Ako ste vi obično ti koji preuzimate inicijativu za održavanje bliskih kontakata sa porodicom, prijateljima i poslovnim kolegama, vjerovatno ste umorni od te uloge.
Da bi jedan odnos opstao, bio on ljubavni ili prijateljski, mora da postoji reciprocitet između davanja i primanja. To znači da obje uključene strane ulažu u taj odnos. Ukoliko tu ulogu preuzima uvijek jedna strana, ta veza ima sve predispozicije da se vremenom ugasi.
Kada kažem da postoji reciprocitet (uzajamnost) u vezi, mislim da obje strane moraju ulagati približno onoliko koliko žele da dobiju zauzvrat, i obrnuto. Možda vam to zvuči paradoksalno. Zar su ljubavna veza i prijateljstvo stvari o kojima se treba voditi računica? Zar prava ljubav ne podrazumijeva žrtvovanje i davanje sve od sebe, uvijek?
Odgovor je: Ne.
Sjetite se nekog odnosa u kojem ste bili posljednjih godina. To je možda vaš bivši partner koji nije nikad htio da vas sasluša; ili prijatelj koji nije pronalazio vrijeme da se druži sa vama; ili neki član porodice zbog kojeg ste osjetili da ste vi ti koji „vuku konce“ vašeg odnosa.
Drugim riječima, onog momenta kad se prestanete truditi oko te osobe, tada bi došao i kraj vašem odnosu. Očigledno je da u takvim odnosima postoji disbalans između toga koliko obje osobe ulažu i šta zauzvrat dobijaju. Naravno, potrebe su individualne i zbog toga se i terapija parova bazira na osvještavanju potreba i poboljšavanju komunikacije među partnerima.
1958. godine George Homans razvio je teoriju društvene razmjene, koja, primjenjena na psihologiju međuljudskih i partnerskih odnosa znači da je stabilnost veze rezultat odlučivanja: da li ćemo započeti i nastaviti vezu sa nekim mjerimo odnosom ulaganja i dobijanja. Matematički objašnjeno, nastojimo da maksimalno povećamo svoju korist (osjećaj da smo voljeni, sreća, ispunjenost, podrška, razumijevanje), ulažući vrijeme, trud i emocije. Kvalitetu odnosa mjerimo nivoom zadovoljstva u vezi.
I posljednje od čega zavisi da li ćemo ostati u nekom odnosu je nivo zavisnosti, odnosno, kolike su šanse da te naše potrebe kvalitetnije zadovolji neko drugi.
Po ovoj teoriji, svi ljudi vagaju prednosti i rizike nekog odnosa, i onda kada su rizici veći od koristi, taj odnos prekidaju.
Odnose sa nekom osobom možemo započeti iz različitih motiva (dopada nam se, zaljubili smo se, godi nam njeno prisustvo…) , ali je za održavanje odnosa ključno da percipiramo da se ta osoba trudi oko nas otprilike isto kao mi oko nje.
Svi ljudi imaju svoje potrebe (emocionalne i fizičke) koje, kada se ne ispunjavaju, nastupa frustracija. Koliko će neko ostati u takvom nezadovoljavajućem odnosu, zavisi od mnogo faktora (crte ličnosti, okolnosti, kakvu ulogu ta druga osoba ima u životu i koja je alternativa). No, koliko god se taj odnos nastavljao, zadovoljstvo neće nastupiti dok se „količina“ truda obje osobe barem približno ne izbalansira. Dakle, ne govorimo o „količini“ ljubavi prema nekome, nego o aktivnom, svjesnom emocionalnom učešću.
Sa druge strane, rijetki su slučajevi kada i jedna i druga strana konstantno ravnomjerno ulažu u odnos. U pravilu je to uvijek jedna strana, koja se zatim malo povuče, a druga strana preuzima inicijativu. Bitno je, dakle, da i druga strana aktivno učestvuje, a ne da nužno to bude istovremeno. Veza/ prijateljstvo bez obostranih ustupaka, truda i tolerancije ne može opstati.
Kada primijetite da ste frustrirani i nezadovoljni vezom ili prijateljstvom, porazgovarajte otvoreno o tome. Nekad druga strana nije svjesna da vas je povrijedila. Nekad se ljudi distanciraju zbog životnih prilika. Ako dopustite da prođu mjeseci, možda bude prekasno. Možete postati ogorčeni, a to najčešće dovodi do prekida prijateljstva ili veze.
