Blog

Šta je uspješno roditeljstvo? Postoji li savršen roditelj?
Ova pitanja su popularna posljednjih godina kada se puno govori o roditeljstvu i dječijim potrebama. Savršen roditelj ne postoji, a djeci savršenstvo nije ni potrebno. Dovoljno je da pored sebe imaju majku i oca koji se ne boje prihvatiti odgovornost za svoje greške i koji su voljni da uče i rade na sebi. Tako i djeca usvajaju model ponašanja koji dopušta da griješimo i da to nije strašno, dokle god iz tih grešaka učimo i rastemo kao ličnosti. Roditelji koji imaju pozitivnu sliku o sebi i imaju samopouzdanja, takav dojam ostavljaju i na svoju djecu, pa uz takve roditelje i sama djeca uče razvijati pozitivnu sliku o samima sebi.
U narednim redovima ću pokušati odgovoriti na prvo pitanje. Iako ne postoji univerzalni recept koji će stopostotno rezultirati djetetovim zdravim i pravilnim odgojem, postoje određene značajke u roditeljskom ponašanju koje povećavaju uspješnost roditeljstva i poboljšavaju odnos između djece i roditelja. Najprije, uslov je fizičko i psihičko zdravlje. To ne znači da su roditelji koji imaju neke od tih tegoba osuđeni na neuspjeh, već da će morati uložiti puno više truda da uspješnije obave roditeljske zadatke od onih koji nemaju nikakve zdravstvene probleme.
Uspješni roditelji su oni roditelji koji pronalaze djelotvorne strategije za suočavanje sa stresom roditeljstva pronalazeći vrijeme i energiju za kvalitetno bavljenje djecom. Pred njih postavljaju očekivanja u skladu sa dječijom dobi i kapacitetima, podržavaju i razumiju svoju djecu. Pretjerani perfekcionizam često vodi u neurotičnost, tako i nastojanje da sve u vašem odnosu sa djetetom bude savršeno može dovesti do toga da propustite mnoge trenutke opuštenog uživanja sa vlastitim djetetom. Emocionalno zreli roditelji znaju da će morati često staviti djetetovo dobro ispred svoga vlastitog i u pravilu, nemaju problem sa time. Ono što je bitno razgraničiti jeste slijedeće: Ako je mom djetetu dobro, mora biti dobro i meni. Ili, ako će mom djetetu biti dobro, meni mora biti loše, sindrom žrtvovanja za vlastitu djecu tipičan za Balkan. No, ništa od toga ne garantuje uspješnost roditeljstva. Istina je da je uspješan roditelj zrela osoba koja je odgovorna i stalno pronalazi načine da adekvatno odgovori na djetetove potrebe, fizičke i emocionalne. Uspješan roditelj neće imati velikih problema prilagoditi dnevnu rutinu djetetovim potrebama, niti će osjećati da je neuspješan ukoliko nešto ne uspije uraditi, a nije od krucijalne važnosti. Ukoliko ga dijete treba, posvetit će se djetetu radije nego slijepom obavljanju svega što je zamišljeno da se mora obaviti baš taj dan. Naravno, ovdje ne govorimo o totalnom zapostavljanju dnevnih obaveza, nego o osjećaju za redanje prioriteta, od dana do dana. U svom terapijskom radu se konstantno susrećem sa iscrpljenim roditeljima koji smatraju da je samo umoran, hronično iscrpljen roditelj dobar roditelj. Uspješan roditelj je uspješan baš zbog toga što se neće libiti ostvariti neke svoje potrebe i ne osjećati krivicu zbog toga. Djeca su zahtjevna, radoznala i traže našu nepodijeljenu pažnju. S obzirom na posao, bolesti i obaveze koji su svakodnevnica, često nismo u stanju da djeci posvetimo onoliko pažnje koliko im je potrebno. Uspješan roditelj daje od sebe onoliko koliko u tom trenutku može, strpljivo i mirno, objašnjavajući djetetu zašto mu se u momentu ne može posvetiti.
Uspješan roditelj je svjestan da djeca najbolje uče imitacijom, odnosno, ugledanjem na svoje roditelje. Ne možemo djetetu braniti slatkiše i pričati kako je to loše, pa se onda svakodnevno sladiti čokoladama pred njim. Djeca više vjeruju onome što vi radite, nego onome što pričate. Razgovor nije manje bitan, naravno, ali je ključno da je u skladu sa vašim postupcima, jer u suprotnom se djetetu šalju dvoznačne, zbunjujuće poruke o tome šta je pogrešno, a šta ispravno.
Uspješan roditelj je sretan što je roditelj. Uspješan roditelj ne mora biti oduševljen problemima i svim preprekama kojima na tom putu nailazi, ali je roditeljstvo njegova svjesna odluka i motivisan je da pruži svome djetetu što više svog vremena i truda. Svjesno bira staviti svoje dijete kao prioritet.Cilj ovog teksta nije da se osjećamo kao promašaji, niti da pronađemo smisao u tome da obilježimo sve stavke iz teksta u svom roditeljstvu. Cilj je potaknuti svakog roditelja na rad na sebi, svojim strahovima i projekcijama, kako bismo odgajali psihički i fizički zdravo potomstvo.

Riječ aleksitimija potiče od spoja grčkih riječi: a-lexis-thymos (nedostatak, riječ, osjećaj). Ovaj termin je 1973. godine formulisao profesor psihijatrije Peter Sifneos, da bi opisao nedostatak razlikovanja, razumijevanja i procesuiranja emocija. Drugim riječima, aleksitimija označava poremećaj koji se očituje u nedostatku prepoznavanja i odsustvom senzibilnosti za vlastite, ali i tuđe emocije. Danijel Goleman je u svojoj knjizi “Emocionalna inteligencija” naveo primjer uspješnog i sposobnog doktora, koji ni na koji način nije pokazivao vlastite emocije, niti je imao sluha za tuđe (prvenstveno za emocije svoje supruge, što je ugrožavalo njihovu vezu). Aleksitimija se ogleda u deficitu ekspresije emocija, a primjećena je u kliničkim studijama psihosomatskih bolesnika. Također, aleksitimija se može pojaviti kao nuspojava drugih organskih poremećaja- npr. povrede mozga, poremećaja ishrane, šizofrenije… Poznati su mi slučajevi ljudi koji su se probudili iz kome, te su nakon toga imali velikih problema sa razlikovanjem bazičnih ljudskih emocija. Također, odsustvovale su i reakcije na emocije (ravnodušnost kada je tema tužna, ravnodušnost kada je tema vesela…).
Na klinici na kojoj sam imala prilike raditi, aleksitimija i slični poremećaji se uspješno tretiraju tako što se posebnim tehnološkim gadgetima simuliraju centri u mozgu koji su odgovorni za ispravno prepoznavanje i ekspresiju emocija. Pa ipak, aleksitimija se ne smatra zvaničnim psihološkim poremećajem, te kao takva nije spomenuta u DSM-u (Dijagnostički i statistički priručnik za duševna oboljenja). Dijagnoza aleksitimije se uspostavlja uz pomoć niza specifičnih testova i upitnika.
„Oboljeli“ od aleksitimije imaju nedostatak imaginacije i empatije. No, nije tačno da ove osobe nemaju emocije. Imaju ih, ali su slabo diferencirane, te ih kao takve otežano prepoznaju, razlikuju i opisuju drugim osobama. Posljedično, kada nisu u stanju to činiti sa vlastitim emocijama, ne mogu ni sa tuđim. Ove su osobe fokusirane na stvarnost, čini se da ne znaju maštati i usmjereni su na logički aspekt problema.
Nije poznato zbog čega nastaje aleksitimija. Postoji nekoliko teorija- od genetske podloge, do toga da se aleksitimija dešava zbog problema u povezanosti centara za prepoznavanje emocija i centra za govor (lijeve i desne hemisfere mozga).
Kao najefikasniji tretman aleksitimije navodi se psihoterapija.