Gdje mi stvarno pripadamo u našim dvadesetim godinama?
Piše: Teodora Tepavac
Dvadeset prvi vijek nam omogućava slobodu kretanja, putovanja i istraživanja. Često se sjetim majčinih riječi koje mi je do sad nekoliko puta ponovila: Da uživam u životu i izaberem ga onako kako želim, jer za to imam mogućnosti. Pričala bi mi:
“U moje vrijeme to nije bilo tako, tokom 70-tih i I 80-tih godina. Poslije školovanja se znalo da je žena spremna za brak i porodicu”. Moderni svijet nas upućuje ka istraživanju nas, naših snova i spoznavanja šta znači pravo uživanje. Divno je znati da možemo da biramo mnogo više od naših predaka, ali pitanje je koliko smo mi stvarno slobodni? Da li smo stvorili okove od naših misli i strahove koji nas koče od koračanja u nepoznato?
Moderni svijet nam omogućava da tokom dvadesetih godina istražujemo sebe u odnosu na svijet. Krenuti ka novim izazovima u inostranstvu ili drugom gradu u svojoj državi najprije izaziva uzbuđenje i avanturu. Nauči nas da promijenimo navike, društvene norme i stavove. Kada duže vrijeme provedemo u novom okruženju, utopimo se u tim promjenama. Kadgod se vratimo na mjesto odakle smo došli, poželimo da se vratimo tom starom životu. Ponekad se zapitamo da li smo izgubljeni u svijetu i zašto smo se upustili u neke avanture studiranja, rada van naše okoline za koje ponekad nismo sigurni da su ispravna odluka.
Pitamo se gdje mi stojimo u društvu poslije nekoliko godina provedenih daleko od svoje domovine? Druge kulture, običaji i društvene norme nas mijenjaju i formiraju kao ličnost. Moderna filozofija života može biti iscrpljujuća zbog isprobavanja novih stvari, dok ne pronađemo naše mjesto u svijetu. Usponi i padovi su sastavni dio života. Bitno je kontrolisati svoje misli svaki put kad naiđemo na prepreku.
U svojim dvadesetim godinama mi smo baš tamo gdje treba da budemo. Radimo na svojim ciljevima, iako oni ne moraju biti striktno definisani. Dvadesete su stvorene za isprobavanje, padanje, ustajanje u cilju pronalaska nas i našeg mjesta u svijetu. Život jeste jedna velika avantura.
Sergej Jesenjin je nekada davno napisao: “Često sam odlazio i okretao se. I kažu, tada poželiš da se vratiš. I vraćao sam se. Ali ništa nije bilo isto. Ni pejzaži, ni ljudi, ni ja. Shvatio sam da se ne treba vraćati. Ono što je bilo lijepo neka zauvijek ostane u snovima. Vječno će trajati”, koji se ispostavio veoma istinit i jer sam ga iskusila na svojoj koži.
Ponekad nam samo treba vjetar u leđa od naših bližnjih. Vraćanje na stare navike života nas vraća korak nazad, u zonu komfora, ali napredak za budućnost proizilazi van zone komfora. Poruka svim mladim ljudima je da dvadesete jesu stresne zbog prelaska iz doba djeteta u odrasli svijet i da sa sobom nose velike izazove, ali ne treba odustajati.
Tu smo tačno gdje treba da budemo.
