U svakom naraštaju dio pojedinaca pokazuje neke specifičnosti u razvoju: odstupanja od brzine, razine i kvalitete razvojnog puta kroz koji prolazi većina pojedinaca. Danas se takvi učenici nazivaju učenici sa teškoćama u razvoju. Uzroci teškoća mogu biti biološki (oštećenje nervnog ili nekog drugog tjelesnog sistema) ili socijalne prirode (zbog kulturne deprivacije).
Najčešće su uzroci kombinovani i djeluju interaktivno, tako da se neki biološki nedostatak povećava zbog nedovoljne (ili neadekvatne) brige u porodici, zatim dijete nailazi na nepovoljnu reakciju okoline, što izaziva njegove negativne emocionalne reakcije (strah, gubljenje samopouzdanja, povlačenje ili agresiju), a te reakcije zatim povećavaju socijalnu netrepeljivost prema djetetu i izazivaju njegovo zaostajanje u sticanju iskustva i novih znanja.
Zbog toga možemo smatrati da su gotovo uvijek uzroci teškoća u razvoju višestruki- svaka ometenost u razvoju je posljedica složenih interakcija i ne može se svrstati u neku određenu kategoriju, nego joj se mora prići kao jedinstvenom rezultatu specifičnih bioloških karakteristika i utjecaja okoline. Različite su podjele vrste ometenosti, prema medicinskom ili specijalno pedagoškom kriteriju, te se, prema tome, ometenost posmatra unutar dvaju širokih kategorija:
Teškoće u učenju i ponašanju kao posljedica teškoća u razvoju,
Teškoće u učenju koje su posljedica specifičnih nedostataka.
Kada danas govorimo o djeci sa posebnim potrebama, pod tim nazivom podrazumijevamo svako dijete koji se razlikuje od prosječnog djeteta u određenoj društvenoj i kulturnoj zajednici u :
Senzornim sposobnostima (oštećenja vida,sluha prisutna u tolikoj mjeri da dijete ne može samostalno funkcionisati);
Komunikacijskim sposobnostima (uključujući teškoće u učenju (disleksija, disgrafija, diskalkulija) i govorne smetnje (gluhonijemost);
Intelektualnim sposobnostima (pažnja, pamćenje, opažanje, zaključivanje, rješavanje problema)- mentalna zaostalost;
Socijalnom ponašanju i emocionalnom doživljavanju;
Tjelesnim osobinama. (Prema Vizek- Vidović i sur.,2003).
U zapadnim se zemljama predodžba o broju djece s posebnim potrebama znatno promijenila u odnosu na onu iz prve polovine dvadesetog stoljeća.Tako se, npr., mnoga djeca koja bi ranije bila svrstana u kategoriju blage intelektualne zaostalosti, sada prepoznaju kao učenici s teškoćama u učenju.
Svi oblici ometenosti otežavaju, a ponekad i onemogućavaju stjecanje iskustva koje će djetetu biti potrebno za njegov budući samostalan život. Koliko će razvojna ometenost biti prepreka za pojedino dijete da ostvari kvalitetan život, zavisi od pravovremene intervencije okoline, koja mora spriječiti nastanak pasivne uloge “bolesnika”. Adekvatnim ponašanjem treba motivisati dijete da usvoji i primijeni ona ponašanja za koja ima kapacitete.
I u ovim slučajevima je veoma često smanjeno očekivanje roditelja i nastavnika i jasan zaštitnički stav, koji izazivaju smanjenje aspiracija i prihvatanje uloge bolesnika.
Kvaliteta života djeteta sa teškoćama u razvoju je slabija od života vršnjaka, pogotovo u manje razvijenim zajednicama :Predrasude i negativni stavovi prema djeci i osobama ometenima u razvoju su rasprostranjeni. Porodica često nije svjesna sa kakvim se poteškoćama suočava njihovo dijete.
U ekstremnim slučajevima, dijete se okrivljava zato što nema kapacitet da se sa situacijom nosi kao njegovi vršnjaci, ili se odbija stručna pomoć. Učitelji, sa druge strane, često nisu dovoljno educirani da bi prepoznali teškoću na vrijeme. Vršnjaci, učenici u razredu, djecu sa smetnjama često izbjegavaju, rugaju im se, ne pozivaju ih na rođendane, i sl.
Istraživanja, međutim, pokazuju da djeca predškolske dobi nemaju takvih negativnih stavova- oni su učestaliji kod djece starije dobi. Zatim, čini se da se lakše prihvataju fizički nedostaci nego mentalna zaostalost-koja se, pak, lakše prihvata nego poremećaji u ponašanju. Osim toga, istraživanja pokazuju da samo druženje u mješovitim razredima, pa čak ni pokušaji namjernog odgajanja neće promijeniti negativne stavove djece prema njihovim vršnjacima koji su ometeni u razvoju.
Rezultati različitih opažanja socijalnog položaja djece ometene u razvoju pokazuju da odbojnost prema toj djeci postoji bez obzira na njezine uzroke. Ovakvi rezultati nameću dva osnovna zaključka:
Negativni stavovi djece prema vršnjacima ometenima u razvoju posljedica su nezadovoljavajućih interakcija između te dvije skupine djece. Djeca ometena u razvoju često postaju “disciplinski problem”- agresivna su prema drugoj djeci, na različite načine ometaju nastavu i rad, pa se u razredu veoma lako uspostavlja lanac negativnih interakcija.
Vrsta interakcija između normalne i ometene djece uvelike ovisi o nastavnoj klimi: emocionalnoj i socijalnoj. Punu socijalnu integraciju i odsutnost negativnih interakcija moguće je postići samo u kooperativnoj socijalnoj klimi u razredu (prema Andrilović i Čudina, 1996.).
Negativnih stavova vršnjaka prema djeci ometenoj u razvoju neće ni biti ukoliko su nastava i klima u razredu tako prilagođene da ometena djeca također mogu doživjeti određeni uspjeh i napredovati, te ako se učenje i postizanje obrazovnih ciljeva planira kao zajednički cilj i napor. Naravno da je jasno da u takmičarskoj klimi djeca s teškoćama u razvoju nemaju nikakve šanse u usporedbi s prosječnom ili darovitom djecom; Tada će iz njihove frustriranosti ubrzo proisteći agresivno ponašanje i neprijateljstvo okoline.
Ovakva su djeca češće ignorisana i neprihvaćena kao dio društva. Čak i kada prijateljstvo između djeteta sa teškoćama u učenju i djeteta bez teškoće bude formirano, priroda ovog odnosa je drugačija nego prijateljstvo između djece bez teškoća. Npr. Lewis (1990) je pronašao da kad su dijete sa teškoćom u učenju i dijete bez teškoće radili u paru, šestogodišnjaci i sedmogodišnjaci bez teškoća su sa svojim vršnjacima sa smetnjama pričali kao da su mlađi nego što ustvari jesu, a ne kao sa svojim vršnjacima.
No, proces inkluzije će vjerovatno doprinijeti da djeca sa smetnjama budu bolje prihvaćena (najprije od strane svojih vršnjaka) i da im se omogući kvalitetniji život i obrazovanje. Dakako da ovaj proces neće biti jednostavan-predrasude prema onome što se razlikuje, što je neobično, drugačije su oduvijek prisutne i teško ih je iskorijeniti.
