Blog

Samoispunjavajuće proročanstvo

Vjerovanja koja imamo o drugim ljudima veoma utiču na naše ponašanje. U skladu sa tim, naše ponašanje može biti usmjereno tako da ispunjava i opravdava naša vjerovanja koja imamo o drugim ljudima i situacijama. Kada se to dešava, riječ je o samoispunjavajućem proročanstvu.
Termin „samoispunjavajuće proročanstvo“ dolazi od američkog sociologa Robert K. Mertona, koji ga je prvi put spomenuo 1948. godine. Teoriju o samoispunjavajućem proročanstvu bazirao je na Tomasovoj teoremi, koja naglašava da kada čovjek svoju situaciju definiše kao realnu, ona će biti realna u svojim posljedicama. U knjizi Socijalna teorija i društvena struktura Robert Merton definiše samoispunjavajuće proročanstvo: “Samoispunjavajuće proročanstvo je, u početku, lažna definicija situacije koja evocira novo ponašanje, koje čini da se izvorno lažno poimanje“obistini”. Ova prividna valjanost samoispunjavajućeg proročanstva održava vladavinu greške, jer će prorok navesti stvarni tok događaja kao dokaz da je bio u pravu od samoga početka“.
Samoispunjavajuće proročanstvo se u literaturi može pronaći i pod nazivom “Pigmalionov efekt”. Prema grčkoj mitologiji, Pigmalion je bio kipar koji je napravio skulpturu prelijepe žene. Zaljubivši se u nju, počeo je da duboko vjeruje da je može oživjeti. Naposlijetku je to i uspio (uz pomoć boginje ljubavi, Afrodite).
Kako djeluje samoispunjavajuće proročanstvo? Kada jako vjerujemo da će se nešto desiti, iako to uopće nije tačno, počinjemo se nesvjesno ponašati u skladu sa našim vjerovanjima. Tada se, kroz strah i logičke zabune, dešava da se naše reakcije usklađuju sa samim vjerovanjem, dok se naposlijetku „proročanstvo“ ne ostvari, te mi kažemo ono čuveno: „Znao/la sam“!
Javlja se u slučaju kada ljudi:

imaju očekivanje o tome kakva je druga osoba;
očekivanje ima direktni uticaj na njihovo ponašanje prema toj osobi –
što izaziva da se ta osoba ponaša u skladu s početnim očekivanjima, dovodeći do toga da se ta očekivanja pokažu istinitima.
Važno je razumjeti da se to „proročanstvo“ ostvarilo zato što smo svojim ponašanjem doprinijeli da se ostvari, a ne zato što smo otpočetka imali pravo u vezi ishoda situacije. Mi u toj situaciji nismo predvidjeli ništa, osim što smo kreirali ponašanje i razmišljanje u vezi sa tom situacijom. Međutim, samoispunjavajuće proročanstvo može usmjeriti naš život i prema vrlo povoljnim ishodima, te nije nužno negativna pojava. Ako smo uvjereni u uspješnost nekog poslovnog projekta, ponašat ćemo se i razmišljati na način koji će zaista voditi ka željenim rezultatima. Samoispunjavajuće proročanstvo ima veliku ulogu u slučajevima loše međuljudske komunikacije, uspješnosti poslovnih poduhvata, anksioznosti, paničnih napada, itd. Bitno je osvijestiti koliko smo skloni samoispunjavajućim proročanstvima (a ne postoji čovjek koji je imun na njih), te time smanjiti mogućnost da se nepogodna samoispunjavajuća proročanstva obistine.

Categories: Uncategorized @sr

Stavovi vršnjaka prema djeci sa posebnim potrebama

U svakom naraštaju dio pojedinaca pokazuje neke specifičnosti u razvoju: odstupanja od brzine, razine i kvalitete razvojnog puta kroz koji prolazi većina pojedinaca. Danas se takvi učenici nazivaju učenici sa teškoćama u razvoju. Uzroci teškoća mogu biti biološki (oštećenje nervnog ili nekog drugog tjelesnog sistema) ili socijalne prirode (zbog kulturne deprivacije).
Najčešće su uzroci kombinovani i djeluju interaktivno, tako da se neki biološki nedostatak povećava zbog nedovoljne (ili neadekvatne) brige u porodici, zatim dijete nailazi na nepovoljnu reakciju okoline, što izaziva njegove negativne emocionalne reakcije (strah, gubljenje samopouzdanja, povlačenje ili agresiju), a te reakcije zatim povećavaju socijalnu netrepeljivost prema djetetu i izazivaju njegovo zaostajanje u sticanju iskustva i novih znanja.
Zbog toga možemo smatrati da su gotovo uvijek uzroci teškoća u razvoju višestruki- svaka ometenost u razvoju je posljedica složenih interakcija i ne može se svrstati u neku određenu kategoriju, nego joj se mora prići kao jedinstvenom rezultatu specifičnih bioloških karakteristika i utjecaja okoline. Različite su podjele vrste ometenosti, prema medicinskom ili specijalno pedagoškom kriteriju, te se, prema tome, ometenost posmatra unutar dvaju širokih kategorija:
Teškoće u učenju i ponašanju kao posljedica teškoća u razvoju,
Teškoće u učenju koje su posljedica specifičnih nedostataka.

Kada danas govorimo o djeci sa posebnim potrebama, pod tim nazivom podrazumijevamo svako dijete koji se razlikuje od prosječnog djeteta u određenoj društvenoj i kulturnoj zajednici u :
Senzornim sposobnostima (oštećenja vida,sluha prisutna u tolikoj mjeri da dijete ne može samostalno funkcionisati);
Komunikacijskim sposobnostima (uključujući teškoće u učenju (disleksija, disgrafija, diskalkulija) i govorne smetnje (gluhonijemost);
Intelektualnim sposobnostima (pažnja, pamćenje, opažanje, zaključivanje, rješavanje problema)- mentalna zaostalost;
Socijalnom ponašanju i emocionalnom doživljavanju;
Tjelesnim osobinama. (Prema Vizek- Vidović i sur.,2003).
U zapadnim se zemljama predodžba o broju djece s posebnim potrebama znatno promijenila u odnosu na onu iz prve polovine dvadesetog stoljeća.Tako se, npr., mnoga djeca koja bi ranije bila svrstana u kategoriju blage intelektualne zaostalosti, sada prepoznaju kao učenici s teškoćama u učenju.
Svi oblici ometenosti otežavaju, a ponekad i onemogućavaju stjecanje iskustva koje će djetetu biti potrebno za njegov budući samostalan život. Koliko će razvojna ometenost biti prepreka za pojedino dijete da ostvari kvalitetan život, zavisi od pravovremene intervencije okoline, koja mora spriječiti nastanak pasivne uloge “bolesnika”. Adekvatnim ponašanjem treba motivisati dijete da usvoji i primijeni ona ponašanja za koja ima kapacitete.
I u ovim slučajevima je veoma često smanjeno očekivanje roditelja i nastavnika i jasan zaštitnički stav, koji izazivaju smanjenje aspiracija i prihvatanje uloge bolesnika.

Kvaliteta života djeteta sa teškoćama u razvoju je slabija od života vršnjaka, pogotovo u manje razvijenim zajednicama :Predrasude i negativni stavovi prema djeci i osobama ometenima u razvoju su rasprostranjeni. Porodica često nije svjesna sa kakvim se poteškoćama suočava njihovo dijete.
U ekstremnim slučajevima, dijete se okrivljava zato što nema kapacitet da se sa situacijom nosi kao njegovi vršnjaci, ili se odbija stručna pomoć. Učitelji, sa druge strane, često nisu dovoljno educirani da bi prepoznali teškoću na vrijeme. Vršnjaci, učenici u razredu, djecu sa smetnjama često izbjegavaju, rugaju im se, ne pozivaju ih na rođendane, i sl.
Istraživanja, međutim, pokazuju da djeca predškolske dobi nemaju takvih negativnih stavova- oni su učestaliji kod djece starije dobi. Zatim, čini se da se lakše prihvataju fizički nedostaci nego mentalna zaostalost-koja se, pak, lakše prihvata nego poremećaji u ponašanju. Osim toga, istraživanja pokazuju da samo druženje u mješovitim razredima, pa čak ni pokušaji namjernog odgajanja neće promijeniti negativne stavove djece prema njihovim vršnjacima koji su ometeni u razvoju.
Rezultati različitih opažanja socijalnog položaja djece ometene u razvoju pokazuju da odbojnost prema toj djeci postoji bez obzira na njezine uzroke. Ovakvi rezultati nameću dva osnovna zaključka:
Negativni stavovi djece prema vršnjacima ometenima u razvoju posljedica su nezadovoljavajućih interakcija između te dvije skupine djece. Djeca ometena u razvoju često postaju “disciplinski problem”- agresivna su prema drugoj djeci, na različite načine ometaju nastavu i rad, pa se u razredu veoma lako uspostavlja lanac negativnih interakcija.
Vrsta interakcija između normalne i ometene djece uvelike ovisi o nastavnoj klimi: emocionalnoj i socijalnoj. Punu socijalnu integraciju i odsutnost negativnih interakcija moguće je postići samo u kooperativnoj socijalnoj klimi u razredu (prema Andrilović i Čudina, 1996.).
Negativnih stavova vršnjaka prema djeci ometenoj u razvoju neće ni biti ukoliko su nastava i klima u razredu tako prilagođene da ometena djeca također mogu doživjeti određeni uspjeh i napredovati, te ako se učenje i postizanje obrazovnih ciljeva planira kao zajednički cilj i napor. Naravno da je jasno da u takmičarskoj klimi djeca s teškoćama u razvoju nemaju nikakve šanse u usporedbi s prosječnom ili darovitom djecom; Tada će iz njihove frustriranosti ubrzo proisteći agresivno ponašanje i neprijateljstvo okoline.
Ovakva su djeca češće ignorisana i neprihvaćena kao dio društva. Čak i kada prijateljstvo između djeteta sa teškoćama u učenju i djeteta bez teškoće bude formirano, priroda ovog odnosa je drugačija nego prijateljstvo između djece bez teškoća. Npr. Lewis (1990) je pronašao da kad su dijete sa teškoćom u učenju i dijete bez teškoće radili u paru, šestogodišnjaci i sedmogodišnjaci bez teškoća su sa svojim vršnjacima sa smetnjama pričali kao da su mlađi nego što ustvari jesu, a ne kao sa svojim vršnjacima.
No, proces inkluzije će vjerovatno doprinijeti da djeca sa smetnjama budu bolje prihvaćena (najprije od strane svojih vršnjaka) i da im se omogući kvalitetniji život i obrazovanje. Dakako da ovaj proces neće biti jednostavan-predrasude prema onome što se razlikuje, što je neobično, drugačije su oduvijek prisutne i teško ih je iskorijeniti.

Categories: Uncategorized @sr

Otpor u psihoterapiji

Prihvatanje stvari i činjenica koje se na prvi pogled čine jednostavnim, ustvari uopće to nije. Prvih nekoliko seansi su obično jako sadržajne za klijenta- upoznaje sa sa terapeutom, dijeli sa njim puno novih informacija vezanih za svoj život. Nakon (i paralelno) sa tim, odvija se rad na problematici zbog koje se klijent javio. Tada se mogu javiti i ponašanja klijenta koja otežavaju terapiju, a koja se nazivaju otporom u psihoterapiji.
Kada se klijent javi stručnom licu za pomoć, uglavnom je visoko motivisan da poboljša svoje stanje. No, kvalitetna terapija je ispunjena emocijama koje nisu uvijek ugodne- te to često signalizira klijentu da nije na pravom putu.
Zašto se to dešava? Ponašanje klijenta je svjesno. Dakle, primijetio/la je da postoji problem, obratio se psihologu/psihoterapeutu za pomoć, uradio/la je dobar potez da pomogne sam/a sebi.
Na nesvjesnom nivou, postoje motivi koji ne žele da se situacija promijeni, koji žele da situaciju održavaju u postojećem stanju. Klijent se tada ne slaže sa terapeutovim tumačenjima nekog ponašanja, prijedlozima kako da se do željenog rezultata dođe, i sl. Otpor se može javiti bilo kada tokom terapije- pogotovo kada se dešava nakon nekoliko seansi, možemo pretpostaviti da postoje stvari o kojima klijent još uvijek nije spreman da govori. To se dešava i zbog toga što svaka promjena ( pa i ona pozitivna) nosi sa sobom veliku količinu neizvjesnosti i rizika, pa je lakše ostati u stanju koje poznajemo, makar je ono i na našu štetu. Narodski rečeno, ide se linijom manjeg otpora.
Kada je terapija intenzivna i klijent treba da “preradi” emocionalno jako obojena dešavanja, to je često veoma bolno i nije jednostavno za uraditi. U tim slučajevima se klijent često počinje osjećati zbunjeno, razdražljivo, neposredno ili posredno okrivljuje terapeuta što ga je u to stanje doveo.
No, svrha terapije i jeste rješavanje konflikata iz prošlosti koji su nas doveli do problema koje danas imamo, te rast i razvoj ličnosti. U određenom momentu terapije klijent će postati svjestan da prethodni načini suočavanja sa problemom vise jednostavno nisu prihvatljivi, jer je u međuvremenu usvojio nove obrasce ponašanja i suočavanja.
Naravno, nije to uvijek slučaj. Zdrav otpor je poželjan, i javlja se onda kada klijent nije zadovoljan smjerom u kojem ide terapija. Zato se na početku svake terapije uspostavljaju ciljevi čijem se ispunjavaju teži. Ukoliko klijent ne vidi pomak u željenom smjeru, onda je opravdano da se “buni” protiv načina rada terapeuta. Moguće je da kompetencije terapeuta jednostavno ne odgovaraju potrebama klijenta, te , ukoliko terapeut zaista ne može ispoštovati smjer u kojem klijent želi da ide- klijent uvijek može pronaći drugog terapeuta.
No, u ovom tekstu se želim bazirati na otpore klijenata koji nemaju veze sa terapeutom, već predstavljaju “borbu” klijenta sa promjenom. Promjena nije laka.
Neki od primjera otpora su:
Šutnja – “ Ne znam o čemu bih pričao”….” Ne mogu ničega da se sjetim”;
Držanje tijela- (obrambeni stav);
Neverbalni znakovi- (cupkanje nogom, i sl);
Sakrivanje bitnih informacija od terapeuta;
“Odigravanje”- nekada odnos koji ne možemo ispoljiti sa drugom osobom, odigrava se sa terapeutom (Pokazuje se otpor prema terapeutu umjesto prema nekoj drugoj osobi sa kojom imamo konflikt);
Odbijanje saradnje- Klijent ne radi zadatke niti više poštuje dogovor sa terapeutom.
U literaturi postoji puno podjela i vrsta otpora. Jedna od njih je i podjela na otpore strane egu, i otpore bliske egu.
Ego distoni (otpori strani egu) – Klijent ih osjeća kao neugodne, ali je spreman da radi na njihovom razrađivanju, te su zbog toga lakši za razrađivanje.
Ego sintoni (otpori bliski egu)- Klijent ih osjeća kao racionalne, kao dio sebe (npr. obrasci ponašanja koji su tipični za klijenta), klijent ih ne prepoznaje kao problematične i zato su teži sa razrađivanje.
Najčešće emocije vezane za terapijski otpor su:
Bespomoćnost – „Nisam sposoban da promijenim stvari”;
Stid – „ Mislim da me svi smatraju bezvrijednim“ ;
Strah – „Šta ako me ova terapija dovede do toga da otkrijem nešto ružno o sebi i od toga poludim“;
Pogrešne predstave o terapiji i terapeutu – „Sigurno razmišljate kako sam lud/glup/nesposoban“;
Neadekvatna motivacija i očekivanja – „ Vi meni trebate reći šta da ja radim, a ne da me ispitujete“, itd.
Otpor uključuje iracionalna uvjerenja, a neka od njih su:
Uvjerenja koja se odnose na samog klijenta: “Bilo bi užasno da pokušam da se promijenim i da u tome ne uspijem! To mi se nipošto ne smije desiti“.
Uvjerenja koja se odnose na druge ljude: „Užasno je što mi ne pružaju onoliko pomoći i podrške koliko bi trebalo. Kada je njima trebalo, ja sam uvijek bio tu. Mislim da ne zaslužuju bolju verziju mene kada se već tako ponašaju“.
Uvjerenja koja se odnose na stvarnost: “Mislim da ne bi trebalo biti toliko teško da se čovjek promijeni. Užasno je teško. Ne želim ni da pokušavam“.

Otpor se može javiti i nekoliko puta tokom terapije. Terapeut treba objasniti klijentu da otpor nije strašan i da je uobičajena pojava tokom terapije. Kada se javi, zaustavlja terapiju i proces promjene, te otežava da se dođe do konačnog cilja i završetka psihoterapije. Sa jedne strane, on nam pokazuje da smo došli do stvarno bitnih, bolnih tema u terapiji, ali sa druge, moramo da ga prevaziđemo da bi se terapija nastavila svojim tokom. Ukoliko se otpor pravilno riješi, terapija se može neometano nastaviti.
Klijent je taj koji mora da odluči da želi preraditi otpor. Terapeut treba da ga tim putem vodi, ali to nije moguće bez aktivnog učešća klijenta. Terapija nema smisla ukoliko ne uključuje aktivno učešće klijenta. Klijent koji je nemotivisan i ne želi preuzeti odgovornost za svoj dio “posla” u terapiji ne može očekivati velike rezultate od te terapije. U tom je slučaju najbolje prekinuti terapiju.

Categories: Uncategorized @sr

Primjena psiholoških tehnika u tretmanu akutne boli

Bol je dio svakodnevnog života- ona nam zapravo govori kako je određenom dijelu našeg tijela potrebna posebna pažnja. Za neke boli rješenja su jednostavna, dok kod drugih pronalaženje uzroka često predstavlja dijagnostički i terapijski problem.
Bol je složen osjet koji nastaje zbog oštećenja u našem tijelu i naše psihičke reakcije na to oštećenje. Doživljavanje boli zavisi od osobina pojedinca: odgoju, okolini iz koje potiče, vjeri, socijalnom i ekonomskom statusu, kao i o trenutačnim okolnostima. Strah, tuga i samoća pojačavaju osjet boli, dok ga smirenost, ugodna okolina i suosjećanje umanjuju. Akutna bol nastaje iznenada i traje nekoliko sati ili dana. Često je dobro lokalizirana i opisuje se kao oštra, probadajuća bol. Liječenje akutne boli nije dugotrajno, a izliječenjem njenog uzroka nestaje i bol. To su na primjer glavobolja, zubobolja, bol nakon ozljeda, menstruacijska bol, bol kod raznih upala …Ako se ne počne liječiti na vrijeme, organizam će na slijedeći bolni podražaj reagirati jače i duže, a bol će se proširiti na okolinu koja nije oštećena, te postoje šanse da akutna bol pređe u hroničnu bol. Dostupne psihološke tehnike za upravljanje akutnom boli mogu biti općenito kategorizirane kao: prikupljanje informacija, opuštanje (relaksacija) i tehnike povezane sa opuštanjem, kao i kognitivne strategije. Neke su intervencije, poput prikupljanja informacija, osmišljene da bi se minimizirala bol tako što će se pacijent pripremiti za ono što ga čeka. Ostale tehnike poput relaksacije mogu također preduhitriti bol, ili je reducirati dok je pacijent osjeća.
Prikupljanje informacija

Tehnike prikupljanja informacija su bazirane na pretpostavci da će unaprijed obavljeno informisanje pacijenta o procedurama koje će biti provedeno spriječiti pojavljivanje netačnih očekivanja koja izazivaju anksioznost i vode povećavanju boli.
Tehnike prikupljanja tačnih informacija imaju za cilj da informišu pacijenta o senzacijama koje će iskusiti tokom bolnog podražaja. Ovakvim postupkom se spriječava javljanje netačnih očekivanja koje često za posljedicu imaju jaku anksioznost i strah. Da bi bila efikasna, metoda prikupljanja informacija mora bit bazirana na tačno određenu kliničku proceduru koja će biti obavljena na pacijentu.
Bol će se smanjiti ukoliko je pacijent obaviješten kada će se bol javiti, koliko dugo će trajati, koliko će biti jaka, te zašto nastaje. Ljudi bolje podnose bol kada znaju kada će se bol javiti, nego kada se bol pojavi iznenada. Ovaj postupak informisanja često koriste stomatolozi.
Relaksacija

Tehnike relaksacije mogu biti korištene da bi se reducirala preuranjena bol, koja nastaje prije samog podražaja prilikom kojeg se javlja bol.
Najefikasnije su kada je pacijent u stanju da ih praktikuje za vrijeme izloženosti bolnom podražaju. Opuštanje se često kombinuje sa nekim drugim postupcima suzbijanja boli, poput psihoterapije, hipnoze, biofeedback-a, a mogu se koristiti i postupci samog opuštanja (autogeni trening). Opuštanjem se pokušava postići potpuna tjelesna smirenost uz smanjivanje metabolizma, smanjenje arterijskog krvnog pritiska, smanjivanje disanja, frekvencije rada srca i sl. Postupcima opuštanja postižu se pozitivni rezultati kod glavobolja.
Duboko i sporo disanje je jedna od najjednostavnijih metoda relaksacije osmišljena da bi se umanjila napetost mišića i anksioznost. Recimo, pacijenti mogu dobiti uputu da udahnu tačno određeni broj puta u određenom vremenskom intervalu (npr. 6 puta u minuti). Sporija frenkvencija disanja se pokazala efikasnom u smanjenju anksioznosti. Također, radije se primjenjuje abdominalno nego disanje plućima, a sve u svrhu relaksacije. Disanje u kojem je pacijent fokusiran na sam proces disanja pacijenti lako savladavaju.
Progresivno opuštanje mišića se pokazalo kao korisna tehnika u reduciranju psihološke pobuđenosti i anksioznosti. Način na koji se ova tehnika provodi može objasniti neka osoba, ili se može snimiti na audio kasetu, a uključuje sistematično i uzastopno grčenje i opuštanje mišićnih grupa u tijelu.
Naprimjer, 3 sesije progresivnog opuštanja mišića koje traju približno 25 min, su se pokazale dovoljnima da bi pacijenti ovladali ovom tehnikom i primijenjivali je kako bi smanjili stres i anksioznost.
Hipnozu definišemo kao stanje promjene svijesti pri kojoj hipnotizirana osoba mijenja svijest o vanjskom svijetu i postaje sklona prihvatati sugestije koje daje druga osoba- hipnotizer. Bitno je naglasiti da se, unatoč pozitivnim učincima koje je pokazala, naučni značaj hipnoze često dovodi u pitanje.

Kognitivne strategije

Jedna od kognitivnih tehnika suočavanja sa akutnom boli je tehnika sugestije. Ova tehnika je osmišljena tako da se sugestijama poput “Samo se opustite, ovo neće dugo trajati i neće boljeti“, bol smanji ili uopće ne javi. 5 -15 % ljudi je izrazito sugestibilno. Oko 10 % ljudi je slabo sugestibilno. Među slabo sugestibilne ljude se ubrajaju ljudi koji su uplašeni od intimnih veza s drugima, nesigurni i preoprezni ljudi, nemaštoviti ljudi, ljudi skloniji intelektualizaciji i stalnom provjeravanju zbivanja oko sebe, te paranoični ljudi. Mnogi smatraju da je sugestija jače sredstvo protiv boli od mnogih analgetika. Jake sugestije mogu dovesti do potpunog uklanjanja boli.
Odvlačenje pažnje je još jedna slična kognitivna strategija. Tehnika ometanja može uključivati slušanje muzike, zatim prisustvo nekog predmeta koji vizuelno odvlači pažnju ili uključivanje neke druge aktivnosti poput igranja video igrica.
Također, aktivnosti ometanja koje zahtijevaju više pažnje, učinkovitije smanjuju bol nego aktivnosti koje zahtijevaju manje pažnje. Najjednostavnija ilustracija ovih postupaka je da se pri stomatološkim zahvatima misli na nešto ugodno. Pokazalo se kako su postupci odvlačenja pažnje vrlo uspješni u kliničkoj praksi. Bolesnici koji su uvježbani u postupcima odvlačenja pažnje izjavljuju da osjećaju značajno manju bol u odnosu na pacijente koji nisu u tome uvježbani. Uspješnost ovog postupka najviše zavisi od osobina ličnosti pacijenata, tj. od njihovih sklonosti i mogućnosti korištenja mašte kao sredstva za otklanjanje boli.
Jedan od ranijih programa baziranih na psihološkim intervencijama akutne boli je bila Lamaze tehnika za porođajnu bol. Kontrolisani eksperimenti upućuju na to da je ova tehnika efikasna u smanjenju boli povezane s porođajem, te da smanjuje upotrebu analgetika pri porođaju. Lamazeov postupak se provodi :
Detaljnim obavještavanjem trudnice o trudnoći i porođaju ;
Uvježbavanjem mišićne opuštenosti ;
Uvježbavanjem odvlačenja pažnje od bolnih podražaja i
Vježbama disanja.

Svaki od ovih ritmova disanja uvježbava se nekoliko sedmica prije porođaja. Zaokupljenost trudnice disanjem dovodi do inhibicije bolnih impulsa koji pristižu u mozak. Ti bolni impulsi se doživljavaju u slabijem intenzitetu jer je mozak zaokupljen drugim oblikom aktivnosti.
Unatoč svim pozitivnim učincima koje smo nabrojali, psihološke tehnike u tretmanu akutne boli nisu dovoljno zastupljene. Jedan od razloga za to je već spomenut- neblagovremeno otkrivanje izvora boli i rizik da akutna bol preraste u hroničnu. Zatim, korištenje psihološki baziranih intervencija u npr.postoperativnom periodu je skuplje (jer zahtijeva duže vremena da bi se postigao učinak, u odnosu na farmakoterapiju). Uz to, odsutnost psihijatrijskih dijagnoza kod opravdanosti psiholoških intervencija koja se tipično zahtijeva kod povrata novca osiguranja može biti praktična barijera kod postojanja psiholoških intervencija akutne boli vođenim psihološki obučenim osobljem. Kratke, ali jednostavne tehnike koje mogu biti implementirane kao automatske procedure (audio ili video kasete) ili u interakciji osoblja sa pacijentima (medicinske sestre) su najčešće klinički korištene. Tehnike odvlačenja pažnje također zahtijevaju mali napor prilikom implementacije i široko su korištene. Psihološka intervencija u liječenju boli treba postati dio jedinstvene medicinske službe. Neodgovarajuće liječena bol manifestira se brojnim negativnim reakcijama. To dalje dovodi do pogoršanja općeg stanja, lošijih rezultata liječenja i pogoršanja kvalitete života. Upravo zbog toga izuzetno je važno pravodobno i pravovaljano uklanjanje boli. Cilj rada s bolesnikom mora težiti poboljšanju kvalitete njegova života.

Categories: Uncategorized @sr

PREJEDANJE NA NERVNOJ BAZI (EMOCIONALNO PREJEDANJE)

Jedna od najčešćih rečenica koju čujem tokom inicijalnog razgovora s klijentima koji mi se obraćaju jeste: „Razlog moje povišene tjelesne težine je stres. Tada najčešće nekontrolisano unosim hranu, jer u tim momentima jednostavno nisam svoja/svoj i ne mogu da se kontrolišem“, ili još direktnije: „Omlatim cijelu čokoladu, pola plazme, tri kugle sladoleda, kesu čipsa, nakon čega se uvijek osjećam veoma loše, i fizički i emotivno.“
Hajde da prvo pokušamo da razumijemo šta se događa u našem organizmu tokom povišenog stresa i zbog čega se suočavamo s prejedanjem na nervnoj osnovi.

ZAŠTO STRES TJERA NA PREJEDANJE
Stres, hormoni koji se pod njegovim uticajem izlučuju i efekti koje ima unošenje hrane s visokim nivoima masti i šećera, tzv. komforne hrane, tjeraju ljude na prejedanje. Studije su pokazale da je dobijanje kilograma povezano sa stresom. Dio mozga, hipotalamus, proizvodi hormon kortikotropin, koji umanjuje apetit. Mozak također šalje signale nadbubrežnim žlijezdama da luče hormon epinefrin (poznat i kao adrenalin). Epinefrin aktivira reakciju tijela poznatu kao „bori se ili bježi“ (flight or fight), tj. ubrzano fiziološko stanje koje privremeno zaustavlja glad.
Međutim, u slučajevima istrajnog, odnosno dugotrajnog stresa situacija je potpuno drugačija. Nadbubrežne žlijezde luče hormon kortizol, koji utiče na povećanje apetita i može da izazove pad opšte motivacije, a samim tim i motivacije koja se odnosi na ishranu. Kada se epizoda stresa okonča, nivo kortizola opada, ali ako se stres nastavi ili se reakcija tijela greškom ne povuče, nivo kortizola može da ostane uvećan.

ŽUDNJA ZA MASTIMA I ŠEĆEROM
Stres može da utiče i na izbor hrane. Brojne studije – od kojih je većina sprovedena na životinjama – pokazale su da fizički ili emotivni stres povećava unos hrane s visokim udjelom masti i šećera. Visok nivo kortizola, u kombinaciji s visokim nivoom insulina, može biti odgovoran za povećanu žudnju za mastima i šećerom.

DRUGA ISTRAŽIVANJA POKAZUJU DA JE MOGUĆE DA GRELIN – „HORMON GLADI“ DOPRINOSI PREJEDANJU
Nakon unosa hrane s visokim nivoom masti i šećera dolazi do povratnog efekta, koji koči dio mozga zadužen za procesuiranje/obradu stresa i sličnih emocija. Zato se takva hrana naziva komfornom hranom, jer djeluje kao da neutrališe stres. To je jedan od razloga za javljanje žudnje za ovakvom hranom.
Naravno, prejedanje na nervnoj bazi nije jedino ponašanje koje utiče na povećanje tjelesne težine. Ljudi pod stresom, također, loše spavaju, manje su fizički aktivni i konzumiraju više alkohola, što sve doprinosi pojavi viška kilograma.
Naravno, uzrok prejedanja na nervnoj bazi ili takozvanog emocionalnog prejedanja nije jednostavan, a ni uvijek isti. Ono što kao nutricionista mogu da uradim, a da pri tome ne izlazim iz okvira svojih ovlašćenja, jeste da kroz razgovor s klijentom pokušam da razumijem uzroke prejedanja i posljedice takvog ponašanja, i dam svoje nutricionističke preporuke. One u ovim situacijama mogu da budu korisne, a odnose se na unos hrane koja smanjuje potrebu za „komfornom hranom“ kod ljudi koji se suočavaju sa stresom, i to uvijek hrane s povišenim nivoom prostih šećera i masti.
Kada je u pitanju dugoročni emocionalni stres, odnosno prejedanje koje traje duže vreme, a čiji su korijeni možda u djetinjstvu, ili gubitku voljene osobe, roditelja ili srodnika, samoći ili društvenoj izolovanosti, moja preporuka je da klijent, pre svega, potraži stručnu pomoć psihologa, jer je veoma važno da se utvrdi primarni uzrok prejedanja na nervnoj bazi, ili pak da se uspostavi zajednička saradnja na relaciji klijent–psiholog–nutricionista.
Moje nutricionističke preporuke u ovakvim situacijama uvijek obuhvataju uključivanje izbalansirane ishrane, što umanjuje loše efekte stresa s kojim se klijent suočava. Riječ je o hrani koja umjesto loših, sadrži dobre masti, a umjesto prostih, složene ugljene hidrate, ali i onoj koja sadrži kvalitetnije proteine, koji produžavaju osjećaj sitosti.
Moje preporuke u tom slučaju su slijedeće:
Kada se suočite s napadom gladi koja je uslovljena stresom, imajte kod sebe ili u kuhinji/frižideru nešto od slijedećeg:
Šaku sirovih orašastih plodova – prijatnog su ukusa, brzo će vas zasititi zbog velikog udjela dobrih masti, ali i vitamina i minerala, pa će i osjećaj sitosti duže trajati.
Voćni jogurt koji ste sami pripremili – jogurt u koji ćete dodati malo sjeckanog sezonskog voća, kašiku mljevenih oraha, lješnjaka ili badema i, eventualno, manju kašiku meda i malo cimeta – idealna je kombinacija koja će utoliti vašu žudnju za slatkišima, a zbog izbalansiranog odnosa bjelančevina/proteina, masti, ugljenih hidrata i vlakana, osjećaj sitosti trajat će duže, a unijet ćete namirnice boljeg kvaliteta.
Pire od pečene jabuke ili kruške s mljevenim orasima, medom i cimetom – ova kombinacija je jednostavna za pripremu i predstavlja zdraviju zamjensku opciju.
Izmiksana banana s kakao prahom, kašikom kokosovog brašna i sjeckanim orasima ili bademima – također kombinacija jednostavna za pripremu, koja će utoliti potrebu za slatkišima, ali i omogućiti unos hranljivih sastojaka.
Komad dijetalne pite s povrćem po izboru i šolja jogurta – dobro ste pročitali, ukusna, sočna i zdrava pita, čiji sam recept sama smislila i dovela ga do savršenstva da bih svojim klijentima olakšala suočavanje s teškim trenucima. Recept za ovu pitu možete potražiti na mojoj stranici www.onlinenutricionista.com.
Gojaznost je odavno prepoznata kao medicinski problem. I dok se puno govori o načinima mršavljenja i postizanja idealne tjelesne težine, malo se govori o faktorima koji do takve težine dovode. Ukoliko ostavimo po strani organske uzroke gojaznosti (koji su jedni od faktora povećane tjelesne težine) ostaju nam oni koje tako često zanemarujemo- psihološki faktori.
Gotovo da ne postoji osoba koja nije jela “tek tako”- i onda kada nije osjećala glad. To ne bi bio problem, da se tom prilikom najčešće ne unesu velike količine nezdrave (i štetne) hrane, koja, zbog svog sastava, dovodi do kratkotrajnoj osjećaja umirenja. Zbog toga se ova hrana i naziva „comfort food“-om. Drugi problem nastaje onda kada osoba nastavlja ponavljati ovakvo ponašanje, postajući neposredno ovisna o osjećaju umirenja koje doživi nakon što se prejede. Dakle, umjesto uobičajenih fizičkih (i realnih) pokazatelja gladi, u ovim situacijama emocije su te koje motivišu na jelo. Kako sam već spomenula, ovakvo prejedanje izaziva kratkoročno zadovoljstvo. Dugoročno, problem koji je izazvao to ponašanje je i dalje prisutan, štetni obrazac ponašanja se ponovio, i vjerovatno je da ćete osjećati krivicu jer ste unijeli preveliku količinu hrane za koju ste svjesni da niste trebali.
Moramo istaknuti da nije svako prejedanje emocionalne prirode. Postoje određene situacije i prilike (npr. razne proslave) u kojima se prejedanje nekako i očekuje. Sa druge strane, kada se osoba impulsivno okreće hrani kada je pod stresom i to je njen način suočavanja sa problemima, možemo govoriti o prejedanju na nervnoj bazi. Takvo ponašanje služi kao kompenzacija za nezadovoljstvo, jer daje trenutno olakšanje i popravlja raspoloženje.
Istraživanja pokazuju da postoji nekoliko razlika između fizičke i emocionalne gladi:
Emocionalna glad nailazi neočekivano, iznenada i potreba za hranom je tada hitna i neodloživa, dok je pojava fizičke gladi znatno postepenija i potreba za hranom nije tako impulsivna.
Kod fizičke gladi smo umjereniji u jelu i ne biramo previše šta ćemo jesti jer smo gladni, dok nas emocionalna glad tjera da konzumiramo određenu vrstu hrane (uglavnom „junk food“ i hranu bogatu industrijskim šećerom) i to u velikim količinama.
Kod fizičke gladi jedemo dok ne osjetimo da nam je dovoljno i da više nismo gladni. U drugom slučaju, često se dešava da ne možemo prestati da jedemo, dok ne osjetimo da smo pretjerali (npr. osjećamo mučninu zbog previše slatkiša, i sl.)
Posljednje, ali ništa manje bitno, je da kod fizičke gladi nema osjećaja krivice. Osjećali smo glad, utolili smo glad hranom i ne grize nas savjest. Kod emocionalne gladi, kada je osoba svjesna da je jela iz pogrešnih motiva, dolazi do osjećaja kajanja, srama i krivice.

ZBOG ČEGA SE LJUDI PREJEDAJU NA NERVNOJ BAZI?

Nemaju svi ljudi isti kapacitet za nošenje sa stresom. Prije svega, isti stresor neće jednako djelovati na sve ljude. Na to kako će neki stresor reagovati na čovjeka veliku ulogu igra prošlost osobe (odgoj i porodica), njegov karakter i temperament (koji je urođen). Osobe koje se prejedaju na nervnoj bazi su veoma često odrastale u problematičnim porodicama, u kojima je bilo prisutno nasilje (u bilo kom obliku), problem ovisnosti o opojnim sredstvima ili su roditelji imali negativan stil roditeljstva. U nekim slučajevima su to osobe koje su doživjele snažna traumatska iskustva.
Ovakvim ponašanjem se kamuflira pravi uzrok negativne i bolne emocije, bilo da je u pitanju neka neugodna situacija koja je trenutno aktuelna ili je u pitanju trauma iz prošlosti. Kako bi se izbjeglo suočavanje sa negativnom emocijom, pribjegava se instantnom rješenju koje donosi olakšanje- a to je, u ovom slučaju, hrana.
Na kraju, ljudi uvijek pronalaze načine da zadovolje svoje potrebe. Ti načini mogu biti konstruktivni i destruktivni. Prejedanje na nervnoj bazi predstavlja destruktivan način suočavanja sa problemima i zadovoljavanja potreba.
Razgovor sa psihologom je prvi korak ka rješavanju ovog problema. Osoba koja je primijetila da se prejeda na nervnoj bazi i želi da prekine taj začarani krug mora najprije da, u saradnji sa psihologom, osvijesti razloge zbog kojih to radi.

Categories: Uncategorized @sr

Kako razumjeti dječije ponašanje

Još od vremena kada prvi put uzmemo svoju bebu u ruke, počinju savjeti- poželjni i nepoželjni, kojih je nažalost puno više. „Prijete“ nam da ćemo razmaziti dijete, navode primjere kako su to neki drugi ljudi radili uspješnije i bolje nego mi.
To je jednostavno tako. Mislim da ne postoji majka (ili otac) koja su uspjeli da u potpunosti izignorišu komentare okoline, kao što ne postoji čovjek koji makar jednom nije rekao nešto zbog čega je poslije uvidio da je bilo bolje da je prešutio.
Primijet ćete koliko je ljudima lakše da komentarišu ponašanje druge djece, dok su tolerantni za ponašanje svog djeteta. Zbog toga ćete možda često biti u situaciji da razmišljate (bespotrebno) da je neko ponašanje Vašeg djeteta bilo loše, iako to uopće ne mora biti slučaj.
Svako dijete je jedinstveno na svoj način, to znamo svi. Pogledajmo slučajeve gdje su braća i sestre genetski jako slični (imaju iste roditelje), rastu u istoj okolini (odgajaju ih jednako), ali se ipak značajno razlikuju jedni od drugih. Manje je poznato zbog čega je to tako. Neko će dijete kojemu je uvijek potrebna majka da bi se umirilo okarakterisati kao razmaženo, a neko će činjenicu da dijete dobija uvijek sve što poželi objasniti požtrvovanošću roditelja. I način na koji percipiramo ponašanje svog djeteta (i tuđeg) igra veliku ulogu u njegovom tumačenju.
Posljedice toga su velike. Od osjećaja krivice zašto je naše dijete bučno ili nježnije u odnosu na komšijino, preko prebacivanja odgovornosti –ko je od roditelja kriv što je dijete takvo, sve do upoređivanja djeteta sa drugom djecom, što ostavlja velike posljedice na mentalno zdravlje djeteta jednom kad toga postane svjesno.
Postoji više dimenzija po kojima možemo analizirati dječije ponašanje: temperamentnost, senzibilnost, zahtjevnost i sposobnost suočavanja sa frustracijom.
Neka su djeca temperametnija, reaguju burno na situacije koje im ne odgovaraju, rođena sa više energije i „ne drži ih mjesto“, dok su druga mirnija, pritajenija i općenito imaju manje energije. Neka su djeca od samog početka senzibilnija, nježnija i traže da im se pristupa pažljivo. Sa druge strane, postoje djeca koja nemaju te karakteristike.
Najčešći komentar koji daju novopečeni roditelji je da je dijete (ili nije) „zahtjevno“. Na tu karakteristiku roditelji nemaju uticaja. Neka su djeca od početka veoma zahtjevna- u smislu da im je potrebno posvetiti puno više vremena, te da se teško odvajaju od svojih roditelja, posebno majke. Druga djeca nemaju toliko razvijenu tu potrebu (jer svako dijete ima potrebu da bude sa roditeljima, da ne bude zabune), i već sa godinu dana su poprilično samostalna.
Temper tantrumi (izljevi bijesa) su normalna pojava u razvoju djece i javljaju se kao emocionalni i fizički odgovor (reakcija) djeteta na frustraciju. Djeca koja se teško nose sa frustracijom reaguju burno i malo ih je teže umiriti od djece kod kojih to nije slučaj. Bitno je istaknuti da je temper tantrum normalna pojava. Dijete preplavljuju različite, silne emocije sa kojima nije u stanju da se nosi, te zbog toga reaguje tako da počinje da vrišti, da se baca po podu, da jeca (ili sve to skupa). Roditelji su ti koji u takvim situacijama moraju zadržati mir kako bi se dijete brže umirilo.
Sad dolazimo do drugog pitanja. Kako da znamo da je neko ponašanje odraz crte ličnosti našeg djeteta, a ne razmaženosti i pokušaja manipulacije?
Prvo je potrebno analizirati vaš stil roditeljstva (više o tome možete pročitati u mom članku o stilovima roditeljstva). Ponašanje djeteta je uzročno-posljedično sa ponašanjem roditelja. Djeca uvijek testiraju granice. Da li postavljate jasne granice svome djetetu? Da li mu je sve dozvoljeno? Kakvo je Vaše viđenje o odgoju djeteta? Koje stvari trebaju biti dopuštene, a koje zabranjene?
Meni je riječ „razmažen“ nepogodna, zato što implicira da nastaje zbog previše maženja ili ljubavi. Nemoguće je previše voljeti dijete. Toga su posebno svjesni odrasli koji su bili djeca onda kada je bilo moderno ne maziti svoju djecu jer se time ruši autoritet roditelja. Dijete koje je raslo u strahu od odbacivanja roditelja i kazne je bilo poslušno dijete, ali je kasnije, kao odrasla osoba, imalo velike emocionalne probleme. Danas, kada se zna jako puno o tome koliko su ljubav i emocionalna toplina ključna za pravilan razvoj djeteta, neoprostivo je svjesno ih uskratiti djetetu.
Kada je dijete sigurno u roditeljsku ljubav, ono ispoljava i negativna ponašanja- jer se ne plaši da će ga roditelj zbog toga odbaciti. Suprotno tome, djeca koja se osjećaju nevoljenima i neprihvaćenima će učiniti sve da bi ih roditelj prihvatio. Pogotovo dok su djeca mala, svaki pokušaj disciplinovanja će vrlo vjerovatno u startu odbaciti. Djeca vole ugodne stvari i rado ih rade. Za razliku od toga, postoje i stvari koje se moraju uraditi ali nisu baš tako ugodne (pospremati svoju sobu, igračke, prati ruke prije jela, prati zube, itd). Tada djeca izražavaju protest i ispoljavaju negativno ponašanje. Od reakcije roditelja zavisi kako će dijete razumjeti tu situaciju. Roditelj mora da djetetu objasni posljedice neispunjavanja određenog zadatka i da oprezno korigira djetetovo ponašanje, a ne dijete kao ličnost. Dijete koje je sretno zna da je centar svijeta svojim roditeljima, ali da vani postoji cijeli jedan svijet čiji je on/ona dio.
Da li Vaše dijete uz malo suza i drame postigne da Vi odustanete od svog zahtjeva? Da li za njega ne postoje pravila i granice (ili mu jednom nešto zabranite, a drugi put dopustite)? Da li ga učite da prihvata odgovornost za svoje postupke (ako je dovoljno veliko)? Da li dopuštate da uvijek bude po njegovom jer ne želite „scene“, svađu i plač?
Roditelj koji se plaši djetetove reakcije i izbjegava disciplinovati dijete tako što će biti dosljedan i u neugodnim situacijama, čini djetetu medvjeđu uslugu, jer mu stavlja do znanja da može raditi šta želi i da njegova ponašanja nemaju posljedica. Takvo razmaženo dijete kasnije ima problema u vršnjačkim, poslovnim i emotivnim odnosima, kada se susretne sa osobama koje ne žele da tolerišu njihovo ponašanje. Uspijevaju izgraditi uspješne odnose samo za ljudima koji se prema njima ponašaju kao i njihovi roditelji. Ovakva djeca odbijaju da odrastu i suoče se sa neugodnosti svakodnevnog života i ostaju fokusirana na svoju prošlost, u kojoj je bilo sve kako su oni željeli.
U kratkim crtama, senzibilno dijete traži puno ljubavi, podrške i pažnje. Zahtijeva od roditelja maksimalni emocionalni učinak. Razmaženo dijete zahtijeva da uvijek bude po njegovom i izbjegava da ispunjava zadatke koji mu se ne dopadaju. Naravno, to ne znači da djeca koja su razmažena ne traže emocionalni angažman roditelja niti da senzibilna djeca rado rade stvari koje im se ne dopadaju.
U koju kategoriju spada Vaše dijete, možete istinski znati samo Vi. Zato što Vi najbolje znate kako im se čelo namršti kada su ljuti, i da li odbijaju da jedu jer nešto ne vole ili jer se protiv nečega bune. Jedini uspješan recept je puno ljubavi,pažnje i emocionalne topline zajedno sa puno strpljenja i postavljanja jasnih granica djetetu. Tako se možemo nadati da će dijete izrasti u funkcionalnu i emotivno stabilnu ličnost.
Želim da naglasim da ne postoje savršeni roditelji. Ja bih rekla da su najbolji roditelji oni koji rade na sebi i trude se da poboljšaju svoj odnos sa djetetom. Svaki dan je nova prilika da ispravite propuste koje ste primijetili i da, dok su još mali, postavite čvrste temelje zdravog odnosa između roditelja i djeteta.

.

Od ključne je važnosti upoznati i razumjeti svoje dijete onakvo kakvo ono jeste, a ne tjerati ga da bude onakvo kakvim smog a mi zamišljali. Tek kada poznajemo svoje dijete, možemo odgovoriti na njegove potrebe u onoj mjeri i na način koji je njemu potrebno. Kada ne razumijemo šta se dešava, pogoršavamo situaciju, tumačimo njihove zahtjeve kao razmaženost, opisujemo ih kao zahtjevne ili loše i poručujemo im da njihove potrebe nisu bitne.

Categories: Uncategorized @sr

Stilovi roditeljstva

„Poticajne riječi od mame i tate su kao prekidači za svjetlo. Dati djetetu poticaj u pravom trenutku života je kao upaliti svjetlo u sobi prepunoj mogućnosti.“
Gary Smalley

Roditeljstvo je najljepša i najodgovornija uloga.Ona zahtijeva ispunjavanje djetetovih osnovnih životnih potreba (za jelom, pićem, snom, sigurnošću), ali i djetetovih emocionalnih potreba koje su nužne za djetetov pravilan razvoj. Ideja o tome da je malo živo biće potpuno ovisno o nama i da mi oblikujemo njegovu stvarnost ispunjava srce velikim ponosom, ali i je i zastrašujuća. Svi posvećeni roditelji žele svojoj djeci da priušte sretno djetinjstvo i da ih zaštite od svih negativnih stvari koje bi im se mogle desiti.
I dok je to veoma lako dok su djeca još bebe, pa se svaki njihov nestašluk manje-više uz osmijeh toleriše,kako vrijeme odmiče, čini se da se za djecu ima sve manje strpljenja. Očekuje se da to budu odgovorni, dosljedni i ozbiljni “mali ljudi” – jer je u sredini prihvaćeno mišljenje da su disciplinovana djeca odraz dobrog roditelja.
Razvoj djeteta je pod velikim uticajem roditeljskih stavova i njihovog stila roditeljstva. Maccoby i Martin (1983), omogućili su razlikovanje tih stilova na temelju dvije dimenzije:
Prva dimenzija je roditeljska toplina, a odnosi se na ljubav, ohrabrivanje i podršku koju roditelj pruža svom djetetu. Roditelji se, prema ovome, mogu podijeliti na “tople” i “hladne” roditelje. Ova dimenzija se kreće na kontinuumu od podrške, ljubavi i prihvatanja do odbacivanja i neprijateljstva. Druga dimenzija je roditeljski nadzor, a odnosi se na disciplinovanje i kontrolu djetetovog života. Ona se kreće na kontinuumu od nadzora, discipline i kontrole djetetovog ponašanja uz uvažavanje njegove ličnosti, do igranja sa djetetovim osjećajima, ignorisanja i zanemarivanja djeteta, do isključivanja iz djetetovog života.
Da bi dijete izraslo u zrelu, emocionalno stabilnu i neovisnu osobu, potrebno mu je pružiti i nadzor i toplinu u odnosu sa roditeljem. Dijete mora shvatiti da je bezuslovno voljeno i prihvaćeno takvo kakvo jeste, ali da u svijetu i u domu postoje pravila koja se moraju poštovati.

U skladu sa ove dvije dimenzije, razlikujemo 4 stila roditeljstva:

1. AUTORITATIVNI STIL RODITELJSTVA (DEMOKRATSKI DOSLJEDAN)

Autoritativni roditelji su visoko na obje dimenzije. Ovakvi roditelji su veoma brižni i pažljivi prema svojoj djeci, te kombinuju čvrstu roditeljsku kontrolu i emocionalnu toplinu. Komunikacija sa djetetom se odvija uz puno ljubavi i strpljenja i djetetovo mišljenje i emocije se uvažavaju. Istovremeno, postavljaju jasne granice djetetu. Dijete ima rutinu i jasno mu je šta smije, a šta ne smije raditi. Djeca vole dosljednost, iako se čini da protiv nje često protestiraju.Roditelji postavljaju zahtjeve djeci koja su primjerena njihovoj dobi i kontrolišu njegovo nepoželjno ponašanje, uz ljubav i podršku.
Ovaj stil roditeljstva ima najpovoljniji učinak na djetetov razvoj. Djeca se ohrabruju da budu samouvjerena, radoznala i nezavisna, ali se uče svjesnosti o svijetu oko sebe i znaju da postoje granice i pravila koja se moraju ispoštovati. Autoritativan odgojni stil pokazuje pozitivan uticaj na psihosocijalnu prilagodbu djece. Djeca takvih roditelja manje zloupotrebljavaju alkohol i droge, rjeđe ispoljavaju devijantno ponašanje, imaju bolji školski uspjeh i dobre odnose s vršnjacima, Djeca ovakvih roditelja su samopouzdana, neovisna i često veoma uspješna.

2. AUTORITARNI STIL RODITELJSTVA

Autoritarni roditelji su nisko na dimenziji topline, a visoko na dimenziji nadzora.Od djeteta se očekuje bezuvjetna poslušnost, zato što “je tata tako rekao”, ili “ jer roditelji znaju najbolje”.Strogi su i zahtjevni i cilj im je odgojiti disciplinovano dijete koje će poštovati autoritete i tradiciju pod svaku cijenu. Ukoliko dijete ne uradi ono što roditelji žele, prisiljava se na to kaznama ili zastrašivanjem. Roditelji koji su počinitelji nasilja nad djecom su najčešće autoritarni roditelji.
Djeca koja imaju autoritarne roditelje su nezadovoljna, često agresivna, uznemirena,nervozna, ispoljavaju probleme u ponašanju i često se sukobljavaju sa autoritetima. Ovakav odgoj se povezuje i sa zloupotrebom psihoaktivnih supstanci, slabijim akademskim i školskim učinkom i problemima u psihosocijalnoj prilagodbi. Autoritativan stil roditeljstva je najnegativniji stil koji roditelj može usvojiti.

3. POPUSTLJIVI (PERMISIVNI) STIL RODITELJSTVA

Popustljivi roditelji se nalaze visoko na dimenziji topline, ali nisko na dimenziji nadzora. Minimalno kontrolišu svoje dijete i postavljaju malo ograničenja za njegovo ponašanje. I dok su puni ljubavi i topline, nedovoljno postavljanje granica zbunjuje njihovu djecu, koja zbog toga imaju preveliku slobodu. Od djece zahtjevaju malo i ispunjavaju sve njihove želje, te ih ne potiču da koriste svoje kapacitete i da samostalno postižu svoje uspjehe. U odgoju im nedostaje strukture i reda. Djeca takvih roditelja nemaju osjećaj odgovornosti i nesigurna su, pogotovo kada odrastu pa dođu u kontakt sa ljudima koji od njih očekuju dosljednost i poštovanje granica. Imaju slabu samokontrolu,nesnalažljiva su, reaguju nezrelo i često su agresivni kad ne mogu trenutno ostvariti svoje zahtjeve.

4. RAVNODUŠNI (INDIFERENTNI) STIL RODITELJSTVA

Indiferentni roditelji se nalaze nisko na obje dimenzije roditeljstva. Postavljaju malo ograničenja i nadzora svojoj djeci, ali im pružaju i malo pažnje i podrške. Ovakav stil roditeljstva ne potiče zdrav socijalni život djeteta. Ovakav roditelj nije emocionalno topao, te je uglavnom zaokupljen sobom, svojim životom i svojim potrebama. Djeca odrasla u ovakvim porodicama su često promjenjivog raspoloženja, veoma zahtjevna (zbog potreba koje roditelj ne ispunjava) i nezainteresirana za školu. I ovaj stil roditeljstva je povezan sa lošim školskim postignućem, te pušenjem i konzumiranjem alkohola i psihoaktivnih supstanci.
Kao što možemo zaključiti, najbolji stil roditeljstva je autoritativni stil u kojem dijete dobije svu potrebnu ljubav i pažnju, ali i zna da postoje granice i pravila koja se moraju poštovati. Bitno je da dijete zna da su baš roditelji ti koji su autoritet, te koji će od njega zahtijevati da ta pravila slijedi.

Categories: Uncategorized @sr

Zablude o psihologiji

Psihologija je nauka koja je nažalost, često osporavana, unatoč tome da je većini zanimljiva. Problem nastaje onda kada se ona pojednostavi i svede na “analiziranje “ uz šolju kafe i partiju trača. Bez obzira na to koliko se danas o psihologiji govori, postoje neke nedoumice koje ćemo u slijedećim redovima objasniti.

Psiholog, psihijatar i psihoterapeut su različiti nazivi za istu profesiju.

Psihijatri su doktori koji rade u medicinskim ustanovama, prepisuju lijekove i uspostavljaju medicinske dijagnoze. Oni su najprije morali završiti medicinu, te su specijalizirali psihijatriju. Za razliku od psihijatara, psiholozi nisu ljekari. Psiholozi su završili psihologiju i često su zaposleni u medicinskim ustanovama u okviru stručnih timova, te u vrtićima, školama, psihološkim savjetovalištima, kompanijama, itd. Psiholozi ne postavljaju dijagnoze te, s obzirom na to da nisu doktori, nisu ovlašteni ni pripisivati lijekove. Psiholozi se bave testiranjem, sprovođenjem psiholoških tretmana i savjetovanjem.

Psihoterapeuti su, pored svog osnovnog obrazovanja (u nekim zemljama to mogu biti samo psihijatri ili psiholozi, dok je u nekim zemljama dozvoljeno i srodnim naukama npr, pedagozi, defektolozi i sl.) završili i neku od specijalističkih edukacija za neku vrstu psihoterapije (npr. Kognitivno-bihejvioralna, geštalt)…

Dakle, nisu svi psihoterapeuti psiholozi i psihijatri, niti su svi psiholozi psihijatri i psihoterapeuti, niti su svi psihijatri nužno i psiholozi i psihoterapeuti! Najbitnije je da shvatimo da ni prvi, ni drugi, ni treći nisu ljudi sa natprirodnim moćima, koji mogu čitati misli i učiniti da problemi magično nestanu. Oni u svom radu koriste provjerene tehnike i znanja putem kojih pomažu ljudima da prevaziđu svoje teškoće.

Ako idem na psihološko savjetovanje/ terapiju, znači da sam lud.

Da li vas grize savjest kada odete zubaru, ako imate karijes? Ili se, naprotiv, baš osjećate ponosno jer ste olakšali svoje bolove? Da li se stidite ako odete kardiologu ako danima osjećate da vam srce ubrzano lupa?

Ako su doktori opšte prakse  i specijalisti „doktori za tijelo“- onda psihologe, psihoterapeute i psihijatre možemo smatrati „doktorima za dušu“. A kada imamo bolove, onda idemo doktoru. Nažalost, u našoj sredini je još uvijek zastupljeno mišljenje da je osoba koja potraži pomoć psihologa „luda“, „poremećena“, „otišla na živcima“….

To je mišljenje potpuno pogrešno. Prije svega, termini poput “lud” se u psihološkim rječnicima ne mogu naći. Ukoliko imate problema u nekom životnom segmentu, i utvrdite da je to zbog nekog problema psihološke prirode- potražiti stručnu pomoć je pravilan odabir načina za efektno rješavanje problema. Time pokazujete hrabrost, spremnost da prihvatite odgovornost za svoj život i svoje ponašanje, i shvatanje da ste za vlastiti život i dobrobit prvenstveno odgovorni vi.

Danas postoje i brojne edukacije o različitim životnim problemima, koje uopće nisu usmjerene na “kliničku” populaciju (ljude sa nekim problemom) već imaju za cilj da informišu i upute  zainteresirane. Ovakve edukacije su jako popularne i posjećene.

Da li da se za pomoć obratim psihologu ili psihijatru?

Ukoliko primijetite da vam je potrebna psihološka pomoć, postavlja se logička nedoumica o tome da li da odete psihologu ili psihijatru. Dobra je vijest da stručnjaci najčešće surađuju-tako da nećete napraviti grešku koga god da odaberete. U velikom broju slučajeva, psihijatar će vas najprije uputiti kod psihologa, koji provodi svojevrsnu „trijažu“- procjenjuje da li je vaš problem bolje tretirati psihološkim metodama ili je u pitanju neki teži poremećaj koji bi bilo adekvatnije da tretira psihijatar.

“Pričajte mi o svom djetinjstvu”

Koliko ste puta čuli/pročitali ovu rečenicu, ili je u šali rekli svome prijatelju, imitirajući psihologe? Prava psihologija i ona koja se plasira putem serija i filmova su dva različita pojma. Postoji predrasuda da svaki terapijski proces počinje ovom rečenicom. Postoje određeni psihoterapijski pravci koji se koriste ovim pristupom (npr. Freudova psihoanaliza). Oni akcenat stavljaju na djetinjstvo i rana iskustva. No, postoje i pravci koji su čista suprotnost, i koji smatraju da je preveliko analiziranje prošlosti neproduktivno i otežava terapijski proces.

Mnoga istraživanja jesu dokazala da iskustva stečena u ranom djetinjstvu (npr. odnos između majke i djeteta) u velikoj mjeri utiču na oblikovanje ličnosti, ali postoje i istraživanja koja su potvrdila da se čovjek razvija kroz život, uči nove obrasce ponašanja i time modifikuje ponašanja koja je prethodno stekao.

Kako da znam tačne odgovore na psihološkim testiranjima?

Postoje različite skupine psiholoških testova. Najveću pažnju privlače testovi ličnosti, pa samim tim je i najveći strah kako će se ti testovi uraditi- da li će pokazati neku patologiju ili neku crtu ličnosti koju bi klijent želio da sakrije. Jedina je istina da tačnih i netačnih odgovora nema. Tačno je ono što se odnosi na klijenta, i najispravnije je iskreno odgovoriti na pitanja. Tako olakšavamo rad psihologu i omogućujemo mu da brže dođe do potrebnih informacija.

 

Nakon što smo naveli neke od zabluda o psihologiji, u nekom od narednih tekstova ćemo se pozabaviti tematikom najvećih zabluda u psihologiji. Ostanite uz nas!

Poremećaji u prehrani

Crtež koji je nacrtala jedna od mojih  ispitanica na poleđini upitnika

Poremećaji u prehrani predstavljaju jedan od ozbiljnih zdravstvenih i psiholoških problema koji naročito pogađaju adolescentice.

Poremećaji hranjenja su karakterizirani trajnim, velikim poremećajima u obrascima hranjenja. Poremećaji uzimanja hrane poput anoreksije i bulimije pogađaju oko 3% adolescentske populacije, dok se držanje dijete i opsesije vezane uz hranu javljaju u svim dobnim skupinama (Pinel, 2002). Općenito govoreći, poremećaje hranjenja karakterizira pretjerana zabrinutost i usmjerenost pojedinca na kontrolu oblika i težine tijela, a popraćena je neprimjerenim, neredovnim ili haotičnim unosom hrane (Hsu, 1990., prema Pokrajac-Bulian, 2000). Uz gojaznost, anoreksija i bulimija predstavljaju najpoznatije poremećaje hranjenja današnjice.

Anoreksija i bulimija se prvi put spominju u DSM-III ( Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje) 1980. godine, kao podvrsta poremećaja u djetinjstvu i adolescenciji (Davison i Neale, 1999). Nezdrave životne navike, restriktivne dijete i prejedanje predstavljaju veliki problem današnje ženske adolescentne populacije.

Anoreksija i bulimija nervoza javljaju se u dobi između 12 i 25 godina. Anoreksija je nešto učestalija u ranijoj dobi (od 14. do 17. godine), dok se bulimija u prosjeku javlja oko 18. godine života (Pokrajac-Bulian, 2004). Danas poremećaji hranjenja pogađaju djevojke u sve ranijoj dobi (na početku puberteta), te je stoga izuzetno važno sa prevencijom početi što ranije, npr. u okviru efikasnih interventnih programa namijenjenih primjeni u školi, i sl.

Danas su djevojke vrlo svjesne izgleda svog tijela i svoje tjelesne težine. Iz tih razloga, namjerno ulažu velike napore kako bi oblikovale svoje tijelo, često kroz vrlo rigorozne restriktivne dijete. Danas su ovakvi stavovi i ponašanja vrlo rašireni i obično se nazivaju “kultom mršavosti”. Na Zapadu postoji jasna povezanost između kulta mršavog tijela (koji je općeprihvaćen) i raširenosti poremećaja u hranjenju. Prema podacima jednog istraživanja provedenog u Hrvatskoj, 50% djevojaka i 19% mladića u srednjoj školi provodi neku vrstu dijete. Čak 49% vjeruje da bi njihova tjelesna težina morala biti manje od trenutne (Pokrajac-Bulian, 2004). Također, utvrđeno je da već u osnovnoj školi 8% djevojčica u dobi od 11 godina drži dijetu, dok se taj procenat penje na 29 u dobi od 14 godina.

Postoje značajne spolne razlike u poimanju slike svog tijela. Adolescentice imaju diferenciraniju sliku o vlastitom tijelu. One češće razmišljaju i procjenjuju svoje tijelo te izražavaju negativnije emocije o pojedinim njegovim dijelovima (npr.bokovima, licu…) (Levine i Smolak, 2002., prema Pokrajac-Bulian, 2004). Mediji, reklamirajući mršavo žensko tijelo kao jedino lijepo i prihvatljivo, ne olakšavaju situaciju. Pohvalno je što su posljednjih godina u toku kampanje vezane za popularizaciju ljepote „punijeg“ ženskog tijela. Ukoliko uzmemo u obzir sve ranije navedeno, nije iznenađujuće što današnje adolescentice svoju vrijednost baziraju na svom fizičkom izgledu, tj. što smatraju da vrijede onoliko koliko su privlačne, odnosno mršave i lijepe. Nisko samopoštovanje je, između ostalog, rizični faktor za nastanak poremećaja u hranjenju. Sa druge strane, visoko samopoštovanje predstavlja zaštitni faktor u prevenciji poremećaja u hranjenju.

Riječ “anoreksija” je grčkog porijekla, a odnosi se na nedostatak apetita, izbjegavanje i osjećanje gnušanja prema hrani (prema Pokrajac- Bulian, 2000). Naziv anoreksija označava težak gubitak apetita, dok nervoza ukazuje da su razlozi za to emocionalne naravi. Anoreksične osobe odbijaju jesti dovoljno da bi održale minimalnu tjelesnu težinu, a intenzivno se boje da će postati gojazne.

Anoreksiju je prvi opisao doktor Richard Morton 1689. godine, objasnivši je kao samovoljno gladovanje žene koja je ravnodušno odbijala liječenje. Stotinjak godina kasnije, Lasegue 1873. u Francuskoj, te Gull 1874. godine u Engleskoj pišu članke o anoreksiji, čime obnavljaju interes za ovaj poremećaj. U početku se smatralo da je anoreksija manifestacija tuberkuloze ili neke druge fizičke bolesti. Tek se 30-tih godina dvadesetog stoljeća počinje vjerovati da uzroci mogu biti psihološki i emocionalni.

Kod oboljelih od anoreksije opsjednutost strahom od debljanja je toliko jaka, da se osoba boji hrane ili jela, koje doživljava lošima i opasnim po njenu težinu. Anoreksiji su pretežno podložne mlade djevojke u dobi od 14 do 25 godinaAnoreksija koja se javlja kod muškaraca se naziva manoreksija i znatno je rjeđa pojava. Anoreksija  najčešće počinje intenzivnom preokupacijom tijelom i željom za postizanjem vitkosti, suzdržavanjem od hrane i dijetama. Gubitak težine od 25% ispod minimalne za uzrast i visinu označava se kao anoreksija (Gabbard, 1994). Rezultati dugogodišnjeg praćenja pacijentica sa anoreksijom nervozom su upozoravajući. Neka američka istraživanja pokazuju da čak 14% anoreksičnih pacijenata završava letalno, bilo zbog posljedica izgladnjivanja, bilo zbog suicida (Gabbard, 1994).

Amenoreja (izostanak redovnih menstrualnih ciklusa) je obilježje karakteristično za anoreksiju. Pored ovih, značajne su i druge fiziološke promjene (Kaplan i Woodside, 1987., prema Davison i Neale, 1999): Suha koža koja lako popuca, nježno polegnute dlačice na licu i vratu, snižena tjelesna temperatura, krhki i lomljivi nokti ruku, žućkasti ton kože, usporeno srčano bilo, opstipacija, te mišićna slabost.

Bulimija (grč. bulimia) označava proždrljivost. Prvi put se spominje 1979. godine. Mnoge osobe sa bulimijom su u prošlosti imali anoreksiju ili probleme sa prekomjernim kilogramima. Poremećaj se očituje u “proždiranju” ogromnih količina hrane i kompenzacijskom purgativnom (povraćanje, laksativi i diuretici) ili nepurgativnom (suzdržavanje od unosa hrane ili pretjerana tjelesna aktivnost) ponašanju.

Samoizazvanim povraćanjem služi se najveći broj bulimičnih osoba (80-90%) (prema Novković, 2003). Povraćanje smanjuje fizičku neugodu izazvanu unošenjem prekomjerne količine hrane i umanjuje anksioznost koju izaziva pomisao na debljanje (Vidović, 1998, prema Novković, 2003).

Strah od debljanja omogućuje razlikovanje bulimičara od “normalnih” pojedinaca. Velika sličnost sa anoreksijom je u patološkom doživljavanju tijela, nezadovoljstvu njime i sklonosti da pretjerani naglasak na oblik tijela i njegovu težinu bude glavna odrednica po kojoj se osoba vrednuje (prema Pokrajac-Bulian, 2000).

Za razliku od anoreksične osobe, osoba s bulimijom nije uvijek abnormalno mršava. Dolazi i do fizioloških posljedica (posebno ako se pražnjenje obavlja povraćanjem) kao što su: upale grla i ždrijela, otečene žlijezde slinovnice, razaranje zubnog enamela kiselim sadržajem povraćevine, zatim oštećenje crijevne stijenke, nutritivni deficiti i dehidracija (prema Davison i Neale, 1999). Moguća je i pojava nepravilnog menstruacijskog ciklusa. To, nažalost, nisu jedine medicinske komplikacije koje se mogu javiti, a karakteristično je da one ostaju neotkrivene duže vrijeme, jer bulimična osoba  često zbog nelagode nikome ne otkriva svoje probleme hranjenja, dok njezin vanjski izgled, za razliku od anoreksije, ostaje i dalje neupadljiv.

 

 

Categories: Prehrana

Oslobađanje od stresa

Hans Seli je 1936. godine formulisao teoriju prema kojoj do bolesti organizma dolazi zbog poremećaja ravnoteže (homeostaze) u organizmu. Do poremećaja ravnoteže dolazi zbog uticaja raznih spoljašnjih i unutrašnjih faktora- koji se zajedničkim imenom nazivaju stresori.

Stresori imaju veliki uticaj na organizam, i u skladu s tim organizam reaguje na njih. Danas se puno govori o stresu i o suočavanju sa stresom. Stres je subjektivno reagovanje osobe na situaciju koju procjenjuje opasnom ili uznemiravajućom. To je sklop emocionalnih, fizičkih i fizioloških reakcija i ponašanja na stresor. Osoba percipira da je u stanju “opasnosti” sa kojom ne umije da se “nosi” na adekvatan način, i u skladu sa time organizam reaguje. Stresori nisu sami po sebi negativni, jer nam pomažu u tome da preživimo, šaljući signale da organizam treba da reaguje. Problem nastaje kada organizam reaguje velikim stanjem stresa i onda kada ne postoji realna opasnost.

Dugotrajno obrazovanje, brz tempo života, problemi i nezadovoljstvo poslom, nedovoljni prihodi za osnovne životne potrebe (to se posebno odnosi na trenutne prilike na Balkanu), dovode do gotovo konstantnog stanja stresa koje rezultira lošim zdravljem, problemima u brakovima, porodicama, bolestima… Zbog današnjeg brzog tempa života plaćamo visoku, najveću cijenu- jer plaćamo svojim zdravljem

Razlikujemo stanja akutnog i hroničnog stresa. Stanje akutnog stresa karakteriše emocionalna patnja. Osoba je svjesna da je nervozna, uznemirena, tužna i potištena, da ima ispade bijesa prema sebi i drugima, da je rastrešena, zaboravna, „opsjednuta“ istim mislima…. Svi segmenti života ispaštaju zbog toga, te se javlja poremećaj u spavanju, hranjenju, odnosima sa ljudima. Ukoliko se stanje akutnog stresa na vrijeme ne sanira, onda se razvija stanje hroničnog stresa.

Stanje hroničnog stresa karakteriše odsustvo emocionalne patnje. Zbog čega se to dešava? Osoba koja je dugo vremena u stanju akutnog stresa razvija toleranciju na akutni stres, navikavajući se na njegove simptome. Tipično za osobu u stanju hroničnog stresa je emocionalno udaljavanje od drugih ljudi, izbjegavanje socijalnih kontakata, izbjegavanje partnera i seksualnih odnosa. Zadovoljstvo u svakodnevnom životu, koje su prije pronalazili u malim stvarima, se sve teže pronalazi. Osoba prirodno reagira na ovo stanje planiranjem budućnosti (Npr. “Kada završim još ovo…”; ” Kada se desi neka promjena”…;”Kada se preselim u drugu državu…”) i sl.

Osobu koja je u stanju hroničnog stresa je lahko prepoznati: osoba prisilno (kompulzivno) mora biti nečim zauzeta, uvijek nešto mora raditi, te se ne može opustiti (izuzev možda zloupotrebom alkohola, tableta za smirenje i sl.)., ali i to je privremeno.

Najizraženija manifestacija stanja hroničnog stresa je prethodno spomenuti kompulzivni rad. Pored toga, prisutni su hronični nedostatak vremena, manjak motivacije, nizak prag tolerancije, iritabilnost, cinizam, prevelika kritičnost prema drugima, impulsivno ponašanje, nesanica ili pretjerano spavanje, smanjen imunitetn (npr. Osoba se mnogo duže i sporije oporavlja od bezazlenih bolesti poput prehlade i gripe). Psihološka pomoć je nužna u tretiranju osoba koje su u stanju hroničnog stresa.

Očigledno je zbog čega je jako bitno na vrijeme prepoznati da ste Vi, ili neko Vama blizak, pod stresom.
U porastu je pozitivan trend u velikim kompanijama da uposlenik, ukoliko je pod velikim stresom, može da dobije opravdano odsustvo- jednako kao kada je fizički bolestan. Samo ako posvetimo jednaku pažnju mentalnom, kao i tjelesnom zdravlju, možemo očekivati funkcionalne, sretne i zdrave ljude.

Postoje razni načini suočavanja sa stresom, a svako treba da pronađe šta je to što njemu najviše prija. Ključno je uvijek pronaći vremena za sebe i za ono što nas usrećuje. Nekome su to opuštanja uz kupke, omiljeni hobi (kreativno pisanje, izrada raznih stvari), druženje sa bliskim ljudima, aromaterapija.

Nekima, pak, pomaže yoga, pilates, meditacija, masaža…. Duboko disanje (disanje iz stomaka) dokazano smanjuje stres. Zatim, provoditi manje vremena na društvenim mrežama (koje su danas gotovo sastavni dio života) Ne treba zaboraviti ni opuštajuće dejstvo čajeva, izleta u prirodu i puno, puno smijeha! Ne kaže se bez razloga da je smijeh-lijek.

Vrijedi još jednom naglasiti da su savjetovanje i psihoterapija veoma učinkoviti u liječenju simptoma i uzroka stresa. Moderni psiholološki pristupi u tretiranju stresa su veoma efikasni. Uz prepoznavanje uzroka I obrazaca ponašanja koji dovode do stanja stresa, radi se na usvajanju pozitivnih vještina, suočavanja sa stresnim situacijama i njihovim “rješavanjem” na pozitivan način.

Categories: Stres