Blog

Godišnji odmori i praznici su velikom broju ljudi omiljeni period godine i nestrpljivo se očekuju. Povratak na posao nakon odmora je svojevrsni šok za organizam. Osjećamo se tužno i nevoljko se vraćamo starim obavezama. Zašto se to dešava?
Ovi osjećaji su normalni. Puno je razloga zbog čega se tako osjećamo.Kao ljudska bića, mi tražimo ugodu, zadovoljstvo i želimo izbjeći nezadovoljstvo. U stresnoj svakodnevnici, rijetki slobodni dani zbog praznika ili kraće radno vrijeme jednostavno nisu dovoljni da bi se „napunile baterije“. Najčešće su prvi dani nakon praznika izuzetno stresni, jer praznici nisu ispunili naša očekivanja ili nas čeka puno posla i obaveze u kojima se „gušimo“. U nastavku vam donosim nekoliko ideja kako da se lakše nosite sa postprazničnom tugom i sebi olakšate prve dane povratka na posao.
Nemojte odlaziti na odmor neorganizovani. Nemojte sav posao ostaviti za poslije odmora. Ustvari, isplanirajte što više možete. Neka vas prvi radni dan dočeka pospremljen radni stol i planer u koji ste upisali sve vaše obaveze. Uvijek govorim svojim klijentima- kada zapišete svoje obaveze, vi mentalno oslobađate prostor u svojim umovima. I to treba biti zapisano na jednom mjestu, u jednom kalendaru/planeru, jer je jedino tako praktično i vama dostupno za rad.
Sedmice prije odlaska na odmor trebaju biti ispunjene radom, kako bi vam taj povratak na posao lakše pao. Nemojte upasti u „praznično raspoloženje“ kada je u pitanju vaš posao. To će biti kontraproduktivno za vaš poslovni uradak.
Pripremite se psihički za prvi radni dan. Ustanite ranije, slušajte omiljenu muziku, doručkujte- i dođite na posao ranije. Ako budete imali makar deset minuta mira prije buke i poslovnih zahtjeva, dozvolit ćete umu da se akomodira na poslovno okruženje.
Nagradite se nakon toga- neka prva sedmica povratka na posao bude puna malih, slatkih nagrada: odlazak u kino ili ručak u omiljenom restoranu. U skladu sa vašim mogućnostima.
Ukoliko je moguće, odgodite zahtjevne poslovne zadatke. Idealno bi bilo da prvi radni dan nemate nikakav pretežak poslovni zadatak. Ako imate mogućnost zakazivanja, neka zahtjevni zadaci sačekaju barem treći dan povratka na posao.
Mislim da ste svjesni da nije problem u povratku na posao, jer je posao sastavna komponenta života. Problem je u našoj percepciji posla i toga da radni dani ne moraju biti ispunjeni ničim drugim, izuzev obavezama. Sve razonode i ugodnosti ostavljamo za vikend, kada se ponovo nađemo u začaranom krugu kućnih i socijalnih obaveza. Niko vam ne može zabraniti da pola sata prije spavanja provedete onako kako vi želite. Birajte aktivnosti koje vam „pune baterije“.
Naravno, ovdje je riječ o situaciji kada je nezadovoljstvo poslom samo privremeno i vezano za postpraznično raspoloženje. Ukoliko ste hronično nezadovoljni i odlazak na posao je konstantno praćen psihosomatskim simptomima, krajnje je vrijeme da razmislite o promjeni radnog mjesta.

Einstein je rekao: „Ludost je kada radite istu stvar više puta, a očekujete različite rezultate“. Zato se veze koje se obnove bez dogovora i oproštaja, najčešće ponovo završe. Ukoliko odlučite da partneru date novu šansu u vezi, to mora biti smišljena odluka kojoj ćete svjesno pristupiti. Trebate preraditi stvari koje su uopšte dovele do raskida, te pronaći kompromis kako se u budućnosti ne biste oko istih stvari sukobljavali.
Odgovor da će se partner promijeniti (bez tačne ideje), jednostavno nije prihvatljiv. Uvijek govorim klijentima da upitaju kako će se to tačno partner promijeniti. Kako da se promijenimo ako nikada nismo saslušali šta to ustvari partneru smeta? Šta ako je to neka karakterna crta sa kojom se identifikujemo i ne želimo da se promijenimo?
Ne zaboravite da su partneri dva odvojena bića, odvojenih preferencija i percepcija. Ono što je jednome ideal ljubavi, sreće i zadovoljstva, drugome je često nepotrebno. Partneri znaju imati različita očekivanja jedno od drugoga, zbog čega se često sukobljavaju. Paradoksalno je da svi žele da ih partner usreći, ali ne znaju odgovoriti na pitanje šta bi ih tačno usrećilo (kakvo ponašanje, kakve riječi, i sl). Drugim riječima, da bi vas neko mogao usrećiti, najprije morate znati šta vas to čini sretnima.
Dolazak do druge šanse je često „igra mačke i miša“, test dominacije i karaktera. Ko će koga prvi pozvati, ko će zamoliti za novu šansu i rizikovati da bude odbijen. Za razliku od prvog puta kada se u cijelu priču kreće od neutralnog početka, obnovljene veze kreću od minusa. Zajedno sa voljom da se sa nekom osobom bude, dolaze „u miraz“ i svi konflikti i suze koje su ostali neriješeni. Također, kroz vrijeme koje je prošlo, oba su se partnera promijenila. Ne želim reći da je obnovljena veza osuđena na neuspjeh (jer nije), već da uspješnost obnovljene veze zavisi od volje i truda oba partnera (baš kao i svaka druga veza, zar ne)?
Egu jako imponuje činjenica da nas bivši/bivša i dalje traži, da nas voli, da nas ne može zaboraviti. To naročito prija onima koji su bili ostavljeni i povrijeđeni. Druga šansa se daje i iz želje da partner „ne bude dostupan nikome više, barem na određen period dok ne vidimo kako ćemo dalje“. Dalje, ljudi se mire jer osjećanja još uvijek postoje, vjeruju da je njihov partner/ka onaj/ona prava. Nostalgija za prošlim vremenima i to što trenutno nemate nikoga je definitivno loš razlog za obnoviti vezu sa bivšim/bivšom, ali je također čest razlog pomirenja.

Ukoliko je slučaj da je jedan od partnera pogriješio, mora zaista pokazati motivaciju da se to nikada više ne ponovi. Uspostavljanje povjerenja koje je jednom uništeno je dugotrajan proces, koji nije uvijek uspješan.
Bilo kako bilo, slušajte svoje srce, ali i svoj mozak. Za uspješnu vezu je povjerenje i osjećaj pripadnosti ključno, jednako kao i ljubav. Ukoliko se neko nije promijenio u prvih 2 godine veze, kako će se magično promijeniti baš sada? Zato uvijek predložim da se (mentalno) napravi neki rok. Npr., ako se 4 mjeseca od pomirenja stvari ne poprave, znak je da se vrlo vjerovatno i neće promijeniti. Na vama je da li želite uzaludno čekati.
Svi griješimo. Ali postoji razlika između greške koja se desila jednom, pa smo u međuvremenu sazreli i sada znamo cijeniti ono što imamo, te nezrelog ponašanja i iskorištavanja nečije ljubavi prema nama. Koliko god da boli život bez nekoga koga volimo, bolnije je biti u vezi u kojoj partneru ne vjerujemo, ne vidimo budućnost i osjećamo da nismo voljeni i prihvaćeni takvi kakvi jesmo. Također, ako par period nakon veze iskoristi za lični i emocionalni razvoj i zatim zrelo odluči da je spreman za pomirenje, takva veza ima veće šanse da uspije. Kada smo mladi, sanjamo o fatalnoj ljubavi. Filmovi i serije prikazuju čarobni osjećaj kada smo sa onim kojeg/koju volimo, ali ne i sav rad i zalaganje oko voljene osobe, koju svaka uspješna veza podrazumijeva. To što smo sa nekim koga volimo (i uzvraćeno nam je), ne znači da ćemo imati uspješnu i zdravu vezu koja će oboje usrećiti.
Ako ste očekivali da vam kažem da li trebate dati drugu šansu ili ne, morat ću vas razočarati. To je ipak vaša odluka. No, nadam se da su vam argumenti koji su spomenuti makar malo olakšali proces odlučivanja.

Ljutnja je jedna od primarnih ljudskih emocija i može varirati od blage iritacije do jakog bijesa. Emocionalno je snažno obojena i popraćena fiziološkim i biološkim promjenama: ubrzani rad srca, povišeni pritisak, povećane razine hormona, itd. Često za neke ljude kažemo da su “iritabilni”, tj. lako se razbijesne i imaju neprimjerene reakcije. Ovakvi ljudi su češće bez prijatelja ili su usamljeni i imaju smanjenu toleranciju na stres. Istraživanja pokazuju da su neke bebe zaista razdražljivije od drugih, a uzroci leže u genetici. Također, veliku ulogu igra i funkcionalnost ili disfunkcionalnost primarne porodice, te načini suočavanja koje su se u porodici primjenjivali i usvojili kao model ponašanja.
No, jedno je imati neprimjerene reakcije povremeno, a sasvim drugo kada ta ljutnja preraste u destruktivno i razarajuće ponašanje. Naljutiti nas može bukvalno sve: drugi ljudi, situacije, neprijatno sjećanje, neugodna situacija u kojoj smo se našli, neuspjeh, osjećaj da nam nešto stoji na putu ostvarenja našeg cilja, itd.
Svi smo mi doživjeli bilo svoje, bilo tuđe ispade bijesa. “Ispadi bijesa” su obrasci ponašanja i pojačanih emocija koji su nerijetko popraćeni verbalnom ili fizičkom agresijom i gnjevom, a koji su posljedica prekomjerne ljutnje.
Šta ostane nakon ovakvih ispada? Najčešće čovjek ili žena koja se kaje zbog svog postupka, osjeća se slabim da se kontroliše, a ostaju i ljudi koji su tome svjedočili, najčešće povrijeđeni tim postupcima.
Da razgraničimo: da ljutnja nije imala funkciju da nas zaštiti i da nam pomogne da se spasimo od neprijatelja, vjerovatno bi bila eliminisana kroz evoluciju. Ona predstavlja obrambeni mehanizam u situacijama u kojima se osjećamo ugroženima- kada treba da se branimo. Dakle, u redu je da se naljutimo u situacijama kada smo fizički ili intelektualno ugroženi. Ali, naljutiti se sa stilom i ne “prelaziti preko leševa” je nešto što se trenira ili nauči. Mali broj ljudi je dovoljno flegmatično da se sa bijesom mogu smireno nositi. Ipak, bijes se mora naučiti kontrolisati.
Top of Form
Najčešće načini suočavanja sa bijesom su: suzbijanje (potiskivanje), izražavanje bijesa i smirivanje. Izražavanje bijesa na asertivan način je najkonstruktivniji i najzdraviji način izražavanja bijesa- jednostavno imenovanje svojih emocija, vodeći računa o tuđim emocijama.

Izražavanje bijesa je, ipak, najčešći način reakcije na bijes. Zavodljivo je izreći mnoge uvredljive stvari samo zato što ste ljuti. Ali, pogledajte širu sliku- šta dolazi nakon toga? Zamislite balon: Kada je napuhan, pun je zraka i vrši svoju funkciju. Kada ga ispušete, on je ostao potpuno prazan- ali, nenapuhan balon nema funkciju. Tako i vi; Možda ćete se kratkotrajno riješiti akumulirane ljutnje, ali ćete ostati prazni. Ljutnja koju sada osjećate će proći-to je samo jedna situacija u nizu vaših životnih situacija. Ali, vaša reakcija na tu situaciju i posljedice u pogoršavanju odnosa sa drugima ostaju mnogo duže.
Pokušajte svakodnevno primijenjivati tehnike opuštanja, meditacije ili jogu. Princip je jednostavan: Ukoliko konstantno dopunjavate šoljicu koja je već puna, gdje mislite da stanu nove emocije? Morate konstantno prazniti tu šoljicu kako biste se rješavali nagomilanog stresa.
Detaljan opis trenutne situacije pomaže kada se osjećate preplavljeni bijesom. Npr. “Osjećam kako mi se vilica grči, da sam jako uznemirena i da ne znam kako ću se smiriti”.
U podlozi osjećaja konstantnog bijesa je uvijek neki neriješeni problem. Dobar je početak osvijestiti da postoji neki problem. Ipak, na rješenju problema se ne radi dok ste bijesni. Privlačno je izgovoriti mnoge bolne stvari koje će vama donijeti olakšanje, ali će bez razloga povrijediti druge ljude. Ako želite, zapišite na papir kako se osjećate. Ili uzmite svoj mobilni telefon i snimite video poruku umjesto što biste to rekli osobi kojoj je namijenjeno. Sigurna sam da, kada pogledate taj snimak par dana kasnije, bit će vam drago što je ostalo samo na snimku.
Promjena okoline je također dobra. Nekad je okruženje u kojem se nalazite ono koje je frustrirajuće i nijedan način suočavanja ne pomaže. Tada je dobro uzeti nekoliko slobodnih dana i „pobjeći“ od takvog okruženja. Naravno, ovo je samo kratkoročno rješenje. Dugoročno rješenje je pronaći oazu odmora u pustinji desktruktivnih misli. U razvijenim zemljama je dostupan „anger management“- terapija kontrole bijesa.
Ukoliko smatrate da je bijes koji osjećate stvarno van kontrole i da loše utiče na kvalitet vašeg života, onda trebate razmisliti o radu sa stručnim licem, da biste naučili bolje postupati u situacijama kada ste bijesni. Trening asertivnosti je također jako koristan za nošenje sa frustrirajućim situacijama.
Da zaključimo, bijes nije sam po sebi loš, niti ga se može potpuno eliminisati. No, ako on dominira vašim životom i ne možete ga kontrolisati, onda se time morate pozabaviti. Život je ispunjen frustrirajućim situacijama koje ne možemo iskontrolisati- možemo samo raditi na sebi kako bismo se sa njima mogli konstruktivno suočiti.

Emocionalne ucjene su prisutne u baš svakoj vrsti ljudskih odnosa. Ucjenjivati može roditelj, partner, prijatelj, dijete. Što smo vezaniji za ucjenjivača, to razornije posljedice po nas ima emocionalna ucjena. U ovom tekstu naglasak želim staviti na emocionalnu ucjenu roditelja, posebnu vrstu ucjene koja upropaštava djecu širom svijeta.
U balkanskom društvu je prisutna posebna vrsta patološkog ponašanja koja je ranije smatrana za poštovanje starijih. Stvarno ne želim govoriti protiv naših starijih koje izuzetno poštujem, već želim da ukažem na to šta je takav sistem ponašanja uradio mlađim generacijama.Naši roditelji, naše nane i dede, su bili odgajani tako da trebaju živjeti u zajednicama i da trebaju svoje želje i potrebe podrediti porodici. Rijetki su oni koji su u tom sistemu živjeli onako kako su htjeli. Većina ih je živjela onako kako je situacija dopuštala, odnosno, koliko su se roditelji slagali sa njihovim odlukama. To ne znači da su ti ljudi bili emocionalno nezreli pa se nisu suprostavljali, već da je tradicionalno društvo jednostavno bilo takvo.
Dakle, nije problem u pretpostavci da želimo biti dobra djeca i pomoći svojim roditeljima koliko smo u mogućnosti. To žele sva djeca- čak i ona koja su rasla u nesretnim porodicama. Problem je u osjećaju dužnosti i stavljanju roditelja u vrhovnu ulogu: „Ja sam ti dala/dao život, pa ga ti moraš živjeti onako kako ja mislim da treba“. Problem je u postavljanju svojih potreba na posljednje mjesto. Problem je u razvijanju osjećaja da mi, naše potrebe i želje, nismo bitni. Problem je u izjednačavanju brige o sebi sa sebičlukom.
Dovoljno je okrenuti se oko sebe i pronaći veliki broj nesretnih ljudi koji su život podredili tome da im roditelji konačno budu zadovoljni. Ali, to se nikad ne dešava. Čak iako nastupi kratkotrajni moment ponosa ili sreće, roditelj-ucjenjivač uskoro pronalazi nešto novo čime bi dijete držao „u šaci“.Najpopularniji način manipulacije je manipulacija zdravljem. Roditelj koji čuje od svog djeteta nešto što nije želio da čuje, gotovo momentalno pada u nesvijest, dobija aritmije i oporavlja se danima od „šoka“. Djetetu se ovim poručuje da je njegovo negodovanje dovelo do mamine ili tatine bolesti: „Ako se ti buniš, meni nije dobro“.
Dijete roditelja ucjenjivača je nesretno, nema samopouzdanja i najčešće razvije neki oblik psihopatologije kroz život. Ako je dijete naviklo da mama ili tata reaguju samo na određeni dio njegovog ponašanja pozitivno ( a to je onda kada radi ono što oni žele), bojat će se postupiti kako bi željelo, te će uopšteno imati probleme da preuzme inicijativu u svom životu dok mama i tata to ne „odobre“. Nismo sebični ako sebi želimo dobro. Imamo pravo imati vlastite želje i htijenja koja ponekad neće biti odobrena od naših voljenih. Ali to ne znači da ne trebamo poslušati sebe.
Roditelji su na svijet donijeli djecu ne samo sebi, nego cijelome svijetu. Donijeli su (bar bi trebalo) zato što su željeli da malome biću podare najljepše od sebe, da se o nekome brinu, i da ga vole najviše na svijetu. Da od njega naprave fizički i psihički zdravu osobu. Nisu ga donijeli na svijet da im bude podanik i da preko njega liječe svoje komplekse. Ili?
Jedan mi je klijent ispričao da je rekao svojoj mami, nakon što je milioniti put čuo kako ga je rodila i podredila mu život: „Ne možeš mi naplaćivati nešto što ti nisam tražio! Nisam tražio da me rodiš, nisam tražio da se žrtvuješ! Ali kada sam već tu, nisam ti rob“!
Grubost njegovih riječi odražava duboku bol četrdesetogodišnjeg muškarca koji nikad nije uspio da ostvari dugu vezu sa ženom, jer je majka svaku vezu upropaštavala. Sve bi bilo uredu dok veza nije postala ozbiljna. Do tada je bila veliki prijatelj sa njegovim djevojkama. Ali, čim bi postalo ozbiljno, ona se misteriozno razbolijevala, tugovala što je „loš sin pa će je ostaviti“, sve dok on na kraju ne bi popustio pred njenim željama. Roditeljska ucjena je posebno bolna jer uloge nisu izjednačene. Roditelji su nas rodili, posvetili život tome da od nas naprave ljude i na skali bodova rangiraju visoko, najviše moguće, u odnosu na bilo koga u našoj okolini, pa i u odnosu na naše bodove u odnosu s njima. Zato je nepošteno tu prednost od dvadeset/trideset godina iskoristiti „u borbi“ za prevlast u životu svog djeteta. Dijete ( imalo ono 10 ili 50 godina) je uvijek dijete svoga roditelja, koje osjeća dužnost prema roditelju i želi da ga usreći. Prije svega se treba raditi na tome da je osjećaj da roditelji nisu pošteni prema nama normalan, te da nismo zbog toga loši ljudi. Većina emocionalno zlostavljane djece ne dozvoljava ovakvim emocijama da isplivaju na površinu, jer ne žele da priznaju da uopšte imaju takve emocije. Emocionalne ucjene ne prestaju sa djetetovim odlaskom od kuće. Dijete ima poteškoća da stvori novu porodicu (ili barem skladnu novu porodicu) zato što se roditelji, direktno ili indirektno, miješaju u djetetov život.
Ako imate ovakav problem sa svojim roditeljima, vrlo je vjerovatno da nije do vas. Određeni dio roditelja to zaista radi namjerno, ali je većina ipak nesvjesna.
Ako ste prepoznali sebe u ovim redovima, trebate otkriti koja vjerovanja dovode do takvog ponašanja. Najčešće je osjećaj sumnje u sebe kao roditelja i patološka želja za kontrolom .Možda mislite da to je roditeljska ljubav i brižnost- ali, nije. Što je odnos među partnerima lošiji, to je veća vjerovatnoća da se razvije posesivnost prema djetetu. A što je veća posesivnost, veća je i mogućnost za roditeljsku manipulaciju. Roditelj, ljutnjom, vikanjem i manipulacijom, sprečava dijete da se osamostali. Emocionalna ucjena je otrovni obrazac ponašanja koji uništava djecu, a naposlijetku i roditelje. Svako to dijete će doći do tačke kada, ako ništa drugo ne urodi plodom, kida odnose sa roditeljima. Odnosno, u odabiru između svog života i roditeljskog, izabere svoj.
Zdrav odnos sa roditeljima znači da roditelji prekinu simbiotsku vezu sa svojom djecom i omoguće im da izgrade zdrave odnose sa drugim ljudima (na šta i roditelji, naravno, imaju pravo).

Dunning-Krugerov efekat formulisali su dva socijalna psihologa, David Dunning i Justin Kruger, 1999. godine, nakon niza istraživanja. O čemu je riječ?
Sigurno ste svi bili svjedokom da neko sasvim samouvjereno polemiše o mnogim temama o kojima nema nikakvog znanja. Naprimjer, na večeri, pokreće se tema i jedna od prisutnih osoba iznosi svoj stav, ubjeđujuću druge da je jedino njen stav ispravan i od njega ne odustaje, pritom omalovažajući ono što govore njeni sagovornici. I premda je svima jasno da dotična osoba “nema pojma o čemu govori”, to je ne ometa da nastavi sa ubjeđivanjem.
Danning-Kruger efekat je kognitivni poremećaj, koji se odnosi na to da osobe sa manjkom vještina i znanja u nekoj oblasti žive u iluziji da su znanjem i vještinama superiorni u odnosu na svoje sagovornike. Ovaj poremećaj ne treba miješati sa kompleksom više vrijednosti (osjećaj da ste bolji od okoline). Prosto rečeno, osoba nije svjesna svoga neznanja i odsustva neke vještine, ali se ponaša kao da sve o tome zna. Nesvjesna je svoga neznanja.
Ovaj se efekat pripisuje metakognitivnoj nesposobnosti da osoba uvidi i prepozna svoje greške.

Dunning i kolege su obavili niz socijalnih eksperimenata na ovu temu. U jednom od njih su ispitanike pitali značenja termina iz oblasti politike, fizike, geografije… (koji su bili potpuno izmišljeni). Čak 90% ispitanika je odgovorilo da su im pojmovi poznati i samouvjereno su ih objašnjavali. Ustanovili su da su ispitanici koji su imali najmanji skor na testovima iz gramatike, humora i logike su također imali najveću tendenciju da precjenjuju svoj učinak. Njihovo istraživanje je pokazalo da su ljudi manjih sposobnosti, ne samo lošiji radnici, nego ne umiju objektivno procijeniti kvalitet svog rada. Također, manje su sposobni procijeniti vještine i sposobnosti svojih radnih kolega, što dovodi do toga da sebe smatraju boljima, vrijednijima i zahtijevaju više pažnje i poštovanja od svojih radnih kolega.
Ljudi manjih kompetencija(da ih tako nazovemo) precjenjuju svoje sposobnosti, potcjenjuju vještine i sposobnosti drugih ljudi, te gotovo patološki ne prepoznaju vlastite greške.
Na koga sve utiče ovaj efekat? Na sve nas!
Koliko god da smo informisani i educirani, niko ne zna baš sve, te niko ne može biti stručan u svim područjima. Sjajni inžinjer može biti antitalenat za kuhanje. Osoba koja posjeduje veliko znanje o matematici, može biti potpuno ignoratna kada je opća informisanost u pitanju. Dakle, kad se slijedeći put nađete u društvu osobe koja o svemu zna sve, znat ćete šta se sa njom dešava.
Bitno je naglasiti da Dunnig-Krugerov efekat nema ništa zajedničko sa niskim koeficijentom IQ.
Dunnig-Krugerov efekat se može ublažiti na nekoliko načina. Naime, što se osoba više informiše, čita i uči, postaje informisanija i zaista može postati stručnjak u nekom polju. Umjesto pretpostavljanja da već znamo sve o nekoj temi, trebamo to ostaviti po strani i zaista se udubiti u čitanje nekog štiva značajnog za temu o kojoj diskutujemo. Konstruktivna kritika je također poželjna: Ona je feedback koji govori o vašem napretku.

Ne postoji odnos u kojem se dvoje ljudi barem nekada nije mimoišlo u mišljenju ili se posvađalo. Uvriježeno je mišljenje da je skladan odnos onaj koji je naizgled bez trzavica, rasprava i razmjena mišljenja. Istina je, nažalost, često drugačija: Ispod takvog odnosa se nalaze dvoje ljudi koji se boje izreći svoje mišljenje i zauzeti stav jer se boje da će izgubiti partnera, da će izgubiti njegovo poštovanje ako mu se prikaže u „pravom“ svjetlu, i sl.
Nije problem kada se desi razmirica. Problem nastaje kada se ne zna stati, pa se dopusti da to poprimi velike razmjere. U svakom odnosu u kojem postoji puno neriješenih stvari, postoji opasnost da obična diskusija eskalira u ozbiljnu svađu. Postoje svađe nakon kojih osjećamo olakšanje jer smo ispoljili neku sakrivenu emociju ili riješili problem, te svađe nakon kojih se osjećamo devastirano, potišteno i uznemireno. Dakle- svi se ponekad svađaju. Pa ipak, neki ostaju skupa, dok se drugi rastaju. Šta ih razlikuje?
Prije svega, to kako se svađaju. Sama činjenica da ste se posvađali sa partnerom zaista nije alarmantna, već sam način svađanja može biti problematičan. Ako se umijete posvađati vezano za neku konkretnu temu i pritom ne „udarati nisko“ tokom svađe, onda ste na dobrom putu da usavršite „umjetnost svađanja“. Nisam je bez razloga tako nazvala. Smatram da je jako mali broj ljudi zaista sposoban da se kvalitetno i konstruktivno posvađa.
Svađe se razlikuju po svom intenzitetu i učestalosti. Neki se parovi svađaju povremeno, dok je drugima svađa najčešći vid komunikacije. Nekada su uzroci svađe jasni, a nekada su sakriveni.
Zbog svega toga, parovi moraju naučiti uspostaviti komunikaciju ondje gdje je nema, te usvojiti asertivno komuniciranje (bez bijesa i visokih tonova). Ožiljci koje ostavi fizičko nasilje su vidljivi, ali psihološke rane nastale tokom verbalnih uvreda u svađi nisu. No, to ne znači da nisu opasne po nečije mentalno zdravlje, samopoštovanje i sliku koju osoba gradi o sebi.
Svađa može biti konstruktivna i destruktivna. Kada je svađa konstruktivna, to omogućava da oba partnera izraze svoje emocije i da se pronađe kompromisno rješenje, na obostrano zadovoljstvo. No, destruktivna svađa ima za cilj da „uništi neprijatelja“, da povrijedimo partnera, te se uvijek vrti oko starih nesporazuma oko kojih se ne pronalazi kompromis.
Asertivna komunikacija je ključna, jer nam partner, bez obzira na to koliko se dobro poznajemo, nije u stanju čitati misli. Premda je ustaljeno mišljenje da „bi partner trebao da zna šta želimo, ukoliko nas poznaje“, ja ga smatram problematičnim i neproduktivnim.
Jako je bitno i osvijestiti šta je uzrok, a šta povod neke svađe. Ukoliko se zaista svađamo oko uzroka svađe, onda nema problema. No, ako se svađamo oko nečega, dok je pravi uzrok nešto drugo, možemo očekivati da se uskoro desi nova svađa (dok god se ne riješi uzrok svađe).
Analizirajmo slijedeći primjer:
Suprug X je temperamentan, brz na jeziku, ali kada se naljuti, stvari se moraju rješavati odmah, te diskusija traje onoliko dugo koliko on smatra da je potrebno da se svi segmenti svađe preispitaju. Supruga Y je također temperamentna i brza na jeziku, ali kada do svađe dođe, uvijek traži malo vremena da bi „ohladila glavu“ i trezveno pristupila diskusiji. Kako pronaći kompromis?
Isto kao što nije dobro izbjegavati svađu, nije dobro ni forsirati je. Ako jedan partner konstantno napušta prostoriju ne želeći da razgovara, to može ozbiljno ugroziti odnos među partnerima. Sa druge strane, nije rješenje ni forsirati i provocirati partnera dok „ne eksplodira“. U navedenom primjeru, uputno bi bilo dogovoriti neki plan koji će se prilikom svađe morati poštovati. Npr. time-out od 10 minuta i nakon toga razgovor od maksimalno pola sata. Tako se sprečava izoliranje jednog partnera, te monolog drugog, što vodi do beskonačne svađe.
Također je bitno je zadržati fokus. Zašto se svađate? Da biste riješili neki problem ili da biste se osjećali superiornije? Ko započinje svađu i kako se svađa završava? Da li riješite problem ili demostrativno zalupite vratima? Na kraju krajeva, da li vam je važnije da (uvijek) budete u pravu ili da budete zajedno i sretni?
Većina ljudi se agresivno svađa. Osjetivši da se napadnutom, osoba može u afektu reći stvari koje ne misli, koje pritom povređuju partnera. Takve su svađe jako opasne za partnerski odnos. Ukoliko nakon svađe sjednemo i analiziramo sami tok svađe, možemo puno toga naučiti. Nijedan odnos nije savršen. Svađamo se sa roditeljima, braćom, sestrama, prijateljima, te partneri nisu izuzetak. Kada nesvjesno vrijeđamo osjećanja naših najmilijih, trebamo se preispitati zašto to radimo. Ukoliko to radimo jer partnera ne volimo više, onda ga trebamo pustiti iz te veze. Ukoliko to radimo da se hranimo njegovom patnjom, to je onda emocionalno zlostavljanje. Tolerancija, strpljenje i poštovanje su ključ dobrih veza. I dobrih svađa, dodala bih.