Populacija klijentica na koju sam naročito osjetljiva su mlade majke. Možda jer sam i sama dijelom te kategorije. Klijentice mi se uvijek javljaju sa jednim zajedničkim strahom: da nisu dobre majke i da svoj „posao“ ne obavljaju dobro. Stavovi i očekivanja društva koje je uglavnom spremno na kritiku ne olakšavaju, već dodatno otežavaju mladim majkama.
Nijedna žena nije „samo“ majka. Ona i dalje ima ostale uloge: supruga, sestra, kćerka, prijateljica, zaposlena žena, žena sa hobijima i interesovanjima. Nažalost, često se od žene očekuje da sve ostale uloge zaboravi onog trenutka kada postane majka. Kao da su to ometajući faktori u tome da ona bude dobra u svojoj novoj ulozi. A zapravo je potpuno drugačije: Što je žena svjesnija sebe i svojih potreba i može da ih neometano ispunjava, veća je vjerovatnoća da može više uživati u majčinstvu. Tako može da ima potreban odmak od svega. Društvo nas uči da je dobra majka ona koja sebe žrtvuje i koja svoj život stopostotno podredi svom djetetu. Da je bavljenje vlastitom psihom i fizičkim zdravljem nešto što može sačekati kada dijete odraste. Isto kao i dodatno školovanje, neki novi hobi i sl.
Naravno da je u početku dijete potpuno ovisno o majci. I(ukoliko nije prisutna neka psihopatološka promjena), većina žena nema problema da „žrtvuje“ sve svoje vrijeme i trud za svoje dijete tada. Ovdje uopšte ne pišem o tome sa koliko ljubavi, topline i pažnje se žene uglavnom rado svega odriču za svoju djecu. To uopće ne dovodim u pitanje. Ne pišem ni o finansijskim prilikama i onda kada ni otac ni majka nisu u mogućnosti da nešto sebi priušte. Sada akcenat stavljam na to šta naše društvo od žene očekuje jednom kada je postala majka.
„ Šta si živjela, živjela si“.
„ Sačekaj da poraste, pa onda“.
Nije li temelj svakog psihološkog rada uvidjeti da se život ne živi prekosutra i za deset godina, nego ovdje i sada? Nije li iracionalno odgađati nešto što nas čini sretnima za „kad se djeca odsele“, ako ne znamo da li ćemo tada biti žive? Da li se djeca trebaju rađati onda kada su žene ispunile sve druge zadatke?
Osuđivanje je prisutno na gotovo svakom koraku. Krenuvši od trudnoće, pa na neodređeno. Ukoliko ne doji, ne valja. Ukoliko doji duže od (maksimalno) dvije godine, to nije normalno. Ako je sa djetetom kući, dijete nema dovoljno aktivnosti u životu. Ako ga/ju je upisala u vrtić, nemajka ga/je sklonila da joj ne smeta. Ako je dijete vezano za majku, razmazila ga je. Ako nije, kako će biti, kad je nemajka.
Odgoj/hranjenje/slobodno vrijeme/ponašanje/školovanje… Nastavite niz. Da ne govorim o strahovima za dijete (da li je zdravo, da li se pravilno razvija, i sl).
Usamljenost je još jedan izazov sa kojim se suočavaju. Kada postane majka, žena uglavnom prestane da radi (barem privremeno), vrijeme se provodi u kući sa bebom, i manje je aktivna nego što je to bila prije porođaja. Tako da, unatoč divnom razlogu svega toga, veoma često se javlja usamljenost i osjećaj izoliranosti od drugih ljudi. Dobra je vijest da to vremenom nestane, kako beba raste i napreduje i postaje manje ovisna o majci. Ali, koliko će majka imati vremena za sebe i svoje potrebe zavisi u prvom redu o tome koliku podršku i pomoć oko djeteta/djece ima od supruga i drugih značajnih odraslih.
Mlade majke osjećaju grižnju savjesti kada imaju potrebu da se malo sklone od kuće i djeteta. Osjećaju kao da je to neprirodno i da ne bi smjele da se tako osjećaju. Da je to znak da nisu dobre u svojoj ulozi i da ne vole svoje dijete. Majke često žrtvuju svoj društveni život i slobodno vrijeme zbog porodice. Majke koje ostaju kući sa djecom i ne rade puno radno vrijeme su često omalovažavane jer „ne rade ništa“. Sa druge strane, zaposlene majke su također osuđene jer „nemaju vremena za djecu“. Istina je da zaposlena majka može provoditi više kvalitetnog vremena sa djetetom od majke koja je samo fizički prisutna, a ne bavi se svojom djecom; Da majka koja je domaćica posvećuje svoj život tome da joj djeca i dom budu ispunjeni i sretni- a ne postoji zahtjevniji posao od toga. Jedno ne isključuje drugo: Zaposlena majka se vrati kući i preuzima kućne poslove, a majka koja je domaćica često radi dodatne poslove kako bi dopunila kućni budžet.
U svemu ovome, otac koji je posvećen svojoj ulozi, je „narodni heroj“. Otac koji mijenja pelene, igra se sa svojim djetetom, kupa svoje dijete i sl. uglavnom nailazi samo na pohvale. Sigurna privrženost,važnost fizičke i emocionalne bliskosti, kvalitet odnosa i zajednički provedenog vremena su, čini se, strani pojmovi.
Stvari treba nazvati pravim imenom. Mi smo tradicionalno društvo u kojem je još uvijek neprihvatljiva ideja da npr. otac ide na porodiljski dopust, a da mama ide raditi. Što više zatvaramo oči, to veći problem pravimo. Treba otvoreno i bez stigmatizacije razgovarati o ovoj problematici. Stav „ili-ili“ je nezdrav i opasan. Mentalno zdravlje mladih majki je ugroženo, ne samo onda kada se ne snađu u novoj ulozi odmah, već i kada ne dobijaju podršku od svoje okoline. Mlada majka koja zna da je uredu da je umorna i da želi predah, da želi da radi i da ima vlastite interese koji se ne tiču kuhinje, pranja i djeteta, i koja u to zaista vjeruje, ima manje šanse za nastanak nekog psihološkog poremećaja.
