se mogu javiti, a karakteristično je da one ostaju neotkrivene duže vrijeme, jer bulimična osoba često zbog nelagode nikome ne otkriva svoje probleme hranjenja, dok njezin vanjski izgled, za razliku od anoreksije, ostaje i dalje neupadljiv.
