Erik Homburger Erikson (1902-1994) je američki psiholog i psihoanalitičar koji je formulisao teoriju psihosocijalnog razvoja, koja je svojevrstan “odgovor” na Freudovu teoriju psihoseksualnog razvoja. Ova je teorija bazirana na konceptu krize, kao preduslova za promjenu i lični rast i razvoj. Još jedna razlika od Freudove teorije je to što je Erikson smatrao da se pojedinac razvija tokom cijelog života, te da su razne životne faze izazovi i prilike za napredovanje. Kriza je normalna i poželjna pojava, ali način na koji pojedinac tu krizu rješava određuje dalji tok njegovog života. Erikson je smatrao da postoji osam kriza u čovjekovom životu, koje mogu biti riješene pozitivno ili negativno.
Faza sticanja povjerenja (nasuprot nepovjerenju) je prva faza u čovjekovom životu. Ona je karakteristična za prvu godinu života (faza odojčeta), te predstavlja osjećaj povjerenja u značajne odrasle u bebinom životu (prvenstveno majku). Ovo je naročito bitno za razumijevanje koliko je bitno da roditelji (posebno majka) formiraju adekvatnu povezanost sa djetetom, jer to kasnije mnogo utiče na socijalno i emocionalno ponašanje osobe. Primarna veza majke i djeteta je temelj formiranja djetetove ličnosti (o tome je govorio i Freud opisujući oralnu fazu ljudskog razvoja, te Hari Harlov i John Bolby, o kojima ćemo više govoriti u narednim tekstovima). Majka koja blagovremeno odgovara na djetetove potrebe djetetu ulijeva osjećaj povjerenja, te dijete razvija povjerenje u svijet koji ga okružuje. Zato sam izričito protiv cry-out metoda disciplinovanja i uspavljivanja- smatram da tih nekoliko sati roditeljskog “mira” djeca kasnije skupo plaćaju. Uspješnost ove metode se mjeri time što se djeca”smire”-ali je također poznato i da su djeca u domovima za napuštenu djecu najsmirenija djeca, iz jednostavnog razloga: Naučili su da na njihove potrebe niko neće momentalno odgovarati.
Faza sticanja autonomije (nasuprot stidu i sumnji) je tipična za 2. i 3. godinu života. To je period kada se dijete uči samostalnoj aktivnosti i autonomiji, ali postaje svjesno svijeta oko sebe i zabrana i ograničenja. Dijete treba razviti samokontrolu, paralelno sa razvojem govora, imaginacije i kretanja. Negativno rješavanje ove krize vodi do impulsivnosti ili kompulsivnosti, razvoja nesigurnosti, anksioznosti. Roditelji trebaju pohvaliti djetetove uspjehe, kako bi dijete osjećalo ponos i doživljaj da se njegovo mišljenje i emocije prihvataju. Dijete koje je kuđeno ili ismijavano neće razviti osjećaj da je sposobno da samostalno nešto uspješno uradi.
Faza uspostavljanja autonomije (nasuprot krivice) obuhvata period od 3.do 6.godine, te je za nju specifičan rani razvoj moralnosti. Adekvatno rješenje ove krize vodi do razvoja ljudske savjesti, te poštivanja životnih pravila i autoriteta, dok negativno razrješenje dovodi do bezobzirnog ili previše inhibiranog ponašanja.
Faza usvajanja kompetencije (nasuprot inferiornosti) obuhvata period od 6.do 11.godine u kojem se školska djeca porede sa drugom djecom, te postaju svjesna svojih kvaliteta, ali i svojih slabosti. Roditelji i nastavnici ovdje igraju bitnu ulogu jer trebaju poticati razvoj kompetencije kod djeteta (osjećaj da je kompetentno), jer ukoliko to izostane, to vodi u inferiornost, obeshrabrenost i osjećaj manje vrijednosti.
Faza formiranja identiteta (nasuprot konfuziji identiteta) je period tranzicije iz djetinjstva u odraslu dob (pubertet, adolescencija). Osoba tada pokušava da razumije sebe, kakva osoba želi da postane. Ovaj period je karakterisan velikim i burnim emocionalnim reakcijama, te eksperimentisanjem u ličnom izgledu i ponašanju. Na taj način adolescent pokušavaju da se identificiraju sa osobama kakve bi željeli da budu, tj. da se “pronađu”. Ukoliko su u ovoj fazi roditelji previše strogi, te dijete identifikuju sa negativnim ponašanjima i osobinama ličnosti, dijete bi se na kraju moglo zaista identifikovati sa roditeljskom slikom o njima, te se početi ponašati kao “propalica”, odati se narkoticima, i sl.
Faza intimnosti (nasuprot izolaciji) nastupa nakon puberteta i karakteristična je za mlado odraslo doba. Tada je glavni zadatak formiranje bliskih i kvalitetnih veza sa drugim ljudima. Ukoliko se ova razvojna kriza ne riješi pozitivno, dolazi do razvoja osjećaja usamljenosti i emocionalne praznine. Javlja se strah od intimnosti i vezivanja, kako se ne bi ugrozila čovjekova lična autonomija.
Faza reprodukcije je karakteristična za srednje odraslo doba (od 30. do 65. godine života). Glavni zadaci ove faze su formiranje i odražavanje braka, proširenje porodice, te briga o domaćinstvu, porodici, karijeri i vaspitanje djece.
Faza integriteta (nasuprot očajanju) obuhvata period poslije 65. godine života. Primarni zadatak ove faze je suočavanje sa starošću, razumijevanjem njene svrhe. Profesionalna karijera je završena, nastupa period penzije, te ljudi sebi trebaju pronaći nove interesovanja. Poznata vam je izjava da neko “dostojanstveno stari”. To su osobe koje su zadovoljne svojim životnim izborima i odlukama, nemaju velikih kajanja i uspešno se suočavaju sa onim što u starosti slijedi. Sa druge strane, ljudi koji nisu zadovoljni svojim životnim odlukama ili nisu uspješno razriješili prethodne razvojne krize, teško da će u starosti moći pronaći osjećaj ispunjenosti i smisla. Tada nastupa doživljaj da su „promašili život“, te očajanje zbog nastupajuće smrti.
Eriksonova teorija je jednostavna za razumijevanje, te nam ukazuje da kvalitet života ne zavisi od toga da se kriza nikad ne dešava. Kriza je normalna pojava u životu, ali način na koji je mi doživljavamo (ili rješavamo) određuje da li će ishod biti pozitivan ili negativan.
