Prije nekoliko sedmica sam upitala svoje klijente i one koji prate moju stranicu šta misle o tezi: „Potrebno je selo da bi se odgojilo dijete“. Tu sam prvenstveno mislila na roditelje koji svoju djecu odgajaju daleko od svoje zemlje, ali mi se javilo i puno žena koje su u matičnim zemljama, ali nažalost nemaju ili ne mogu računati na pomoć porodice. Posebno mi je drago kada dobijem puno odgovora na osnovu kojih mogu da napišem tekst, a to se desilo i ovog puta. Ono što mi je bilo zanimljivo je da su mi se u inbox javile samo žene!
Ova afrička poslovica ukazuje na to koliko je važno da je dijete u interakciji sa drugim ljudima i djecom, kako bi odraslo u zdravu i funkcionalnu osobu. Naravno da je roditeljska uloga primarna i najznačajnija, ali se ne treba zanemariti uloga ostalih odraslih koji, svako na svoj način, obogaćuju djetetov život.
Često od starijih možete čuti kako se nekada jako puno moglo naučiti od drugih starijih, onda kada je sistem bio takav da su se morali poštovati. Danas ne želim pisati o sistemu, već o tome šta se dešava kada nema „sela“ koje bi „pomoglo“ u djetetovom odgoju? Koliko majka i otac mogu pružiti djetetu koje nema „selo“ oko sebe? Da li su ta djeca manje odgojena? Da li je to što propuštaju nemoguće nadoknaditi? I kako se osjećaju roditelji koji nemaju “selo“ koje bi ih ponekad odmijenilo? Krenimo redom.
Zašto sam postavila baš to pitanje? Kao majka i kao psiholog sam tokom života u Njemačkoj upoznala veliki broj žena koje su udajom ostavile sve što im je bilo poznato i došle u tuđinu da podižu djecu. Jedan dio njih radi, a većina ne- jer su djeca još uvijek mala ili su vrtići preskupi. Nijedan početak nije lagan. Najprije treba dobro naučiti jezik zemlje u kojoj živiš, nostrifikovati diplomu ili pronaći posao u struci, koji će pokriti troškove vrtića ili dadilje. Zatim- treba dobiti posao iako imaš dijete, što je univerzalan problem bez obzira na zemlju u kojoj se nalazite.
U boljoj su poziciji žene koje su prije zasnivanja porodice imale stalne poslove, kojima su se nakon porodiljskog odsustva vratile. Ono što je zabrinjavajuće je da je većina majki izvijestilo o tome da su počeli doživljavati napade panike ili neke druge manifestacije anksioznog poremećaja. U nedostatku socijalne podrške i osoba sa kojima bi mogle razgovarati, djelovanje simptoma se produžavalo.“Činjenica da sam sama radnim danima sa svojim sinom me je užasavala- za sve što bi se moglo dogoditi sam odgovorna isključivo ja. Ako se nešto desi, ne znam da li mogu dobro objasniti doktoru šta se desilo. U životu se nisam osjećala beskorisno i bespomoćno kao ovdje“, napisala mi je jedna divna mama.
Primarne porodice koje ostaju u rodnim krajevima najčešće ne znaju ništa o tome koliko se mame i tate muče; Zašto bi ih uznemiravali kada su otišle da im bude bolje u životu? Šta bi tačno promijenilo ako bi znale koliko im se kćerke/sestre/prijateljice loše osjećaju tamo negdje gdje su odselile? Mislim da ovdje dolazi do izražaja koliko je neko sa kim možemo razgovarati bitan. Možda je u socijalno sređenijoj državi i ne brine za jedan od materijalnih aspekata života, ali to ne znači da ima i prijatelja i ispunjen socijalni život. Citirat ću jedan dio iz inboxa: „ Ako kažem da bi mi značilo samo da znam da je neko tu, automatski se osjećam nedovoljna. Svoju djecu sam rodila sebi, a ne drugima, ali ne znači da mi ponekad ne treba 10 minuta tišine. Ono što je na Balkanu najnormalnija stvar mi u inostranstvu nemamo- ali nas jako brzo osude ako kažemo da nam to treba. Ne volim svoje dijete manje ako mu želim da ima vrijeme nasamo i sa nanama/bakama i dedama. Od njih može naučiti dosta toga što od mene ne može“.
Druga stvar koju sam primijetila je želja da se vrate kući. Često izolovane zbog jezičke barijere ili zbog djece, nostalgično se sjećaju svega što su ostavile kući. Pa onda krenu redom nabrajati razloge za i protiv odlaska i ostanka. Teško je graditi život ako nisi sretan tu gdje jesi, ali je još teže kad mentalno živiš na dvije lokacije.
Treća skupina su majke/očevi koji nemaju nikoga na koga mogu računati, iz ma kojeg razloga. Nekada su u pitanju poremećeni porodični odnosi, nekada bolest djeda/bake/nane, nekad nešto sasvim treće. Njihove se emocije i borbe gotovo nimalo ne razlikuju od onih čije podrške žive u drugom gradu ili državi. Ukoliko nemaju ni prijatelje na koje mogu računati, rizik od razvoja nekog mentalnog poremećaja je čak i veći nego u predhodne dvije skupine. Roditelji (pogotovo majke) osjećaju frustraciju zbog nezadovoljenih primarnih ličnih potreba. Na to se dodaje pritisak da djetetu nadoknade nedostatak ostalih odraslih. Također, ovi roditelji češće imaju svađe i probleme u braku, iz jednostavnog razloga, preopterećenosti obavezama. Kada imamo „selo“ oko sebe, imamo referentnu tačku. Možemo da vidimo koje stvari trebamo promijeniti, a koje radimo dobro. Ovako, moramo „vještački“ nadoknaditi selo, da bi dijete (a i roditelji) imali socijalne interakcije. A to je u današnjem svijetu prezauzetosti (realne i imaginarne) pravi podvig!
Djeca, kako odrastaju, sami grade svoju socijalnu mrežu i pronalaze prijatelje. Iako nemaju porodicu blizu, ne znači da ne mogu biti bliski sa maminom i tatinom porodicom. Danas je barem to jednostavno uz Internet i savremenu tehnologiju. Divno je ako se roditelji trude da djeca što manje osjete nedostatak porodice i to je za svaku pohvalu, ali roditelji ne mogu i ne trebaju zamijeniti ostale odrasle. Sjetite se svih divnih ljudi koje poznajete, a koji nisu imali značajne odrasle, nekad čak ni roditelje koje bi ih usmjerili.
Za dobrobit svoje djece, roditelji moraju početi malo voditi računa i o sebi i o svojim potrebama. Sjetite se zašto su vaša djeca bez „sela“ i prestanite se gristi zbog toga. Momentalno. Željeli ste najbolje za njih. Umjesto grižnje savjesti, pokušajte se što više ljubiti i maziti sa njima, a u slobodnom vremenu počnite graditi to „selo“ koje želite. Neki ljudi naslijede selo. A neki ga sagrade.
