Category: Uncategorized

Oba partnera dolaze u vezu sa velikim mirazom: protekle ljubavne veze, iskustva, patnje i neugodne situacije u životu,uspjesi i neuspjesi, te u konačnici: veze sa primarnim srodnicima.
Freud je mislio da smo kao ljudska vrsta determinisani, tj. da je naša sadašnjost uslovljena našim prošlim iskustvima. Ukratko, da smo mi produkt svega što nam se dogodilo. Moram priznati da ovakvu tezu smatram dosta obeshrabrujućom, jer da jeste, zašto bismo se uopće trudili? Smatram da je danas popularan drugačiji trend, koji nam više ide na štetu nego što nam koristi.
U pokušaju da se dokaže kako nas sve što nam se dogodilo nije slomilo, držimo sve u sebi i pravimo se da nam nije ništa. Najuspješniji su ljudi koji su u javnosti poznati i naizgled imaju sve: A onda se iznenadimo kada pročitamo njihove iskrene životne priče.
Želim da kažem koliko je važno da osvijestite šta ste donijeli u svoju vezu ili brak, prije nego odlučite na nju da stavite tačku. Jednostavno je smatrati da je uvijek ona druga strana kriva (u nekim slučajevima jeste). Naravno da postoje ekstremni slučajevi (npr.nasilje) kada je zaista jedna strana ta koja nosi krivnju za neuspjeh veze; ali u većini slučajeva, prekid veze se događa obostranom krivnjom.
Riječ je o začaranom krugu koji počne beznačajnim stvarima, a održava se beskrajnim nizom povrijeđivanja, pomirenja, nepoštivanja i nade u partnerovu promjenu ponašanja.
Dakle, prvi korak je priznati da je možda malo i do nas. Pokušati ustanoviti da li nas je partner /partnerka povrijedio time što je aktivirao neke traume i uspomene koje nismo „preradili“, ili je to uradio/la namjerno, sa ciljem da nas povrijedi. Nekada partneri urade ili kažu nešto što nema za cilj da nas povrijedi, a mi se smrtno uvrijedimo. Uviđate li razliku?
Ako su se sve vaše veze završavale na identičan način i uvidite da imate kroz sve veze identičan obrazac ponašanja, onda je vjerovatno da je u podlozi vašeg ponašanja nešto što treba modificirati.
Svaka nova veza (i čak i veza u kojoj ste sada) je prilika da poboljšate svoje sposobnosti za komuniciranje.Prirodno je da želimo da se zaštitimo: Niko ne želi da bude povrijeđen. Ali čovjekova je prirodna potreba i da voli i da bude voljen. Teško je izbalansirati te dvije potrebe.
Idealno bi bilo da možemo uraditi „reset“ nakon svake veze, te u novu vezu ući kao prazna ploča, bez neriješenih unutrašnjih konflikata i akumuliranih emocija. No, to je nemoguće. Time bismo se, naravno, lišili i svega što smo u prošlim vezama naučili.
Npr. ukoliko ste doživjeli prevaru, možete podsvjesno očekivati da je doživite opet. Tako ćete budnim okom tražiti sve potencijalne znakove prevare, ili ćete se odlučiti ići desktruktivnijim putem: Vi početi varati, kako vas ne bi prevarili prve. Ako sa druge strane imate čovjeka/ženu koja je u prethodnoj vezi bio/la pretjerano kontrolisana (partner/ica su bili npr.pretjerano ljubomorni), ovakva veza ima velike šanse za neuspjeh. Ne zato što te dvije osobe nisu zaista bile kompatibilne, već njihova neriješena iskustva nisu bila kompatibilna.
Zato je puno bolje ne zalijetati se u novu vezu ako je prošla završila bolno. Treba si dati vremena da prebolite i zaista nastavite dalje. Nije smisao ljubavnih veza samo pronaći kvalitetnog partnera. Prije bih rekla, naći ćete kvalitetnog partnera ako ste i sami kvalitetan partner. A to se postaje, sa time se ne rađa. Samo tako ćete moći očekivati ispunjenu ljubavnu vezu.

Prirodna težnja roditelja je da nastoje da svojoj djeci pomognu u raznim izazovnim životnim situacijama. Naročito danas, kada se promjene dešavaju munjevitom brzinom i kada je svijet postao „globalno selo“. Bilo da je u pitanju promjena u porodičnom okruženju, promjena škole ili promjena države u kojoj živite, sasvim je sigurno jedno: Djeca to itekako osjete. Ono što se često ignoriše je činjenica da svako dijete ima svoj tempo kojim „prerađuje stvari“. Tačnije, roditelji daju djeci onoliko vremena koliko oni misle da djeci treba, a to često nije u skladu sa onim koliko vremena zaista djeci treba da se nečemu prilagode. Djeca u pravilu teško podnose odvajanje od prijatelja i poznate okoline.
Promjene se dešavaju momentalno, ali period tranzicije- navikavanja na novonastalu situaciju ipak traje duže. Budite strpljivi sa svojim djetetom- ali i blagi prema sebi. Dozvolite i djeci i sebi da se osjećate tako kako se osjećate- da ništa ne požurujete.
Promjene mogu biti i pozitivne, ali imajte na umu da je svaka promjena i gubitak nečega. Kamen koji nosite u džepu ( a koji vam je smetao) će vam nedostajati jednom kada ga izvadite iz džepa, pa kako da vam ne nedostaje nešto u čemu ste uživali?
Djeca (kao i odrasli) će iskusiti osjećaj gubitka, tuge i sjete vezanih za prethodnu situaciju, i to je njihovo pravo i jedini pravi put da se novonastala situacija usvoji bez posljedica. Nikakvo forsiranje neće donijeti ništa dobro. Npr. preselili ste se u novu državu i dijete je tužno, plače i želi nazad. Možda vam je prva reakcija da je/ ga ubjeđujete da nema zbog čega biti tužna/tužan i da je sve sada puno ljepše. Međutim, puno bi bilo bolje da pokažete da poštujete djetetove emocije. Npr. : „ Znam da ti nedostaje naša stara kuća, tvoji prijatelji i (nabrojite neke stvari koje ste skupa tamo radili). Tvoj tata/mama i ja smo smatrali da je za našu porodicu bolje da živimo ovdje. Uredu je da bude tužna/tužan. Ja sam tu kada god poželiš da pričamo i voljela bih/volio bih da ovdje napravimo nove zajedničke navike“. Dijete će vjerovatno plakati i zahtijevati da se vratite u stari grad. Ali, budite strpljivi. Posvetite se puno više nego što biste to inače radili i nastojte pokazati pozitivne strane novog mjesta. Vremenom će sve doći na svoje.
Da ponovim, nemojte djeci govoriti kako treba da se osjećaju i da trebaju što prije prestati biti tužni/sjetni/ljuti zbog promjene. Prirodno je da vi kao roditelji teško podnosite činjenicu da vam se dijete sa nečim bori- ali to je njegova borba u kojoj vi možete samo da pomognete, a nipošto da je za njega vodite. A pomoći ćete samo tako što ćete jednostavno biti tu i nuditi mu podršku i ljubav konstantno.
Bitno je razlučiti šta radimo zbog toga što naše dijete zaista to treba, a šta radimo zbog toga što mi to trebamo. Možda mi imamo smanjenu toleranciju na frustracije, pa iz tog razloga pokušavamo što prije umiriti dijete?
Sa druge strane, promjenu možete olakšati i fizički. Puno razgovarajte o tome što predstoji. U gore navedenom primjeru selidbe, možete šetati po novom naselju, pričati o zabavnim stvarima koje ćete raditi kad se preselite i dopustiti djetetu da samo uredi svoju novu sobu. Ukoliko je u pitanju selidba u novi grad/državu, gledajte klipove na internetu i pokažite djetetu šta ga čeka.
Još jedna bitna stvar je održavanje porodične rutine. Pokušajte, u granicama svojih mogućnosti, što više održavati porodičnu rutinu. Sigurno je da će se neke stvari promijeniti i da će privremeno biti van kolosijeka, ali ako ste imali kino večer subotom- pokušajte da to i dalje poštujete. Konstantna neizvjesnost je dobra podloga za razvoj raznih anksioznih simptoma i otežava proces adaptacije. Djeca vole rutinu- ona im ulijeva osjećaj sigurnosti.

Prije nekoliko sedmica sam upitala svoje klijente i one koji prate moju stranicu šta misle o tezi: „Potrebno je selo da bi se odgojilo dijete“. Tu sam prvenstveno mislila na roditelje koji svoju djecu odgajaju daleko od svoje zemlje, ali mi se javilo i puno žena koje su u matičnim zemljama, ali nažalost nemaju ili ne mogu računati na pomoć porodice. Posebno mi je drago kada dobijem puno odgovora na osnovu kojih mogu da napišem tekst, a to se desilo i ovog puta. Ono što mi je bilo zanimljivo je da su mi se u inbox javile samo žene!
Ova afrička poslovica ukazuje na to koliko je važno da je dijete u interakciji sa drugim ljudima i djecom, kako bi odraslo u zdravu i funkcionalnu osobu. Naravno da je roditeljska uloga primarna i najznačajnija, ali se ne treba zanemariti uloga ostalih odraslih koji, svako na svoj način, obogaćuju djetetov život.
Često od starijih možete čuti kako se nekada jako puno moglo naučiti od drugih starijih, onda kada je sistem bio takav da su se morali poštovati. Danas ne želim pisati o sistemu, već o tome šta se dešava kada nema „sela“ koje bi „pomoglo“ u djetetovom odgoju? Koliko majka i otac mogu pružiti djetetu koje nema „selo“ oko sebe? Da li su ta djeca manje odgojena? Da li je to što propuštaju nemoguće nadoknaditi? I kako se osjećaju roditelji koji nemaju “selo“ koje bi ih ponekad odmijenilo? Krenimo redom.
Zašto sam postavila baš to pitanje? Kao majka i kao psiholog sam tokom života u Njemačkoj upoznala veliki broj žena koje su udajom ostavile sve što im je bilo poznato i došle u tuđinu da podižu djecu. Jedan dio njih radi, a većina ne- jer su djeca još uvijek mala ili su vrtići preskupi. Nijedan početak nije lagan. Najprije treba dobro naučiti jezik zemlje u kojoj živiš, nostrifikovati diplomu ili pronaći posao u struci, koji će pokriti troškove vrtića ili dadilje. Zatim- treba dobiti posao iako imaš dijete, što je univerzalan problem bez obzira na zemlju u kojoj se nalazite.
U boljoj su poziciji žene koje su prije zasnivanja porodice imale stalne poslove, kojima su se nakon porodiljskog odsustva vratile. Ono što je zabrinjavajuće je da je većina majki izvijestilo o tome da su počeli doživljavati napade panike ili neke druge manifestacije anksioznog poremećaja. U nedostatku socijalne podrške i osoba sa kojima bi mogle razgovarati, djelovanje simptoma se produžavalo.“Činjenica da sam sama radnim danima sa svojim sinom me je užasavala- za sve što bi se moglo dogoditi sam odgovorna isključivo ja. Ako se nešto desi, ne znam da li mogu dobro objasniti doktoru šta se desilo. U životu se nisam osjećala beskorisno i bespomoćno kao ovdje“, napisala mi je jedna divna mama.
Primarne porodice koje ostaju u rodnim krajevima najčešće ne znaju ništa o tome koliko se mame i tate muče; Zašto bi ih uznemiravali kada su otišle da im bude bolje u životu? Šta bi tačno promijenilo ako bi znale koliko im se kćerke/sestre/prijateljice loše osjećaju tamo negdje gdje su odselile? Mislim da ovdje dolazi do izražaja koliko je neko sa kim možemo razgovarati bitan. Možda je u socijalno sređenijoj državi i ne brine za jedan od materijalnih aspekata života, ali to ne znači da ima i prijatelja i ispunjen socijalni život. Citirat ću jedan dio iz inboxa: „ Ako kažem da bi mi značilo samo da znam da je neko tu, automatski se osjećam nedovoljna. Svoju djecu sam rodila sebi, a ne drugima, ali ne znači da mi ponekad ne treba 10 minuta tišine. Ono što je na Balkanu najnormalnija stvar mi u inostranstvu nemamo- ali nas jako brzo osude ako kažemo da nam to treba. Ne volim svoje dijete manje ako mu želim da ima vrijeme nasamo i sa nanama/bakama i dedama. Od njih može naučiti dosta toga što od mene ne može“.
Druga stvar koju sam primijetila je želja da se vrate kući. Često izolovane zbog jezičke barijere ili zbog djece, nostalgično se sjećaju svega što su ostavile kući. Pa onda krenu redom nabrajati razloge za i protiv odlaska i ostanka. Teško je graditi život ako nisi sretan tu gdje jesi, ali je još teže kad mentalno živiš na dvije lokacije.
Treća skupina su majke/očevi koji nemaju nikoga na koga mogu računati, iz ma kojeg razloga. Nekada su u pitanju poremećeni porodični odnosi, nekada bolest djeda/bake/nane, nekad nešto sasvim treće. Njihove se emocije i borbe gotovo nimalo ne razlikuju od onih čije podrške žive u drugom gradu ili državi. Ukoliko nemaju ni prijatelje na koje mogu računati, rizik od razvoja nekog mentalnog poremećaja je čak i veći nego u predhodne dvije skupine. Roditelji (pogotovo majke) osjećaju frustraciju zbog nezadovoljenih primarnih ličnih potreba. Na to se dodaje pritisak da djetetu nadoknade nedostatak ostalih odraslih. Također, ovi roditelji češće imaju svađe i probleme u braku, iz jednostavnog razloga, preopterećenosti obavezama. Kada imamo „selo“ oko sebe, imamo referentnu tačku. Možemo da vidimo koje stvari trebamo promijeniti, a koje radimo dobro. Ovako, moramo „vještački“ nadoknaditi selo, da bi dijete (a i roditelji) imali socijalne interakcije. A to je u današnjem svijetu prezauzetosti (realne i imaginarne) pravi podvig!
Djeca, kako odrastaju, sami grade svoju socijalnu mrežu i pronalaze prijatelje. Iako nemaju porodicu blizu, ne znači da ne mogu biti bliski sa maminom i tatinom porodicom. Danas je barem to jednostavno uz Internet i savremenu tehnologiju. Divno je ako se roditelji trude da djeca što manje osjete nedostatak porodice i to je za svaku pohvalu, ali roditelji ne mogu i ne trebaju zamijeniti ostale odrasle. Sjetite se svih divnih ljudi koje poznajete, a koji nisu imali značajne odrasle, nekad čak ni roditelje koje bi ih usmjerili.
Za dobrobit svoje djece, roditelji moraju početi malo voditi računa i o sebi i o svojim potrebama. Sjetite se zašto su vaša djeca bez „sela“ i prestanite se gristi zbog toga. Momentalno. Željeli ste najbolje za njih. Umjesto grižnje savjesti, pokušajte se što više ljubiti i maziti sa njima, a u slobodnom vremenu počnite graditi to „selo“ koje želite. Neki ljudi naslijede selo. A neki ga sagrade.

Odugovlačenje ili prokrastinacija (lat. pro – za; crastinus – sutra) je ponašanje koje karakteriše odlaganje obaveza i zadataka za kasnije. Narodnim jezikom rečeno: „Mrsko mi je, sutra ću“.
U to spadaju sve one dijete od “ponedjeljka”, teretane “od nove godine”, i sl. Odugovlačenje vodi povišenoj neprijatnosti, suprotno vjerovanju da će “sutra napetost biti manja”. Dodatno, i vaše danas će biti napetije, jer se podsvjesno podsjećate da niste ispunili zadatak. Osobe koje su sklone odugovlačenju mogu odugovlačiti bezazlene stvari (npr.spremanje za izlazak u grad), preko ozbiljnijih (neblagovremeno završavanje poslovnih obaveza).
Kada osoba odugovlači, doživljava trenutno olakšanje jer se ne mora u tom momentu suočiti sa nečime što joj stvara tenziju. No, to je samo kratkoročna dobrobit. Dugoročno gledano, osoba je sebi nanijela štetu, jer će taj zadatak vjerovatno svakako morati obaviti, a pritom će se osjećati i neproduktivno, imati grižnju savjesti, itd. Ukoliko naučimo da odložimo trenutno zadovoljstvo radi kasnijeg većeg zadovoljstva, bit ćemo motiviraniji da blagovremeno ispunjavamo obaveze. Odugovlačenje se dešava jer nam zadatak koji želimo da obavimo nije prijatan ili osjećamo da mu nismo dorasli. Prokrastinacija ima za posljedicu povišeni stres, osjećaj krivice, grižnje savjesti, povišenu anksioznost i smetnje u komunikaciji sa drugim ljudima na koje to odugovlačenje direktno ima uticaja.
Svi povremeno odugovlače i u normalnoj mjeri je prokrastinacija sasvim prihvatljiva. Međutim, kada je u pitanju hronična prokrastinacija koja ometa funkcionisanje individue, potreban je tretman, koji se sastoji od toga da se otkrije šta leži u pozadini tog problema, te njegovo rješavanje. Nekada se u podlozi odugovlačenja nalazi nisko samopouzdanje, neefikasni načini suočavanja sa stresom, anksioznost, i sl. Dugotrajno odugovlačenje sa sobom nosi niz problema i visok nivo stresa.
Ipak, postoje neke stvari koje možete napraviti već danas:
Napravite spisak stvari koje trebate obaviti.
Počnite. Ne čekajte savršen momenat, ne čekajte da budete savršeno raspoloženi, samo počnite!
Počnite od najtežeg zadatka.
Odaberite (ako možete) omiljeno doba dana za rad, kada imate najviše energije.
Pobrinite se da su vam obroci na vrijeme.
Ukoliko to zadatak dozvoljava, uljepšajte atmosferu u kojoj radite (pustite muziku, i sl).
Nagradite se. Kafa na omiljenom mjestu zbog uspješno napisanog seminarskog rada, kupka nakon pospremanja kuće, su neke od ideja za materijalne nagrade nakon što dobro uradite zadatak. Ipak, najveća nagrada je nematerijalna: Zaista ćete se osjećati dobro jer ste bili produktivni.
Kompleksne zadatke podijelite na manje zadatke. Tako će vam biti lakše da ih završite.