Author: Nurka Redžepagić Bulić

Jedan sat sa Irvinom Yalomom

“Nurka, zabrinut sam za tebe. Sada komuniciramo već neko vrijeme i vidim tempo koji si zadala, samo ne znam kome se dokazuješ”, započeo je naš razgovor čuveni Irvin Yalom. Kada sam pokretala svoju praksu, znala sam jedno- ako budem deseti dio terapeuta kakav je on, bit ću sebi najbolja na svijetu.
Moram priznati da je ovo tekst koji sam počinjala pisati nemali broj puta, ali mi se svaka rečenica činila nedovoljnom da slikovito prenese emocije, jer ja o njegovom radu mogu uvijek da razgovaram. Svi koji se bave terapeutskim radom znaju koliko je Yalomov doprinos psihoterapiji, no, mnogi ga vole upravo zbog njegove proze. Razmišljala sam o čemu da pišem, jer nisam htjela da se baziram isključivo na biografske podatke koji su ionako dostupni na Internetu. Prije nego nastavimo, jeste li čuli za Irvina Yaloma?
Ukratko, Irvin David Yalom je profesor psihijatrije, emeritus sa Stanford Univerziteta , poznat po brojnim djelima koje je namijenio terapeutima-no, njegova djela imaju forme romana i napisana su umjetničkim više nego profesionalnim vokabularom, tako da su razumljiva svima, bez obzira na predznanje koje imaju ili nemaju o psihologiji. Među najpoznatija Yalomova djela se ubrajaju: Teorija i praksa grupne psihoterapije, Kada je Nietche plakao, Liječenje Schopenhauerom, Krvnik ljubavi, Zvat ću policiju, Čari psihoterapije…Posljednju knjigu je objavio 2017. godine, to su njegovi memoari pod nazivom „ O sebi-priča psihoterapeuta“ .
No, ono po čemu je ovaj čovjek najspecifičniji je njegov odnos prema klijentu i samoj terapiji. Mislim da je prvi koji je potencirao da odnos u terapiji mora biti iskren, odnosno, da terapeut treba otkriti nešto o sebi ukoliko to klijenta zanima, što se kosilo sa dotadašnjom praksom da terapeut treba da samo reflektuje klijentove osjećaje. Na to ću dodati svoju misao da je riječ o predivnom, skromnom i profesionalnom čovjeku koji je na sva moja pitanja odgovarao uvijek brzo, sažeto i nikad nisam doživjela da čekam dugo na njegov odgovor, a komuniciramo već godinama. I kada razgovarate, osjećate koliko Vas poštuje kao sagovornika, iako je 66 godina stariji od mene.
Nakon dugo vremena odvažila sam se da ga zamolim da odvoji vrijeme za jednosatnu seansu, tokom koje smo reflektirali neke od mojih profesionalnih i privatnih izazova. Naravno, ispričao mi je stvari iz svog života riječima koje nisu spomenute u njegovim knjigama, dok sam ja, kao dobar đak, citirala sve te dijelove iz njegovih knjiga. Znam odranije da ne voli kada ga se hvali- tako da sam pokušala ne biti dosadna sa svojim oduševljenjem.
Yalom je u svojim djelima otvoreno govorio o tome koliko je često trebao i sam terapiju, koliko se borio sa anksioznošću i povremenom depresijom. Pitam da li je ikad osjetio da zbog toga nije prava osoba za rad sa klijentima. Odgovara da ne, dapače, da su mu zbog toga ljudi samo još više vjerovali. Trenutno je u fazi žalovanja za ljubavi svog života, suprugom Marilyn, sa kojom je preko 60 godina bio u braku.
„ I pogodi šta, Nurka-opet sam u terapiji, u ovim godinama. Naravno da jesam, ja bolujem i žalujem, i ne bi bilo normalno da se pravim da je sve normalno…“.
Oprostite mi što ću ostatak razgovora sebično zadržati za sebe; No, ipak sam Vam pripremila nekoliko njegovih najpoznatijih citata:
Ne rađajte djecu dok ne budete spremni biti stvaraoci i stvarati stvaraoce. Pogrešno je rađati djecu iz potrebe, koristiti dijete za ispunjavanje usamljenosti, proizvoditi kopije sebe kako bismo sebi osigurali svrhu. Pogrešno je tražiti besmrtnost sijući svoje sjeme u budućnost, kao da će ono zadržati vašu svijest.
Živi dok si živ! Smrt gubi na svojoj strahoti onda kada čovjek iskusi potpuno svoj život. Onaj ko u pravo vrijeme ne živi, ne može u pravo vrijeme ni umrijeti.
Voljeti znači aktivno voditi brigu o životu i razvoju drugog bića.
Strah od smrti majka je svih religija, koje svaka na svoj način pokušavaju da ublaže agoniju naše konačnosti.
Ja maštam o ljubavi koja je nešto više od želje dvoje ljudi da jedno drugo posjeduju.
Što više stičemo, više žudimo i veći je ponor naše tuge kada nam žudnja nije zadovoljena. Ako tražiš sreću, ne traći svoj život boreći se za ono što ti zaista nije potrebno.
Ljubav nije samo iskra strasti između dvoje ljudi. Postoji beskrajna razlika između zaljubljivanja i ljubavi. Ljubav je način postojanja, model življenja u poveznosti, a ne čin ograničen samo na jednu osobu.
Da bi se neko istinski povezao sa nekim drugim, prvo se mora povezati sam sa sobom. Ako nismo u stanju da prigrlimo sopstvenu usamljenost, samo ćemo to drugo biće koristiti kao štit od izolovanosti.
Secirajte dublje svoje motive. Naći ćete da niko nikada nije učinio ništa uzvišeno za drugoga. Svi postupci su usmjereni ka sebi, sve usluge sebi, sva ljubav je ljubav prema sebi…
Lakše je slušati naređenja, nego komandovati samim sobom.
Očajanje je cijena koju čovjek plaća za svoju samosvjesnost.
Inteligentan čovjek nije uvijek siguran u ono što radi i što govori. Pametni ljudi se uvijek preispituju.
Samo ranjeni iscjelitelj može zaista liječiti.
Svaka osoba mora odlučiti koliko istine može podnijeti.
Čovjekov duh satkan je od njegovih izbora.

Autorica teksta: Albina Mašić Hasić

Prvenstveno kao individua, a onda i kao psiholog, često se susrećem sa problemom niskog samopouzdanja, kako kod klijenata, tako i kod ljudi kojima sam okružena. Pitam se zašto uporno trpimo moralne kodekse koje nam društvo nameće? Da li smatrate da su oni vjerodostojniji od naših ličnih ubjeđenja?
Čini se da je danas uspjeh biti imitacija drugih, bilo u ponašanju, bilo u izgledu (mislim na identične tjelesne i facijalne detalje koji su danas moderni), oblačenja, mimike i gestikulacije.
Znamo šta teorija kaže, ali šta vi mislite? Da li vam je najvažnije pripadati masi, a ne isticati se kao posebna jedinka?
Zar nam život i životno bitisanje ne daju očit primjer da nam pažnju privuku upravo oni kojima dajemo atribute autentičnosti, posebnosti, egocentričnosti i lucidnosti? U razgovorima sa svojim klijentima znam reći da pokušamo zajedno osmisliti i kreirati jedan njihov dan, te ga bojiti onim stavovima i misaonim procesima koje oni u svojoj podsvjesti žele, a ne kako to drugi očekuju.
Dajte da kreiramo svoje životne staze sa procesima u segmentima ponašanja i donošenju odluka isključivo u zadovoljenju vlastitog ega. Pružite sebi zadovoljstvo vlastite sreće, živite za momente, a ne za vječnost. Na ovoj zemaljskog kugli smo sve drugo, osim vječiti . Zato, probudite svoj uplašeni ego, počnite disati punim plućima oslobodite sebe od straha koji sebi nametnete kad se gledate tuđim očima, jer vaš život pripada samo vama.

Suludno mi je potencirati da ne možete voljeti druge ako prvo ne volite sebe, jer veličina I intenzitet vase radosti nije samo u davanju sebe drugima, već u ljepoti i ljubavi vase duše.
Djeluje neobično, ali svako od nas treba biti spreman da sam sebi bude i podrška, savjetnik, partner i osoba koja će samog sebe najbolje razumjeti. Zapravo, u tom poimanju sebe treba izbaciti inferiornost, osjećaj nemoći i nesigurnosti. Ne trebate se opterećivati ukoliko ljudi u vašem okruženju ne pokazuju dovoljno suosjećanja prema vama. Pokažite ga vi prema sebi!
U tome i jeste ključ vaseg samooouzdanja jer ste svjesni svoga truda, zalaganja i napora i zato budite sebi najsigurnije utočište i oaza mira. Samopouzdanje je jedan od znakova visoke emocionalne inteligencije i kada vi posjedujete ovu sposobnost onda je samo trebate sprovesti u djelo. Ono kao vaša vještina unapređuje vaše mentalno zdravlje, kao i psihosocijalno blagostanje. Potrudite se biti nježniji prema vlastitom egu, pažljivo osluškujući svoj unutrašnji glas, poštovati vlastite stavove, ciljeve i želje, poštovati vlastito mišljenje i onda je uspjeh zagarantovan. Sa dozom samopouzdanja unaprijedit ćete raspoloženje, povratit ćete autentičnost,svoj život učiniti skladnijim. Samim tim i vaša komunikacija sa drugima donijet će harmonične odnose bilo da se radi o porodicnom domu, poslovnom prostoru ili o partneru.
Optimizam većeg intenziteta neće izostati, a i unaprijedit ćete suočavanje sa stvarnošću i ljudima koji vas okružuju. Dakle, radite na svom samopoštovanju i samopouzdanju, prihvatite prvenstveno sebe onakvima kakvi jeste da bi vas i drugi mogli prihvatiti i razumjeti u isto vrijeme.
Mnogo je važno znati da se vještine u zivotu uče, vježbaju i primjenjuju. Niko se od nas ne rađa sa predispozicijom da zna i umije sve, ali možete naučiti kako se nositi sa vlastitim ubjeđenjima, kako svoj život učiniti sretnijim i biti zadovoljan prvo sobom, a onda i svojim bitisanjem u životu. Zato budite osnovni pokretač vlastite sreće.

Erik Homburger Erikson (1902-1994) je američki psiholog i psihoanalitičar koji je formulisao teoriju psihosocijalnog razvoja, koja je svojevrstan “odgovor” na Freudovu teoriju psihoseksualnog razvoja. Ova je teorija bazirana na konceptu krize, kao preduslova za promjenu i lični rast i razvoj. Još jedna razlika od Freudove teorije je to što je Erikson smatrao da se pojedinac razvija tokom cijelog života, te da su razne životne faze izazovi i prilike za napredovanje. Kriza je normalna i poželjna pojava, ali način na koji pojedinac tu krizu rješava određuje dalji tok njegovog života. Erikson je smatrao da postoji osam kriza u čovjekovom životu, koje mogu biti riješene pozitivno ili negativno.
Faza sticanja povjerenja (nasuprot nepovjerenju) je prva faza u čovjekovom životu. Ona je karakteristična za prvu godinu života (faza odojčeta), te predstavlja osjećaj povjerenja u značajne odrasle u bebinom životu (prvenstveno majku). Ovo je naročito bitno za razumijevanje koliko je bitno da roditelji (posebno majka) formiraju adekvatnu povezanost sa djetetom, jer to kasnije mnogo utiče na socijalno i emocionalno ponašanje osobe. Primarna veza majke i djeteta je temelj formiranja djetetove ličnosti (o tome je govorio i Freud opisujući oralnu fazu ljudskog razvoja, te Hari Harlov i John Bolby, o kojima ćemo više govoriti u narednim tekstovima). Majka koja blagovremeno odgovara na djetetove potrebe djetetu ulijeva osjećaj povjerenja, te dijete razvija povjerenje u svijet koji ga okružuje. Zato sam izričito protiv cry-out metoda disciplinovanja i uspavljivanja- smatram da tih nekoliko sati roditeljskog “mira” djeca kasnije skupo plaćaju. Uspješnost ove metode se mjeri time što se djeca”smire”-ali je također poznato i da su djeca u domovima za napuštenu djecu najsmirenija djeca, iz jednostavnog razloga: Naučili su da na njihove potrebe niko neće momentalno odgovarati.
Faza sticanja autonomije (nasuprot stidu i sumnji) je tipična za 2. i 3. godinu života. To je period kada se dijete uči samostalnoj aktivnosti i autonomiji, ali postaje svjesno svijeta oko sebe i zabrana i ograničenja. Dijete treba razviti samokontrolu, paralelno sa razvojem govora, imaginacije i kretanja. Negativno rješavanje ove krize vodi do impulsivnosti ili kompulsivnosti, razvoja nesigurnosti, anksioznosti. Roditelji trebaju pohvaliti djetetove uspjehe, kako bi dijete osjećalo ponos i doživljaj da se njegovo mišljenje i emocije prihvataju. Dijete koje je kuđeno ili ismijavano neće razviti osjećaj da je sposobno da samostalno nešto uspješno uradi.
Faza uspostavljanja autonomije (nasuprot krivice) obuhvata period od 3.do 6.godine, te je za nju specifičan rani razvoj moralnosti. Adekvatno rješenje ove krize vodi do razvoja ljudske savjesti, te poštivanja životnih pravila i autoriteta, dok negativno razrješenje dovodi do bezobzirnog ili previše inhibiranog ponašanja.
Faza usvajanja kompetencije (nasuprot inferiornosti) obuhvata period od 6.do 11.godine u kojem se školska djeca porede sa drugom djecom, te postaju svjesna svojih kvaliteta, ali i svojih slabosti. Roditelji i nastavnici ovdje igraju bitnu ulogu jer trebaju poticati razvoj kompetencije kod djeteta (osjećaj da je kompetentno), jer ukoliko to izostane, to vodi u inferiornost, obeshrabrenost i osjećaj manje vrijednosti.
Faza formiranja identiteta (nasuprot konfuziji identiteta) je period tranzicije iz djetinjstva u odraslu dob (pubertet, adolescencija). Osoba tada pokušava da razumije sebe, kakva osoba želi da postane. Ovaj period je karakterisan velikim i burnim emocionalnim reakcijama, te eksperimentisanjem u ličnom izgledu i ponašanju. Na taj način adolescent pokušavaju da se identificiraju sa osobama kakve bi željeli da budu, tj. da se “pronađu”. Ukoliko su u ovoj fazi roditelji previše strogi, te dijete identifikuju sa negativnim ponašanjima i osobinama ličnosti, dijete bi se na kraju moglo zaista identifikovati sa roditeljskom slikom o njima, te se početi ponašati kao “propalica”, odati se narkoticima, i sl.
Faza intimnosti (nasuprot izolaciji) nastupa nakon puberteta i karakteristična je za mlado odraslo doba. Tada je glavni zadatak formiranje bliskih i kvalitetnih veza sa drugim ljudima. Ukoliko se ova razvojna kriza ne riješi pozitivno, dolazi do razvoja osjećaja usamljenosti i emocionalne praznine. Javlja se strah od intimnosti i vezivanja, kako se ne bi ugrozila čovjekova lična autonomija.

Faza reprodukcije je karakteristična za srednje odraslo doba (od 30. do 65. godine života). Glavni zadaci ove faze su formiranje i odražavanje braka, proširenje porodice, te briga o domaćinstvu, porodici, karijeri i vaspitanje djece.

Faza integriteta (nasuprot očajanju) obuhvata period poslije 65. godine života. Primarni zadatak ove faze je suočavanje sa starošću, razumijevanjem njene svrhe. Profesionalna karijera je završena, nastupa period penzije, te ljudi sebi trebaju pronaći nove interesovanja. Poznata vam je izjava da neko “dostojanstveno stari”. To su osobe koje su zadovoljne svojim životnim izborima i odlukama, nemaju velikih kajanja i uspešno se suočavaju sa onim što u starosti slijedi. Sa druge strane, ljudi koji nisu zadovoljni svojim životnim odlukama ili nisu uspješno razriješili prethodne razvojne krize, teško da će u starosti moći pronaći osjećaj ispunjenosti i smisla. Tada nastupa doživljaj da su „promašili život“, te očajanje zbog nastupajuće smrti.

Eriksonova teorija je jednostavna za razumijevanje, te nam ukazuje da kvalitet života ne zavisi od toga da se kriza nikad ne dešava. Kriza je normalna pojava u životu, ali način na koji je mi doživljavamo (ili rješavamo) određuje da li će ishod biti pozitivan ili negativan.