Kada ste posljednji put nekoga upitali kako je ( i zaista saslušali njegov odgovor)? A kada je Vas neko zadnji put sa zanimanjem saslušao? Kratki razgovori koje svakodnevno ponavljamo po nekoliko puta se mogu svesti na: „ Kako si, šta ima“?, i odgovor da nema ništa i da je sve dobro. Dok nam se sagovornik obraća, gledamo na telefon ili razmišljamo o nečemu desetom što trebamo obaviti. Dakako, naš dijapazon pažnje nije uvijek u mogućnosti detaljno ispratiti sve što se u toku dana desi, ali to sada nije tema. Želim naglasiti da se čini kao da smo izgubili interesovanje za druge ljude. Savremeni stil života, društvena izolacija i porodice koje više nisu na okupu su učinili da su ljudi otuđeni i zabavljeni svojim problemima.
Theodor Lipps (filozof i psiholog) je početkom 20. vijeka uveo termin „uživljavanje“ (njem. Einfuhlung), kojim je objašnjavao unošenje vlastitih emocija i stavova u neko umjetničko djelo ili prirodnu pojavu. Riječ empatija je grčkog porijekla i označava uživljavanje u tuđa osjećanja.
Empatija je, dakle, sposobnost da se „uživimo“ u emocije i situaciju druge osobe, da zamislimo kako se ona osjeća. Empatija omogućava emotivno zbližavanje sa drugim ljudima, jer ih vidimo kao sličnima sebi (i nas kao slične njima). Zanimljivo je istraživanje provedeno u SAD-u, koje pokazuje da prodavači koji pokazuju saosjećanje prema svojim kupcima godišnje zarađuju i do sto hiljada dolara više. Konobari dobijaju 20 % veći bakšiš. Sjetite se naših zemalja u vrijeme izbora. Glasači se prikupljaju najviše saosjećanjem (barem prividnim) sa njima i problemima sa kojima se suočavaju.
Empatija ima pozitivnu korelaciju sa emocionalnom stabilnošću, razvijenim kognitivnim i jezičkim sposobnostima, a negativno je povezana sa stereotipima i predrasudama. Dakle, postoje ljudi sa izuzetno razvijenom empatijom, i oni kod kojih je empatija slabo razvijena.
Da zaključimo, empatija je pozitivna i poželjna sposobnost. To ne znači da su osobe koje nemaju razvijenu empatiju nužno loše.
Kako se može „uvježbati“ empatija? Možete naučiti u fokus staviti i druge ljude. To ne znači da trebate prestati biti svjesni sebe i svojih potreba. Kada ste svjesni sebe, ali želite da osvijestite i svijet i ljude oko sebe, onda se valja često zapitati kako se oni osjećaju u vezi neke situacije. Šta bi oni uradili, koja bi emocija dominirala? Treba se koncentrisati na to da druge zaista čujete i vidite u tom trenutku, da im posvetite svoje vrijeme i pažnju. Kada vidite da se neko osjeća uznemireno i da mu je teško, šutite i slušajte. Kada progovorite, reflektujte njegove riječi i osjećanja. Ne govorite o sebi i svojim iskustvima. Pokušajte da im date do znanja da ih razumijete.
No, šta ako je empatija prenaglašena? U radu sa klijentima često čujem da imaju razvijenu empatiju i da vole što je to tako, ali da ih u određenom periodu života (posebno kada imaju probleme) to ometa, i da bi voljeli da imaju neki „prekidač“ na kojem bi je privremeno mogli ugasiti. Šta im ja odgovaram? Odgovorim da ne možemo pomoći drugima ako prvo ne riješimo svoje probleme. Da ne znači da smo sebični ako osjetimo da trenutno ne možemo dati 100% sebe za nekoga ili neku situaciju. Da trebamo biti empatični i sa samim osobom, i saslušati vlastite emocije koje nam također žele nešto reći.
Najprije je potrebno osvijestiti sebe, svoje emocije i potrebe, da bismo mogli dobro razumjeti druge ljude. Empatični ljudi istinski osjećaju bol, tugu i sreću drugih ljudi. Zbog toga oni troše puno energije, što se u konačnici može odraziti na njihovo fizičko i mentalno zdravlje. Mogu se naći rastrzani između nemogućnosti da „prerade“ te emocije i potrebe da pomognu drugima. Njima su u fokusu drugi i potrebe drugih ljudi, a ne njihove vlastite. Zato je neophodno da se u ovakvim slučajevima radi na osvještavanju njihovih vlastitih potreba i emocija i uspostavljanju ravnoteže. Također je potrebno „trenirati“ pravljenje distance: Dozvoljeno je napraviti odmak od TEBE onda kada sam JA ugrožen, kada mi je to previše i osjećam da ne mogu da se nosim sa tolikim podražajima. Potrebno je naglasiti da se u pozadini ovakvih slučajeva najčešće krije neka potreba koju empata ispunjava. Zato je uvijek korisno da, ako primijetite ovakvo ponašanje kod sebe, konsultujete stručnu osobu koja će Vam pomoći da osvijestite koje Vas to neriješeno pitanje ili skrivena potreba tjera na to ponašanje, i šta je u tome Vaša korist. Razgovor sa empatijom je razgovor sa istinskim interesovanjem za drugu osobu. Nekada je drugima potrebna samo lijepa riječ i osjećaj da ih se vidi i čuje, te nema potrebe da se emocionalno maksimalno ulažete.
