Ljudi se, po sposobnostima i postignućima, međusobno puno razlikuju. Otkuda te razlike? Vjerovatno je u pitanju razvijenost njihovih sposobnosti i zalaganja. Ali, odakle različite sposobnosti kod različitih ljudi? Zaista, teško je naći potpuno iste materijalne i kulturne uslove za dvoje djece, pa makar ona bila od istih roditelja i rasla u istom domu,a da ne govorimo o djeci koja imaju različite roditelje, dolaze iz različitih kultura i žive u različitim materijalnim uslovima. Ako imamo dva čovjeka istih znanja, sposobnosti i interesovanja (ako je to uopće moguće), a oni postižu različite rezultate u radu, onda onaj koji postiže bolji uspjeh mora da posjeduje nešto što drugi nema.
I onda ga, narodski rečeno, prozovemo inteligentnim.
Inteligencija je dakle, sposobnost snalaženja u novoj situaciji, jer u staroj situaciji čovjek može da primijeni neki obrazac ponašanja koji je u prošlosti naučio/usvojio. Inteligencija se zasniva kako u nalaženju veze između elemenata ranijeg iskustva i znanja, tako i u otkrivanju novih elemenata i veza koje vode uspješnom rješavanju problema na koje nailazimo i uspješnom snalaženju u novim situacijama.
Jedna od klasifikacija inteligencije je slijeća:
apstraktna inteligencija (sposobnost razumijevanja i upravljanja korištenjem verbalnih i matematičkih simbola);
konkretna inteligencija (sposobnost razumijevanja i upravljanja objektima);
socijalna inteligencija-praktična inteligencija (sposobnost razumijevanja ljudi i povezivanja s njima), o kojoj će biti riječi u narednim redovima.
Posljednjih dvadesetak godina je šokiralo otkriće da su za uspjeh u poslu i međuljudskim odnosima ključna socijalna i emocionalna inteligencija, tj. da osoba uopšte ne mora imati visoko razvijenu opštu inteligenciju. Socijalna inteligencija je sposobnost osobe da sarađuje sa drugima, te da druge osobe žele sarađivati s njom. Ponekad se nazivaju jednostavno “ljudskim vještinama”. Osoba sa razvijenom socijalnom inteligencijom će ispravno percipirati socijalnu situaciju određene sredine i adekvatno na nju reagovati, verbalno i neverbalno (mimika).
Donedavno se smatralo da se potencijal jedne osobe može prikazati uz pomoć razine inteligencije. Ipak, istraživanja su pokazala da je IQ samo jedan dio te kompleksne priče. Npr. autistična djeca, koja su često iznadprosječno inteligentna, ali zbog drugih faktora i nedostatne komunikacije sa okolinom se smatraju ometenima u razvoju. Niska razina socijalne inteligencije se manifestuje kao loša komunikacija sa drugima, te nemogućnost efektivnog utjecaja na druge. Ljudi sa nisko razvijenom socijalnom inteligencijom utiču na druge ljude tako da ih čine isfrustiranima, omalovaženima i ljutitima. Sa druge strane, osobe sa visoko razvijenom socijalnom inteligencijom sa lakoćom komuniciraju sa drugima i čine da se oni osjećaju poštovanima, prihvaćenima i sposobnijima. Emocionalna inteligencija uključuje i percepciju emocije druge osobe- jer kada istinski razumijemo emociju čovjeka sa kojim komuniciramo, lakše nam je shvatiti njegovo ponašanje i predvidjeti budućnost tog odnosa. Istraživanja pokazuju da su žene bolje u razumijevanju tuđih emocija od muškaraca.
Pojam emocionalne inteligencije obradio je Danijel Goleman u svojoj knjizi “Emocionalna inteligencija”, 1994. godine. Nakon velikog uspjeha ovog djela, uslijedilo je slijedeće: “Socijalna inteligencija”(2010). Prema Golemanu, emocionalnu inteligenciju čine nekognitivne sposobnosti, kompetencije i vještine koje utječu na sposobnost osobe da se nosi sa zahtjevima i pritiscima okoline. Emocionalna inteligencija je dijelom urođena, ali se može značajno razviti procesom učenja.
Emocionalna inteligencija proživjela je deceniju velikih napora za njeno naučno dokazivanje kao zasebnog konstrukta, za čije mjerenje su razvijeni testovi sa zadovoljavajućim metrijskim karakteristikama i koja ima prediktorsku vrijednost za neke segmente ljudske uspješnosti. Postignuti uspjeh je očit, iako se još uvijek ravnopravno ne svrstava u grupu sa ostalim vrstama inteligencije. Svoj dosadašnji razvoj konstrukt može najviše zahvaliti naučnom triju Mayer, Caruso, Salovey, koji su uspjeli razviti svoj model emocionalne inteligencije tako da on zadovoljava sve uslove klasičnih inteligencija.
Uticaj socijalne i emocionalne inteligencije na čovjeka je veliki. Komunikacija je sastavni dio života- čovjek je društveno biće, i kada ima poteškoće u komunikaciji sa okolinom, to ostavlja posljedice na ostale segmente njegovog života. Razvijanjem socijalne inteligencije možemo unaprijediti komunikaciju sa okolinom. Kada se emocionalno “opismenimo”, postat ćemo spretniji u otkrivanju tuđih osjećanja, pokazat ćemo više empatije i konačno, biti zadovoljniji međuljudskim odnosima u svojoj okolini.
