Blog

Anksiozni poremećaj

ANKSIOZNI POREMEĆAJI

 

U slijedećim redovima ćemo pokušati da damo osnovne informacije o anksioznim poremećajima, koji su obimna tema, te ćemo joj se vraćati i u narednim tekstovima.

Riječ „anksioznost“ dolazi iz latinskog jezika, od riječi „anxious“. Kod nas je preuzeta iz engleskog jezika, a znači: biti zabrinut,uplašen,uznemiren. Anksiznost je sasvim normalno osjećati u situacijama koje smatramo prijetećim, i svi smo mi nekada anksiozni. Naprimjer, sutra imate prezentaciju na fakultetu. Pripremili ste se i naučili tekst. Ipak, osjećate strah da ćete zaboraviti tekst i da će vas ostale kolege ismijati. Osjećate strah od realne situacije.

Sada zamislimo drugu situaciju. Iako nema neke realne opasnosti u kojoj se trenutno nalazite, vi ste konstantno uznemireni, preplašeni, ljuti. Osjećate strah i uznemirenost radi nerealne/nepostojeće situacije.

Uviđate li razliku?

Osobe sa anksioznim poremećajima doživljavaju prekomjernu zabrinutost  koja utiče na njihovu svakodnevnicu, odnose sa ljudima i društvena i akademska postignuća. Naš organizam ne može podnijeti konstantno stanje stresa. Zbog toga, organizam prirodno zahtijeva da se nivo anksioznosti umanji. Shodno tome, anksiozne osobe mogu početi izbjegavati situacije koje mogu dovesti do pojave simptoma anksioznosti, ili da razvijaju rituale kojima smanjuju napetost (brojanje do određenog broja, određeni pokreti koju osobu smiruju, nošenje nekog određenog predmeta, i sl). Ključ je u tome da anksiozna osoba ne prepoznaje da nije u realnoj opasnosti. Tijelo se ponaša kao da jeste- pritisak raste, srce brže kuca, znoji se, usta se suše…

Uzrok i nastanak anksioznih poremećaja nisu sasvim poznati. Nastanak anksioznih poremećaja je kompleksan rezultat triju faktora: genetska predispozicija (npr. senzitivnost), razvojnih (razvojni problemi, nasilje u porodici) i okolinskih (situacijskih) faktora: traumatska iskustva, i sl. Postoji puno teorija koje objašnjavaju uticaj svakog od pojedinih faktora na razvoj anksioznih poremećaja.

Postoji nekoliko vrsta anksioznih poremećaja: Panični poremećaj (sa ili bez agorafobije), generalizirani anksiozni poremećaj (GAP) , fobije…

 

Panični poremećaj

 

Prisustvo ponavljajućih napada panike koji su praćeni (u trajanju od najmanje mjesec dana) stalno prisutnom zabrinutošću oko mogućnosti dobijanja dodatnih napada, te uticaja tih napada na ponašanje osobe se naziva paničnim poremećajem. Ponekad se javlja udružen sa agorafobijom (fobijom od otvorenih prostora i javnih mjesta).

Ključna odlika paničnog napada je jasno ograničen period intenzivnog straha ili nelagodnosti koji je praćen sa najmanje 4 fizičkih simptoma kao što su: ubrzan srčani rad ili lupanje srca, osjećaj gušenja ili otežanog disanja, bol ili nelagoda u grudima, vrtoglavica, osjećaj nestabilnosti, mučnina, tremor ili drhtanje, depersonalizacija, strah od gubitka kontrole, parestezije, preplavljujući strah od smrti.

Fobije

Specifične fobije (grč.phobos- strah, bijeg); uključuju intenzivan strah i izbjegavanje određenog objekta, životinje ili situacije (npr. strah od visine, zmija, rakova, pauka, strah od zatvorenog prostora, itd). Bitno je  napraviti razliku između straha i fobija.

Strah je normalna i očekivana reakcija na prijetnju iz okoline, koja je jako bitna za  čovjekov opstanak, jer nas upozorava na opasnost. Fobija se od straha razlikuje po svom intenzitetu i trajanju. Kod fobija nisu prisutni panični napadi; Ipak, pri direktnom i nepripremljenom izlaganju objektu straha (Npr. osobu koja se boji visine  odvedemo na neki visoki objekat), često se desi panični napad.

Fobije su uglavnom bezazleni poremećaji koji ne ometaju funkcionisanje u drugim sferama života. Veoma mali broj ljudi koji pate od fobija potraže pomoć.

Generalizovani anksiozni poremećaj  (GAP) predstavlja stanje  hronične  anksioznosti u kojoj osoba osjeća hroničnu napetost, iščekuje buduće događaje u grču, stalno brine o budućnosti. Ovaj osjećaj da je osoba „preplavljena“ strahom je izuzetno neugodan, ali sam po sebi ne predstavlja opasnost po život te osobe.

Osoba sa GAP je konstantno „u stanju pripravnosti“- napeta, brine, razmišlja i pažljivo analizira svaki aspekt potencijalne opasnosti. Za GAP su karakteristične i ruminacije (stalno ponavljanje jednih te istih misli, tipične za ono što muči osobu sa GAP).  Osoba sa GAP ima čvrsta uvjerenja da ako prestane da brine, uslijedit će neki strašan događaj. Briga i analiziranje svega što bi moglo da se desi predstavljaju jedini način da se predvide i spriječe moguće nesreće. Ono što ove osobe ne uviđaju je da se tim negativnim obrascem ponašanja samo „hrani“ i pojačava anksioznost, a nipošto se ne smanjuju mogućnosti da se neka nesreća izbjegne. Unatoč tome, ovim osobama je teško da se suprostave ovakvom načinu razmišljanju jer čvrsto vjeruju da ih stanje konstantne brige drži u stanju pripravnosti za buduće događaje.

Naše emocije imaju i fizičke manifestacije. U stanju anksioznosti, nerijetko se javljaju i brzi otkucaji srca, pojačano znojenje, sušenje usta, bljedilo, vrtoglavica, itd. Prisutna je i stalna mišićna tenzija. Ukratko rečeno- osoba je fizički i psihički konstantno u grču. Anksioznost utiče na sve segmente života.

Tretman generaliziranog anksioznog poremećaja se sastoji od promjena negativnih obrazaca ponašanja, razmišljanja. Pored toga, radi se i na tjelesnom opuštanju koje je ovim osobama nužno.

Osobe koje pate od GAP najprije moraju da uvide kako da se suoče sa svojim strahovima na pozitivan način, da prestanu da budu hronično zabrinuti, i da modificiraju svoja iracionalna vjerovanja („Ako ne uradim ovo, nešto će se strašno desiti“…; „ Ukoliko se opustim, bit ću kažnjen/a…. i sl).

Anksioznost se uspješno liječi psihoterapijom, metodama kognitivno-bihejvioralne terapije i farmakološki.

Categories: Anksioznost

Postporođajna depresija

Vjerujem da sve majke dijele mišljenje da ne postoji stresnije i intenzivnije, a istovremeno veličanstvenije i posebnije iskustvo- od iskustva donošenja djeteta na svijet. Nakon perioda trudnoće, koji je prepun emocija, prilagođavanja na novonastalu situaciju, brige oko dobrobiti bebe u stomaku, dolazi momenat kada je beba konačno u rukama svoje mame. I onda- kao u filmovima, slijede suze, i žive sretno do kraja života. Barem nam tako izgleda iz filmova i priča naših majki, prijateljica, rodbine.

Ne zamjerite mi što sam malo iskarikirala situaciju djetetovog dolaska na svijet. To sam uradila zato što osnovni problem u neadekvatnom i neblagovremenom prepoznavanju postporođajne depresije leži upravo u tome- što se majke ustručavaju da potraže pomoć, iako osjećaju da nije sve kako treba- jer se tako nisu osjećale žene u njihovom okruženju, odnosno, rečeno im je da se tako nisu osjećale.
Drugim riječima, zbog toga, one nisu dobre majke.

Treba napraviti veliku razliku između onog početnog stanja neispavanosti i umora, problema sa uspostavljanjem dojenja (ili tuge ako dojenje ne ide po planu) i postporođajne depresije. Prvo predstavlja prirodnu „nuspojavu“ roditeljstva, period koji svaki roditelj treba proći dok se ne adaptira na nove obaveze, bolju organizaciju, manju količinu sna, itd. Postporođajna depresija je, sa druge strane, psihološko stanje koje zahtijeva ozbiljan pristup. Zdrava mama znači zdravo dijete. A kao što ponavljam u svakom tekstu, mentalno zdravlje nije manje bitno od fizičkog zdravlja

Baby blues (postporođajna tuga) se javlja 2 do 5 dana nakon poroda. Traje otprilike mjesec dana. Baby blues doživljava čak 90% porodilja. Na to utječu mnogi faktori: stres zbog porođaja, hormonalne promjene, umor, neispavanost, fizička bol (rana od carskog reza, grčevi zbog vraćanja maternice u prvobitno stanje, rana od epiziotomije, mastitis, problemi sa zdravljem bebe ili mame). Karakteristični za period postporođajne tuge su: nagle promjene raspoloženja, ranjivost, plačljivost, manjak energije… Mnoge žene osjećaju da nisu sposobne da se brinu o bebi, strah ih je ostati nasamo sa bebom (nane, bake, očevi se vraćaju na posao, te majka mora preuzeti samostalnu brigu o bebi).

Dobra je vijest da baby blues prolazi uglavnom sam od sebe. Potrebno je samo prepoznati da je porodilji potrebna pomoć- omogućiti joj da se odmori, te da razgovara o svojim osjećajima i potrebama.
Postporođajna (postpartum) depresija se javlja uglavnom u prvih 4-8 sedmica nakon porođaja, i pojavljuje se kod 14-16% majki. Rjeđe se pojavljuje i kasnije, tokom prve godine bebinog života. Simptomi postporođajne depresije su dugotrajniji i ozbiljniji. Slični su simptomima „prave“ depresije: nedostatak energije i motivacije, poremećaji hranjenja i spavanja, razdražljivost, plačljivost, nedostatak interesa za život, osjećaj nesposobnosti da se nosi sa životnim izazovima i zahtjevima okoline, pojačana anksioznost. Neke majke to stanje opisuju kao da im se činilo „da ne vole svoje dijete“. Naravno, nije to u pitanju, već su majke pod utjecajem snažnih simptoma koji ih zabrinjavaju i čine da se osjećaju loše.
Postporođajna depresija se, u zavisnosti od simptoma, uspješno rješava adekvatnim savjetovanjem i psihoterapijom.
Nažalost, postoje i teška i ozbiljna postpartum stanja poput postporođajne psihoze. Ona se javlja kod 0,1% -0,2 % žena. Kod postpartum psihoze prisutne su paranoje, nagle i velike promjene raspoloženja, te halucinacije (da je dijete zlo, demonsko, dijete je izabrano da uradi nešto posebno za čovječanstvo, i sl.) . Majka u ovom stanju često razmišlja o djetetovoj smrti. Veliki postotak čedomostva se izvrši upravo u ovom stanju. Majci sa postporođajnom psihozom je potrebna hitna medicinska pomoć, hospitalizacija i farmakoterapija.

Raduje me što se danas govori puno više o postporođajnom periodu i promjenama kroz koje prolazi majka. Nijednoj ženi nije lahko- uz sve što sam prethodno navela, konstantno se „opravdavati“- da li doji, i zašto ne doji, zašto nije rodila prirodno (ili je uzela anesteziju), zašto nešto radi drugačije od načina na koji su to radile njihove majke, svekrve, sestre. Kao da majčinstvo samo po sebi nije dovoljno zahtjevno. Ukoliko tome dodamo prethodna iskustva, traume i to da svaka osoba ima individualne načine suočavanja sa životnim situacijama, jasno je zbog čega veliki broj majki ima problema u postpartum periodu.

Tags: Depresija
Categories: Uncategorized @sr

Rad sa parovima

B. A. i D.A. su u braku 10 godina. U brak su stupili iz ljubavi. Braku je prethodila trogodišnja veza za koju ističu da je bila turbuletna, ali puna ljubavi. Nakon godinu dana braka, B. Je ostala u drugom stanju i rodila je njihovu prvu kćerku. U međuvremenu su dobili još dvoje djece. Nakon rođenja trećeg djeteta, svi problemi koji su se tokom godina činili beznačajni, kao da su „isplivali“ na površinu. Dječaku je bilo dvije godine kada su se obratili meni za pomoć.

Dvije godine se B. Borila sama sa sobom, pokušavajući da dokuči šta se dešava. Nije im bilo prvo dijete, pa da zamjera stvari oko odgoja djeteta. Tu su već bili „uigran tim“. Odjednom joj više ništa nije predstavljalo zadovoljstvo; osjećala se kao da tu ne pripada. Dakako, brinula se o djeci sa puno ljubavi, ali je osjećala da nestaje, da više nema vremena za sebe. Pojavilo se i pitanje novca- iako je suprug solidno zarađivao, troje djece je iziskivalo velika novčana sredstva. Počele su svađe i prepirke, koje su isprva krili od djece, a zatim su se nerijetko svađali i pred njima.

Obaveze su rasle i za supruga koji se sada morao aktivnije uključiti u pomoć oko djece, premda je i sam bio umoran- tako da je motiva za raspravu bilo sasvim dovoljno. Nerijetko joj je prebacivao da on hrani i nju i djecu, što je činilo da se ona osjeća još gore i beznačajnije. Sa druge strane, njega je povrijeđivalo to što se činilo da ona ne razumije i ne poštuje napore koje on ulaže za svoju porodicu.

Kada smo započeli terapiju, osjećali su se bespomoćno, ali su bili odlučni u nastojanju da promijene svoj život, radi sebe i radi svoje djece. Tokom rada, utjecali smo na razvijanje pozitivnih misli, te modificiranje destruktivnih obrazaca ponašanja. Ego je bio jedan od ključnih faktora- nijedno nije ispočetka željelo da prizna da je odgovorno, makar djelomično, za ono što im se dešavalo.
Kako je terapija odmicala, suprug je počeo primijećivati da mu je supruga vedrija, nasmijanija i spremnija na saradnju i dogovor. Istovremeno, ona je uvidjela koliko je on raspoložen da joj pomogne i da učestvuje u svim kućanskim obavezama.

Kroz naš zajednički rad B. i D. Su ponovo pronašli razloge za sretan zajednički život. A moglo je završiti drugačije. Danas kažu da, da su nastavili sa nepoželjnim ponašanjem koje im je narušavalo brak, do sada bi se već razveli. Uspješan brak ne podrazumijeva život bez nesuglasica i rasprava. Razlika je samo u načinu na koji se partneri suočavaju sa preprekama sa kojima se susreću.

Zakažite konsultaciju

Categories: Parovi