Još od vremena kada prvi put uzmemo svoju bebu u ruke, počinju savjeti- poželjni i nepoželjni, kojih je nažalost puno više. „Prijete“ nam da ćemo razmaziti dijete, navode primjere kako su to neki drugi ljudi radili uspješnije i bolje nego mi.
To je jednostavno tako. Mislim da ne postoji majka (ili otac) koja su uspjeli da u potpunosti izignorišu komentare okoline, kao što ne postoji čovjek koji makar jednom nije rekao nešto zbog čega je poslije uvidio da je bilo bolje da je prešutio.
Primijet ćete koliko je ljudima lakše da komentarišu ponašanje druge djece, dok su tolerantni za ponašanje svog djeteta. Zbog toga ćete možda često biti u situaciji da razmišljate (bespotrebno) da je neko ponašanje Vašeg djeteta bilo loše, iako to uopće ne mora biti slučaj.
Svako dijete je jedinstveno na svoj način, to znamo svi. Pogledajmo slučajeve gdje su braća i sestre genetski jako slični (imaju iste roditelje), rastu u istoj okolini (odgajaju ih jednako), ali se ipak značajno razlikuju jedni od drugih. Manje je poznato zbog čega je to tako. Neko će dijete kojemu je uvijek potrebna majka da bi se umirilo okarakterisati kao razmaženo, a neko će činjenicu da dijete dobija uvijek sve što poželi objasniti požtrvovanošću roditelja. I način na koji percipiramo ponašanje svog djeteta (i tuđeg) igra veliku ulogu u njegovom tumačenju.
Posljedice toga su velike. Od osjećaja krivice zašto je naše dijete bučno ili nježnije u odnosu na komšijino, preko prebacivanja odgovornosti –ko je od roditelja kriv što je dijete takvo, sve do upoređivanja djeteta sa drugom djecom, što ostavlja velike posljedice na mentalno zdravlje djeteta jednom kad toga postane svjesno.
Postoji više dimenzija po kojima možemo analizirati dječije ponašanje: temperamentnost, senzibilnost, zahtjevnost i sposobnost suočavanja sa frustracijom.
Neka su djeca temperametnija, reaguju burno na situacije koje im ne odgovaraju, rođena sa više energije i „ne drži ih mjesto“, dok su druga mirnija, pritajenija i općenito imaju manje energije. Neka su djeca od samog početka senzibilnija, nježnija i traže da im se pristupa pažljivo. Sa druge strane, postoje djeca koja nemaju te karakteristike.
Najčešći komentar koji daju novopečeni roditelji je da je dijete (ili nije) „zahtjevno“. Na tu karakteristiku roditelji nemaju uticaja. Neka su djeca od početka veoma zahtjevna- u smislu da im je potrebno posvetiti puno više vremena, te da se teško odvajaju od svojih roditelja, posebno majke. Druga djeca nemaju toliko razvijenu tu potrebu (jer svako dijete ima potrebu da bude sa roditeljima, da ne bude zabune), i već sa godinu dana su poprilično samostalna.
Temper tantrumi (izljevi bijesa) su normalna pojava u razvoju djece i javljaju se kao emocionalni i fizički odgovor (reakcija) djeteta na frustraciju. Djeca koja se teško nose sa frustracijom reaguju burno i malo ih je teže umiriti od djece kod kojih to nije slučaj. Bitno je istaknuti da je temper tantrum normalna pojava. Dijete preplavljuju različite, silne emocije sa kojima nije u stanju da se nosi, te zbog toga reaguje tako da počinje da vrišti, da se baca po podu, da jeca (ili sve to skupa). Roditelji su ti koji u takvim situacijama moraju zadržati mir kako bi se dijete brže umirilo.
Sad dolazimo do drugog pitanja. Kako da znamo da je neko ponašanje odraz crte ličnosti našeg djeteta, a ne razmaženosti i pokušaja manipulacije?
Prvo je potrebno analizirati vaš stil roditeljstva (više o tome možete pročitati u mom članku o stilovima roditeljstva). Ponašanje djeteta je uzročno-posljedično sa ponašanjem roditelja. Djeca uvijek testiraju granice. Da li postavljate jasne granice svome djetetu? Da li mu je sve dozvoljeno? Kakvo je Vaše viđenje o odgoju djeteta? Koje stvari trebaju biti dopuštene, a koje zabranjene?
Meni je riječ „razmažen“ nepogodna, zato što implicira da nastaje zbog previše maženja ili ljubavi. Nemoguće je previše voljeti dijete. Toga su posebno svjesni odrasli koji su bili djeca onda kada je bilo moderno ne maziti svoju djecu jer se time ruši autoritet roditelja. Dijete koje je raslo u strahu od odbacivanja roditelja i kazne je bilo poslušno dijete, ali je kasnije, kao odrasla osoba, imalo velike emocionalne probleme. Danas, kada se zna jako puno o tome koliko su ljubav i emocionalna toplina ključna za pravilan razvoj djeteta, neoprostivo je svjesno ih uskratiti djetetu.
Kada je dijete sigurno u roditeljsku ljubav, ono ispoljava i negativna ponašanja- jer se ne plaši da će ga roditelj zbog toga odbaciti. Suprotno tome, djeca koja se osjećaju nevoljenima i neprihvaćenima će učiniti sve da bi ih roditelj prihvatio. Pogotovo dok su djeca mala, svaki pokušaj disciplinovanja će vrlo vjerovatno u startu odbaciti. Djeca vole ugodne stvari i rado ih rade. Za razliku od toga, postoje i stvari koje se moraju uraditi ali nisu baš tako ugodne (pospremati svoju sobu, igračke, prati ruke prije jela, prati zube, itd). Tada djeca izražavaju protest i ispoljavaju negativno ponašanje. Od reakcije roditelja zavisi kako će dijete razumjeti tu situaciju. Roditelj mora da djetetu objasni posljedice neispunjavanja određenog zadatka i da oprezno korigira djetetovo ponašanje, a ne dijete kao ličnost. Dijete koje je sretno zna da je centar svijeta svojim roditeljima, ali da vani postoji cijeli jedan svijet čiji je on/ona dio.
Da li Vaše dijete uz malo suza i drame postigne da Vi odustanete od svog zahtjeva? Da li za njega ne postoje pravila i granice (ili mu jednom nešto zabranite, a drugi put dopustite)? Da li ga učite da prihvata odgovornost za svoje postupke (ako je dovoljno veliko)? Da li dopuštate da uvijek bude po njegovom jer ne želite „scene“, svađu i plač?
Roditelj koji se plaši djetetove reakcije i izbjegava disciplinovati dijete tako što će biti dosljedan i u neugodnim situacijama, čini djetetu medvjeđu uslugu, jer mu stavlja do znanja da može raditi šta želi i da njegova ponašanja nemaju posljedica. Takvo razmaženo dijete kasnije ima problema u vršnjačkim, poslovnim i emotivnim odnosima, kada se susretne sa osobama koje ne žele da tolerišu njihovo ponašanje. Uspijevaju izgraditi uspješne odnose samo za ljudima koji se prema njima ponašaju kao i njihovi roditelji. Ovakva djeca odbijaju da odrastu i suoče se sa neugodnosti svakodnevnog života i ostaju fokusirana na svoju prošlost, u kojoj je bilo sve kako su oni željeli.
U kratkim crtama, senzibilno dijete traži puno ljubavi, podrške i pažnje. Zahtijeva od roditelja maksimalni emocionalni učinak. Razmaženo dijete zahtijeva da uvijek bude po njegovom i izbjegava da ispunjava zadatke koji mu se ne dopadaju. Naravno, to ne znači da djeca koja su razmažena ne traže emocionalni angažman roditelja niti da senzibilna djeca rado rade stvari koje im se ne dopadaju.
U koju kategoriju spada Vaše dijete, možete istinski znati samo Vi. Zato što Vi najbolje znate kako im se čelo namršti kada su ljuti, i da li odbijaju da jedu jer nešto ne vole ili jer se protiv nečega bune. Jedini uspješan recept je puno ljubavi,pažnje i emocionalne topline zajedno sa puno strpljenja i postavljanja jasnih granica djetetu. Tako se možemo nadati da će dijete izrasti u funkcionalnu i emotivno stabilnu ličnost.
Želim da naglasim da ne postoje savršeni roditelji. Ja bih rekla da su najbolji roditelji oni koji rade na sebi i trude se da poboljšaju svoj odnos sa djetetom. Svaki dan je nova prilika da ispravite propuste koje ste primijetili i da, dok su još mali, postavite čvrste temelje zdravog odnosa između roditelja i djeteta.
.
Od ključne je važnosti upoznati i razumjeti svoje dijete onakvo kakvo ono jeste, a ne tjerati ga da bude onakvo kakvim smog a mi zamišljali. Tek kada poznajemo svoje dijete, možemo odgovoriti na njegove potrebe u onoj mjeri i na način koji je njemu potrebno. Kada ne razumijemo šta se dešava, pogoršavamo situaciju, tumačimo njihove zahtjeve kao razmaženost, opisujemo ih kao zahtjevne ili loše i poručujemo im da njihove potrebe nisu bitne.
