Blog

Nasilje u porodici je negativno ponašanje kojim jedan član porodice ugrožava tjelesni integritet i mentalno zdravlje drugog člana porodice (ili više njih).
Pod nasiljem u porodici Porodični zakon predviđa slijedeće radnje (Izvod iz Porodičnog zakona):
Nanošenje ili pokušaj nanošenja tjelesne povrede;
Izazivanje straha prijetnjom ubistva ili nanošenja tjelesne povrede članu porodice ili njemu bliskom licu;
Prisiljavanje na seksualni odnos;
Navođenje na seksualni odnos ili seksualni odnos sa licem koje nije navršilo 14. godinu života ili nemoćnim licem;
Ograničavanje slobode kretanja ili komuniciranja sa trećim licima;
Vrijeđanje, kao i svako drugo drsko, bezobzirno i zlonamjerno ponašanje.

U najvećem broju slučajeva otac (suprug) je taj koji je nasilan prema svojoj supruzi, a u velikom broju slučajeva i prema djeci. Pogrešno je vjerovanje da su nasilnici hladne, distancirane osobe koje se na prvu mogu „prepoznati“ kao takvi. Dapače, osobe koje vrše nasilje u porodici najčešće to vješto prikrivaju. Što su uticajniji i poznaju više ljudi, to je vjerovatnije da će žrtva oklijevati da zatraži pomoć. Kada nasilnik manipulira i pred javnošću igra ulogu savršenog supružnika, žrtvama često izostaje potrebna motivacija i pomoć da se izbore sa svojom situacijom.
Zašto žrtve trpe nasilje? Na Balkanu su primarna dva motiva: loša ekonomska situacija i tradicionalne vrijednosti. Prije svega, žrtva nasilja najčešće nema gdje da ode, te je prisiljena da ostane tu gdje jeste, pogotovo ukoliko ima djecu. Sa druge strane, “sramota je” da se sazna šta se dešava, jer će tako biti obilježene i postat će predmetom diskusije i tračarenja.
Još jedan od bitnih motiva je pokušaj da se sačuva porodica jer žele da djeca odrastaju zajedno sa svojim ocem. Kada nasilnik smišljeno provodi nasilje (kada djeca spavaju, kada nema svjedoka) i nakon toga se “pokaje”, žrtva ostaje u sumnji da je njena krivica, što u konačnici dovodi do pružanja nove šanse nasilniku i nastavak začaranog kruga.
Nasilje u porodici obično se sastoji od tri faze:
Podizanje tenzije: Nasilna osoba akumulira bijes. Taj bijes može imati razne uzroke (osjećaj nezadovoljstva životom, nezaposlenost, zloupotreba alkohola, psihoaktivnih supstanci, i sl.)
Akutno zlostavljanje: Bijes eskalira u vidu otvorenog maltretiranja (psihičkog, fizičkog ili oboje), galame, uništavanja kućnih stvari i sl.,
Ponovo uspostavljanje veze: Kada se nasilna osoba smiri, nastoji ponovo pridobiti žrtvu, obećava da neće više nikad, izvinjava se, ili optužuje žrtvu da je kriva za nasilje koje je on počinio.
Ovo je tipičan obrazac ponašanja. Ipak, moram navesti da sam u praksi sretala i slučajeve gdje se nasilnici nisu ovako ponašali. Oni se nisu izvinjavali za svoje ponašanje i nisu obećavali da će se promijeniti. Smatrali su da je njihovo pravo da se tako ponašaju i nisu uočavali problem, najčešće jer nisu imali kapacitete da uvide koliko povrijeđuju drugu osobu (npr. jer su bili psihički oboljeli). Sa druge strane, žrtva nasilja koja se često i ne buni, šuti i trpi, jer smatra da nema drugu opciju. Tradicionalno društvo nažalost još uvijek često ne odobrava da žena bude “raspuštenica”, čak iako je to za njeno dobro, i za dobro njene djece. Često možemo čuti kako je ispravan način življenja i braka podnijeti sve potrebne žrtve kako bi porodica ostala na okupu. Tačnost ove tvrdnje je već diskutabilna.
Statistika pokazuje da je svaka treća žena na Balkanu žrtva nasilja. Posljedice zlostavljanja su velike i dugotrajne. Žrtvi je najčešće poremećeno funkcionisanje na svim životnim poljima. To je naročito izraženo kod djece koja su žrtve nasilja.
Nasilje u porodici je teška i obimna tema, te sam ovim kratkim tekstom željela samo otvoriti ovu temu, jer se o nasilju mora govoriti, nasilje se ne smije i ne mora trpiti. Sada se obraćam svakome ko trenutno skuplja hrabrosti da prijavi nasilje:
Čak iako nemate pomoć svoje primarne porodice, ako nemate osobu od povjerenja da joj se obratite, postoje nadležne institucije koje se bave baš tom tematikom. Prijavite nasilje policiji, oni će informisati Centar za socijalni rad, a ukoliko nemate gdje- postoje skloništa za žene i djecu žrtve nasilja. Nasilje možete prijaviti i Vi sami u centru za socijalni rad u Vašoj općini, ili pozvati broj telefona u Vašoj državi koji je specijalno za tu namjenu. Imajte povjerenja u nadležne institucije čiji je posao da Vas zaštite. Znam da je naš sistem kažnjavanja nasilnika nedovoljan i nedosljedan. Ipak, znati da niste sami u svom problemu je početak i velika pomoć.
Upamtite: Ne postoji opravdanje za nasilje!

„The most difficult part of dating as a single parent is deciding how much risk your own child’s heart is worth“
Daniel Pearce

Roditeljstvo je najzahtjevnija uloga koju dobijemo u životu. Ponajprije zato što je konstantna, izuzetno odgovorna i emocionalno obojena. Majka ili otac prolaze kroz mnoge faze u kojima se bolje međusobno upoznaju, ali osvješćuju i nove strane svojih ličnosti koje, prije majčinstva/očinstva nisu dolazile do izražaja. Savremeno društvo je pretrpilo mnoge promjene, a jedna od njih je i transformacija porodice kao temeljne ljudske zajednice. U ovom tekstu ne želim govoriti o razlozima zbog kojih je neko jedini roditelj svome djetetu, jer su ti razlozi kompleksni, intimni i različiti.
Želim govoriti o izazovima sa kojima se samohrani roditelji ( u ovom tekstu se termin samohrani odnosi na roditelje koji isključivo samostalno odgajaju svoje dijete) suočavaju, bez obzira na to da li je riječ o samohranim majkama koji su unatoč neslaganju bebinog oca odlučile roditi dijete, očevima koji odgajaju dijete koje je majka napustila, ženi/muškarcu koji nakon razvoda/prekida zajednice dobija potpuno skrbništvo nad djetetom, itd, itd.
Dolazak djeteta u porodicu mijenja čovjeka, i stavlja na „test“ sve dotadašnje spoznaje o svijetu. Počnemo se pitati kojim vrijednostima želimo naučiti svoje dijete i konstantno preispitivati svoje ponašanje kao roditelja. To je uglavnom lakše kada imamo partnera sa kojim možemo ravnopravno dijeliti zadatke roditeljstva (pod uslovom da je partner odgovoran i uključen roditelj). No, kada to nije slučaj, kada partnera nema ili je odabrao/la da ne bude dijelom djetetovog života, sav „teret“ roditeljstva nosi jedan roditelj. Treba naglasiti da su samohrani roditelji uglavnom majke, premda, naravno ima i samohranih očeva.
U jednoroditeljskim –samohranim porodicama roditelj je izložen znatno većem pritisku i naporu, kako na poslu, tako i u kući. Preuzimaju veći teret dječijeg odgoja i odgovornosti za djecu. Iskustva samohranih roditelja kazuju da oni najčešće ne nailaze na podršku i razumijevanje od svoje okoline. Često su suočeni sa predrasudama i osudama okoline, posebno u slučajevima razvoda braka ili kada su djeca rođena van braka. Istraživanja pokazuju da je stigmatizacija veća u slučajevima kada su majke odlučile da rode i odgagaju djecu bez partnera, nego u slučajevima kada je do samohranog roditeljstva došlo nekim vanjskim faktorima (kad žena to nije sama birala). Tužno je što ovakve predrasude prema roditeljima, često dovode i do stigmatizacije djece, koja se zbog toga osjećaju manje vrijednima u odnosu na svoje vršnjake koji odrastaju sa oba roditelja.
Najveći problem jednoroditeljskih porodica je ekonomske prirode. Da bi mogao omogućiti sve potrebno svom djetetu, platiti stan i režije, jedan roditelj mora puno raditi, što u konačnici ostavlja malo vremena da se provede sa djetetom. To najčešće ostavlja posljedice u nedostatku kvalitetne komunikacije između roditelja i djeteta, i eventualne emocionalne poteškoće.
Biti samohrani roditelj je najčešće veoma stresno, teško i iscrpljujuće, zbog čega se pitaju da li će ikad više imati kontrolu nad svojim životom. Konstantno suočavanje sa stresom često može izazvati osjećaj nemoći i dovodi do toga da se roditelji osjećaju loše. Uticaj stresa se može uspješno neutralizirati uz psihološku pomoć i vlastitim djelovanjem, kao i sa podrškom i pomoći porodice. Prisutnost značajnih odraslih u djetetovom životu pomaže uspješnijem nošenju sa zahtjevima roditeljstva i poboljšava kvalitetu roditeljskog i djetetovog života.
Najveća briga samohranog roditelja je, pored toga da li uspijeva da odgovori emotivno i fizički na djetetove potrebe, nedostatak muškog ili ženskog uzora za dijete. Tada najčešće roditelj pokušava da bude „dva u jedan“ kako bi kompenzovao odsustvo drugog roditelja. Često se dešava i da postaju prepopustljivi, iz želje da ga zaštite negativnih emocija, s obzirom na situaciju u kojoj se nalaze.
Roditelji koji sami odgajaju dijete/djecu bi, paralelno sa odgajanjem djeteta, trebali posvećivati vrijeme sebi i svome mentalnom zdravlju. Prije svega, raditi na osjećaju krivice- odnosno, na ublažavanju tog osjećaja jer, oni nisu krivi i ne mogu (niti trebaju) nadoknaditi odsustvo drugog roditelja. Ono što se može učiniti je pokazivati bezuvjetnu ljubav i podršku, te postaviti jasne granice u odgoju. Djeca kojoj roditelji nisu posvećeni, koja nemaju jasne granice u ponašanju i kojom se roditelji općenito ne bave, ne odrastaju u sretne ljude ni u porodicama u kojim su oba roditelja prisutna.
Odrastanje djeteta sa samohranim majkom ili ocem jeste izazovno. Istraživanja su potvrdila da su djeca iz jednoroditeljskih porodica sklonija devijatnom ponašanju, ali to zavisi od toliko različitih faktora (razlog zbog čega drugi roditelj nije prisutan ( bolest, smrt, nasilje u porodici), trenutna životna situacija, posvećenost roditelja, komunikacija na relaciji roditelj-dijete, itd.) , da ne bih ovim navodom željela da uznemirim sve samohrane majke ili očeve koji čitaju ove redove. Nisu sva djeca iz jednoroditeljskih porodica u istoj situaciji, niti su izložena istim vanjskim faktorima. Dijete koje odrasta sa posvećenim, jednim roditeljem i ima zadovoljavajuću socijalnu mrežu te druge značajne odrasle koji su uključeni u njegov život ima sve predispozicije da živi kvalitetan život, premda je iz njega drugi roditelj izuzet.

Autor: Deni Bešlagić

Posttraumatski stresni poremećaj prvi put je definisan u trećem izdanju Dijagnostičko statističkog priručnika za mentalne poremećaje (DSM III) i u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB 10) 1980. godine, u najvećoj mjeri na osnovu iskustva američkih psihijatara sa veteranima Vijetnamskog rata. Od tuda je i nastao naziv „Vijetnamski sindrom“. U prvom i drugom svjetskom ratu se spominje kao „ratna neuroza“, „šok od granate“, te „Sindrom koncentracionog logora“. Iako je ovaj mentalni poremećaj, ne tako davno, prepoznat i uvršten u dijagnostičke priručnike i klasifikacije, opis ličnog i socijalnog utjecaja PTSP-a možemo naći i u Ilijadi, a simptome i poteškoće koje ga karakterišu, možemo pronaći u mnogim istorijskim zabilješkama, književnim djelima i kultnim filmovima.
Posttraumatski stresni poremećaj se javlja nakon izlaganja traumatskom događaju. Traumatski događaj je u DSM-V definiran kao izloženost stvarnoj smrti ili prijetnji smrću, teškoj ozljedi ili seksualnom nasilju, i to na način da je osoba sama doživjela ovakav događaj, svjedočila mu ili je saznala da se neki od tih događaja desio nekoj njoj bliskoj osobi, najčešće nekome iz porodice ili prijateljima.
U epidemiološkim istraživanjima nalazimo da prevalencija PTSP-a u općoj populaciji iznosi 9 posto zahvaćene populacije, a PTSP je prevalentniji kod žena, osim kada se radi o tzv. „borbenom“ tipu koji je prisutniji kod muškaraca. Međutim, prevalencije PTSP-a uveliko variraju u zavisnosti od istraživanja različitih populacija (klinička ili opća populacija ispitanika), te u zavisnosti od korištenja određenih mjernih instrumenata i dijagnostičkih kriterija.
U etiologiji PTSP-a značajno je spomenuti da je ovo jedan od rijetkih psihičkih poremećaja koji je definisan njegovim uzrokom. Bez traumatskog doživljaja ne može se postaviti dijagnoza. Ipak, sama trauma nije dovoljna kao indikator poremećaja, nego i ličnost osobe kod koje će se razviti PTSP. Predisponirajući elementi traume još uvijek nisu dovoljno istraženi, a važna je i vulneabilnost (osjetljivost, ranjivost) osobe prije izlaganja stresogenim faktorima.
Simptomi postratraumatskog stresnog poremećaja
Osobe koje pate od PTSP-a podložne su rekurentnim, nametljivim i neprijatnim sjećanjima na traumu, koja uključuju slike, predstave, razmišljanja i opažanja o traumi. Oni često doživljavaju i rekurenetne snove u vezi sa doživljenim traumatskim iskustvom, ali i uživljenost u traumu kao da se dešava u sadašnjem momentu, što se može manifestovati kroz disocijativne epizode, prilikom buđenja ili u stanju intoksikacije alkoholom i drugim psihoaktivnim supstancama. Ove osobe se osjećaju neprijatno ukoliko su izloženi stimulusima koji podsjećaju na samo traumatsko iskustvo, što uzrokuje mnoge fiziološke promjene (lupanje srca, pretjerano znojenje, bolovi u stomaku, mučnina, povraćanje itd.). Javljaju se i simptomi izbjegavanja onih situacija koje su u vezi sa traumom te „generalna otupljenost“ (nezadovoljstvo životom, doživljaj otuđenosti od drugih ljudi, osjećaj bespomoćnosti itd.). U slijedeću kategoriju simptoma spadaju simptomi prenadraženosti koji se manifestuju kao poremećaji spavanja -teskoće pri usnivanju ili održavanju sna, teškoće u koncentraciji, hipervigilnost pri čemu je pažnja previše usmjerena na moguće izvore opasnosti, a s ovim u vezi uplašenost na bezazlene okolinske stimuluse.
Pri dijagnostikovanju PTSP-a, uzima se u obzir i trajanje određenih promjena, odnosno simptoma. Na osnovu trajanja simptoma, potrebno je odrediti i tip postraumatskog stresnog poremećaja. Kod akutnog PTSP-a trajanje simptoma je manje od tri mjeseca, kod hroničnog tipa simptomi se ispoljavaju duže od tri mjeseca, a postoji i PTSP koji se javlja sa odloženim početkom, najmanje 6 mjeseci nakon proživljenog traumatskog iskustva.
PTSP se javlja u komorbiditetu sa drugim mentalnim poremećajima, a istraživanja pokazuju da je postotak općeg komorbiditeta čak 80 posto. Najčešći koji se javljaju uz posttraumatski stresni poremećaj su poremećaji raspoloženja: depresija, anskioznost, panični poremećaj… Također se javljaju i bolesti ovisnosti ili zloupotreba alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci, a važno je napomenuti da je ova populacija izloženija riziku od suicida, tako da je utvrđivanje komorbiditeta važno za postavljanje ispravne dijagnoze i određivanje psihoterapijskog i farmakoterapijskog liječenja.

Opsesivne misli

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) spada u neurotske, anksiozne poremećaje. Manifestuje se kroz konstantan osjećaj tjeskobe i strepnje i intenzivnog, iracionalnog straha. Opsesivno- kompulzivni poremećaj karakterišu ponavljajuće misli i predodžbe (opsesije), koje izazivaju intenzivan osjećaj neugode i anksioznosti. Treba napraviti razliku između zabrinutosti i pedantnosti, naspram OKP-a. Opsesivne misli izazivaju veliki strah i anksioznost upravo jer se najčešće odnose na ugrožavanje vlastitog ili života drugih ljudi, te gubitka kontrole nad sobom. Ovakve se misli nastoje izbjeći, umanjiti ili neutralisati kompulzivnim radnjama koje donose trenutno olakšanje i smanjuju nivo stresa (brojanje, pjevanje, ritualno ponavljanje). Osoba se nakon toga privremeno rasterećuje, ali se opsesivne misli ponovo vraćaju i cijeli proces kreće ispočetka. Zbog toga se i zove opsesivno- kompulsivni poremećaj, jer se najčešće opsesivne misli i kompulzivno ponašanje javljaju zajedno, dok se u manjem broju slučajeva javljaju samo opsesivne misli bez kompulzija. Tačni uzroci nastanka OKP-a nisu do kraja istraženi. Potvrđeno je da se najčešće javljaju nakon intenzivnih, dugotrajnih i ponavljajućih stresnih situacija ili traumatskih događaja. Također, u situacijama kada je nivo stresa visok, simptomi OKP-a su uvijek više izraženi. Dakle, osoba ima neku opsesiju, koju kompulzivnim radnjama pokušava da “umiri”.
Opsesije i opsesivne misli se mogu, ali ne moraju, nužno razviti u opsesivno-kompulsivni poremećaj. Osoba opsesivne misli doživljava jako uznemiravajućima, ali ih prepoznaje kao svoje (a ne nametnute izvana). U zavisnosti od same jačine simptoma, osoba razvija kompulzivne radnje koje joj ometaju funkcionisanje u drugim životnim segmentima (posao, porodica, interpersonalni odnosi). Opsesivne misli su u pravilu jako uznemirujuće jer su u suprotnosti sa uvjerenjima, željama i vrijednostima osobe kod koje se javljaju. Tada se javlja grižnja savjesti zašto je osoba uopće to i pomislila (Npr. “ Ja sam užasan/na, kako mi je to uopće palo na um”? i sl.). Opsesivnim mislima se „drži“ u stanju straha. Sadržaj opsesija veoma je raznolik, a često i povezan sa aktuelnim temama u životu osobe.
Bitno je razumjeti da su opsesivne misli način na koji naš um pokušava da smanji nivo stresa koji osjeća, i da osoba koju muče opsesivne misli nije svjesna da su joj te misli nametnute, već smatra da su one dio nje, njene ličnosti. Dakle, opsesivne misli su u pravilu jako uznemirujuće, zastrašujuće i često društveno potpuno neprihvatljive (ideje ubistva, zločina, incesta). Nadalje, često je prisutna ideja da će se nama bliskoj osobi desiti nešto strašno, što mi moramo pod svaku cijenu spriječiti. Česte su i opsesije religioznog, agresivnog i seksualnog sadržaja. Ovakve ideje intenzivno i konstantno uznemiruju osobu kod koje se javljaju, te ih se ona konstantno pokušava riješiti, eliminisati ih i uspostaviti kontrolu nad njima. Ipak, osjećaj straha ostaje. Najčešće se priklanjaju kompulzivnim radnjama koje, kako smo rekli, donose samo trenutno olakšanje ali ne i rješenje problema.
Da bi se sa opsesivnim mislima suočilo na pravi način, potrebno ih je prihvatiti kao simptome nekog problema sa kojim se suočavamo, a ne kao činjenice, opis našeg karaktera i ličnosti, te naučiti da se na adekvatan način od njih distanciramo. Greška je pokušavati da ih prisilno zaboravimo. Zamislite da Vam ja uporno ponavljam da zaboravite broj 10. Kolika je vjerovatnoća da ćete i dalje razmišljati upravo o broju 10? Velika!
Najefikasniji tretman liječenja OKP-a kombinuje farmakološki pristup i psihoterapiju. U zavisnosti od samog slučaja, nekada je dovoljna sama psihoterapija za rješenje problema. Zbog toga se preporučuje da, ukoliko prepoznate da imate problem sa opsesivnim mislima, obavezno potražite pomoć stručnjaka koji će Vam pomoći da se sa njima suočite na adekvatan način.

Prošlog mjeseca smo, u saradnji sa Jasminom Kriještarac, komunikologom i autoricom knjige “Tajna uspješnog brokera”, napravili online diskusiju na temu ponašanja potrošača i psihološkog aspekta kupovine.
Ponašanje potrošača je zanimljiva tema i predmet mnogih izučavanja i diskusija.
Istraživanja pokazuju da emocije upravljaju procesom kupovine, mada veliku ulogu igra i racionalna komponenta. Neki ljudi svaku kupovinu pažljivo osmisle, isplaniraju budžet i troškove, dok drugi to obavljaju spontano, bez previše analiziranja. No, jedna osoba može u dvije različite situacije biti potpuno drugačiji “tip” kupca. Kada nam situacija nalaže da nam je nešto zaista potrebno ( npr. Radnje se zatvaraju preko praznika), tada je i “racionalni” tip kupca sklon da kupi dosta toga što mu uopće nije potrebno. Moramo biti svjesni da je do nekoliko stotina unazad čovjeku život zavisio od količine hrane i drva koje je uspio sačuvati za zimu. Danas nemamo tih problema, ali je u nama i dalje ostao taj nagon- da zadovoljimo naše osnovne potrebe (fizičke potrebe, potrebe za sigurnošću), zbog kojih se katkad i iracionalno kupuje onda kada nam situacija nalaže da će nam to možda biti uskraćeno neko vrijeme.
Pored emocija, ne smijemo zaboraviti važnost i drugih faktora. Kada su u pitanju prodavnice, veliku ulogu igra atmosfera u samoj prodavnici (enterijer, ljubaznost trgovca, opuštajuća muzika, vrijeme koje smo proveli u prodavnici, i sl).
Online kupovina je težnja da se ide ukorak sa svijetom i trendovima, pri čemu se olakšava svakodnevni život. Željeni proizvod je na svega par klikova od isporuke na našu adresu, što štedi vrijeme i novac. Istraživanja pokazuju da ljudi manje impulsivno kupuju online. Vjerovatno jer se ne stvara direktna veza sa proizvodom odmah, nego imaju vremena da razmisle nekoliko puta od momenta kada kliknu “kupi”, pa dok ne realiziraju uplatu.
Impulsivna kupovina je neplanirana, spontana odluka da se nešto kupi, koja se donosi neposredno prije same kupovine. Ponašanja potrošača čiji je stil kupovine impulsivan pokazuju da ljudi imaju generalno pozitivne stavove prema kupovini. Mnoga istraživanja su pokazala da postoji pozitivna korelacija između kupovine i oslobađanja hormona sreće-endorfina. Također, ljudi skloniji impulsivnoj kupovini su skloniji negativnim osjećanjima (koje pokušavaju kompenzirati kupovinom), depresivnim epizodama i manjku samopouzdanja. Tada se kupuje da bi se nešto nadomjestilo, ispunila praznina koju u životu osjećaju.
Svakako je mudrije uložiti u kupovinu iskustva nego u kupovinu nečeg materijalnog onda kada za to postoje uslovi, jer kupovina iskustva dovodi do dužeg osjeća ispunjenosti, odmora i zadovoljstva.
Kada je u pitanju sam odabir proizvoda, situacija je nešto kompleksnija. Mi mislimo da smo mi kupili proizvod- a on je “kupio” nas. Kada uđemo u prodavnicu sa željom da nešto kupimo, suočavamo se sa velikim brojem informacija koje naš mozak ne može da obradi. Zbog toga on traži “olakšice”, selektuje informacije na osnovu kojih će nam sugerisati šta da kupimo. Tako ćemo vjerovatnije izabrati proizvod koji je izložen u odnosu na onaj koji se nalazi na polici, proizvod koji je na akciji u odnosu na onaj koji nije, te naravno, proizvod koji nam je poznat (reklamiran) u odnosu na onaj za koji nismo čuli. Sve to utiče da prednost dajemo jednom proizvodu u odnosu na drugi.
Efekat spavača predstavlja pojavu da ljudi postaju svjesni određene kompanije ili proizvoda o kome su čuli, ali zaboravljaju pravu informaciju o njima. Iako nisu bili zadovoljni proizvodom ili proizvod nije dobio dobre kritike, skloni su ga kupiti ponovo kad promijeni ambalažu ili cijenu. To objašnjavamo tako da je i negativna reklama-reklama, te da nam se čak i ako je negativno, poznato čini boljom opcijom od nečega za šta nismo čuli.
Svaki dobar poslovođa je svjestan da je ključno upoznati svoje potrošače, njihove doživljaje, ponašanje i način rezonovanja. Tada im jedino može ponuditi proizvod koji je u skladu sa njihovim potrebama. Isti marketinški pristup ne može biti jednako učinkovit u različitim vremenima i sa različitim proizvodima- za svaki od njih je potrebno kreirati individualnu varijantu. Također, dostupnost proizvoda i način distribucije je jedan od ključnih faktora da li će se neko odlučiti baš za Vaš proizvod.
Zato je potrebno neprekidno istraživanje i prilagođavanje potrebama tržišta.
Uticaj medija i reklama je jako važan u plasiranju proizvoda. Tako se sve veći broj kompanija odlučuje za “teasere”, čime postepeno pripremaju tržište i pojačavaju iščekivanje proizvoda. Kozmetičke proizvode sve češće reklamiraju i relativno nepoznate, ali atraktivne, inteligentne i uspješne djevojke, koje svojim klijentkinjama poručuju da više nije dovoljno samo biti zgodna i lijepa (nije nikad ni bilo dovoljno, ali ostavit ćemo priču o reklamiranju za neki drugi put). Za one koji svoj put počinju u online prodaji, nužna je redovna optimizacija sajta, vizuelni dojam, besplatna dostava, mogućnost reklamacije i ne zaboravimo- sniženja i rasprodaje.
Kada svom klijentu stavite do znanja da stojite iza svog proizvoda i da se u Vas može pouzdati, dobijate prednost na tržištu!

Nakon nekoliko članaka na temu odgojnih stilova roditeljstva i specifičnih dječijih ponašanja, počela sam dobijati česte upite vezane za roditeljske odluke i dileme u vezi njih. Zbog toga sam odlučila da istražim šta to muči mlade roditelje, te koji se izazovi postavljaju pred njih. Činjenica je da je roditeljstvo kao proces prošao kroz velike promjene. Naravno da je oduvijek bilo ključno odgojiti dobre i pristojne ljude. Samo se način kojim se to postizalo značajno promijenio. Neki roditelji su prekršaje svoje djece kažnjavali rigorozno da bi postigli svoj cilj, drugi su birali razgovor. Društveno je bilo prihvaćenije da djeca moraju biti poslušna i „dobra“, dok se akcenat danas stavlja na poštovanje dječije ličnosti i prava na izražavanje. To, naravno, ne znači da se prije nije dijete nikako uvažavalo, ni da su svi roditelji batinama kažnjavali neposluh. Kao ni da danas ne postoje roditelji koji biraju udarce umjesto razgovora.
Mislim da odgovore ne treba tražiti u krajnostima.
Najčešći problem koji roditelji danas navode je pritisak i očekivanja koja treba ispuniti. Pritisak društva, pritisak obrazovnih ustanova, pritisak porodice… Niz je dug. Dijete koje raste, osim što treba da usvoji pravila socijalizacije, treba da blagovremeno (čitaj: prije svojih vršnjaka) počne da puže, trči, govori, rješava matematičke zadatke, a zatim da u školi niže uspjehe (u svim predmetima, po mogućnosti) i da nađe odličan posao kojim bi mogao hraniti svoje potomstvo i usmjeriti ga u istom pravcu u kojem je on išao. Jednostavnije bi bilo adresirati pritisak da se postiže odličan uspjeh na roditelje, jer bi onda bilo manje posla, ali ovdje nije o tome riječ. Poznato je da je školstvo u zemljama Balkana odavno zrelo za kvalitetnu i dubinsku reformu. Sva djeca nemaju iste sposobnosti ni interese. I bilo bi pošteno pustiti djecu da se usavršavaju u segmentima koje ih najviše zanimaju.
Roditelji osjećaju da nemaju dovoljno slobodnog vremena za svoju djecu. Prihvatljivo je da moraju ići raditi i da djeca moraju u školu, ali nije prihvatljivo da moraju poslije škole uložiti veliki, dodatni trud da bi imali ikakve šanse za fakultet ili kasnije zaposlenje. To im ne ostavlja dovoljno vremena za porodicu, koja je ključna u razvoju zdrave, dobro adaptirane ličnosti.
Otežavajući faktor je i okolina. Izaberite temu: dojenje, dohrana, tantrumi, kazne i nagrade, načini uspavljivanja, načini komunikacije, odgojni stil. Često sami pomen ovih tema dovede do žučnih rasprava. Ne olakšava to što su i sami roditelji često takmičarski nastrojeni pa jedva čekaju da sažaljivo pogledaju roditelja vršnjaka svog djeteta, koji npr. još uvijek ne hoda (a njegovo je prohodalo). Stariji često „dodaju ulje na vatru“, spočitavajući roditeljima da ništa ne rade kako treba, samo jer su oni izabrali da rade drugačije. Onda neizbježni komentari koji prate cijelo odrastanje djeteta, poput onoga: „Tek ćeš da vidiš“.
Sve do prije dvadesetak godina bilo je potpuno prihvaćeno da su stariji ljudi oni od kojih se može puno naučiti i koje se mora poštovati. U tom smislu, komšinica, učiteljica su imale pravo da koriguju djetetovo ponašanje. No, danas je drugačije. Roditelji se često ljute kada neko opominje njihovu djecu najviše zato što ne vjeruju da to neko radi iz tih pobuda iz kojih se radilo prije- da se pomogne roditeljima, već da se na taj način njihovo dijete „ponizi“, a tuđe „uzdigne“. Često uz prijekor, dolaze i upoređivanja djece, koja pogotovo smetaju mladim roditeljima. Nijedno dijete nije zaslužilo da ga se upoređuje, baš kao što ni mi ne volimo kada neko naše kvalitete upoređuje sa tuđima.
Još jedan od ometajućih faktora je Internet, tačnije, ovisnost o Internetu. Koliko god naglašavaju pozitivne strane online zajednice (virtualna podrška roditeljima, instant odgovori na pitanja, dijeljenje iskustva i osjećaj pripadanja), toliko im i smeta što bez Interneta više ne mogu zamisliti svoj život. I zaista, koliko vas može odložiti telefon na sat vremena a da se ne pita da li je nešto propustio? Koliko Internet smeta u kvalitetnom provođenju vremena sa svojim djetetom? Moji sagovornici smatraju da je ranije bilo lakše, jer nije bilo Interneta.
Moderno roditeljstvo je donijelo puno dobrih stvari. Puno više se vodi računa o djetetovoj ishrani i pripremi svježih, izbalansiranih obroka. Također, djetetove emocionalne i fizičke potrebe su u prvom planu, kao i da se na njih odgovara blagovremeno. Roditelj mora biti emocionalno topao i dostupan da u svaka doba odgovori na potrebe svog djeteta.
Kada sam na svom Facebook profilu upitala da roditelji podijele svoje dileme samnom, dobila sam puno različitih sugestija. Jedna poruka (od šestesetogodišnje gospođe koja je odgojila četvero djece) me je inspirisala i dobila sam dozvolu da je u cjelosti prenesem: „Uvriježeno je mišljenje da mi prije nismo provodili puno vremena sa svojom djecom. To nije tačno. Jesmo, samo što nismo imali luksuz da legnemo na pod i ne radimo ništa barem pola sata. Uz mnogobrojnu djecu, igrali smo se usput spremajući ručkove, večere, igrali smo se dok smo vas kupali, dok smo pospremali. To je išlo spontano, jer nije niko očekivao da moramo. I mogu reći da smo se sigurno odlično zabavljali, za razliku od danas, kada vi jednostavno mislite da morate, bez obzira na to koliko ste umorni. Opustite se malo, djeco“.
Moderno roditeljstvo je ojačalo grižnju savjesti kao nikada do sada. Djetetove potrebe su u tolikoj mjeri stavljene na prvo mjesto, da se roditelji osjećaju sebičnima ako se odluče malo posvetiti ostvarivanju svojih potreba. Dok, tako iscrpljeni, ostavljaju svoje želje sa strane, nisu istinski sretni i to se kasnije odražava i na njihov odnos sa djecom. Predivno je biti požrtvovan i uključen roditelj. Nije predivno podrediti svoj svaki slobodni trenutak malom živom biću koje to od vas nije ni tražilo. I da može da definiše svoje misli jasno, reklo bi da definitivno želi da budete sretni.
Niti je prije bilo savršeno, niti je danas. Svako doba nosi svoje izazove, u skladu sa vremenom u kojem živimo. Vjerovatno svijet prije tridesetak godina jeste bio miroljubivije mjesto nego što je to danas (barem za područje Balkana), ali tada roditelji nisu imali olakšice koje se imaju danas. Možda će i roditelji za tridesetak godina smatrati da je danas bilo idealno vrijeme za podizati djecu. Ko zna?
Činjenica jeste da ne možemo instantno promijeniti društvo u kojem živimo. Iako je težnja ka boljem dobar cilj za budućnost, naglasak bih stavila na „sada i ovdje“ i to šta možemo već danas učiniti da poboljšamo kvalitet svog života. Naravno, suočavanje sa svim ovim izazovima nije jednostavno. I dok će način suočavanja sa nekima od njih zavisiti od crta ličnosti, eventualnih psiholoških problema i sl., ostali problemi su ipak dio šire slike.
Roditeljstvo je trnovit životni put, za koji ne dobijemo uputstvo. Ali ono što se dešava dok njime kročimo je čista magija. Među svim tim trnjem, brigama i dilemama, nalaze se majušne ručice kojima smo sve na svijetu, puno dječijeg osmijeha i pogleda prepunih ljubavi.

Ljudi se, po sposobnostima i postignućima, međusobno puno razlikuju. Otkuda te razlike? Vjerovatno je u pitanju razvijenost njihovih sposobnosti i zalaganja. Ali, odakle različite sposobnosti kod različitih ljudi? Zaista, teško je naći potpuno iste materijalne i kulturne uslove za dvoje djece, pa makar ona bila od istih roditelja i rasla u istom domu,a da ne govorimo o djeci koja imaju različite roditelje, dolaze iz različitih kultura i žive u različitim materijalnim uslovima. Ako imamo dva čovjeka istih znanja, sposobnosti i interesovanja (ako je to uopće moguće), a oni postižu različite rezultate u radu, onda onaj koji postiže bolji uspjeh mora da posjeduje nešto što drugi nema.
I onda ga, narodski rečeno, prozovemo inteligentnim.
Inteligencija je dakle, sposobnost snalaženja u novoj situaciji, jer u staroj situaciji čovjek može da primijeni neki obrazac ponašanja koji je u prošlosti naučio/usvojio. Inteligencija se zasniva kako u nalaženju veze između elemenata ranijeg iskustva i znanja, tako i u otkrivanju novih elemenata i veza koje vode uspješnom rješavanju problema na koje nailazimo i uspješnom snalaženju u novim situacijama.
Jedna od klasifikacija inteligencije je slijeća:
apstraktna inteligencija (sposobnost razumijevanja i upravljanja korištenjem verbalnih i matematičkih simbola);
konkretna inteligencija (sposobnost razumijevanja i upravljanja objektima);
socijalna inteligencija-praktična inteligencija (sposobnost razumijevanja ljudi i povezivanja s njima), o kojoj će biti riječi u narednim redovima.
Posljednjih dvadesetak godina je šokiralo otkriće da su za uspjeh u poslu i međuljudskim odnosima ključna socijalna i emocionalna inteligencija, tj. da osoba uopšte ne mora imati visoko razvijenu opštu inteligenciju. Socijalna inteligencija je sposobnost osobe da sarađuje sa drugima, te da druge osobe žele sarađivati s njom. Ponekad se nazivaju jednostavno “ljudskim vještinama”. Osoba sa razvijenom socijalnom inteligencijom će ispravno percipirati socijalnu situaciju određene sredine i adekvatno na nju reagovati, verbalno i neverbalno (mimika).
Donedavno se smatralo da se potencijal jedne osobe može prikazati uz pomoć razine inteligencije. Ipak, istraživanja su pokazala da je IQ samo jedan dio te kompleksne priče. Npr. autistična djeca, koja su često iznadprosječno inteligentna, ali zbog drugih faktora i nedostatne komunikacije sa okolinom se smatraju ometenima u razvoju. Niska razina socijalne inteligencije se manifestuje kao loša komunikacija sa drugima, te nemogućnost efektivnog utjecaja na druge. Ljudi sa nisko razvijenom socijalnom inteligencijom utiču na druge ljude tako da ih čine isfrustiranima, omalovaženima i ljutitima. Sa druge strane, osobe sa visoko razvijenom socijalnom inteligencijom sa lakoćom komuniciraju sa drugima i čine da se oni osjećaju poštovanima, prihvaćenima i sposobnijima. Emocionalna inteligencija uključuje i percepciju emocije druge osobe- jer kada istinski razumijemo emociju čovjeka sa kojim komuniciramo, lakše nam je shvatiti njegovo ponašanje i predvidjeti budućnost tog odnosa. Istraživanja pokazuju da su žene bolje u razumijevanju tuđih emocija od muškaraca.
Pojam emocionalne inteligencije obradio je Danijel Goleman u svojoj knjizi “Emocionalna inteligencija”, 1994. godine. Nakon velikog uspjeha ovog djela, uslijedilo je slijedeće: “Socijalna inteligencija”(2010). Prema Golemanu, emocionalnu inteligenciju čine nekognitivne sposobnosti, kompetencije i vještine koje utječu na sposobnost osobe da se nosi sa zahtjevima i pritiscima okoline. Emocionalna inteligencija je dijelom urođena, ali se može značajno razviti procesom učenja.
Emocionalna inteligencija proživjela je deceniju velikih napora za njeno naučno dokazivanje kao zasebnog konstrukta, za čije mjerenje su razvijeni testovi sa zadovoljavajućim metrijskim karakteristikama i koja ima prediktorsku vrijednost za neke segmente ljudske uspješnosti. Postignuti uspjeh je očit, iako se još uvijek ravnopravno ne svrstava u grupu sa ostalim vrstama inteligencije. Svoj dosadašnji razvoj konstrukt može najviše zahvaliti naučnom triju Mayer, Caruso, Salovey, koji su uspjeli razviti svoj model emocionalne inteligencije tako da on zadovoljava sve uslove klasičnih inteligencija.
Uticaj socijalne i emocionalne inteligencije na čovjeka je veliki. Komunikacija je sastavni dio života- čovjek je društveno biće, i kada ima poteškoće u komunikaciji sa okolinom, to ostavlja posljedice na ostale segmente njegovog života. Razvijanjem socijalne inteligencije možemo unaprijediti komunikaciju sa okolinom. Kada se emocionalno “opismenimo”, postat ćemo spretniji u otkrivanju tuđih osjećanja, pokazat ćemo više empatije i konačno, biti zadovoljniji međuljudskim odnosima u svojoj okolini.

Vjerovanja koja imamo o drugim ljudima veoma utiču na naše ponašanje. U skladu sa tim, naše ponašanje može biti usmjereno tako da ispunjava i opravdava naša vjerovanja koja imamo o drugim ljudima i situacijama. Kada se to dešava, riječ je o samoispunjavajućem proročanstvu.
Termin „samoispunjavajuće proročanstvo“ dolazi od američkog sociologa Robert K. Mertona, koji ga je prvi put spomenuo 1948. godine. Teoriju o samoispunjavajućem proročanstvu bazirao je na Tomasovoj teoremi, koja naglašava da kada čovjek svoju situaciju definiše kao realnu, ona će biti realna u svojim posljedicama. U knjizi Socijalna teorija i društvena struktura Robert Merton definiše samoispunjavajuće proročanstvo: “Samoispunjavajuće proročanstvo je, u početku, lažna definicija situacije koja evocira novo ponašanje, koje čini da se izvorno lažno poimanje“obistini”. Ova prividna valjanost samoispunjavajućeg proročanstva održava vladavinu greške, jer će prorok navesti stvarni tok događaja kao dokaz da je bio u pravu od samoga početka“.
Samoispunjavajuće proročanstvo se u literaturi može pronaći i pod nazivom “Pigmalionov efekt”. Prema grčkoj mitologiji, Pigmalion je bio kipar koji je napravio skulpturu prelijepe žene. Zaljubivši se u nju, počeo je da duboko vjeruje da je može oživjeti. Naposlijetku je to i uspio (uz pomoć boginje ljubavi, Afrodite).
Kako djeluje samoispunjavajuće proročanstvo? Kada jako vjerujemo da će se nešto desiti, iako to uopće nije tačno, počinjemo se nesvjesno ponašati u skladu sa našim vjerovanjima. Tada se, kroz strah i logičke zabune, dešava da se naše reakcije usklađuju sa samim vjerovanjem, dok se naposlijetku „proročanstvo“ ne ostvari, te mi kažemo ono čuveno: „Znao/la sam“!
Javlja se u slučaju kada ljudi:

imaju očekivanje o tome kakva je druga osoba;
očekivanje ima direktni uticaj na njihovo ponašanje prema toj osobi –
što izaziva da se ta osoba ponaša u skladu s početnim očekivanjima, dovodeći do toga da se ta očekivanja pokažu istinitima.
Važno je razumjeti da se to „proročanstvo“ ostvarilo zato što smo svojim ponašanjem doprinijeli da se ostvari, a ne zato što smo otpočetka imali pravo u vezi ishoda situacije. Mi u toj situaciji nismo predvidjeli ništa, osim što smo kreirali ponašanje i razmišljanje u vezi sa tom situacijom. Međutim, samoispunjavajuće proročanstvo može usmjeriti naš život i prema vrlo povoljnim ishodima, te nije nužno negativna pojava. Ako smo uvjereni u uspješnost nekog poslovnog projekta, ponašat ćemo se i razmišljati na način koji će zaista voditi ka željenim rezultatima. Samoispunjavajuće proročanstvo ima veliku ulogu u slučajevima loše međuljudske komunikacije, uspješnosti poslovnih poduhvata, anksioznosti, paničnih napada, itd. Bitno je osvijestiti koliko smo skloni samoispunjavajućim proročanstvima (a ne postoji čovjek koji je imun na njih), te time smanjiti mogućnost da se nepogodna samoispunjavajuća proročanstva obistine.

U svakom naraštaju dio pojedinaca pokazuje neke specifičnosti u razvoju: odstupanja od brzine, razine i kvalitete razvojnog puta kroz koji prolazi većina pojedinaca. Danas se takvi učenici nazivaju učenici sa teškoćama u razvoju. Uzroci teškoća mogu biti biološki (oštećenje nervnog ili nekog drugog tjelesnog sistema) ili socijalne prirode (zbog kulturne deprivacije).
Najčešće su uzroci kombinovani i djeluju interaktivno, tako da se neki biološki nedostatak povećava zbog nedovoljne (ili neadekvatne) brige u porodici, zatim dijete nailazi na nepovoljnu reakciju okoline, što izaziva njegove negativne emocionalne reakcije (strah, gubljenje samopouzdanja, povlačenje ili agresiju), a te reakcije zatim povećavaju socijalnu netrepeljivost prema djetetu i izazivaju njegovo zaostajanje u sticanju iskustva i novih znanja.
Zbog toga možemo smatrati da su gotovo uvijek uzroci teškoća u razvoju višestruki- svaka ometenost u razvoju je posljedica složenih interakcija i ne može se svrstati u neku određenu kategoriju, nego joj se mora prići kao jedinstvenom rezultatu specifičnih bioloških karakteristika i utjecaja okoline. Različite su podjele vrste ometenosti, prema medicinskom ili specijalno pedagoškom kriteriju, te se, prema tome, ometenost posmatra unutar dvaju širokih kategorija:
Teškoće u učenju i ponašanju kao posljedica teškoća u razvoju,
Teškoće u učenju koje su posljedica specifičnih nedostataka.

Kada danas govorimo o djeci sa posebnim potrebama, pod tim nazivom podrazumijevamo svako dijete koji se razlikuje od prosječnog djeteta u određenoj društvenoj i kulturnoj zajednici u :
Senzornim sposobnostima (oštećenja vida,sluha prisutna u tolikoj mjeri da dijete ne može samostalno funkcionisati);
Komunikacijskim sposobnostima (uključujući teškoće u učenju (disleksija, disgrafija, diskalkulija) i govorne smetnje (gluhonijemost);
Intelektualnim sposobnostima (pažnja, pamćenje, opažanje, zaključivanje, rješavanje problema)- mentalna zaostalost;
Socijalnom ponašanju i emocionalnom doživljavanju;
Tjelesnim osobinama. (Prema Vizek- Vidović i sur.,2003).
U zapadnim se zemljama predodžba o broju djece s posebnim potrebama znatno promijenila u odnosu na onu iz prve polovine dvadesetog stoljeća.Tako se, npr., mnoga djeca koja bi ranije bila svrstana u kategoriju blage intelektualne zaostalosti, sada prepoznaju kao učenici s teškoćama u učenju.
Svi oblici ometenosti otežavaju, a ponekad i onemogućavaju stjecanje iskustva koje će djetetu biti potrebno za njegov budući samostalan život. Koliko će razvojna ometenost biti prepreka za pojedino dijete da ostvari kvalitetan život, zavisi od pravovremene intervencije okoline, koja mora spriječiti nastanak pasivne uloge “bolesnika”. Adekvatnim ponašanjem treba motivisati dijete da usvoji i primijeni ona ponašanja za koja ima kapacitete.
I u ovim slučajevima je veoma često smanjeno očekivanje roditelja i nastavnika i jasan zaštitnički stav, koji izazivaju smanjenje aspiracija i prihvatanje uloge bolesnika.

Kvaliteta života djeteta sa teškoćama u razvoju je slabija od života vršnjaka, pogotovo u manje razvijenim zajednicama :Predrasude i negativni stavovi prema djeci i osobama ometenima u razvoju su rasprostranjeni. Porodica često nije svjesna sa kakvim se poteškoćama suočava njihovo dijete.
U ekstremnim slučajevima, dijete se okrivljava zato što nema kapacitet da se sa situacijom nosi kao njegovi vršnjaci, ili se odbija stručna pomoć. Učitelji, sa druge strane, često nisu dovoljno educirani da bi prepoznali teškoću na vrijeme. Vršnjaci, učenici u razredu, djecu sa smetnjama često izbjegavaju, rugaju im se, ne pozivaju ih na rođendane, i sl.
Istraživanja, međutim, pokazuju da djeca predškolske dobi nemaju takvih negativnih stavova- oni su učestaliji kod djece starije dobi. Zatim, čini se da se lakše prihvataju fizički nedostaci nego mentalna zaostalost-koja se, pak, lakše prihvata nego poremećaji u ponašanju. Osim toga, istraživanja pokazuju da samo druženje u mješovitim razredima, pa čak ni pokušaji namjernog odgajanja neće promijeniti negativne stavove djece prema njihovim vršnjacima koji su ometeni u razvoju.
Rezultati različitih opažanja socijalnog položaja djece ometene u razvoju pokazuju da odbojnost prema toj djeci postoji bez obzira na njezine uzroke. Ovakvi rezultati nameću dva osnovna zaključka:
Negativni stavovi djece prema vršnjacima ometenima u razvoju posljedica su nezadovoljavajućih interakcija između te dvije skupine djece. Djeca ometena u razvoju često postaju “disciplinski problem”- agresivna su prema drugoj djeci, na različite načine ometaju nastavu i rad, pa se u razredu veoma lako uspostavlja lanac negativnih interakcija.
Vrsta interakcija između normalne i ometene djece uvelike ovisi o nastavnoj klimi: emocionalnoj i socijalnoj. Punu socijalnu integraciju i odsutnost negativnih interakcija moguće je postići samo u kooperativnoj socijalnoj klimi u razredu (prema Andrilović i Čudina, 1996.).
Negativnih stavova vršnjaka prema djeci ometenoj u razvoju neće ni biti ukoliko su nastava i klima u razredu tako prilagođene da ometena djeca također mogu doživjeti određeni uspjeh i napredovati, te ako se učenje i postizanje obrazovnih ciljeva planira kao zajednički cilj i napor. Naravno da je jasno da u takmičarskoj klimi djeca s teškoćama u razvoju nemaju nikakve šanse u usporedbi s prosječnom ili darovitom djecom; Tada će iz njihove frustriranosti ubrzo proisteći agresivno ponašanje i neprijateljstvo okoline.
Ovakva su djeca češće ignorisana i neprihvaćena kao dio društva. Čak i kada prijateljstvo između djeteta sa teškoćama u učenju i djeteta bez teškoće bude formirano, priroda ovog odnosa je drugačija nego prijateljstvo između djece bez teškoća. Npr. Lewis (1990) je pronašao da kad su dijete sa teškoćom u učenju i dijete bez teškoće radili u paru, šestogodišnjaci i sedmogodišnjaci bez teškoća su sa svojim vršnjacima sa smetnjama pričali kao da su mlađi nego što ustvari jesu, a ne kao sa svojim vršnjacima.
No, proces inkluzije će vjerovatno doprinijeti da djeca sa smetnjama budu bolje prihvaćena (najprije od strane svojih vršnjaka) i da im se omogući kvalitetniji život i obrazovanje. Dakako da ovaj proces neće biti jednostavan-predrasude prema onome što se razlikuje, što je neobično, drugačije su oduvijek prisutne i teško ih je iskorijeniti.

Prihvatanje stvari i činjenica koje se na prvi pogled čine jednostavnim, ustvari uopće to nije. Prvih nekoliko seansi su obično jako sadržajne za klijenta- upoznaje sa sa terapeutom, dijeli sa njim puno novih informacija vezanih za svoj život. Nakon (i paralelno) sa tim, odvija se rad na problematici zbog koje se klijent javio. Tada se mogu javiti i ponašanja klijenta koja otežavaju terapiju, a koja se nazivaju otporom u psihoterapiji.
Kada se klijent javi stručnom licu za pomoć, uglavnom je visoko motivisan da poboljša svoje stanje. No, kvalitetna terapija je ispunjena emocijama koje nisu uvijek ugodne- te to često signalizira klijentu da nije na pravom putu.
Zašto se to dešava? Ponašanje klijenta je svjesno. Dakle, primijetio/la je da postoji problem, obratio se psihologu/psihoterapeutu za pomoć, uradio/la je dobar potez da pomogne sam/a sebi.
Na nesvjesnom nivou, postoje motivi koji ne žele da se situacija promijeni, koji žele da situaciju održavaju u postojećem stanju. Klijent se tada ne slaže sa terapeutovim tumačenjima nekog ponašanja, prijedlozima kako da se do željenog rezultata dođe, i sl. Otpor se može javiti bilo kada tokom terapije- pogotovo kada se dešava nakon nekoliko seansi, možemo pretpostaviti da postoje stvari o kojima klijent još uvijek nije spreman da govori. To se dešava i zbog toga što svaka promjena ( pa i ona pozitivna) nosi sa sobom veliku količinu neizvjesnosti i rizika, pa je lakše ostati u stanju koje poznajemo, makar je ono i na našu štetu. Narodski rečeno, ide se linijom manjeg otpora.
Kada je terapija intenzivna i klijent treba da “preradi” emocionalno jako obojena dešavanja, to je često veoma bolno i nije jednostavno za uraditi. U tim slučajevima se klijent često počinje osjećati zbunjeno, razdražljivo, neposredno ili posredno okrivljuje terapeuta što ga je u to stanje doveo.
No, svrha terapije i jeste rješavanje konflikata iz prošlosti koji su nas doveli do problema koje danas imamo, te rast i razvoj ličnosti. U određenom momentu terapije klijent će postati svjestan da prethodni načini suočavanja sa problemom vise jednostavno nisu prihvatljivi, jer je u međuvremenu usvojio nove obrasce ponašanja i suočavanja.
Naravno, nije to uvijek slučaj. Zdrav otpor je poželjan, i javlja se onda kada klijent nije zadovoljan smjerom u kojem ide terapija. Zato se na početku svake terapije uspostavljaju ciljevi čijem se ispunjavaju teži. Ukoliko klijent ne vidi pomak u željenom smjeru, onda je opravdano da se “buni” protiv načina rada terapeuta. Moguće je da kompetencije terapeuta jednostavno ne odgovaraju potrebama klijenta, te , ukoliko terapeut zaista ne može ispoštovati smjer u kojem klijent želi da ide- klijent uvijek može pronaći drugog terapeuta.
No, u ovom tekstu se želim bazirati na otpore klijenata koji nemaju veze sa terapeutom, već predstavljaju “borbu” klijenta sa promjenom. Promjena nije laka.
Neki od primjera otpora su:
Šutnja – “ Ne znam o čemu bih pričao”….” Ne mogu ničega da se sjetim”;
Držanje tijela- (obrambeni stav);
Neverbalni znakovi- (cupkanje nogom, i sl);
Sakrivanje bitnih informacija od terapeuta;
“Odigravanje”- nekada odnos koji ne možemo ispoljiti sa drugom osobom, odigrava se sa terapeutom (Pokazuje se otpor prema terapeutu umjesto prema nekoj drugoj osobi sa kojom imamo konflikt);
Odbijanje saradnje- Klijent ne radi zadatke niti više poštuje dogovor sa terapeutom.
U literaturi postoji puno podjela i vrsta otpora. Jedna od njih je i podjela na otpore strane egu, i otpore bliske egu.
Ego distoni (otpori strani egu) – Klijent ih osjeća kao neugodne, ali je spreman da radi na njihovom razrađivanju, te su zbog toga lakši za razrađivanje.
Ego sintoni (otpori bliski egu)- Klijent ih osjeća kao racionalne, kao dio sebe (npr. obrasci ponašanja koji su tipični za klijenta), klijent ih ne prepoznaje kao problematične i zato su teži sa razrađivanje.
Najčešće emocije vezane za terapijski otpor su:
Bespomoćnost – „Nisam sposoban da promijenim stvari”;
Stid – „ Mislim da me svi smatraju bezvrijednim“ ;
Strah – „Šta ako me ova terapija dovede do toga da otkrijem nešto ružno o sebi i od toga poludim“;
Pogrešne predstave o terapiji i terapeutu – „Sigurno razmišljate kako sam lud/glup/nesposoban“;
Neadekvatna motivacija i očekivanja – „ Vi meni trebate reći šta da ja radim, a ne da me ispitujete“, itd.
Otpor uključuje iracionalna uvjerenja, a neka od njih su:
Uvjerenja koja se odnose na samog klijenta: “Bilo bi užasno da pokušam da se promijenim i da u tome ne uspijem! To mi se nipošto ne smije desiti“.
Uvjerenja koja se odnose na druge ljude: „Užasno je što mi ne pružaju onoliko pomoći i podrške koliko bi trebalo. Kada je njima trebalo, ja sam uvijek bio tu. Mislim da ne zaslužuju bolju verziju mene kada se već tako ponašaju“.
Uvjerenja koja se odnose na stvarnost: “Mislim da ne bi trebalo biti toliko teško da se čovjek promijeni. Užasno je teško. Ne želim ni da pokušavam“.

Otpor se može javiti i nekoliko puta tokom terapije. Terapeut treba objasniti klijentu da otpor nije strašan i da je uobičajena pojava tokom terapije. Kada se javi, zaustavlja terapiju i proces promjene, te otežava da se dođe do konačnog cilja i završetka psihoterapije. Sa jedne strane, on nam pokazuje da smo došli do stvarno bitnih, bolnih tema u terapiji, ali sa druge, moramo da ga prevaziđemo da bi se terapija nastavila svojim tokom. Ukoliko se otpor pravilno riješi, terapija se može neometano nastaviti.
Klijent je taj koji mora da odluči da želi preraditi otpor. Terapeut treba da ga tim putem vodi, ali to nije moguće bez aktivnog učešća klijenta. Terapija nema smisla ukoliko ne uključuje aktivno učešće klijenta. Klijent koji je nemotivisan i ne želi preuzeti odgovornost za svoj dio “posla” u terapiji ne može očekivati velike rezultate od te terapije. U tom je slučaju najbolje prekinuti terapiju.