Prirodna težnja roditelja je da nastoje da svojoj djeci pomognu u raznim izazovnim životnim situacijama. Naročito danas, kada se promjene dešavaju munjevitom brzinom i kada je svijet postao „globalno selo“. Bilo da je u pitanju promjena u porodičnom okruženju, promjena škole ili promjena države u kojoj živite, sasvim je sigurno jedno: Djeca to itekako osjete. Ono što se često ignoriše je činjenica da svako dijete ima svoj tempo kojim „prerađuje stvari“. Tačnije, roditelji daju djeci onoliko vremena koliko oni misle da djeci treba, a to često nije u skladu sa onim koliko vremena zaista djeci treba da se nečemu prilagode. Djeca u pravilu teško podnose odvajanje od prijatelja i poznate okoline.
Promjene se dešavaju momentalno, ali period tranzicije- navikavanja na novonastalu situaciju ipak traje duže. Budite strpljivi sa svojim djetetom- ali i blagi prema sebi. Dozvolite i djeci i sebi da se osjećate tako kako se osjećate- da ništa ne požurujete.
Promjene mogu biti i pozitivne, ali imajte na umu da je svaka promjena i gubitak nečega. Kamen koji nosite u džepu ( a koji vam je smetao) će vam nedostajati jednom kada ga izvadite iz džepa, pa kako da vam ne nedostaje nešto u čemu ste uživali?
Djeca (kao i odrasli) će iskusiti osjećaj gubitka, tuge i sjete vezanih za prethodnu situaciju, i to je njihovo pravo i jedini pravi put da se novonastala situacija usvoji bez posljedica. Nikakvo forsiranje neće donijeti ništa dobro. Npr. preselili ste se u novu državu i dijete je tužno, plače i želi nazad. Možda vam je prva reakcija da je/ ga ubjeđujete da nema zbog čega biti tužna/tužan i da je sve sada puno ljepše. Međutim, puno bi bilo bolje da pokažete da poštujete djetetove emocije. Npr. : „ Znam da ti nedostaje naša stara kuća, tvoji prijatelji i (nabrojite neke stvari koje ste skupa tamo radili). Tvoj tata/mama i ja smo smatrali da je za našu porodicu bolje da živimo ovdje. Uredu je da bude tužna/tužan. Ja sam tu kada god poželiš da pričamo i voljela bih/volio bih da ovdje napravimo nove zajedničke navike“. Dijete će vjerovatno plakati i zahtijevati da se vratite u stari grad. Ali, budite strpljivi. Posvetite se puno više nego što biste to inače radili i nastojte pokazati pozitivne strane novog mjesta. Vremenom će sve doći na svoje.
Da ponovim, nemojte djeci govoriti kako treba da se osjećaju i da trebaju što prije prestati biti tužni/sjetni/ljuti zbog promjene. Prirodno je da vi kao roditelji teško podnosite činjenicu da vam se dijete sa nečim bori- ali to je njegova borba u kojoj vi možete samo da pomognete, a nipošto da je za njega vodite. A pomoći ćete samo tako što ćete jednostavno biti tu i nuditi mu podršku i ljubav konstantno.
Bitno je razlučiti šta radimo zbog toga što naše dijete zaista to treba, a šta radimo zbog toga što mi to trebamo. Možda mi imamo smanjenu toleranciju na frustracije, pa iz tog razloga pokušavamo što prije umiriti dijete?
Sa druge strane, promjenu možete olakšati i fizički. Puno razgovarajte o tome što predstoji. U gore navedenom primjeru selidbe, možete šetati po novom naselju, pričati o zabavnim stvarima koje ćete raditi kad se preselite i dopustiti djetetu da samo uredi svoju novu sobu. Ukoliko je u pitanju selidba u novi grad/državu, gledajte klipove na internetu i pokažite djetetu šta ga čeka.
Još jedna bitna stvar je održavanje porodične rutine. Pokušajte, u granicama svojih mogućnosti, što više održavati porodičnu rutinu. Sigurno je da će se neke stvari promijeniti i da će privremeno biti van kolosijeka, ali ako ste imali kino večer subotom- pokušajte da to i dalje poštujete. Konstantna neizvjesnost je dobra podloga za razvoj raznih anksioznih simptoma i otežava proces adaptacije. Djeca vole rutinu- ona im ulijeva osjećaj sigurnosti.
