Emocionalne ucjene su prisutne u baš svakoj vrsti ljudskih odnosa. Ucjenjivati može roditelj, partner, prijatelj, dijete. Što smo vezaniji za ucjenjivača, to razornije posljedice po nas ima emocionalna ucjena. U ovom tekstu naglasak želim staviti na emocionalnu ucjenu roditelja, posebnu vrstu ucjene koja upropaštava djecu širom svijeta.
U balkanskom društvu je prisutna posebna vrsta patološkog ponašanja koja je ranije smatrana za poštovanje starijih. Stvarno ne želim govoriti protiv naših starijih koje izuzetno poštujem, već želim da ukažem na to šta je takav sistem ponašanja uradio mlađim generacijama.Naši roditelji, naše nane i dede, su bili odgajani tako da trebaju živjeti u zajednicama i da trebaju svoje želje i potrebe podrediti porodici. Rijetki su oni koji su u tom sistemu živjeli onako kako su htjeli. Većina ih je živjela onako kako je situacija dopuštala, odnosno, koliko su se roditelji slagali sa njihovim odlukama. To ne znači da su ti ljudi bili emocionalno nezreli pa se nisu suprostavljali, već da je tradicionalno društvo jednostavno bilo takvo.
Dakle, nije problem u pretpostavci da želimo biti dobra djeca i pomoći svojim roditeljima koliko smo u mogućnosti. To žele sva djeca- čak i ona koja su rasla u nesretnim porodicama. Problem je u osjećaju dužnosti i stavljanju roditelja u vrhovnu ulogu: „Ja sam ti dala/dao život, pa ga ti moraš živjeti onako kako ja mislim da treba“. Problem je u postavljanju svojih potreba na posljednje mjesto. Problem je u razvijanju osjećaja da mi, naše potrebe i želje, nismo bitni. Problem je u izjednačavanju brige o sebi sa sebičlukom.
Dovoljno je okrenuti se oko sebe i pronaći veliki broj nesretnih ljudi koji su život podredili tome da im roditelji konačno budu zadovoljni. Ali, to se nikad ne dešava. Čak iako nastupi kratkotrajni moment ponosa ili sreće, roditelj-ucjenjivač uskoro pronalazi nešto novo čime bi dijete držao „u šaci“.Najpopularniji način manipulacije je manipulacija zdravljem. Roditelj koji čuje od svog djeteta nešto što nije želio da čuje, gotovo momentalno pada u nesvijest, dobija aritmije i oporavlja se danima od „šoka“. Djetetu se ovim poručuje da je njegovo negodovanje dovelo do mamine ili tatine bolesti: „Ako se ti buniš, meni nije dobro“.
Dijete roditelja ucjenjivača je nesretno, nema samopouzdanja i najčešće razvije neki oblik psihopatologije kroz život. Ako je dijete naviklo da mama ili tata reaguju samo na određeni dio njegovog ponašanja pozitivno ( a to je onda kada radi ono što oni žele), bojat će se postupiti kako bi željelo, te će uopšteno imati probleme da preuzme inicijativu u svom životu dok mama i tata to ne „odobre“. Nismo sebični ako sebi želimo dobro. Imamo pravo imati vlastite želje i htijenja koja ponekad neće biti odobrena od naših voljenih. Ali to ne znači da ne trebamo poslušati sebe.
Roditelji su na svijet donijeli djecu ne samo sebi, nego cijelome svijetu. Donijeli su (bar bi trebalo) zato što su željeli da malome biću podare najljepše od sebe, da se o nekome brinu, i da ga vole najviše na svijetu. Da od njega naprave fizički i psihički zdravu osobu. Nisu ga donijeli na svijet da im bude podanik i da preko njega liječe svoje komplekse. Ili?
Jedan mi je klijent ispričao da je rekao svojoj mami, nakon što je milioniti put čuo kako ga je rodila i podredila mu život: „Ne možeš mi naplaćivati nešto što ti nisam tražio! Nisam tražio da me rodiš, nisam tražio da se žrtvuješ! Ali kada sam već tu, nisam ti rob“!
Grubost njegovih riječi odražava duboku bol četrdesetogodišnjeg muškarca koji nikad nije uspio da ostvari dugu vezu sa ženom, jer je majka svaku vezu upropaštavala. Sve bi bilo uredu dok veza nije postala ozbiljna. Do tada je bila veliki prijatelj sa njegovim djevojkama. Ali, čim bi postalo ozbiljno, ona se misteriozno razbolijevala, tugovala što je „loš sin pa će je ostaviti“, sve dok on na kraju ne bi popustio pred njenim željama. Roditeljska ucjena je posebno bolna jer uloge nisu izjednačene. Roditelji su nas rodili, posvetili život tome da od nas naprave ljude i na skali bodova rangiraju visoko, najviše moguće, u odnosu na bilo koga u našoj okolini, pa i u odnosu na naše bodove u odnosu s njima. Zato je nepošteno tu prednost od dvadeset/trideset godina iskoristiti „u borbi“ za prevlast u životu svog djeteta. Dijete ( imalo ono 10 ili 50 godina) je uvijek dijete svoga roditelja, koje osjeća dužnost prema roditelju i želi da ga usreći. Prije svega se treba raditi na tome da je osjećaj da roditelji nisu pošteni prema nama normalan, te da nismo zbog toga loši ljudi. Većina emocionalno zlostavljane djece ne dozvoljava ovakvim emocijama da isplivaju na površinu, jer ne žele da priznaju da uopšte imaju takve emocije. Emocionalne ucjene ne prestaju sa djetetovim odlaskom od kuće. Dijete ima poteškoća da stvori novu porodicu (ili barem skladnu novu porodicu) zato što se roditelji, direktno ili indirektno, miješaju u djetetov život.
Ako imate ovakav problem sa svojim roditeljima, vrlo je vjerovatno da nije do vas. Određeni dio roditelja to zaista radi namjerno, ali je većina ipak nesvjesna.
Ako ste prepoznali sebe u ovim redovima, trebate otkriti koja vjerovanja dovode do takvog ponašanja. Najčešće je osjećaj sumnje u sebe kao roditelja i patološka želja za kontrolom .Možda mislite da to je roditeljska ljubav i brižnost- ali, nije. Što je odnos među partnerima lošiji, to je veća vjerovatnoća da se razvije posesivnost prema djetetu. A što je veća posesivnost, veća je i mogućnost za roditeljsku manipulaciju. Roditelj, ljutnjom, vikanjem i manipulacijom, sprečava dijete da se osamostali. Emocionalna ucjena je otrovni obrazac ponašanja koji uništava djecu, a naposlijetku i roditelje. Svako to dijete će doći do tačke kada, ako ništa drugo ne urodi plodom, kida odnose sa roditeljima. Odnosno, u odabiru između svog života i roditeljskog, izabere svoj.
Zdrav odnos sa roditeljima znači da roditelji prekinu simbiotsku vezu sa svojom djecom i omoguće im da izgrade zdrave odnose sa drugim ljudima (na šta i roditelji, naravno, imaju pravo).
