Blog

„Voljela bih kada bi me barem neko na ovom svijetu razumio. Porodila sam se prošle godine i uživam provoditi vrijeme sa svojim djetetom. Ne mislim da sam dobra mama. Osjećam da sam nedovoljna, jer nemam snage da se igram i skačem onoliko koliko bi moja curica htjela. Stalno trpim bol i tužna sam zbog toga, a svi očekuju da funkcionišem kao da je sve u najboljem redu“.
-Moja klijentica
Hronična bolest je zdravstveno stanje koje je trajne (perzinstentne) prirode. Razlikuje se od akutne (trenutne) boli koja je prolaznog karaktera. Osoba koja oboli od neke bolesti ima male ili nikakve šanse da se ikada od nje oporavi (npr. kostobolja, bol u vratu, leđima, teška povreda sa posljedicama…). Pored izazova vezanih za samu bolest i bol koju oboljeli mora svakodnevno podnositi (zavisi od bolesti, ali većinu njih karakteriše bol), mora se raditi i na prihvaćanju svog fizičkog stanja i usvajanju novog načina života. A to je proces koji traje. U tom procesu navikavanja na novonastalu situaciju bude uspona i padova. Svi moji klijenti koji se bore sa nekom hroničnom bolešću su mi pričali da okolina najčešće ne razumije i ne pruža podršku kada im dođu teški dani. U nerazvijenim zemljama poput naših, gdje „svako ima neku muku“, zašto bi tvoja muka bila bitnija od moje?
Također, nigdje se kao kod nas ne omalovažava povezanost hroničnih bolesti i psihološke dobrobiti. U svim razvijenijim zemljama svijeta postoje grupe psihološke podrške za oboljele od hroničnih bolesti. Samo u Regensburgu postoji brošura od stotinjak stranica gdje su ponuđene grupe podrške za gotovo sve poznate bolesti.
Pokušajte zamisliti jedan tipični dan u svom životu. Ustajete, kuhate, čistite, idete na posao, trčite, igrate se sa djecom… nastavite niz. A sada pokušajte zamisliti da radite sve to isto- ali uz osjećaj fizičke boli. Ta bol je ili uvijek prisutna ( pa se naučite funkcionisati s njom), ili se javlja često u vidu kratke i oštre boli.
Hronična bol gotovo u pravilu dovodi do narušavanja kvalitete života oboljelog. Nerijetko je hronična bol i doživotna. Čini se da, ma šta radili, bol je nerazdvojni pratilac. Oboljeli nerijetko ne posjeduje veliki nivo fizičke energije koju bi inače posjedovao, te svakodnevne poslove obavlja usporeno i otežano. Hronična bol smanjuje samopouzdanje, nekada umanjuje i radnu sposobnost ( jer limitira broj poslova koji se može obavljati). Istraživanja pokazuju da su osobe koje trpe hroničnu bol česće socijalno izolirane, te je kod njih veći rizik od depresije i suicida.
Osobe koje imaju hroničnu bol se često osjećaju umorno, bezvoljno i bespomoćno i jednostavno nisu u stanju normalno funkcionisati. Ono što je nekome sasvim uredu, njima je veliki zadatak. Kada trpe bol, povlače se u sebe, i ta bol ima uticaj na njihov ljubavni i socijalni život. Često je prisutan osjećaj da ih niko ne razumije i da ih osuđuju. Naravno, zbog same prirode stanja,teško je biti objektivan, te su zbog toga ovi ljudi često optuživani da „zabušavaju“ jer ne žele da rade.
Mi kao društvo nemamo dovoljno saosjećanja za oboljele sa hroničnom boli. Mi „bodujemo“ samo ono što se vidi. Osobe koje nemaju neki stepen invaliditeta a trpe konstantnu bol, moraju biti psihički i fizički funkcionalni, kako je moja klijentica na početku rekla, „kao da je sve u najboljem redu“. A nije. Trpiti hroničnu bol i praviti se da je sve kako treba nije put kojim trebate ići.

Majke s druge strane medalje

Autor: Nikolina Kremenjaš

U kolotečini života jedne majke koja je svjesno ili nesvjesno odabrala život u četiri zida za narednih nekoliko godina, većinom se najveći scenariji događaju upravo u glavi.
Razgovarajući sa nekoliko svojih poznanica i prijateljica, dolazim do zaključka da se većina nas pronalazi upravo u istoj mentalnoj situaciji. Nastojim razbiti predrasude o načinu života majki koje su odlučile nekoliko svojih godina posvetiti rađanju i odgoju svoga djeteta ili svoje djece.

Mnoge od nas se već na početku tog puta samoj sebi zaklele kako će to biti najljepši period života, gdje su slobodne raditi šta i kada žele, u udobnosti svoga doma. Obećale smo same sebi kako apsolutno nećemo zaboraviti na vlastite potrebe i kako se tu, zapravo, neće mnogo toga ni promijeniti. Možda smo se potajno i ponadale životnoj prilici za odmor bez potrebe za radom izvan doma. I vjerojatno pretpostavljate, a jako često je i istina – lagale smo. Lagale smo same sebi. Katastrofa.

Realnost je često drugačija. Ako zamislite dan sa svakodnevnim obavezama oko pripreme obroka i čišćenja, popraćen sa puno ljubavi, zagrljaja i poljubaca, ali i suza, bola, umora, nemoći, zabrinutosti, odgovornosti… nastavite niz; Jako brzo ćete shvatiti da tu baš i nema puno vremena, a često niti volje za bilo šta drugo osim toga. Smatram taj nedostatak volje najvećim problemom žena koje su u ovoj fazi života. Čak iako imate i podršku i pomoć partnera s kojim djecu odgajate, ovaj period života može biti neizmjerno naporan i samim tim odlična podloga za put ka zapostavljanju vlastitog bića. Puno je teže udovoljiti samom sebi kada si odgovoran za brigu i udovoljavanje biću ili bićima koje ti je važnije od tebe same.

Postoji i druga strana medalje. Ona strana o kojoj se ne govori glasno. Na toj strani postoje žene koje nemaju ničiju podršku. Tu su one samohrane, ali i one na kojima je sav teret jer njihov partner ne prihvata dio svojih odgovornosti, ne cijeni njihov rad i daje si pravo ostatak dana poslije posla provesti u horizontali jer je umoran. O tome se malo piše, još manje priča i najmanje prikazuje kao problem realnosti.

Ja odabirem pričati o toj strani medalje gdje žene ne plešu u bijelim hlačama za vrijeme menstrualnog ciklusa, ne bude se našminkane i savršeno isfenirane, ne pripremaju doručak u poslovnoj odjeći, pa nasmijane odlaze u ured.
Ne rade sve žene u uredu. Većina ih financijski pridonosi s krpom ili tacnom u rukama, na tvorničkoj traci ili za šivaćom mašinom, kupajući bolesnike, porađajući druge žene ili se bave bilo kojim drugim poslom koji rijetko viđamo na TV reklamama. Majke koje su žene s druge strane medalje upravo najčešće zaborave na brigu o sebi tokom perioda kada život posvećuju drugim životima. Ne pričam o pranju kose i nanošenju maskare. Ni o urednosti noktiju, nego o osobnoj higijeni svoga duha. I živaca, da se ne lažemo.
To su stvari o kojima se mora početi glasno pričati, više pisati i davati jaču podršku i smjernice kako da iz čitave priče izađemo zdrave glave.

Za početak, podsjetimo se šta smo bile prije nego smo postale majke. Šta si ti Marina, Lejla, Sandra, Majo, Sabina, bila prije nego što si se ostvarila u ovoj ulozi? Ili još bolje, šta si bila kada ti se oduzmu sve uloge koje si predstavljala na ovom svijetu? Šta bi rekla za sebe, bez da se opisuješ kao nečija sestra, kći, prijateljica, susjeda, a sada i majka?
Potražite dio sebe koji nema ulogu u životima onih oko vas. Put do te spoznaje doista može biti težak i trnovit. Doći ćete u situaciju kada ćete same sebe pitati zašto je to uopće potrebno. Pa ne čini li naš identitet kompletnim upravo činjenica da imamo razne uloge u svojim životima?
Da bismo u cjelosti ispunjavale svaku ulogu svog bića, u skladu sa svojim mogućnostima, neophodno je da se okrenemo onome što same sebi predstavljamo.
Marija se osjeća ispunjenom kada pjeva. Marija, pjevaš li za svoju dušu? Ne pitam te pjevušiš li dok uspavljuješ djecu, nego imaš li trenutak u danu kada sjedneš i zapjevaš iz sveg glasa i srca? Ako ne, priušti si to.
Dragana se najbolje osjeća kada trči. Nemoj dopustiti da ne odeš na trčanje ujutro kada još svi spavaju. Trčanje za djecom u parku zasigurno jest fizička aktivnost, ali da li ona ispunjava tvoju dušu kao što je to činila ranije dok si tako punila baterije? Trgni se ako je to ono što ti voliš.
Nemojte dopustiti sebi da vam dani prolaze tako što ste okupirane samo obavezama, zadaćama i radeći ono što morate. Zapostavljanjem sebe samih neprimjetno zapostavljamo i one koje najviše volimo.

Ako ni ranije niste imale aktivnosti kojima ste se bavile isključivo zbog sebe i vlastitoga rasta, možda je ovo idealna prilika, a usuđujem se reći i krajnje vrijeme, da stanete na sekundu i zapitate se šta je to čime se volite baviti.
”Sretna majka- sretno dijete”. Možda vam se čini kao kliše, ali zaista nije. Na našim primjerima uče i naša djeca, te budite sigurne da će vaše dijete biti radosnije ako u očima svoje majke vide radost. Niko drugi nije dužan da nam tu radost priušti, ali same sebi to dugujemo.
Saro, ako osjećaš istinsku sreću dok pišeš- piši, ženo! Umorna si, kažeš? Znam. Ostavi to pranje suđa na pola, zapiši dva stiha koji ti stoje na duši, pa se potom vrati tom suđu. Nećeš možda promijeniti sve što želiš, ali ćeš sigurno promijeniti svoje raspoloženje , barem na trenutak.
Od trenutaka sve počinje. Promijenit će ti jedan dan, pa jednu sedmicu. Zatim će cijeli mjesec biti uljepšan….zar već sad ne vidiš kuda to vodi?
Usudimo se zavoljeti sebe van svih svojih okvira i uloga, tako ćemo i u njima zablistati najbolje što možemo. Krenimo od sebe.

Ingrid Bergman je davne 1944. godine dobila Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu u psihološkom trileru nazvanom „Gaslight”. To, naravno, ne bi uopće bilo bitno za jedan psihološki blog, da kasnije po tom filmu nije nazvan oblik psihološkog i emocionalnog nasilja. Ako niste gledali film, kratko ću ga prepričati. Ingrid Bergman u filmu igra Alice, ženu koju suprug, iz svojih vlastitih mračnih pobuda, pokušava ubijediti da je luda, sakrivajući njene stvari, te joj govoreći da se događaji koje opisuje ustvari nikada nisu desili. Alice, zaljubljena i puna povjerenja, slijepo vjeruje svome mužu, sumnjajući da je izgubila razum. U našem jeziku još uvijek ne postoji adekvatan naziv za takvo ponašanje, ali se “gaslighting” objašnjava kao vid manipulacije i izluđivanja. Manipulator, tj.zlostavljač, ima za cilj da žrtvu natjera da posumnja u vlastitu psihu, kako bi imao moć nad njom. Žrtva, kako vrijeme odmiče, sve više sumnja u sebe i počinje vjerovati da gubi razum. Narodski rečeno, neko je “pravi ludom”. Baš kao i u filmu, manipulator se gotovo uvijek ponaša zabrinuto i ljubazno, što dodatno opterećuje žrtvu, jer –kako posumnjati u nekoga ko se tako ponaša? Dok manipulator nastavlja svoju igru, žrtva sve više sumnja u svoje misli, osjećaje, pa čak i događaje koji se odvijaju. Iako djeluje naivno, gaslighting je izuzetno opasna i učinkovita metoda,te ostavlja velike posljedice na žrtvu. Što duže traje, to su posljedice teže.
Svi mi ponekad imamo osjećaj da nas neko namjerno ne razumije i mijenja činjenice da bi pobijedio u raspravi-ali kod gaslightinga je riječ o proračunatoj, smišljenoj manipulaciji, u čijoj se osnovi nalazi patološka želja za moći i kontrolom. Manipulator je provodi polako, kako ne bi pobudio sumnju kod žrtve. Sa druge strane, žrtve nerijetko osjećaju da nešto sa njihovom voljenom osobom nije kako treba-ali iz ljubavi odbijaju da poslušaju svoju intuiciju. No, gaslighting se može desiti u okviru bilo kojeg odnosa, te nije ograničen isključivo na partnerske i porodične veze. Zlostavljač ima “dokaze” da je u pravu, a da žrtva griješi, zbog svog lošeg pamćenja, rasijanosti i nedovoljne inteligencije. Neka od ponašanja tipična za gaslighting su i: bezobzirno laganje, poricanje da su nešto rekli, „udaranje“ nisko, narušavanje žrtvinog samopozdanja.
Ako ste se prepoznali u nekom od redova, nemojte se brinuti.Nije jednostavno priznati da ste žrtva gaslightinga, no to jeste prvi korak u rješavanju situacije. Potom treba potražiti stručnu pomoć. Neophodno je da se žrtva odvoji od zlostavljača. Najprije će to biti fizički, a zatim, kroz terapiju, i emocionalno.

Pored fizičkog, problem sa začećem predstavlja veliki emocionalni problem za ljubavne parove. Roditeljstvo je u našem društvu primarni cilj života. Čovjek i žena koji nemaju djecu su često omalovažavani i njihovo mišljenje o odgoju djece se ne uzima kao validno. Psihološki problemi sa začećem (sram, stres, depresija, krivica, osjećaj bezvrijednosti…), se mogu podijeliti na one koji su vezani uz samu organsku neplodnost i probleme koje ona sa sobom donosi, te nemogućnost začeća koja nije organska, već je na psihološkoj bazi. U ovom tekstu ću se bazirati na prvu skupinu i pokušati da približim intenzitet i raznovrsnost emocija koju jedan takav par doživljava. Psiha i začeće su jako povezani i direktno utiču jedno na drugo.
Ljudi imaju slobodu da izaberu da nemaju djecu. Pa ipak, većina sanja o tome da se ostvare kao roditelji. Onda kada je to nemoguće, simptomi tog značajnog gubitka liče na pravi proces žalovanja, kada izgubimo nekoga bliskog. Samo što nemamo sjećanja i lijepe zajedničke trenutke koji bi nam pružali utjehu u momentima kada nam taj neko nedostaje. Svjetska zdravstvena organizacija je neplodnost definisala kao nemogućnost da se zatrudni u roku od godinu dana pokušavanja. Procjenjuje se da se čak 15% parova susreće sa problemom neplodnosti. Sama problematika varira od toga da li je problem u ženskom zdravlju, da li je problem urođen ili stečen, da li je do muškarca, ili je do oboje. U posljednjih nekoliko godina se broj parova koji traže potpomognutu oplodnju drastično povećao. Neplodnost dolazi “u paketu” sa bijesom, depresijom, anksioznosti, bračnim problemima i osjećanjem manje vrijednosti. Istraživanja pokazuju da je nivo stresa veći kod žena nego kod muškaraca, i jača je želja da imaju djecu. Nivo stresa je, naravno, viši kod žena kod kojih je dijagnosticiran neki problem zbog kojeg ne mogu da zanesu. Emocionalni stres i bračni problem su gotovo svakodnevno prisutni kod ovakvih parova- zato se uvijek naglašava da kroz cijeli proces nije akcenat samo na osobi koja ima neki zdravstveni problem, nego i na partneru sa kojim dijeli život.
Dijagnoza i liječenje neplodnosti su hronična bolest, te se “oboljeli” suočava sa dugim putem “liječenja”, koji je neizvjestan, nepoznat. “Oboljeli” čeka ozdravljenje, a ne zna da li će se ono desiti. Neplodnost ima indirektno vezu i sa socijalnim životom. Osoba koja se previse optereti nastojanjima da se realizira kao roditelj je u stanju da zapostavi druge značajne osobe u svom životu.
Žene koje tek počinju s postupcima metode potpomognute oplodnje neznatno se emocionalno razlikuju od žena u općoj populaciji. Što su metode duže vremena neupješne, to je učestalost i intenzitet negativnih emocija veća.
Mreža podrške je jako bitna (partner, porodica, prijatelji). Žena koja prolazi kroz pravi emotivni vrtlog treba da ima nekoga sa kim može pričati o onome što prolazi. Također je uvijek uputno potražiti i stručnu pomoć kako bi se riješila iracionalna vjerovanja koja pogoršavaju osjećaj bespomoćnosti i očaja.
Kada govorimo o neizliječivom sterilitetu, osjećaj krivice je prisutan kod oba partnera. Ljudi koji žele da se ostvare kao roditelji su spremni na sve. Ako ne uspiju u tome, mogu se početi samookrivljavati, kriviti partnera, češće imati konflikte, dok to naposlijetku nepovratno ne naruši partnerski odnos. Začarani krug okrivljavanja i samookrivljavanja mora biti prekinut.Teško je kontrolisati misli koje izazivaju osjećaj krivice i usmjeravaju na negativne aspekte cijele situacije. Borba za trudnoću iscrpljuje. Iščekivanje umara. Ukoliko ne posvetite pažnju ovim emocijama i ne preradite ih, može se razviti neki neurotski poremećaj ili depresija.
Nemogućnost da se dobije dijete na prirodan način je veliki udarac za par. Emocije koje nakon toga uslijede su poput rollercoastera i slične fazama oporavka od gubitka. Upravo tako- osjećate da vam je uzeto nešto, prije nego što ste uopće imali šansu da to dobijete. Možda i najveći problem u situacijama kada par ne može da začne bebu je to što se (žene pogotovo) osjećaju nedovoljnima kao osobe. „Pitanje je vremena kada će moj muž poželjeti dijete. Kako da mu uskratim ono što želi? Nije on kriv što ja nisam prava žena“,čula sam od gotovo svake svoje klijentkinje koja se suočava sa ovim problemom.
Majčinstvo i očinstvo je toliko prirodna stvar koju ničim nismo morali zaraditi, te se oni kojima je to uskraćeno osjećaju manje vrijednima i frustriranima. Ta frustracija je nekad toliko duboka da ugrožava sliku koju ti parovi imaju o sebi. Podređivanje života satu i zbližavanju koje se dešava mehanički, samo za jednim ciljem, udaljuje partnere, umjesto da ih zbližava.
Taj problem identifikacije sebe kao osobe vrijedne ljubavi kroz majčinstvo je bio problematičan, pa smo na tome i radile. Majčinstvo/očinstvo su divne životne uloge, ali vas one ne definišu. Postojali ste kao osoba godinama prije ideje da budete roditelji, a nastavit ćete postojati i nakon toga. Na kraju krajeva, roditelj se može biti na toliko načina. Roditeljem vas ne čini čin poroda. Roditeljem vas čini sve ono što za svoje dijete radite.

Mentalno zdravlje nije odsustvo mentalnog poremećaja-ono se definiše kao stanje psihološke, socijalne i emotivne dobrobiti u kojem svaka osoba ostvaruje svoj puni potencijal, uspješno se suočava sa svakodnevnim stresorima u životu, produktivna je i doprinosi svojoj okolini. Koliko „mentalno zdravih“ osoba poznajete? Prije nego što se zabrinete, nastavite čitati. Ukoliko imate faze kada „vam se ništa ne da“, „ne živi vam se“, „ništa vam ne ide od ruke“, itd, nemojte se brinuti. To je sastavni dio života. Problem je kada su ovi neadekvatni mehanizmi funkcionisanja dominantni.
Svi mi živimo na kontiinumu između dobrog i slabog, „siromašnog“ mentalnog zdravlja. Potpuno isto kao i sa fizičkim zdravljem: Imamo periode kada se izbalansirano hranimo, vježbamo, dovoljno spavamo i dobro se osjećamo, a imamo i periode kada pretjerujemo u hrani i sveopće stanje nam i nije najbolje. Šta onda radimo? Pratimo znake našeg tijela koje nam signaliziraju da se moramo pozabaviti svojim fizičkim stanjem. Zašto onda ignorišemo znake koji nam govore da nam je psihičko stanje ugroženo? Kada sam prošle godine bila gost u jednoj TV emisiji, voditeljica me je upitala zašto je popularno voditi brigu o fizičkom zdravlju, a o mentalnom ne. Odgovorila sam: jer se fizičko zdravlje vidi, a mi živimo u površnom svijetu.Okolina će primijetiti prije vaše njegovane nokte ili mišiće na nogama, nego vaš osmijeh i osjećaj zadovoljstva životom. No-i mentalno se zdravlje vidi!
Živimo u društvu koje nedovoljno propagira značaj mentalnog zdravlja. Naročito danas, kada je ono ugroženije više nego ikad. Dok je sa jedne strane socijalno (i ekonomski) poželjno ponašanje koje uključuje brigu o svome tijelu, informacija da neko njeguje svoje mentalno zdravlje je najčešće pogrešno shvaćena. Sve vezano za mentalno zdravlje je obavijeno velom stigme.

Mentalno
zdrava osoba

Osoba koja se suočava sa nekom mentalnom poteškoćom

Osoba koja je na „dobrom putu“ da razvije mentalni poremećaj

Osoba sa mentalnim poremećajem
-Uspješno se suočava sa svakodnevnim životnim izazovima
-Funkcioniše u svakodnevnom životu, ali pod velikim stresom
-Osjećaj konstantne ljutnje
-Razvoj anksioznosti, depresije
-Velike promjene u načinu razmišljanja, ponašanja i djelovanja
-Razvoj ovisnosti

Poremećaji mentalnog zdravlja odlikovani su promjenama u mišljenju, raspoloženju ili ponašanju (ili svim ovim elementima), te općenitim, dugotrajnim poremećajem u svakodnevnom funkcionisanju.
Tokom života se svi mi povremeno osjećamo usamljenima, izolovanima i neuspješnima; to su najčešće normalne, prolazne reakcije na neke stresore. Kada se dese tužne situacije poput raskida ljubavne veze ili svađe sa članom porodice, prirodno je da se ne osjećamo dobro. Ali ako se ne osjećamo psihički dobro većinu vremena, ako nam je napor sve ono u čemu smo nekada uživali, ako tražimo utjehu u hrani, opijatima ili opasnim ponašanjima- tada je krajnje vrijeme da se pozabavimo svojim problemom koji pokušavamo zaboraviti. U nekim slučajevima intenzitet i trajanje bolnih emocija ozbiljno ugrožavaju svakodnevno funkcionisanje. Uobičajeni mehanizmi suočavanja tada više ne djeluju, te je potrebno potražiti stručnu pomoć.
Korak naprijed u promovisanju mentalnog zdravlja je urađen i u vidu MHFA (Mental Health First Aid), seminarom u kojem se učesnici educiraju kako da prepoznaju one koji se suočavaju sa nekim mentalnim izazovom i pomognu im da pronađu put do stručne osobe sa kojom će raditi na poboljšanju svoje situacije. Dakle, ovi ljudi se ne educiraju da preuzmu posao stručnjaka, već da postave prava pitanja u pravo vrijeme, osobama u svojoj okolini, najčešće onima koji im vjeruju.
Mentalno zdravlje je polovina zdravlja. Ne možemo govoriti o zdravlju, a da pričamo samo o fizičkom zdravlju. Niste zdravi ako je tijelo ugroženo. Niste zdravi ako je um ugrožen.