Temperament je urođena, biološka osnova ličnosti na osnovu koje se kasnije izgrađuje karakter. To je prva razlika koju trebamo razumjeti: Sa temperamentom se rađamo, a karakter izgrađujemo (kroz životna iskustva, vaspitanje, disciplinu, itd ). Temperament možemo objasniti kao način emocionalnog reagovanja na podražaje.
Hipokrat, starogrčki filozof i iscjeljitelj, smatra se ocem današnje medicine. On je smatrao da u svakom čovjeku postoje 4 osnovne tečnosti, životna soka (grč.humor). Prema humoralnoj teoriji, tijelo je zdravo i usklađeno ukoliko su svi životni sokovi srazmjerno pomiješani, a psihički poremećaji nastaju kada su ovi sokovi u disbalansu. Ta četiri životna soka su:
Krv (sangvis)
Žuta žuč (hole)
Crna žuč ( melajna hole)
Limfa (flegma).
Prema ovim nazivima su formulisana i četiri temperamenta kod čovjeka: sangvinik, kolerik, melanholik i flegmatik. Ova je teorija toliko prihvaćena i popularna, da se ovi nazivi i danas koriste. Neke od karakteristika ovih tipova temperamenata su:
Sangvinik: Društven, opušten, vedar, promjenjivog raspoloženja;
Kolerik: Impulsivan, agresivan, optimističan, organizovan, naglih i snažnih reakcija; lako se naljuti.
Melanholik: Perfekcionista,idealista, sjetan, uznemiren, nazgled uvijek zabrinut.
Flegmatik: Miran, staložen, pažljiv,“pomiren sa životom“, sporih reakcija.
Termin temperament se pojavio mnogo kasnije, a uveo ga je rimski ljekar Galen (lat.temperamentum-odgovarajući odnos dijelova). Hipokratova humoralna teorija i dalje budi interes, premda se više ne uzima kao tačna. Ljudi su ipak puno kompleksniji od ove jednostavne podjele i najspravnije bi bilo reći da svako u sebi ima pomalo od svake od četiri „tečnosti“. Moderna nauka je također dokazala od čega se ustvari sastoji ljudsko tijelo. Zato je usvojeno mišljenje da se ljudi mogu predstaviti na kontiinumu između ova 4 tipa temperamenta, te odrediti u kojoj su mjeri melankolik, sangvinik, flegmatik ili kolerik. Danas većina naučnika smatra da je temperament kombinacija individualnih karakteristika čovjeka. On može da se modifikuje ( u određenim granicama), dok se ličnost izgrađuje. Razumijevanje temperamenata je jako bitno za kvalitet života. Ukoliko shvatimo na vrijeme šta su naše slabe, a šta jake strane, možemo sebi puno olakšati. Stvari koje predstavljaju užitak za sangvinika su uglavnom patnja za melankoholika, dok stvari koje kolerika „izluđuju“, flegmatik može mirno posmatrati.
Karakter (grč. odlika, obilježje) se izgrađuje kroz život. Šta je ustvari karakter? Često pri opisivanju nekoga kažemo da ima „težak karakter“. Za djecu koja su plačljiva i uznemirena se kaže „teško odgojivo dijete“. Kada opisujemo nekvalitetnog čovjeka, kažemo da „nema karakter“. A nekoga ko održava svoju riječ i moralan je nazivamo „čovjekom sa karakterom“. Obično se definiše kao skup trajnih, stečenih osobina i dispozija ka određenim ponašanjima u životu. Očekujemo da osoba ne mijenja karakter, već da se u skladu sa svojim karakterom ponaša u svim situacijama. Karakter je prvi proučavao Aristotelov učenik Teofrast, koji je pokušavao odgonetnuti odgovor na slijedeće pitanje: Zašto se Grci, koji žive u jednakim životnim uslovima, u istoj zemlji, sa istim obrazovnim sistemom i vaspitanjem, toliko razlikuju? Zaključio je da ih razlikuje karakter, koji ima složenu strukturu. Ona uključuje mnogo različitih osobina koje nazivamo karakternim crtama, a kojima čovjek izražava odnos prema drugim ljudima, prema stvarima, prema samome sebi i prema radu. Karakter se definitivno formira oko dvanaeste godine djeteta. U sebi sadrži genetske predispozije, porodično vaspitanje, lično životno iskustvo i odnos sa roditeljem ( primjer koji je roditelj davao djetetu). Tada počinje period puberteta i adolescencije kroz koji se mlada ličnost izgrađuje. Karakter se dalje formira pod uticajem sredine, vaspitanja, te voljnih napora da se nešto usvoji ili promijeni.
Da li je naše ponašanje determinisano isključivo temperamentom i karakterom? Da li smo „osuđeni“ na to što smo rođenjem dobili, i ne možemo ništa promijeniti?
Da, temperament ne možemo promijeniti, niti možemo uticati na životne okolnosti i ostale stavke koje su formirale naš karakter (jer smo tada bili djeca). Ono što možemo uraditi je osvijestiti svoje karakterne osobine i modificirati ih u mjeri u kojoj nam neće smetati da funkcionišemo i budemo zadovoljni svojim životom. Naposlijetku, na kraju moramo i prihvatiti da smo takvi kakvi jesmo i da se ne možemo stopostotno promijeniti. Jer, i da možemo, to više ne bismo bili mi.
